fix
Logo
fix
Nalazite se na Region-DECIJA_KUCA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

decija_kuca- 22621 - 27.09.2009 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)


U kući alekandrovačkih siročića

Stanovnici Aleksandrova sa ponosom naglašavaju da je u njihovim selu svoj "drugi dom" našlo najviše siročadi iz Srbije. Kako je i Mićo Vlahović bio jedan od njih, otuda i moja znatiželja da nekoga od njih upoznam i lično.

Nakon ručka u Mjesnoj zajednici, postade mi jasno da će nam preteći bar šest kilograma prasećeg pečenja. Trpeza je još uvijek bila puna, a svo to meso još uvijek nije bilo ni postavljeno na stolove. Zapitah Mariju Maksić da li bi je moguće da sakupimo "siročiće" pa da se i oni malo ugoste. Marija, uvijek spremna da pomogne, okrenu par brojeva na mobilni, i nedugo potom pojavi se Snežana Korica, inače predsednica Udruženja, takođe hraniteljica. Ona je i snaha u kući u kojoj je nekada živio Mićo Vlahović. Sa njom sam se upoznao prije nekoliko sati, na groblju. Lično je umjesila kolač, Marija je pripremila koljivo. Predloži mi da posjetim djecu, koja su upravo u tom trenutku bila sakupljena u "Dečijoj kući".

Aleksandrovo - topla dobrodošlica

U tom trenutku sam morao da donesem najtežu odluku dana. Jako puno sam želio da upoznam djecu, ali toj sali su se okupilo mnogo interesantnih ljudi, neki od njih već upisani na stranice istorije. Za par sati oni će početi da odlaze, sa nekima se više nikada neću vidjeti. Ipak, odlučih se za djecu. Teška srca! Ne dugo potom, shvatih da sam donio ispravnu odluku.

Na putu do "Dečije kuće" saznadoh da je Mjesna zajednica renovirala jednu od napuštenih kuća, pa se u njoj jednom mjesečno okupljaju siročići. Čini mi se da par djece i stalno živi u toj kući.

Marija, Obrad i ja svratismo u prodavnicu da kupimo desetak flaša sokova. Za djecu sam kupovao onaj bolji, negazirani, upravo onakav kakav kupujem i svojoj rođenoj djeci..

Kroz zapuštenu kapiju uđosmo u dvorište stare banatske kuće, koja je iznutra pomalo mirisala na buđ. Ne kažem da je kuća loša, mislim da je čak i nešto bolja od većine kuća u selu. Neko se potrudio da živopisnim bojama ukrasi interior. U sobama postavljeno nekoliko kreveta, par dugačkih stolova i jedan kompjuterski sto na kome se smjestio jedan pokvareni monitor. Tu sam primjetio i jednu gitaru sa par pokidanih žica, ali i klavijature na kojima odsvirah nekoliko nota.

Aleksandrovo - nasmijana Marija, Marina i Marijana

Nemojte pomisliti da ja ovdje nešto, ili nekoga kudim! Naprotiv, moj utisak je da je projeket "Dečija kuća" pun pogodak, izuzev onoga da se djeca u njoj okupljaju samo "jednom mjesečno". Jasno je meni da je jako teško popraviti sve ono što dvadesetak djece može pokvariti. Ja vama samo dočaravam stvari onako kakve jesu, gledane očima pojedinca koga se previše navikao na luksuz pa je zaboravio da sela nemaju kupatila pa se u slučaju male nužde ide u baštu, a pri velikoj nuždi ideš u neku daščaru ispod bagrema...

Aleksandrovo - bucmasti Sergej pozdravlja kao vojnik

Odmah po ulasku u dvorište upoznah se sa simpatičnim Sergejem i suvonjavim Igorom.

Aleksandrovo - Dečija kuća - nasmijana Marina



Tu u dvorištu se našla i uvijek nasmijana i za šalu spremna Marina, kao i visoka Marija. Obje djevojčice, prva zbog svoje društvenosti, a druga zbog imena, postadoše moje ljubimice.

Aleksandrovo - visoka Marija zbog imena postade moja ljubimica

Po ulasku u kuću upoznah i Marijanu, Jasminu kao i preostalu djecu.

Aleksandrovo - ovaj dječak je danas napunio osamnaest godina

U uglu je nijemo sjedio jedan stariji dječak, za koga sam se posebno zainteresovao kada sam čuo da živi u istoj kući, a vjerovatno i spava u istom onom onom malom sobičku u kome je odrastao naš Mićo Vlahović. Međutim, to lijepo razvijeno momče nije bilo baš mnogo pričljivo, niti druželjubljivo. Kako mu je taj dan bio osamnaesti rođendan latih se novčanika i izvadih jednu novčanicu. On se malo nećkao, ali je na kraju ipak uze.

Aleksandrovo - nasmijana Marija, Marina i Marijana

Kasnije sam dugo vremena razmišljao o Jasmini i dječaku koji spava u Mićinoj sobe. Jasmina, jako lijepa djevojčica od nekih šesnaestak godina, i taj momak su se izdvajali od svojih mlađih "prijatelja po sudbini" po jako ozbiljnim crtama lica. Vjerovatno su i oni sa devet godina imali na licu očaravajući osmijeh, kakav sada imaju Marina, Marijana ili Marija. Međutim, njihovo uživanje u radostima života se ugasilo mnogo prije nego kod njihovih vršnjaka koji žive u normalnim porodicama. Život se potrudio da njihove priča ispiše na njihovih licima, pa sam mogao da ih pročitam a da oni ne progovore ni jednu jedinu riječ!

Aleksandrovo - Jasmina

Jedan od mojih prijatelja mi u povjerenju reče da nekoliko siročića "nisu kao njegova djeca". Objasnio mi je da je kod neke djece osjetio "blage traume" koje su posledica nedostatka ljubavi, a ponekad i grubog ponašanja staratelja. Ovo baš i nije bila neka novost za mene, jer svi siročići koje sam u životu upoznao pate od jedne te iste bolesti - hroničnog nedostatka ljubavi. Zbog toga su jako nesigurni u sebe i vječito zarobljeni u kavezu svojih vlastitih emocija. Ja u svakom od njih vidim jednu prekrasnu pticu koja nikada ne nauči da leti pa tako nikada i ne spoznaju ljepotu osjećanja koje te obuzme kada se vineš u nebeske visine.

Aleksandrovo - topla dobrodošlica

Mlađa djeca uglavnom nisu imala problema da me prihvate u njihovo društvo. Marini se svidio moj "digitalac" pa je sa njime počela da fotografiše ostalu djecu i unutrašnjost kuće. Napominjem da su djeca iz Aleksandrova autori svih ovih slika, a ne ja. Ovako nešto može da napravi samo dječija mašta.

Gospodin Obrad Ilić i ja smo objasnili djeci da smo mi prijatelji Miće Vlahovića, koji je odrastao, a potom i sahranjen u njihovom selu. I Mićo je, baš kao i oni bio siroče. Međutim, on je izrastao u velikog patriotu i istinskog junaka, i nije žalio dati svoj život za više ciljeve. Mi, njegovi prijatelji, ga nikada nećemo zaboraviti! I tako, uz sipanje sokova u plastične čaše, završio sam sa ovu svoju priču sa komentarom da sam ubjeđen da će i među njima biti dobrih osoba, možda isto tako dobrih kao što je bio naš voljeni i nikada nezaboravljeni Mićo Vlahović.

Aleksandrovo - Decija kuca - kompjuter

Ostatak vremena sam proveo u igri sa djecom i popravljanju njihovog kompjutera. Ni sada nisam siguran da li se pokvarila video kartica ili monitor. Pri sebi nisam imao ni laptop pa nisam mogao da provjerim da li bar monitor radi. Ostalo je na tome, da ako kompjuter neko drugi ne popravi, uradiću to ja kada sledeći put dođem u posjetu.

Gospođa iz "Mićine kuće" mi ljubazno ponudi da mi pokaže i Mićina odlikovanja kao i još neke Mićine uspomene iz rata. Dogovorismo se da sve to ona donese za jedan sat u "Dečiju kuću", ali se ja ne pojavih što obećah. Ovim putem joj se izvinjavam, a posebno djeci koja su me čekala.

Aleksandrovo - Dečija kuća - Djeca na kauču

Mislim da ću sledeći put djeci donijeti i nešto poklona. Ona bi se posebno obradovala čak i kada bi dobili na poklon i vaš digitalac, onaj stari koji dane provodi zabačen u nekoj fioci. Za njih bi to bilo bogatstvo a vi biste se riješili onoga što vam više ne treba. Ja bih čak mogao da vam prepustim da izaberete kome biste željeli da nešto poklonite.

Eto, toliko od mene iz "Dečije kuće" o kojoj sada razmišljam svakoga dana. Asocira me na kuću suza koje tek trebaju da padnu, kuću ugašenih snova koje su utulile majke i neodgovorni očevi kada su ovako lijepu djecu ostavili na pragu nekog sirotišta.

Aleksandrovo sam napustio poslednji. Predrag Tomić i ja smo do kasno uveče šetali šorovima i pozdravljali se sa mještanima. Tog vikenda je bila i seoska slava, pa je Centar bio pun življa. Kako sam u kafani ostao bez dinara, zamolio sam i rođu da isprazni i njegov novčanik. Novac sam podjelio mojim malim prijateljima: Mariji, Marijani, Igoru i ostaloj djeci bez roditelja. U novcu ne uživam, sem kada ga dajem drugima. Djeca su najbolja "investicija", a najbolje uložen novac je kada ga oni potroše. Djeca Aleksandrova, kao i sva ostala djeca, vole vrteške i ostale "gluposti" koje im donose radost. Eh da, radost je ono na šta smo mi odrasli već odavno zaboravili.

Aleksandrovo - Luka

I za kraj, da pomenem i Luku. Njega sam, umalo zaboravio, pa se imena prisjetih tek kada sam uz članak ubacivao i slike. Ovo su sva imena kojih se sjećam dva mjeseca kasnije. Neke od njih, kao na primjer ime ovog malog vragolana, više ne mogu da se sjetim. Ali, biše oni tamo i kad grane drugo ljeto! Ako Bog da, biću i ja sa njima.

Aleksandrovo - ime sam zaboravio


1 Ime dotične gospođe sam zaoboravio, kao I mnoga druga imena. Marija, molim te ako ovo pročitaš I ako imaš vremena da me malo dopuniš.

Idi na stranu - |1|2|