fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-DEJTON
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

dejton- 95551 - 19.03.2016 : Boris Sirob Srbija - best (1)

Akademija povodom 20 godine egzodusa Srba iz Sarajeva


Željko,

Molim te objavi ovo u ime Udruženja "Prijatelji Ilijaša " iz Bijeljine !

Pozdrav Boris

dejton- 95277 - 26.02.2016 : Feniks RS - best (8)

Zašto su rastrgli srce?


Evo ovih dana se navršava punih 20 godina kako su Sarajevo i Sarajevsko-zenička kotlina ostala bez Srba. Sarajevo je bilo posle Beograda drugi u svijetu, posle Čikaga, treći grad po broju Srba.

Egzodus koji su Srbi doživjeli je največa migracija nekog naroda nakon rata i nezabilježen dokaz patriotizma da jedan narod zauvjek odbacuje i žrtvuje sva svoja materijalna i nematerijalna dobra za spas države.

Kako je kolonizacija Vojvodine bila Osma ofanziva, izlazak Srba iz Sarajeva je onda bila najveća srpsko- politička defanziva. Mnogi politički analitičari došli su do zaključka da je to sve izgledalo kao vrlo vješto isplanirano iseljavanje Srba.

Zašto? Vjerovatno iz razloga što su domaći i strani neprijatelji bili svesni da su Srbi skoncentrisani na tom prostoru dokazali svojom slogom, borbom, pameću, patriotizmom i hrabrošču da je to srce Republike Srpske, koje ne mogu nikakvim načinom uništiti i ako su to pokušavali pune četiri godine. Shvatili su da radi ostvarenja tadašnjih i budućih planova koji će biti na štetu Srba to srce treba raskidati na nespojive komade.

Nažalost to im je i uspjelo, jer od blizu 150. 000 hiljada Srba sa tog prostora rasejali su po svijetu preko 100. 000 hiljada a samo jedan manji dio se zadržao na prostoru Sarajevsko-romanijske regije u nekoliko raštrkanih gradića.

Najtragičnije je što je i sama tadašnja srpska politička vlast podsticala to iseljavanje iz razloga što su nas gledali kao korisno biračko tijelo koje im je bilo potrebno i što nisu imali hrabrosti da siđu u jednu od odbranjenih i sačuvanih šest opština koje su izdate. Oni koje smo branili dok su oni uživali na Palama i u koje smo se nadali da će oni sada nas politički zaštiti i pomoći ostavili su nas same na milost i nemilost i da se sami organizujemo i snalazimo. Takva, možemo slobodno reći izdaja sopstvenog naroda od strane vlasti nanijela nam je pored svih briga i otvoreni lom duše.

Nisu imali hrabrost da ni nakon samog potpisivanja Dejtonskog sporazuma, da siđu i prazgovaraju sa svojim narodom i svojim borcima koji su proveli rat na najtežem srpskom frontu na koji su četiri godine udarala tri muslimanska korpusa, ali nisu uspjeli ni nakon 35 ofanziva da tu liniju fronta prekinu i pomaknu jer bili su svjesni ako im to uspije da će 3 spojena korpusa vrlo lako zauzeti kompletan dio istočne Bosne što im je bio strateški cilj.

Niko od političkog rukovodstva nije silazio sa Pala ali su zato dolazili ljudi iz Srbije obilazili nas i ohrabrivalji a jedan od njih je bio i Obren Joksimović koji će nakon par godina posle toga postati i ministar u vladi Srbije.

Rok za predaju teritorije i vlasti muslimanskim vlastima je bio od 28. 02. do kraja marta. Svaka opština je imala rok od 7 dana. Uzalud su nas neki ubjeđivali da ostanemo ali bilo je to uzalud jer smatrali smo da svaki Srbin koji ostane nakon predaje vlasti da se zbog svog imanja i svoje kuće odriče svoje vjere i nismo bili daleko od istine.

Krenule su onda kolone Srba, po hladnoći, dubokom snijegu i magli sa jednom misli u glavi sačuvati vjeru i Republiku Srpsku, bolje je i na Romaniji pod omorom nego u svojoj kući bez krsta i slobode.

Mnogi od nas danas kažu za državu smo dali sve a od nje nismo dobili ništa i da oni koji to nisu doživjeli više žale i pričaju o svom izgubljenom šeširu nego mi o svojim izgubljenim pradjedovskim ognjištima a možda je to tako i bolje, dok još uvijek prolazimo kroz ovaj teški i krivudavi životni put ali je sigurno mnogo bitnije ono šta nas na kraju tog životnog puta čeka.
dejton- 95253 - 23.02.2016 : Boris Sirob Srbija - best (4)

20 godina od egzodusa Srba iz Sarajeva: Žrtva za Republiku Srpsku


Objavljeno: 23.02.2016.godine

Ovo je prvi put da se izlazak Srba iz Sarajeva obilježava obimnije od kratkog pominjanja u vijestima. Obilježavanje je proglašeno događajem od republićkog znaćaja, i podržano od najviših institucija Srpske. Planirano je da se do 12. marta, kada će se održati akademija, upriliče i drugi događaju, poput izložbe fotografija i okruglih stolova koji bi sa političke, demografske, ekonomske i drugih strana osvijetlile značaj izlaska Srba iz Sarajeva.

Sama akademija biće prenošena na programu RTRS, a za umjetnički dio programa zadužen je Dragan Elkić, nekada radnik Srpske radio televizije, danas režiser u Beogradu.

  • U okviru akademije učestvovaće hor, orkestar i balet Narodnog pozorišta iz Beograda, a biće izvedena i kompozicija koja je napravljena po tekstu Rajka Petrova- Noga, "Nek' pada snijeg, Gospode" - otkrio je dio programa Elkić.

    Učešće kulturnih radnika iz Beograda je prilično značajno, jer se Elkić podsjetio blokade koja je prije 20 godina postojala na RTS-u. On je kao radnik SRT snimao iseljavanje Srba, od čega je nastao film "Krstić", koji je ovjenčan glavnom nagradom na festivalu u Beogradu. RTS je direktno prenosio dodjelu nagrada, objavili su ime filma i autora, ali ni jedan jedini kadar filma gledaoci nisu mogli vidjeti. Tek 11 godina posle toga taj film je prikazan na RTS.

    Iz same najave akademije uočava se da program neće biti posvećen jadikovanju i viktimizaciji. Kao glavni motiv naglašava se uzvišenost žrtve sarajevskih Srba i uticaj tog čina na stvaranje Srpske ovakva kakva je danas. Taj aspekt ranije niko nije potencirao, ali je očigledno da je izlazak Srba, gotovo do poslednjeg, spriječio stvaranje dva "srpska pitanja" u BiH, kakvo je u jednom momentu postojalo na Kosmetu, gdje su postojali "Srbi sa sjevera i Srbi iz enklava".

    Ostanak Srba u Sarajevu učinilo bi da se obrazuju dva srpska društva koja nemaju uvijek iste ciljeve, i u kome bi onaj bliže Sarajevu bio spona koja bi uvlačila Srpsku u unitarnu BiH, ili izazivala međusrpske skuobe. Sarajevski Srbi nisu upali u tu zamku, i svoj lični konfor i imovinu su mijenjali za život u Republici Srpskoj.

    Nezaborav tog čina, ali i tragičnih slika izlaska u najtežim vremenskim uslovima jedan je od osnova akademije koja će biti održana u Bijeljini. Ali Dragan Elkić ističe da je prva tačka oslonca - dostojanstvo.

  • Glavna stvar od koje treba pobjeći je patetika, i to nas razlikuje od drugih. Za mene je najupečatljivija slika tog ezodusa je žena, na minus 20, u naručju drži bebu, oko nje je četvoro djece jedno drugom do uveta, ni jedno nema 10 godina, a ja kad je snimam ona prolazi sa osmjehom. To je metafora dostojanstva tog naroda koji je izašao, slika tog uzvišenog čina koji je uradio taj narod. Ja pitam jednog seljaka koji vozi kola, dokle ideš? A on kaže: Idem dokle stignem. Drugi kaže: Idem za bratom Srbinom, pa valjda ću negdje stići - prisjeća se Elkić.



    U dijelu priče koja se odnosi na kulturu sjećanja, Elkić podsjeća da je nezamislivo da je gotovo nemoguće pronaći fotografije tih događaja iz 1996. Slika nema na internetu, a pitanje je da li su pojedinci koji su tada fotografisali sačuvali.

  • Probali smo prvo da napravimo izložbu fotografija, i došli do saznanja da ne postoji ni jedna jedina fotografija iz egzodusa. Posle toga smo uzeli moje video materijale i skidali kadar po kadar, i napravili 500 fotografija. Posle izložbe će biti dostupne na internetu.

    Marko Šikuljak,
    Frontal
  • dejton- 93227 - 28.06.2015 : Glavas Treci Istocno Sarajevo - best (5)

    Egzodus ponovo


    Dokumentarni film Snježana Lalovića o egzodusu srpskog naroda iz pet sarajevskih opština koje su nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma pripale Federaciji BiH. Hadžići, Ilidža, Novo Sarajevo, Vogošća i Ilijaš.

    dejton- 93197 - 22.06.2015 : Drago BG - best (0)

    Željeznička infrastruktura u Srpskom Sarajevu za vrijeme rata


    Obzirom da se znatan dio željeznicke pruge nalazio na teitoriji Srpskog Sarajeva koji je bio pod srpskom kontrolom do predaje nakon dejtonskog sporazuma (pruga od Rajlovca do Podlugova i od Ilidže do iza Hadžica), zanima me da li je za vrijeme rata, ili pred predavanjem tog dijela SA nakon Dejtona ista od te infrastrukture i opreme demontirano i prebačeno u druge dijelove RS, ili je sve pripalo Federaciji?

    U blizini Rajlovca se nalazio veliki željeznički depo - da li je on bio na liniji razgraničenja ili je bio pod muslimanskom kontrolom? I da li su postojale mogućnosti da se lokomotive i vagoni razmontiraju i prebace kamionima u neki drugi dio Republike Srpske?
    dejton- 91813 - 14.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Proteklo 19 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma


    Dejtonski sporazum je zaustavio rat, riješio mnoge nesporazume, svi njeni narodi su prihvatili samostalnu cjelovitu državu BiH sa novim društvenim uređenjem. Zašto onda ovaj datum nije državni praznik, koji je donio mir i olakšanje svim narodima na tom prostoru? Borba muslimana za islamizacijom BiH ne dozvoljava ovaj praznik jer ih sprečava u njihovim krajnjim ciljevima!

    Srna - 14. 12. 2014 11:31
    Proteklo 19 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma

    SARAJEVO - Na današnji dan prije 19 godina u Parizu je i zvanično potpisan Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, poznatiji kao Dejtonski sporazum, čime je okončan građanski rat u BiH.

    Sporazum su, u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD Vorena Kristofera, potpisali nekedašnji predsjednici Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman, te Alija Izetbegović iz BiH.

    Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Dejtonski sporazum bio zasnovan bila je podjela BiH po ključu 51 odsto teritorije Federaciji BiH i 49 odsto Republici Srpskoj koji je usaglasila kontakt grupa.

    Potpisnici su se obavezali da međusobne odnose regulišu prema Povelji UN, Završnom helsinškom aktu i drugim dokumentima OEBS-a, kao i na međusobno poštovanje suvereniteta i rješavanje nesporazuma na miroljubiv način.

    Dejtonski sporazum je postignut u vazduhoplovnoj bazi Rajt Paterson kod Dejtona, u američkoj državi Ohajo.

    Konferencija je trajala od 1. do 21. novembra 1995. Glavni učesnici su bili Milošević, Izetbegović i Tuđman, američki posrednik Ričard Holbruk i general Vesli Klark.

    Dejtonski sporazum bio je kulminacija "šatl diplomatije" koju je otpočeo Holbruk sa svojim timom pod pokroviteljstvom SAD.

    "Šatl" se sastojao od posredničke diplomatije između zaraćenih strana. Jednostavnije gledano, kontakt grupa šatl diplomatije igrala je ulogu kurira i moderatora koji su prosljeđivali i moderirali zahtjeve zaraćenih strana.

    Mnoge osnove i preduslovi Dejtonskog sporazuma započeli su zapravo "šatl diplomatijom" još godinu dana prije završne konferencije.
    dejton- 91651 - 23.11.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Političari FBiH, nakon 19 godina pobjedu pretvorili u sopsteveni poraz


    Zahvaljujući upornosti muslimanskih političara, borbom da se ukine Republika Srpska i "Dejtonski sporazum", srpski poraz danas se pretvorio veliku istorijsku pobjedu! Toj pobjedi najvići dopris je egzodus Srba iz Sarajeva, koji su po veliko vremenskoj oluji napustili svoj voljeni grad, noseći i grobove svojih predaka, kao dokaz da se nikada neće vratiti da žive zajedno sa svojim neprijateljima!

    Evo kako je to izgledalo prije 19 godina!



    dejton- 90327 - 27.05.2014 : Feniks RS - best (0)

    Poplava


    Potpuno se slažem sa svime što si naveo u svom članku pod naslovom za koqa qlasati. Kada si pomenuo neke stvari koje su se dešavale odmah posle rata, a kojima su jasno pokazali da su okrenuli qlavu od naroda za svoju ličnu korist i nastavili svoje srbovanje koje su izučili u ratu, a to je da svojom pričom qlume Velikosrbe i tako narodu zamazuju oči te da taj isti narod posle takvih šupljih qovora nije moqao vjerovati u istinu o njihovim pravim vrijednostima koje su bile samo u korist njihovih džepova.

    Žao mi je ovoq jadnoq naroda koji ovim poplavama ponovo strada ali hvala Boqu ponovo će se vratiti svojim kućama i na svoja oqnjišta koja će vremenom ponovo urediti i nastaviti da normalno žive.

    Poplava koju su doživjeli sarajevski Srbi nakon Dejtona odnijela im je sve: i kuće, imanja, qrobove i mnoqo toga što više nikada neće vidjeti. Sve ovo su ostavili u ispravnom i urednom stanju, a poplava koja je nakon njihovoq izlaska u vidu muslimanskoq naroda poplavila srpska naselja odnijela je sve navedeno.

    Izašli su da bi posle četiri qodine svakodnevnih borbi u kojima su sačuvali navedeno ponovo spasili Republiku Srpsku jer da to nisu učinili svi današnji novopečeni stanovnici Sarajevske kotline morali bi da se vrate u Istočnu Bosnu iz koje su i došli jer ne bi imali druqu teritoriju za svoj ostanak i opstanak.

    Nažalost tadašnja vlast nije imala ni trunke razumjevanja i milosti za izbjeqle sarajevske Srbe a poqotovo zahvalnosti za ono što su podnijeli u ratu i za ono što su sačuvali i žrtvovali za opstanak Srpske i svoq naroda.

    Zahvalnost je iskazana tako što su ih smjestili u napuštene i razrušene muslimanske kuće u koje su bili primorani da ulažu poslednji dinar da bi ih adaptirali i obezbjedili minimum normalnih uslova za život. U mnoqe su smještali po više porodica jer je jednu osobu sledovalo samo 4m2, manje neqo što je neki domaćin obezbjeđivao svom živinčetu u štali.

    Takva je bila zahvalnost vlasti dok su prodavali materijal i humanitarnu pomoć namjenjenu izbjeqlom stanovništvu, a kada su napunili džepove i počeo povrat imovine, nemilosrdno su ih deložirali iz tih muslimanskih kuća ne dozvoljavajući da bilo šta uzmu od onoq što su uqradili u te domove a one koji bi to učinili vlast je debelo oderala na sudu.

    Napravili su zakone kojima su osiqurali leqalnu pljačku jer su mislili da će vladati bar 20 qodina nakon rata ali su se prešli pa nakon smjene vlasti ovi drugi su krenuli utabanim stazama pljačke naroda. Svi su pokazali koliko znaju i vrijede i koliko misle o narodu i državi i zato je potreban jedan pravi.
    dejton- 88747 - 15.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Pomoć ljudima nakon Dejtona


    Ne bi trebalo da bude tajna i da se kriju imana takvih ljudi, pa ću ovim putem da napišem čega se sječam nakon punih 18 godina, jer se to upravo dešavalo u februaru '96.

    Na moju veliku žalost, zaboravio sa njegovo ime. Ono čega se sječam da smo u Bačkoj Palanci stali u jednoj kafani da se odmorimo. Njegovog brat, mislim da je od strica, bio je vlasnik te kafane. Oni su tada bili stariji od mene za nekih 10-15 godina, što znači da su imali oko 50 godina. Mislim da se prezivaju Đilas i da su sa Draganom Đilas bliža rodbina, istim ovim Draganom koji sada žari i pali po Srbiji.

    Vlasnik te kafane nas je dočekao kao dobar domačin. On se na svog brata ljutio što krši dogovor koji smo napravili i da sad traži više novca što mu je, navodno, bilo teško da prevuče stvari, kao da ih je na rukama nosio. Ovaj što je vozio stvari je već prije toga prevukao stvari od Teše i Goge za Zrenjanin, i to na istu lokaciju gdje će biti i moje stvari, pa je dobro znao kakav ga put čeka.

    Kasnije sam čuo da je još nekoliko puta dolazio u Vogošću da prevlači stvari od sirotinje i da im kožu odere za svoju uslugu. Mislim da su ovi Đilasi porijekolom iz Bosne a da su preselili u Vojvodinu u "Osmoj ofanzivi".

    Stvari smo tada ostavili kod njihove rodice Jovanke koja je živila u Lukićevu, kraj Zrenjanina. Još uvjek nisam bio donio odluku u koji grad ću ići i gdje ću nastaviti da živim. Njihova rodica mi je dozvolila da smjestim stvari u njihov tavan i da ne brinem jer njoj nije važno koliko dugo će stvari bitu na tom mjestu. Osim što nam je primila stvari na čuvanje ugostila nas je kao svoj najbliži rod.

    Kada sam sa porodicom stigao u Zrenjanin, nakon izlaska iz Srpskog Sarajeva, smjestila nas je kod sebe u kući nekoliko dana i nudila da budemo kod njih dok ne nađemo gdje ćemo smjestiti stvari. Sve je to učinila bez ijednog dinara naknade. Kada sam odlučio da ostanem da živim u Zrenjaninu jer mi je to bilo jedina moguća varijaneta pošto se nije imalo novca za drugi pravac prevoza stvari, ova žena sa svojom porodicom je na sve moguče načine pomagala moju porodicu dok sam živili u Zrenjaninu. Njena porodica i ona su se ponašali prema nama kao da su nam najbliža rodbina.

    Ovom prilikom želim da joj se zahvalim kao velikom čovjeku i humanisti.
    dejton- 88673 - 11.02.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (6)

    Muke sa autoprevoznicima nakon Dejtona


    Kako Delija reče, upravo naši Srbi su nas opljačkali u tim najtežim trenucima. E, to je doista za istoriju!

    Nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, još uvjek se nije znalo da li ćemo se seliti ili će svako ostati na svom pragu. Političari su ubjeđivali narod da treba ostanu u svojim kućama i bezbrižno dočekaju novu vlast, koja će nam garantovati "sigurnost". Narod je jedno vrijeme vjerova u tu budalaštinu, ali vidjevši šta se dešava u krugu Fabrike i po naselju, svatili su da će Vogošća ostati pusta, pa ako i ostanu da tu žive neće imati ništa od imovine koju je radnička klasa godinama stvarala. Krug fabrike, Dom zdravlja, Telefonska centrala, Opština, sve je bilo opustošeno!

    Gledajući sve to što se dešavalo odlučih i ja da pokušam naći sebi novi dom. U tom razmišljanju mi pade na pamet da odem kod Joje, prvog savjetnika Radovana Karadžića i potražim savjet. Možda on ima nešto što bi bilo povoljno za mene i moju porodicu. Njegova kancelarija u to vrijeme bila je smještena u Radničkom univerzitetu Đuro Đaković. Pri dolasku do "Radničkog," kako smo ga tada popularno zvali, ulice su bile nekako puste kao da su svi već poodavno napustili naselje. Ušao sam u zgradu u kojoj se osječala hladnoća granitnih zidova. Popeo sam se uz stepenice i krenuo prema vratima Jojine kancelarije.

    Kada sam prišao blizu vrata pred mene izašao Briga i Budalitis i pitaju me šta trebam? Pomislih u sebi, ova dvojica junaka koji su dežurali pred Jojinim vratima nisu imali ni trideset dana rata sve zajedno ali su zato pokrali sve što su mogli, a već su obezbjedili posao u novoj državi. Bio sam iznenađen njihovim prisustvom pa ja njih upitah:

  • "Šta ćete vas dva ovde?"
  • "Mi smo Jojini pratioci i moramo te prvo najaviti, pa tek onda da ti se odobri da uđeš!"

    U tom trenutku mi prođe kroz glavu da za mene u ovoj novoj državi neće biti mjesta. Jedan od njih dvojice uđe unutra, sada se više ne sjećam koji, i odmah izađe, ostavivši širom otvorena vrata, pokazujući mi da uđem. Međutim, ja sam već donio odluku šta ću činiti sa porodicom.

    Ušao sam i popio ponuđenu kafu, i uz neformalan razgovor, ne pomišljajući da upitam za savjet ili ne daj Bože posao da budem u toj njegovoj ekipi. Nisam se dugo zadržao jer je ispred mene bio težak zadatak. Planirao sam da napustim Bosnu i odem sa svojom porodico u Srbiju. Trebalo je pod hitno naći grad, smještaj i prevoz. Otiša sam do brata i sa njim dogovorio da zajedno preselimo u Srbiju.

    Prijateljima sam rekao šta planiram i od njih sam dobio veliku podršku i pomoć. Sestra pokojnog Pićeta mi je predložila da smjestim stvari kod njene rodice u Zrenjanin jer će ona i Teša isto tako uraditi. Kako nisam imao nikakvu ideju to mi je bilo idealno rješenje. Ipak, da bih bio sasvim siguran da mogu smjestiti stvari kod nepoznate osobe, morao sam otići i uvjeriti se da to mogu i uraditi. Moj drug Sale R. mi je dao svog "jugića" da odem do Srbije. Vrijeme je bilo zimsko i snjegovi su neprestano padali, kao da i sami Bog želio da ostanemo u Sarajevu.

    Pošto odlazak nismo mogli odložiti, brat i ja smo krenuli na put. Svi putevi kojim se moglo izaći i Srpskog Sarajeva su bili zavejani, ali smo ipak krenuli na put. Već na Poljinama počinju naše prve poteškoće. Stavljamo lance i krečemo dalje. Međutim, ostarjeli lanci pucaju već nakon par stotina metara. Srećom, imali smo alat da ih krpimo. Težak i strm put i loši lanci, sve je to prouzrokovalo stalno zastajanje na usponima. Brat je vozio a ja sam svaki čas izlazi i gurao auto. Nakon više od četri sata vožnje po tim gudurama, konačno se dočepasmo asfalta na Vučijoj Luci. Kada razmiljam o tome, vjerujem da sam put od Vogošće do tog mjesta gotovo prepješačio gurajući Yugo 45.

    Nastavili smo dalje a buraz me je cijelo vrijeme putovanja zafrkavao da sam ja Jugu izneo sam na Hrešu. Kako je moj brat imao jednu opciju da idemo u Kragujevac a ja drugu za Zrenjanin, obišli smo obje lokacije. Ustanovili smo da je jedino moguće rješenje Zrenjanin, pa smo preko Pićetove sestre našli kamion, koji je treba da odvuče njihove stvari, pa smo uz to odlučili da odvučemo i naše. Sve je bilo dogovoreno za 1200 DM.

    Sav sretan da sam našao kakvo-takvo rješenje za svoju porodicu, i uz to dosta povoljnu cijenu za prevoz, vratili smo se nazad u Vogošću da čekamo kamion i dan kada ćemo konačno krenutu u neizvjesnost. Mnoge kamiondžije koji su već imali dogovorenu cijenu za prevoz u međuvremenu su saznali da kod drugih ljudi mogu dobiti više novca pa su počeli sa ucjenama. Zbog toga je bilo velikim problem naći prevoz i biti siguran da će vozač doči po tebe. Zbog lažnih obećanja vogošćanske vlasti i Momčila Krajišnika da će penzioneri i porodice poginulih boraca dobiti besplatan prevoz su zadržali veliki broj građana do poslednjeg dana. I danas se čudim da mnoge kamionđije nisu ostale zauvjek zamrznute u tim snjegovima kraj svojih kamiona.

    Moji prijatelji i ja smo napravili jedan tim i skoro cijeli mjesec svakodnevno pakovali nekome stvari. Tako je došao red i na mene i brata. Nakon što smo sve utovarili krenuli smo trbuhom za kruhom. Pričalo se da Srbija od izbjeglica naplaćuje carinu na stvari prilikom ulaska u zemlju. Kako smo bili tanki sa parama, bojali smo se da ćemo morati platiti carinu. Kamiondžija nam reče da ne brinemo, on će sve srediti, samo da mi njemu damo 1200 DM kada stignemo tamo. Pošto sam ima jednu vojnu kantu i nešto trafo ulja koje se u to vrijem koristilo kao gorivo za dizel motore, ja mu to dadoh kao nagradu za dobrotu koju je pokazao prama nama.

    Brat i ja smo pratili kamion u autu. Dogovor je bio da se nađemo u Bačkoj Palanci, da ga tamo isplatimo, a onda on vozi za Zrenjanin. Sve je bilo uredu dok nismo stigli u Bačku Palanku. Sjedosmo da se odmorimo i platimo po za prevoz po dogovoru. Tada i počeše problemi. Šofer je umjesto 1200 tražio da mu platimo 1800 DM jer je bilo puno teže nego što je mislio da će biti. U slučaju da mu ne platimo on nam neće dati stvari da se istovar iz kamiona. Moj brat nije imao više para, a ja sam imao nedovoljno da isplatim ono što nam traži. Nastaje velika svađa ali kamiondžija ne popušta. Njegov brat, koji je takođe bio prisutan toj kafani mu govori:

  • "Kako te nije stid da na tuđoj muci zarađuješ?"

    Međutim, on ne odustaje. Vidim da je vrag odnio šali, izvadim iz džepa 1600 DM i kažem da imam samo toliko, pa ako hoće neka odmah istovara, a ako neće neka nastavi put za Zrenjanin. On to prihvati i mi krenusmo dalje. Pošto smo stigli kasno, skoro cijelu noć smo istovarli stvari iz kamiona dok je on mirno spavao sa pozamašnom svotom novca zarađenom na tuđoj muci!

    Prilikom istovara smo primjetili da nam neke stvari nedostaju, poput bratove motorne pile. Međutim, on je tvrdio da on o tome ništa ne zna.

    Nisam čovjek koji voli da kune, ali svima onima koji su to radili moram da kažem:

  • Bog dao pa vam one pare za lijekova zatrebale!

    Bilo ne ponovilo se!
  • dejton- 88625 - 09.02.2014 : Delija Zvornik - best (6)

    Muka sa autoprevoznicima nakon Dejtona


    Čitam tekst Pravog i zapazih dio o pljačkanju Hrvata od naše strane kada su bježali iz Vareša. Znam i ja nešto o tome, ali veću su pljačku izvršili Srbi nad Srbima po potpisivanju Dejtona. Ko je iz Ilijaša, Vogošće, Rajlovca zna o čemu pričam. Rijetki su oni koji su za preseljenje stvari dobili besplatan prevoz (naravno i tu nas je nase rukovodstvo izradilo), a pljačka koju su na napaćenom svijetu izvršili srpski prevoznici naročito iz Semberije je nečuvena, i zadnju paru su uzimali sirotinji, borcima koji su im dupe čuvali dok su oni trgovali.

    Ovo sam na svojoj koži osjetio i ja. Po završetku rata i saznanju da se moramo seliti, prodali smo neke dragocjenosti, naravno u bescijenje. Da bi sakupili za prevoz, majka i otac su ostali i pakovali stvari a ja sam sa 900 maraka otišao da iznajmim kamion. Stigao sam do Pala i našao prevoznika sa kojim sam dogovorio turu za tih 900 maraka. Sve je u početku išlo glatko, ali spuštajući se prema Vogošći taj je vozač, inače iz Bijeljinskog sela Crnjelovo, vidjeo more očajnika sa kojom daju neku paru više od one koju sam mu ja dao. Skrenuo je kamionom u stranu, ugasio mašinu i rekao mi:

  • "Vidi druže, mislim da je malo ovo što smo se dogovorili. Ja neću dole ići ispod 1200 maraka pa ti sad vidi!"

    U tom momentu meni se "navukla roletna na oči" prošlo mi je kroz glavu sve i svašta. rat, pogibije drugova komšija rodbine, i na kraju muka da skupim crkavicu za jebeni kamion prodajući sve u bescijenje... Pribrah se malo i ludački zaurlah:

  • "Slušaj lopove, ako za minutu na upališ kamion jedan od nas iz njega nece živ izaći!"

    I sam sebe nisam prepoznao, ali sve se prevrnulo u meni i u dahu nastavih:

  • "...ja nemam sta da izgubim, pa ti vidi a minuta ti ističe... "

    Vozač je sav poblijedio, vidio je "koliko je sati" pa je upalio kamion i ne progovorivši više ni riječi nastavio put ka Vogošći. Naše "druženje" je trajalo 24 sata a ja sam onako iznerviran nastavio da provociram tog majmuna tokom čitavog puta, čak sam mu govorio da neće dobiti ni marku, naravno rekao mi je da maltene nije vidio rata, da je i on malo pretjerao sa cijenom itd. Po dolasku u Zvornik sam mu dao onih 900 i rekao mu da je bolje da nam se putevi više nikada ne ukrstene. A vjerujte mi, da ga nađem malo pripit i dan-danas bi ga prebio.

    Eto, tako je Srbin zarađivao na muči Srbina, ovakvih primjera je bilo na hiljade, naravno vjerovatno je i bilo svijetlih tački, ali mislim rijetko koja. Od tada imam neku netrpeljivost prema Sembercima, iako imam more poznanika iz Bijeljine i okoline. Neka mi dobri ljudi sa tog područja ne zamjere, ali eto naveo sam zašto je to tako.

    Pozdrav za sve forumase
  • dejton- 87349 - 23.11.2013 : Feniks Republika Srpska - best (3)

    Ko ima pravo da zaboravlja?


    Evo, imali smo priliku da neki dan slušamo o 19 godina Dejtona i stvaranju Republike Srpske a ni jedan medij nije pomenuo cijenu koju su platili stanovnici teritorija koje su tim sporazumom pripale Federaciji BiH.

    Pitam sve one koji se danas hvale u medijima uspjehom ovog sporazuma da li su svjesni da bi taj sporazum bio vrlo mudra i vješta pobjeda muslimana (smišljena politikom zapada)da su srbi ostali na teritorijama koje su sporazumom pripale federaciji.

    Pitam ih ko bi upravljao i čija bi lokalna vlast bila u skoro svim gradovima Istočne Bosne a takođe u Vlasenici, Zvorniku pa možda i u Bijeljini i Brčkom gdje su se ovi izdati, prodati i napačeni Srbi raselili.

    Pitam ih koliko bi u prvom sazivu Skupštine RS i vladi bilo onih koji bi svim silama nastojali da što prije unište i ono malo prava koja bi sporazumom ostala srpskom narodu a pogotovu kako bi brzo izbrisali ime Republike Srpske.

    Jedva se naša vlast izborila i sa ono malo poslanika muslimanske nacionalnosti i izgubila je mnoga prava data pomenutim sporazumom koja više nikada neče uspjeti da vrati u nadležnost RS.

    Zapad se nije nadao da su sarajevski Srbi toliko "lud" narod (koji nisu uspjeli da natjeraju za 4 godine krvavog rata da pomjere sa teritorije koja je bila strateški najvažnija teritorija za odbranu RS)da če potpisivanjem mira napustiti sve što su tako očajnički branili kao i svo svoje duhovno i materijalno bogatstvo vezano za pomenutu teritoriju i iz jedne prelijepe i bogate sredine otiči u provincije i kasabe u kojima su do '92. godine većinsko stanovništvo bili muslimani i tim potezom uništiti njihove planove za budućnost smišljene sporazumom akoji su uveliko išli u prilog onima koje su pomagali čitav rat.
    Na kraju mogu samo da zaključim da su sarajevski Srbi uspjeli sačuvati Republiku Srpsku kako u ratu tako i posle rata mada ih danas niko ne pominje.

    Vlasti RS su ih za svu zahvalnost zaboravili, uništili, upropastili i osiromašili a mnogi stanovnici mjesta i kasaba u koje su doselili gledaju kao strance i vanzemaljce ne svatajuči kolika je njihova žrtva i doprinos za svoj narod i Republiku.
    dejton- 86343 - 09.08.2013 : Stanislav Škrkar Trebinje - best (6)

    Kraj rata u Vogošći


    Veliki pozdrav svim čitaocima ovog sajta, kao i njegovom osnivaču!

    Čitajući povremeno tekstove o prošlom ratu ne mogu a da ne napišem i jedan mali dio sjećanja koji se tiče kraja rata jer o samom ratu i baš ne mogu pričati iz prve ruke jer sam bio mali.

    Sjećam se kao da je danas, bila je to 1996. godina, polovina februara. Niko ne vjeruje šta se dešava ali su se svi pomirili sa sudbinom da ono što i najveći dušman ne bi mogao poželiti da se u stvari dešava! U mom selu, Krivoglavcima, još ranije svi govore kako još niko ne zna da li će napustiti Sarajevo ali svako veče sve je manje i manje svetala koja osvjetljuju pragove kuća. Sve do jedne večeri, kada gore samo nekolike sijalice među kojima je i moje kuće. Stari gleda dnevnik, ne vjeruje svojim očima i ušima, dio te neke raje se odlučio da ide u Trebinje pa i on grlom u jagode. Da nevolja bude još veća, on je u septembru operisao srce na VMA-a a u februaru već iznosi stvari iz kuće iako su mu ljekari rekli da ne smije da digne ništa teže od kašike! Dok smo iznosili stvari naš pas je prvo ujeo našeg kuma Bodana pa kasnije još nekog, ne mogu da se sjetim, vidjela i životinja da nešto nije u redu.

    Kada smo kretali, otac je zaključao ulazna vrata i ostavio ključ u njima govoreći da je ne provaljuju i ne uništavaju oni kojima dopadne. Krenuli smo, snijeg lopata, majčina familija se uputila u Rudo, očeva u Brčko a mi za Trebinje.

    Na sve probleme koji su nas tada zadesili došao je još jedan - ostali smo zavejani na Čemernu, čuvenom brdu koje je iz godine u godine sve više oronjavalo, danas je ta trasa puta i zatvorena. Dvije noći smo ostali tu, neka nas je porodica primila da se malo ugrijemo dok nije došla grna* da očisti put.

    Kada smo došli u Trebinje gledani smo kao posljednju sirotinju, za njih smo mi bili tamo neke Sarajlije, malte ne ništa bolji od onih muslimana. Ali nisu se ustričavali da na naplate svaku moguću uslugu. Ja sam bio još dijete, takođe nisam bio dobro primljen od strane domaćih, stalno neka maltretiranja, ali bilo pa prošlo.

    Znam da nismo jedini koji smo ovakve stvari proživjeli pa ne bi nešto naročito da govorim o tome. Na kraju se vidjelo da oni koji su se borili za srpstvo i Republiku Srpsku najgore prošli a ratni profiteri i dalje na kapu kroje, al nije ničija gorjela do zore pa neće ni njihova.

    Veliko hvala svima onima koji su doprinjeli da danas imamo Republiku Srpsku!




    (*) Te noći na Čemerno kada je došla grna i kada je čovjek koji je vozi vidio da je naš kamion zaglavljen u snijegu nije htio da se spusti do kamiona. Moj ga stari moljaše, on ne htjede. Kada mu stari stavi 100 maraka u džep tada se predomisli! Nakon 7-8 godina taj isti čovjek dolazi kod mog starog pred garažu da mu pogleda nešto na autu i moj ga stari prepozna. Nakon što mu je popravio auto, pita ga: Jel se ti mene sjećaš? On mu odgovori: Ne! Kada mu je ispričao odakle se znaju, čovjek je samo šutio i na kraju pitao koliko je dužan a stari mu reče: Ništa ljudino! Čovjeku treba pomoći u nevolji!
    dejton- 82834 - 21.02.2013 : Feniks Republika Srpska - best (3)

    Zamjena za ništa (mitovi i legende)


    Evo prošlo je preko petnaest godina nakon završetka rata u BiH a skoro da nema dana bez pominjanja Srebrenice i Žepe i priče o stradanjima stanovništva iz tih područja. Vode se sudski sporovi, hapse se i privode pripadnici VRS i civilne vlasti i ta politika se vodi uz konstantno ostvarivanje velike koristi bošnjačkih stranaka i ljudi sa pomenutog prostora dok naše nesposobno rukovodstvo nevidi objektivnu istinu i pravu žrtvu srpskog naroda koja i dan danas trpi ogromne posledice jer su oči vlasti RS uprte prema Srebrenici i Žepi a glava je davno okrenuta od pravih žrtava vlastitog naroda.

    Šta je prava istina? Prava istina je da su naivne vlasti RS naivno prihvatile zamjenu teritorija Vogošće, Ilidže, Ilijaša, Rajlovca, Hadžića, Grbavice i ogromnog dijela srpske teritorije za Srebrenicu i Žepu tj. za dva mijeeta od kojih su bila geografski i infrastrukturno značajnija i daleko vrijednija bilo koja dva veča sela koja su se nalazila na području ovih izdatih srpskih opština.

    Značajnost borbe u ovim opštinama u očuvanju Republike Srpske je daleko bila značajnija od doprinosa koje su imale muslimanske snage u ove dvije demilitarizovane zone, ukupan broj žrtava srpskog stanovništva je na području Sarajevske regije takođe daleko veći od nerealnog a pogotovu realnog broja žrtava u Srebrenici i Žepi. Nažalost srpska vlast nije razmišljala o ogromnom materijalnom gubitku kojim je osiromašila RS poklanjanjem ovog ogromnog dijela teritorije a pogotovu o stodvadeset hiljada stanovnika kojima nije obezbjedila ni osnovne uslove za evakuaciju, čime su bili prinuđeni da izbjeglim i poraženim stanovnicima Srebrenice i Žepe ostave komforno namještene stanove i kuće dok su izdate i nepokorene srpske borce i njihove porodice širom RS čekale školske učionice, barake i devastirane, neuslovne i opljačkane muslimanske kuće u kojima je svakog člana porodice po (preko noći donesenim zakonima) sledovalo 3m2 prostora (manje prostora od svake životinje u štali kod dobrog domačina).

    Sada postavljamo pitanje šta je to vlast Republike Srpske zamjenila, ko sada živi u Srebrenici i Žepi žive Srebreničani i Žepljaci, ko živi u Vogošći, Ilijašu, Rajlovcu, Ilidži i Hadžićima žive isti oni koji žive u Srebrenici i Žepi i imaju što nisu mogli ni da sanjaju. Vlasti FBiH su im za zahvalnost napravili kuće i obezbjedili uslove za život u Federaciji a vlasti RS su im takođe najvjerovatnije u znak zahvalnosti i izvinjenja obezbjedili te iste uslove za ugodan boravak u RS. Pa su tako večina Srebreničana i Žepljaka od kojih je večina do '96 živjelo u drvenim barakama sada vlasnici sa po dvije stambene jedinice od kojih jednu koriste za stalan boravak dok drugu koriste kao vikendicu koju posječuju za vrijeme izbora i godišnjih odmora dok su još mnogi sarajevski Srbi u barakama ili kreditima koje su bili prinuđeni uzeti za obezbjeđenje stambene jedinice za porodice zaboravljenih i izdatih junaka.

    Zaboravljeni su borci i stanovništvo izdatih sarajevskih opština ali je na veliku žalost zaboravljen i ogroman broj stradalih koje skoro nigdje ne pominje vlast RS i ne iskazuje zahvalnost za stvaranje Republike Srpske, i to će izgleda sve da traje dok traje priča o Srebrenici i Žepi.
    dejton- 81203 - 04.01.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Momir Bulatović o Srebrenici i procentu 51-49


    dejton- 80036 - 30.11.2012 : Delija Zvornik - best (0)

    Da li je Krajina prodata?


    Diverzant,

    kao da mi čitaš misli, htjedoh ti pisati o Bihaću i Goraždu, ali kontam da odoh naširoko.

    Hoću samo da ti kažem da smo na vrijeme zauzeli Bihać i potukli 5-ti korpus i enklavu Goražde, oslobodili bismo silnu vojsku za popunjavanje drugih ratišta. Ne znam tačno koliko vojnika su brojale jedinice VRS koje su bile u sukobu sa petim korpusom, ali siguran sam da je to bio značajan broj. Ukoliko to neko zna, volio bih to saznati. Znam da je enklava Goražde vezala jedinice tri korpusa VRS, a o Srebrenici i da ne pričam.

    A o izdaji u Krajini sam pričao sa borcima iz Jajca, Mrkonjića i Šipova. Jedan od njih mi je rekao:

  • "Brate, tuku nas svaki dan i noć sa artiljerijom a naša artiljerija ćuti. Oni krenu sa pješadijom vidiš ih sve, čak se i ne kriju baš tako mnogo. Mi zovemo komandu ali se niko ne javlja. Nema naše artiljerije da ih poklopi, ni otuda se niko ne javlja, pa mi na kraju pobjegnemo kud koji mili moji. U povlačenju naiđemo na položaje gdje je trebala biti artiljerija, ali tamo nema ničega. Tek kasnije saznamo da je sve odvučeno još prije par dana!"

    Eto, to ti je moje mišljenje brate Diverzante! U svakom ratu je tako, neko krvari i gine a neko se bogati. Rat ti je veliki biznis, druže moj.

    Pozdrav.
  • dejton- 80017 - 29.11.2012 : Diverzant72 BL - best (0)

    Dejton


    Delija,

    U pravu si ti, svaka ti je na mjestu, ali si me možda i pogrešno shvatio. Možda jeste bilo izdaje oko njihovog dolaska ovde pred BL, ali činjenica je da smo mi u tom trenutku bili vojnički slabiji, bar na tom ratištu.

    A da se radilo o izdaji, to sam siguran. I ja sam, kao i mnogi drugi borci, bio u situaciji kada smo 1991. godine mogli zauzeti Zagreb, a to se moglo desiti i 1992. godine.

    Bihać i 5. korpus smo mogli poraziti kad god smo htjeli. Međutim, i tu se desila izdaja.

    Ponovo kažem, što se tiče Sarajeva tu si 100% tačan.

    Sto se Koridora tiče, ja lično nisam bio tamo 1995. godine, ali jeste jedan moj jako dobar prijatelj iz 2. oklopne brigade i on mi je pričao da su i oni bili u frci, da su morali ići pred BL, a nisu imali koga tamo da ostave. Opet kažem, možda po tom pitanju i griješim.

    Veliki pozdrav!
    dejton- 79961 - 27.11.2012 : Delija Zvornik - best (0)

    Odgovor za Diverzanta


    Poštovani,

    kao prvo izuzetno cijenim tvoje pisanje, pogotovo o ratnim dejstvima tvoje slavne jedinice. Nisam imao priliku da se borim rame uz rame sa vama ali sam iz mnogo izvora o vama čuo sve najbolje.

    Kao drugo, o Dejtonu mi niko ne može promijeniti mišljenje, pogotovo o u vezi riječi IZDAJA. Postoji ona izreka da ko drži glavni grad taj drži i ključ rata, e mi smo taj ključ predali ili bolje reći prodali u Dejtonu.

    O tome zašto je ta bratija došla pred Banjaluku i sam znaš da je i to dio jedne velike veleizdaje, koja kreće od pada Srpske Krajine pa nadalje i da im neko nije naredio da stanu i Drina bi nam bila plitka.

    Mnogo vremena provodim u Brčkom i veoma dobro poznajem sva dešavanja od Suljagića Sokaka, Dizdaruše, Broda, Brke i ostalih dijelova Brčanskog ratišta i prema riječima ratnih veterana nisam baš siguran da je taj najtanji dio koridora bio u tolikoj opasnosti kao što ti tvrdiš. Možda su njihova mišljenja previše subjektivna ali ja im poprilično vjerujem. Vjeruj mi da ovo pišem što se kaže u "jednom dahu" jer me uhvati muka kada se samo svega sjetim i nema šta mi ne pada na pamet. Ja bih imao toliko toga da napišem ali čim sjednem za računar izgubim volju za prepričavanjem ratnih doživljaja.

    U svakom slučaju veliki pozdrav za tebe!
    dejton- 79849 - 23.11.2012 : Diverzant72 BL - best (0)

    Dejton


    Delija Zvornik,

    Poštovani prijatelju, kao prvo lijep pozdrav.

    Moram da ti kažem da po pitanju o Dejtonu imas pogrešno mišljenje, kažeš najveća izdaja, izdaja možda jeste za vas iz Srpskog Sarajeva ali za nas iz Krajine nije.

    Kažeš pucalo se u Sarajevu! Drugar moj, u Banjaluci se pucalo tri puta više kad je potpisan taj famozdni Dejtonski sporazum. Ovo možda i zato što je muslimansko-hrvatska bratija bila na svega 25 kilometara od Banjaluke, i svakog trenutka se očekivao napad na taj grad.

    Pozdrav
    dejton- 72840 - 16.08.2012 : Spiro Novi Banovci - best (1)

    Bilo pa prošlo


    Nemam namjeru da polemišem sa gospodinom Novakom, ali bih volio da shvati što sam htio da kažem kad sam postavio vijest o Jojinom hapšenju.

    Nema ništa protiv Joje a ni protiv bilo koga od tadašnjih "vlastodržaca" u Vogošći. Bilo pa prošlo! Ipak, hoću da gospodina Novaka upoznam sa nekim stvarima o ljudima koji su za vrijeme rata vedrili i oblačili u Vogošći i glumili velike Srbe, ali su svoju djecu još prije prvog metka sklonili u Srbiju, a djeca onih nešto "manjih" Srba su ratovala i ginula za Republiku Srpsku.

    Kad je potpisan Dejtonski sporazum i kad su Srbi iz Vogošće, Ilijaša i drugih dijelova Srpskog Sarajeva krenuli u egzodus, postojao je neki dogovor ili odluka, ne znam čija, da se kamioni za prevoz stvari prvo obezbjede familijama poginulih boraca. S obzirom da sam dugo godina prije rata ribario na Drini i Drinjači, Srbi iz mjesta Zelinje kod Drinjače obezbjedili su mi kuću za stanovanje - srpsku kuću. O ovome sam već ranije pisao. I dok sam čekao kamion, dok su iste dobijali privatnici vulkanizeri, trgovci, kafedžije, ja ostah u Semizovcu sa pokojnom suprugom jer nisam imao novaca da platim prevoz.

    Odem jedan dan na Pale i poslije nekoliko sati čekanja gospodin Joja me napokon primi i kad sam rekao zbog čega sam došao, on vadi novčanik i kaže mi da trenutno nema novca, kao da sam ja prosjak i došao od njega da tržim milostinju. Ostao sam u Semizovcu do 13. juna 1996. godine kad je grupa vojnika tkzv. armije BiH predvodjenja sinom mog bivseg komšije Nailom Gajevicem upala u moj stan, prebila mene i pokojnu mi suprugu i dali nam rok od 5 minuta da napustimo Semizovac inače ce nas pobiti.

    Gospodine Novače, da vam se dogodilo nešto slično kako bi ste reagovali i šta biste mislili o tim našim "velikim" Srbima koji danas sa svojim sinovima uživaju po Srbiji, osnivaju zavičajna udruženja i opet pjevaju istu pjesmu, a moj jedinac i još hiljade takvih počivaju na vojičkim grobljima širom Republike Srpske.
    dejton- 25735 - 11.12.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Milorad Tica - Tile


    U Vogošćanskom bataljonu, u kome sam ja bio komandant, bio je i naš heroj Milorad Tica - Tile, vojnik kakav se rijetko rađa.

    Tile je bio u akciji kada smo osvojili Glavicu 3. jula 1992. godine. U akciji je pogođen u nogu, i zbog te naizgled bezazlene rane je ostao bez noge. Nakon oporavka i dobijanja proteze, nastavio je da ide na liniju iako su mu u komadi Bataljona govorili da to ne radi. Međutim, on bi im šaljivo odgovorio "Pa šta je vama ljudi, ja sam vam najbolji za odbranu, jer budite sigurne da nikada neću pobjeći sa linije".

    Jednom prilikom, na liniji prema Ugorskom, vogoscanski muslimani su prepoznali Tiletov glas. Kako su informacije iz Vogošće neprestano "curile" na muslimansku stranu, jedan musliman ga upita: "TTile otkud ti na liniji, zar ti nisi izgubio nogu"? Tile mu je na to saljivo odgovorio "Ma kakvi, laže raja".

    I vogošćanski muslimani na linijama fronta su voljeli njegove šale. Kada prepoznaju Tiletov glas i shvate da je došao na liniju, obavezno mu se jave i dogovare sa da ne pucaju jedni na druge. U ta vremena svi su se slobodno kretali po liniji odbrane.

    Vogošćanski muslimani prije dobijanja smjene i odlaska sa linije, javili bi našim borcima da će ih smjeniti jedinice u kojoj su se nalazile Sandžaklije, i da budu oprezni jer bi sa njihovim dolaskom dogovor o "primirju" prestajao da važi.

    To je bio period u kome je stvoreno veliko povjerenje boraca sa obje strane.
    dejton- 25734 - 11.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


    Danas otvaramo temu "ratni vojni invalidi". Ovo je članak koji mi je putem email-a poslao "Vogošćanin Pravi", a članak je objavljen u "vesti-online.com" a autor članka je Z. Tmušić.

    Rat im uzeo noge, a mir nadu


    Daleko od rodnog Sarajeva, stare raje, od roditelja, daleko od svih koje su voleli i koji su ih voleli, žive danas Milorad Tica (47) i njegov ratni prijatelj Oliver Pajdaković (37). Žive iza sedam brda od nekadašnje sreće, a još dalje od zdravlja. Prokleti rat uzeo im je noge, pretvorio ih u teške invalide, a mir ih je pretvorio u mučenike.

    Sačuvali vojnički obraz: Oliver Pajdaković i Milorad Tica

    Njima, borcima kojima su na junaštvu čestitali i prijatelji i neprijatelji, poratno vreme donelo je milion nevolja i na lice im urezalo ogromne bore na kojima jasno piše: "Za ovo se nismo borili, ovo nismo zaslužili. "

    Milorad danas samuje u drvenoj montažnoj kućici u brdima sela Prelovo kod Višegrada. Dani su mu dugi, umorni, puni gorčine i pitanja bez odgovora. Otac ga je napustio kad je bio sarajevski klinac, rat mu je uzeo desnu nogu, majka mu je umrla od tuge, supruga je uzela kćerku i otišla...

    Oliver danas živi u garsonjeri, u izbegličkoj zgradi na brdu Bikavac iznad Višegrada. Otac Rajko mu je poginuo u ratu, majka i mlađi, teško bolesni brat žive u Nemačkoj, u Ahenu, supruga ga je ostavila i uzela sina, a rat mu je uzeo obe noge...

    Dva ratna druga preživela su četvorogodišnji pakao sarajevskog brda Žuč, najkrvavijeg bosanskog ratišta, sačuvali su srpski vojnički obraz, a potom su otišli u zaborav. Igrom sudbine, dva ratna druga sa Miljacke našla su se zajedno pored Drine.

    Kad papci provociraju

  • Više puta sam išao u moj grad, nalazio po nekoga od stare raje i sedeli smo u kafićima. Mnogi među njima su muslimani, počev od taksiste Zajka iz Vogošće. Znaju oni da sam ja bio častan vojnik... Šta ćeš, popijemo, prisetimo se, ali džaba, pojavi se odnekle taj srebrenički papak i počne provocirat... Zato sve manje idem tamo. Zato i Zajko oće da ode iz Sarajeva - priča Milorad.


  • Pronašao sam ih onomad zajedno u Prelovu. Listali su neke predratne stranice sarajevskog života, praznili jednu flašu piva i tražili način kako da spreme nešto za jelo. Sedeli su na dve strane nekakve ugaone garniture. Na podu su stajale njihove proteze. Iako im se svet srušio, dva jarana su zbijali šale na svoj račun, smejali se, pričali o medicinskim sestrama iz beogradskih bolnica i prisećali se kako su nekad davno navijali - jedan za Sarajevo, a drugi za
    Želju.

  • Nema, jarane, otišao život niz Miljacku. Pobedili papci. Idi sad u Sarajevo i nađi nekog muslimana, ali pravog Sarajliju i pitaj ga... Isto će ti, bolan, kazati, da su pobedili papci i fute iz Srebrenice i Žepe - reče Milorad, ustajući da pristavi kafu za gosta.

  • Jarane, nestalo nam kave... Oprosti, hiljadu puta! - skršeno će Sarajlija.

  • Bi li te nešto mogao zamoliti? - upita Oliver.

    Otišao sam do seoske prodavnice, kupio im kafu, pivo i lubenicu...

  • Slušaj, jarane, s obzirom na to da si tako poslušan, nešto kontamo - mogli bismo da te zaposlimo, treba nam jedan malac za poslušat... - smejali su se i, kao da prepričavaju neki stari roman, počeli o svom životu...

    Milorad je živeo u stambenoj zgradi u Vogošći sa majkom Ljubicom, suprugom Jadrankom i kćerkom Leom. Imao je dobar posao i mnogo razloga za sreću. Pre nego što će buknuti ratni požar u Sarajevu, poslao je svoje u Bar, kod rođene sestre Gordane.

    Jedina sreća

  • Moja Lea je danas velika cura. Završila je fakultet i ima svoj život. Ponosan sam na nju - kaže Milorad, pokušavajući da sakrije suze.

    Ni Oliver nije želeo da priča o svom bračnom brodolomu, osim da ima 16-godišnjeg sina, kome daje veliki deo penzije, koga viđa i koji mu je sve u životu.

  • Ja sam ostao. To mi je bila obaveza, da branim svoje!

    U podne, 3. jula 1993, Milorad je ranjen u borbama na brdu Žuč. Metak ga je pogodio u desnu nogu. Povreda nije bila opasna, ali zbog neadekvatnog lečenja, nogu je uhvatila gangrena i 25. avgusta legao je na operacioni sto VMA u Beogradu.

  • Strašno je to, jarane. Probudiš se i vidiš nema noge. U tom trenutku, pred očima mi je bila samo moja sedmogodišnja ćerka Lea. Stajala je ispred mene i pitala me: "Tata, kako ćeš ti sad mene jurit? " U tom trenutku, imao sam izbor - da se ubijem ili nastavim život. Odlučio sam se za ovo drugo, verujući da će biti ljudi koji će ceniti moju ranu. Ali... - zastade Milorad i zapali još jednu.

    Posle lečenja, Milorad se, sa protezom, vratio u Sarajevo. I ponovo uzeo pušku i ponovo otišao na liniju. Nije, kaže, mogao da sluša kako se papci hvale pobedama. Međutim, Žuč nije bez razloga proglašena za najopasnije ratište u Bosni.

  • Pogodi me geler u glavu na Vidovdan 1995. I, hajd', opet u Beograd, opet u bolnicu, opet one sestre!

  • Tebe je to, jarane, neko klepio po dogovoru, samo da vidiš one beogradske seke! - upade Oliver.

  • Jooj, jesu fine cure, jesu lepotice, pa to nema... - tražio je reči Milorad.

    Nakon dugotrajnog lečenja i tumaranja po Srbiji i bezuspešnog pokušaja da spase brak, Milorad se 2006. sa majkom Ljubicom skrasio u brdima iznad Drine.

  • Majka je tugovala i za mnom, i za Sarajevom, i za unukom. Nije mogla da izdrži u ovoj nedođiji. Borila se i predala pre dve godine. Eto, ostao sam sam. Bolje mi je ovde, niko me neće povrediti i pitati gde si pošao i što si došao.

    Šalom se brane od tuge: Oliver i Milorad

    Tamo, u Sarajevu, u Pionirskoj dolini, Oliver je živeo u kući, sa majkom Olgom, koja je bila pravnik u "Bosnalijeku", ocem Rajkom, ortopedom, i trogodišnjim bratom Bojanom. Imali su sve što se poželeti može. I više od toga. Oliver je bio dobar fudbaler, igrao je u podmlatku Sarajeva i kao 18-godišnjak bio na korak od prvog tima.

  • Ali, rekli su mi: "Idi ti, mali, prvo završi sa vojskom, pa se vrati i čeka te mesto u timu. " Tako sam i uradio... - priseća se Oliver početka 1991.

    Majka i brat u Ahenu

    Nakon što je neko vreme proveo kod bošnjačke porodice u Ahenu, Oliverov brat Bojan se obreo u jednom nemačkom internatu. Oliver i njegovi roditelji više od dve godine nisu ništa znali o malom Bojanu. Tek kasnije, Olga je uspela da sazna gde je, a potom i da stigne do Nemačke gde i danas živi sa sinom koji je, takođe, bio veliki fudbalski talenat, ali ga je teška povreda kičme odvojila od terena.


    Nekoliko meseci kasnije, našao se u grupi mladih srpskih vojnika koje su hrvatske zenge zarobile u Mirkovcima i dovele u Zagreb. Kad se vratio kući, u Sarajevo, svi su već, kaže, pričali o ratu u Bosni.

  • Jedna muslimanka, profesorka, dobra prijateljica naše familije, ponudila se da brata Bojana odvede u Nemačku kod svojih i spase ga onoga što se može desiti u Sarajevu. Odvela je Bojana, ovde je počeo rat, stradanje. I otac i ja uzeli smo puške... Naš život se odjednom pretvorio u pakao... Onda je otac Rajko poginuo 8. decembra 1992. - obori glavu Oliver.

    Mesec dana kasnije Olivera su pogodila dva metka. Jedan u pluća, drugi u koleno. Dugo se lečio u beogradskim klinikama. I, kao i Milorad, vratio se nezalečen na položaj. Pretposlednjeg dana maja 1995. nagazio je na minu i ostao bez obe noge. Na njegovu nesreću, lekari su mu ubrzo otkrili i kancer kostiju. Usledilo je 20 operacija i Oliver je, kako kaže, čudnim čudom sve preživeo.

  • Na kraju, izašao sam iz bolnice i krenuo u ovu borbu u kojoj na svakom koraku doživljavam - ne poraz, nego razočaranje... Nismo, jarane, ni ja ni Milorad ni gladni ni žedni, imamo gde i zanoćiti, ali teško nam je što nas niko ne vidi, niko ne kaže: 'Ajte, borci, ovamo, da malo sednemo, da vas malo pošaljemo u neku banju, da se družite, da vam malo olakšamo te rane... " Nije sve u prokletom novcu i tih 150-200 evra invalidnine koju primamo, nama treba neka ljudska reč... - reče Oliver, a Milorad potvrdno klimnu glavom.

  • Zar je ova država toliko siromašna da dva teška ratna vojna invalida ne može jednom godišnje da pošalje u Igalo ili neku drugu banju. Ako jeste toliko siromašna, žao nam je naše države, više nego nas - rekoše uglas dva jarana.

    Milorad Tica, Oliver Pajdaković
    Sačuvali vojnički obraz: Oliver Pajdaković (lijevo) i Milorad Tica (desno)
  • dejton- 25301 - 23.10.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Bilo i ne ponovilo se!


    Sigurnost i garancija za opstanak Srba na teritoriji Bosne i Hercegovine, može biti, samo ako postoji Republika Srpska.

    Političari iz Federacije znaju da je to istina pa se zbog toga toliko i bore da ugase njeno postojanje.

    Siguran sam da će buduća pokoljenja znati da cijene datu žrtvu srpskog naroda za postojanje Republike Srpske i da će se boriti za njen očuvanje.

    Sjećam se, kao da je danas to bilo, 22. februar, 1996. godine. Vogošća, avetinjski prazna, njeni stanovnici masovno odlaze, napustaju svoje kuće i stanove a mnogi od njih ne znaju ni gdje idu. Većina stanovnika Vogošće nije imala prevoz do sigurne teritorije. Ipak idu, stari i mladi, očevi i majke, u rukama nose torbe a na svojim leđima svako od njih nosi po jedno dijete.

    Snijeg, danima neprestano pada, na nekim mjestima je dostigao visinu i preko jednog metra. Sve je umotano u bijeli pokrivač. Čak ni noć nije uspjela da zamrači surovu planinu iznad Sarajeva. Neprekidna kolona napaćenih i umornih ljudi teškog koraka ide prema nepoznatom, krećući se zatrpanim i vijugavim putem u pravcu Trebevića, jedinim izlazom iz pakla.

    Bože smiluj se bar ti nad ovim narodom, zaustavi padanje snijega da ponosna i dostojanstvena kolona sa svojom djecicom ode na vrijeme iz ukletog grada i nađe svoj spas.

    Sniježne padavine uveliko otežavaju i onako tešku sitaciju. Većina Srba, ipak, uspjela je da izađe iz Sarajeva. Mnogi od njih su sa sobom ponijeli i svoje mrtve, kao dokaz da se više nikada neće vratiti na te prostore.

    Jedan američki advokat koji je vidio egzodus Srba, ovako je rekao: "Mogao sam da vjerujem da će Srbi otići iz Sarajeva ali da će sa sobom ponijeti i mrtve - e to nisam mogao da vjerujem".

    Da li je to ekonomski interes Srba koji spominješ ti prokleti zlikovče Ejupe Ganiću?

    Nakon Dejtonskog sporazuma o prestanku ratnih dejstava, na muslimanskoj televiziji se oglašavaju političari, Muratović i Izetbegović, pa kažu, artiljercima i specijalcima iz VRS neće oprostiti učešće u ratu, da će im se suditi a njihova imovina neće biti vraćena u njihovo vlašnistvo.

    Mnogi Srbi su zbog pretećih izjava od strane političara iz Fedracije ostavili svoju imovinu i bez pokusaja da je vrate u svoje vlasnistvo odlučili da odu iz Sarajeva. Ovo su iskoristili muslimani i useljavali u njihove stanove, nudeći vlasnicima mizerne novčane naknade za otkup.

    Većina Srba je svoju imovinu prodala po bagatelnim cjenama, samo da se završe mučne scene sa odlascima i kontaktima u Federaciji.

    Ovo je samo jedan mali dio dešavanja iz egzodusa Srba i spasavanja od multietničkog Sarajeva.

    Bilo i ne ponovilo se!!!
    dejton- 23404 - 20.01.2010 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Brda oko Sarajeva


    Pozdrav svim učesnicima ovog foruma a posebno Jovi i Velimiru, koji su napisali puno tekstova sa tačnim podacima, koji su danas kada je rat završio, zlata vrijedni tekstovi. Moji tekstovi nisu toliko precizni kao što su njihovi. Uz veliku pomoć Željke, koji ih doradi, moji tekstovi izlaze na ovaj forum. Ako se ukaže mogućnost da se napiše knjiga o sarajevskom ratištu, moji tekstovi se mogu slobodno koristiti u tu svrhu, naravno i uz Željkino odobrenje poput onog foruma iz Vojkovića.

    Komanda 3. sarajevske brigade dokumentaciju koju je sačuvala je poslala u Višegrad i tamo je zapaljena da ne bi pala u ruke NATO neprijatelja.

    Po mom mišljenju stranice na ovom forumu se ne dijele na opštine i sela, nego na brdašca, zaseoke, sokake i naše poginule junake koji su davali svoje živote boreći se za svaki pedalj teritorije.
    dejton- 22398 - 24.08.2009 : Ćurćija Srbija - best (1)

    Kraj rata


    Aranđelovdan 1995. god. Potpisan dejtonski sporazum. Prva četa semizovačkog bataljona na liniji naspram Solakovića. Na tranzistoru slušam vijesti. Tačno u podne na muslimanskoj strani linije opšte veselje i šenluk. Pucaju iz svog raspoloživog lakog naoružanja.

    Na Radio Srni slušam objašnjenja dijelova sporazuma i ne mogu da vjerujem da je Sarajevo sa kompletnom okolinom koju smo držali čitav rat dato neprijatelju onako za stolom. Šok. Šta sad i kud. Nisam ni u najgoroj varijanti mogao zamisliti ovako nešto. Taj dan je bio na mene red da idem kući na odmor. Kod kuće svi članovi porodice u šoku.

    Otac, tri sina, supruga i ja. Na većernjem Srninom dnevniku Momčilo Krajišnik pokušava da ublaži situaciju pričom da će Sarajevo u nastavku pregovora dobiti status distrikta. Niko mu ne vjeruje. Ni jedan član porodice nije bio u dilemi da li ostati ili otići ali kud.

    Sutradan kad sam došao na liniju već se osjetilo osipanje ljudstva. Neki su već krenuli da se sele. I to oni koji su prvi trčali u SDS, prvi se prihvatili funkcija iako ih Bog nije ni za šta stvorio osim za šanu. Sad prvi napuštaju liniju i snalaze se jer su se na to pripremali za razliku od nas naivaca.

    Stalno mi u glavi šta da radim sa porodicom. Imao sam moje rodbine u Vojkovićima i ženine u Gornjim Miljevićima. Nisam ni pomišljao da idem kod njih. I njima je puna kapa rata.

    Međutim, nekoliko dana poslije stiže kod mene moj tetak Čedo Milić iz Vojkovića i saopštava mi da ne brinem ništa gdje ću. U dogovoru sa sinom koji već dugo živi u Švedskoj nudi mi da dok se ne snađem da dođem sa porodicom u sinovljevu kuću. Hvala mu do neba. Počinjem razmišljati kako prebaciti dio neophodnih stvari jer se sve nije imalo gdje smjestiti. Imao sam veliku novu kuću napunjenu prije rata.

    U međuvremenu svakodnevno je na liniji bilo sve manje ljudi jer su odlazili. Nisu se ni pozdravljali, samo su nestajali. Tako su otišli, a da se nisu ni javili mnogi koje sam smatrao za prijatelje, kumovi, rođaci. Ostao sam na liniji do predaje linije IFOR-u kada sam i demobilisan.

    Stvari mi je u Vojkoviće prevezao bez ikakve naknade komšija Brane Stevanović koji je bio invalid od prije rata i cijeli rat prevozio teške ranjenike za Pale, Sokolac i Beograd. Jedan od rijetkih koji je pokazao pravo ljudsko lice u svemu ovome. I njemu hvala do neba.

    U Vojkovićima smo bili dvije godine. Prvu godinu pokušavao sam oživjeti rad moje predratne firme koja se bavila projektovanjem i izgradnjom rafinerija nafte koju sam sa Stupa izmjestio zajedno sa još nekim predratnim radnicima. Nije uspjelo jer nije bilo posla. Poslije godinu dana počeo sam raditi u Beogradu u svojoj branši, a ostatak porodice je ostao u Vojkovićima. I dalje sam pokušavao da firma u Lukavici oživi ali uzalud. U ljeto 1998. godine uspijevam prodati kuću u Semizovcu i za te pare kupiti stan u Pančevu gdje i sad živimo.

    Obzirom da je suprugina porodica komplet u Istočnom Sarajevu tamo idemo često kada koristim priliku da obiđem majčin grob na groblju Stajbine u Semizovcu i Vojničko groblje na Sokocu gdje je sahranjeno mnogo moje rodbine i saboraca. Na skoro svakom trećem krstu mi je poznata slika. Neka je svima vječna slava i hvala.

    Poneki od onih koji su otišli a da se nisu ni pozdravili pokušavaju da stupe samnom u vezu što ja instiktivno izbjegavam. Možda griješim. Kažu ljudski je praštati. Međutim, ja za praštanje još uvijek nisam spreman.

    Sada svi živimo neke svoje živote. Ja sam još pun nostalgije i ako Bog da kada se stvore uslovi da stare dane proživim u Istočnom Sarajevu u Republici Srpskoj.

    Idi na stranu - |1|2|