fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-DEBLOKADA
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

deblokada- 33562 - 22.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


Pokušaj muslimana da deblokiraju grad Sarajevo 15. 6. " 31. 7. 1995. godine

Opšta vojno " politička situacija

Grad Sarajevo je i dalje pod opsadom. Rezolucija Vijeća Sigurnosti UN-a br. 900 od 9. 2. 1994 se ne poštuje. Ultimatum NATO-a i zračnim udarima po položajima Vojske RS razmještenim na obruču oko grada u slučaju njihovog napada na grad Sarajevo se ne primjenjuje. Više od godina dana vodili su se pregovori o povlačenju teškog naoružanja VRS iz zone sigurnosti od 20 km oko grada. Stav međunarodne zajednice, posebno Sjedinjenih Država, promijenio se prema zbivanjima u Bosni i Hercegovini s ciljem aktivnijeg uključenja u nalaženje pravičnog rješenja ratnog sukoba. Sjedinjene Države su pomagale legitimnu vladu u istrajavanju do pronalaženja konačno prihvatljivog mira. Odgovorni predstavnici UN-a su takvo stanje smatrali prirodnim iako za grad Sarajevo to nije bilo nikakvo rješenje, jer je on i dalje bio blokiran, a sa položaja srpske vojske i dalje su ubijani civili po gradu. U mjesecu maju 1995. godine napadi opsadnih snaga VRS na grad Sarajevo se intenziviraju. U takvoj opštoj vojno " političkoj situaciji Vojni komitet UN-a preporučuje zračne napade NATO-a protiv srpskih snaga na opsadnom obruču koje ne poštuju i ne primjenjuju rezoluciju UN-a o gradu Sarajevu kao sigurnosnoj zoni UN-a.

Osnovna ideja operacije

Armija muslimanske BiH je već vidno ojačala. Političko i vojno vodstvo je donijelo odluku da se grad Sarajevo deblokira vojnim putem i da se u toj ofanzivi slomi i razbije udarna snaga i vatrena moć agresorskih snaga, a da se potom prijeđe u odlučujuću ofanzivu širenja slobodine teritorije BiH do konačne kapitulacije snaga agresora. U tom cilju planirana je operacija deblokade grada Sarajeva a računalo se sa "žešćom" osudom međunarodne zajednice na ovakvu aktivnost ARBiH u zaštićenoj zoni UN-a. O situaciji u gradu sa otpočinjanjem ofanzivnih djelovanja na njegovoj deblokadi predsjednik Predsjedništva RBiH g. Alija Izetbegović je izjavio: "U situaciji u kojoj smo mi nismo obavezni da mislimo šta svijet misli o ovome, taj svijet nije učinio potrebno za grad Sarajevo, zbog toga će deblokada teći i nastaviti se odvijati po planu. Ili sad ili kasnije, zavisno od razvoja situacije, mi ćemo grad osloboditi. "

Ovako objašnjavaju muslimanski lideri, zbog čega su krenuli u napad u "UN zaštićenoj zoni"!

Po mom a i mišljenju mnogi, Amerika je dala zeleno svjetlo muslimanskim liderima za izveđenje napad na Srpsko Sarajevo. Kršenje primirja u UN zaštićenoj zoni su intezivno počela u periodu priprema ofanzive. muslimanski snajperisti, brovimzi i mitraljezi su kršili primirje na svim djelovima grada i putnim komunikacijama u Srpskom Sarajevu, kako bi natjerali srpsku stranu da uzvrati vatru. Amerika je vijest o srpskom kršenju primirja u zaštićenoj zoni plasirala u svijet kako bi svijet lakše prihvatio ofanzivu muslimanske armije. Amerika i svijetski moćnici su prećutkivali za srpske žrtve, tako je svjet ostao uskraćen istinom o kršenju primirja i stradanju Srba. Nakon NATO agresije na Republiku Srpsku 94', zbog ćega se artiljerija nije vratila pod kontrolu UN-a, znatno je pomoglo da se srpska strana okrivi za kršenje primirja u zaštićenoj zoni.


Sve je bilo spremno za obmanu svijeta!

Počeli su napadi sa svim rasploživim srestvima. Nakon poraza muslimanske armije i uspješne odbrane Srpskog Sarajeva, uslijedila je NATO agresija na sve važnije objekte u Republici Srpskoj. U tim napadima su bombardovane fabrike, mostovi, putne komunikacije, pa čak bolnice i linije odbrane.

Razlog za NATO agresiju, "Srbi su povrijedili zaštićenu zonu"!!!
deblokada- 33622 - 23.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


Osnovna ideja plana operacije na deblokadi grada Sarajeva odnosila se na to da se snažnim udarima snaga Armije RBiH na glavnom pravcu napada u prvoj fazi razbiju snage agresora na vanjskom opsadnom dijelu obruča, zauzmu dominantni i značajni taktički i operativni objekti, da se na njima uradi odbrana na "brzu ruku" te da se snaga na deblokadi grada u rejonu zauzetih objekata konsoliduju, popune, osvježe i prijeđu u drugu fazu realizacije operacije.

U drugoj fazi operacije planirano je da se sa zauzetih objekata iz prve faze i sa osloncem na značajne taktičke i operativne zemljišne objekte, te u sadejstvu sa snagama iznutra, energičnim udarima razbiju snage Vojske RS na opsadnom obruču oko grada Sarajeva i izvrši njegova deblokada barem na jednom dijelu Sarajevskog fronta. Poslije ostvarenih uspjeha, a zavisno od sveukupne vojno " političke situacije, nastavila bi se ofanziva ARBiH u razbijanju opsadnog obruča na ostalim dijelovima Sarajevskog fronta.

U toku priprema operacije jedinice ARBiH su izvršile grupiranje snaga na dodjeljenim pravcima izvođenja napada. Izvršena je solidna popuna ubojnim sredstvima, prije svega artiljerijskim i minobacačkim granatama, projektilima za blisku protuvoklopnu borbu i strjeljačkom municijom. Tako da je do početka operacije ostvaren odnos snaga prikazan u ovoj tabeli.

Armija muslimanske BiH Vojska RS Odnos
Vojnici/Oficiri35. 00017. 000Približno 2:1
Topovi4341Približno 1:1
Minobacači406132Približno 3:1
Tenkovi1924Približno 1:1. 3


Armija muslimanske BiH je otpočela napad za deblokadu grada 15. juna 1995 godine, usmjerivši napad na široki dio zapadnog Sarajevskog fronta koji se protezao od Igmana na jugozapadnom dijelu tog fronta do Nišićke visoravni na njegovom sjeverozapadnom dijelu. Glavne udare Armija RBiH je usmjerila na centralnom dijelu zapadnog Sarajevskog fronta, glavnim pravcem napada Visoko " Paljevo " Rajlovac. Na tom pravcu su angažovane jedinice i sredstva 7. korpusa ARBiH. Na drugom glavnom pravcu napada Golo Brdo " Hadžići " Mostarsko raskršće angažovane su jedinice i sredstva 4. korpusa. Na desnom krilu napadnog dijela fronta, pomoćnim pravcem napada Igman " Trnovo, angažovane su snage i sredstva 1. korpusa, a na lijevom krilu pomoćnim pravcem Nišićka visoravan " Ravni Nabožić " Semizovac djelovale su snage 3. korpusa.

Sa otpočinjanjem borbenih djelovanja, pa i narednih dana, snage ARBiH na glavnom pravcu napada nisu ostvarile očekivani uspjeh na proboju vanjskog opsadnog obruča. Tako se idućih dana nastavak operacije na glavnom pravcu napada zbog nesinhronizovanih i nedovoljno koordiniranih borbenih aktivnosti sveo na trošenje borbenih efektiva a i ljudstvo se zamorilo.

Situacija na desnom krilu napada, pomoćnom pravcu Igman " Trnovo, bila je znatno drugačija. Snage 1. korpusa ARBiH koje su djelovale na tom pravcu ostvarile su značajne uspjehe u oslobađanju i širenju slobodne teritorije, oslobodivši u toku operacije oko 25 kvadratnih kilometara teritorije. Određeni uspjesi su postignuti i na lijevom krilu na pomoćnom pravcu napada, odnosno na pravcu Nišićka visoravan " Čemerska planina " Srednje. Snage 3. korpusa ARBiH su ostvarile određene uspjehe. U rejonu Srednjeg vodile su se žestoke borbe. Poseban uspjeh u ovoj zoni borbenih djelovanja ostvarila je 375. oslobodilačka brigada, s tim da se na dostignutim linijama održala samo nekoliko dana, jer druge sadjejstvujuće jedinice nisu ostvarile planirane borbene zadatke, zbog čega je izvršeno izvlačenje ljudstva te brigade iz posebno ugrožene zone borbenih djelovanja.

"U izvještaju se ne pominje da su srpske jedinice u sadejstvu sa Specijalnom jedinicom Policije brzo i efikasno vratili izgubljene teritorije sa minimalnim gubicima, što je znatno povećalo moral za dalju borbu kod srpskih boraca".
deblokada- 33682 - 24.06.2011 : Nlo - best (0)

Deblokada Sarajeva


Ono što je počelo 15. juna i što je trebalo da dovede do deblokade Sarajeva za četiri dana, pretvorilo se u iscrpljujuće granatiranje i frontalno nadmudrivanje u kome je Armija muslimanske BiH jako loše prošla. Ovo se desilo zbog toga što muslimani nisu shvatili da se konzerva otvara izvana. Mi smo ih svesno puštali u džepove i zatvarali. Tako se završavao svaki njihov san o deblokadi.

Tek nedavno je po prvi put javno objavljeno da je u akciji deblokade Sarajeva poginulo 404 vojnika Armije BiH, i da je bilo čak 1360 ranjenih boraca.
deblokada- 33702 - 24.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


Posljednji napad većeg obima snaga na glavnom pravcu napada poduzet je 27. jula 1995 kada komandant 7. korpusa ARBiH angažuje snage 17. VKbbr. Međutim nakon početnog uspjeha te brigade i uspješnog proboja linija i presjecanja komunikacije Sarajevo " Trnovo dolazi do zastoja jer jedinice drugog ešalona nisu uspjele iz nekoliko razloga eksploatirati početni uspjeh 17. viteške krajiške brigade koja je hrabro i uz nadljudske napore izvršila početni planirani udar. (karta br. 33, str. 326a)

Bitne karakteristike operacije deblokade Sarajeva

Bitna pozitivna karakteristika operacije je u tome što se u njoj uspjela angažovati sva raspoloživa snaga Armije RBiH. Pozitivna karakteristika je i što su dobro pripremljene snaga iz sastava 1, 3 i 7. korpusa, uz dobro poznavanje terena i dosljednu primjenu stečenih ratnih iskustava, ostvarile veće ili manje uspjehe na dodijeljenim im pravcima napada.

Bitne negativne karakteristike operacije mogu se svrstati u nekoliko grupa.

Prva negativna karakteristika se odnosi na to što je operacija pripremana bez osnovnih elemenata operativnog i taktičkog maskiranja. Nije bilo dovoljne primjene elemenata tajnosti u pripremi operacije jer je čak i u dnevnim glasilima objavljen približan plan operacije, tako da je VRS mogla blagovremeno pripremiti odbranu na očekivanim pravcima napada Armije RBiH.

Drugo, zbog kratkih priprema angažovanih jedinica i nedovoljno dobrog poznavanja terena, snage ARBiH raspoređene na glavnom pravcu napada nisu uspjele primjeniti orginalnu taktiku vlastitog načina ratovanja. Neprijateljske snage su vješto iskoristile te slabosti i odbile napade jedinica 7. i 3. korpusa, ne dozvolivši nikakvu vrstu iznenađenja na očekivanim ili uočenim pravcima mogućih napada jedinica ARBiH.

Treća bitna negativna karakteristika ove operacije je i to što je pri planiranju borbenih djelovanja na pravcima napada u pojedinim fazama napada primjenjen decentralizovan postupak planiranja, tako da nije adekvatno izraženo težište borbenih djelovanja, što se tokom operacije ispoljilo u neusaglašnoj koordinaciji borbenih djelovanja, jer je postojalo više pravaca napada na glavnom pravcu angažovanja snaga Armije.

Pored navedenoga, analizirajući prethodna borbena djelovanja Armije RBiH uočava se da je u planiranju napadnih borbenih aktivnosti primjenjena identična logika planiranja i izvođenja borbenih djelovanja koju su operativci Armije RBiH primjenjivali tokom cjelokupnog perioda planiranja deblokada opsade grada. Takav način planiranja i izvođenja borbenih djelovanja u predhodnim operacijama nije imao uspjeha. Ista logika planiranja, isti način grupiranja snaga, isti način rasipanja i neekonomičnog trošenja snaga i sredstava, bez jasno izraženog težišta napada i vatrenog udara, doći će do izražaja i u toku izvođenja spomenute operacije deblokada grada. Zbog toga ona nije imala adekvatne predpostavke za očekivani i planirani uspjeh, na što su upozoravali i neki inozemni vojni analitičari.

Potrebno je bilo pored ostalog, uočiti da Armija RBiH u tom periodu još nije imala potpune kvalitativno izražene karakteristike tajnosti priprema borbenih djelovanja, brzinu pokreta i bez identificiranih osobenih karakterističih taktičkih principa ratovanja i bez usvojenog iskustvenog tempa manevra snaga i sredstava. Isto tako, nije imala sve potrebne predpostavke da prijeđe u odlučujuću bitku za oslobođenje i širenje slobodne teritorije Bosne i Hercegovine.

Značajan i karakterističan događaj koji je uticao na tok izvođenja operacije deblokade grada Sarajeva je i napadna operacija VRS na zaštićene zone pod kontrolom UN-a, Srebrenicu i Žepu. Ispoljena brutalnost Vojske RS tokom zauzimanja zaštićenih zona UN-a negativno će se odraziti na borbeni moral boračkog sastava ARBiH jer su u boračkim redovima kružile priče kako je podjela Bosne već dogovorena, kako je borba Bošnjaka bila uzaludna jer je na kraju sve "prodano" i slično. Sve će se to negativno odraziti na pad borbenog morala i u značajnoj mjeri doprinijeti neuspjehu Armije RBiH u deblokadi grada Sarajeva. "

Izvor: Operacija deblokade grada Sarajeva (15. 6. 1995-31. 7. 1995) " Opsjednuti grad Sarajevo, str. 325-330; Zijad Rujanac
deblokada- 33882 - 26.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


Prethodni tekst je moje sjećanje na srpske žrtve a dio je teksta "Muslianska ofanziva na Srpsko Sarajevo" i bio je uvod u ovaj tekst ispod!

Ovaj tekstovi ispod je uzet od muslimnske strane, kojim oni pokušavaju opravdati kršenje UN rezolucije #900 i njihovu agresiju na Srpsko Sarajevo, zbog čega sam i napisao moj predhodni tekst.

Ovom prilikom, zamolio bih sve koji se sjećaju ili imaju informaciju o stradanjima Srba iz tog perioda, da napišu i da to bude dio ove rubrike. To bi ujedno bio pokazatelj da su muslimani neprekidno kršili UN rezoluciju za koju su se oni izborili kod svjetkih moćnika.


4. 2 SARAJEVSKA OPERACIJA

U aprilu 1995. artiljerija srpskog agresora je više djelovala po urbanom dijelu grada, prigradskom naselju Hrasnica i po Igmanskom putu. Od artiljerijskih udara agresora poginulo je četvero, a ranjeno 20 građana, većinom učenika. Tokom maja srpski agresor je pojačao artiljerijska djelovanja po Sarajevu. Tako je 7. maja u blizini tunela "D-B" u Butmiru ubio 10, a ranio 40 osoba. Od artiljerijskih djelovanja po Dobrinji 18. juna poginulo je 9 a ranjeno 12 građana. Agresor je samo tri dana kasnije, 21. juna, ubio 6, a ranio 15 građana. Agresorske snage su 26. maja radi zaštite od avionskih udara NATO-a počele zarobljavati pripadnike UNPROFOR-a. Istog dana je agresor prekinuo napajanje Sarajeva vodom, strujom i zemnim gasom. Tako se Sarajevo ponovo našlo u veoma složenoj situaciji, kao i u prve dvije ratne godine. Građane BiH je teško pogodilo rušenje helikoptera od strane vojske tzv. RSK 28. maja 1995. Helikopter se srušio nad teritorijem Hrvatske i u toj nesreći su poginuli Irfan Ljubljankić, ministar vanjskih poslova RBiH, Izet Muhamedagić, pomoćnik ministra pravde RBiH, Mensur Ćabulić, savjetnik u ambasadi RBiH u Hrvatskoj i Fadil Pekić, pratilac dr. Ljubljankića (Ministar vanjskih poslova RBiH Irfan Ljubljankić je sa svojim saradnicima nekoliko dana ranije bez problema helikopterom doletio iz Zagreba u Bihać. Radilo se o helikopteru u vlastištvu ARBiH koji je sa zagrebačkog aerodroma prevozio naoružanje, opremu i municiju za 5. korpus. Helikopterima su pilotirale najčešće strane posade za novčanu nadoknadu. Zbog nepažnje u korištenju sredstava veze, naročio satelitskih telefona, prislušna služba tzv. RSK je saznala za let helikoptera iz Bihaća u Zagreb. Helikoter je srušen nakon 10 minuta leta od Ćoralića i 30 km u okupiranom dijelu Hrvatske). Nakon prekida snabdijevanja Sarajeva strujom, vodom i gasom, stanje u Sarajevu se pogoršavalo iz dana u dan. Građani su bili izloženi svakodnevnim artiljerijskim udarima agresora, ali je Sarajlije posebno pogađala složena humanitarna situacija.

Generalštab ARBiH i komanda 1. korpusa su preduzimali maksimalne napore da se održi visok nivo borbene spremnosti jedinica Armije u Sarajevu. Komandant i stručne ekipe GŠ-a ARBiH su organizovano i planski obilazili korpuse, uvjeravali se u stanje u tim jedinicama inicirajući preduzimanje mjera na otklanjanju utvrđenih nedostataka i propusta.

Tokom povremeno organizovanih sastanaka sa komandantima korpusa i komandantima ostalih potčinjenih komandi komandant Generalštaba ARBiH im je definisao nove i korigovao zadatke iz direktive GŠ-a za 1995. godinu shodno situaciji u zemlji i na ratištu (Na sastanku komandanta GŠ-a ARBiH sa potčinjenim komandantima 24. i 25. aprila 1995. godine potencirano je da se borbena djelovanja planiraju i izvode shodno Direktivi za 1995. godinu s tim da se može istovremeno izvoditi samo jedna operacija na nivou ARBiH, uz obavezno odobrenje, prisustvo i neposredan uticaj GŠ-a ARBiH, a u zonama odgovornosti korpusa jedan boj uz odobrenje komandanta GŠ-a, te više borbi. Već na sljedećem sastanku sa komandantima 6. maja 1995. godine, komandant GŠ-a ARBiH je potencirao tešku situaciju u Sarajevu i potrebu da se hitno vojnički pomogne napaćenim Sarajlijama. Komandant GŠ-a je komandantima 1. i 4. korpusa sugerisao da izvrše procjenu, a potom pripreme za operaciju ka Goraždu radi spajanja sa 81. divizijom. U slučaju uspjeha navedene operacije stvorili bi se povoljniji uslovi i za deblokadu Sarajeva).

Međutim situacija u Sarajevu se pogoršavala iz dana u dan. Zbog očigledne nemoći i nehtijenja međunarodne zajednice da pomogne Sarajevu, mada je na to bila obavezna shodno brojnim rezolucijama, odlukama i ultimatumima, predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, u funkciji čelnog dužnosnika kolektivnog civilnog komandanta, na sastanku 19. maja sa s najvišim komandnim kadrom ARBiH naredio je da se u što kraćem roku pristupi izvođenju operacije za deblokadu Sarajeva. Iako je komandant GŠ-a ARBiH upoznao predsjednika Predsjedništva sa globalnim problemima u vezi sa pripremom i izvođenjem operacije strategijskog značaja, kao što je bila Sarajevska operacija, te konkretnim problemima u državi i ARBiH koji otežavaju uspješno izvođenje operacije, on je bio izričit u zahtjevu da se operacija za deblokadu Sarajeva mora izvesti zbog stanja u kome se nalazilo Sarajevo i Sarajlije (U argumentovanom izlaganju predsjedniku Predsjedništva o problemima i ograničavajućim faktorima za pripremu i uspješno izvođenje Sarajevske operacije, komandant GŠ-a ARBiH je posebno naglasio: da za operaciju takvog obima i značaja ARBiH nije bila još organizacijski, materijalno i psihološki spremna; da se za takvu operaciju moraju osigurati neophodne političke, materijalne i vojno-stručne predpostavke. Za rješavanje navedenih problema bila je neophodna potpuna politička i materijalna podrška svih institucija države, a za materijalne i vojno-stručne pripreme je trebalo dovoljno vremena).

Izetbegović je u naređenju za izvršenje deblokade Sarajeva postavio i konkretne zahtjeve koji su uticali na pripreme, ali i odluku komandanta GŠ-a ARBiH za izvođenje operacije. Izetbegović je zahtjevao potpunu deblokadu grada, a ne otvaranje koridora ka Sarajevu, re da operacija mora početi najkasnije 10. juna 1995. godine. S obzirom da Izetbegović nije uvažio argumente koji su ukazivali na nemogućnost uspješnog izvođenja operacije u postojećim uslovima, komandant GŠ-a ARBiH je tražio da se ispuni nekoliko uslova čime bi se djelomično otklonili ključni problemi u pripremi i izvođenju operacije.

Među zahtjevima komandanta Generalštaba najbitniji su bili:

  1. Da se za pripremu operacije odobri što više vremena, jer je jedinice, koje su trebale da učestvuju u operaciji, trebalo izvuči iz borbe, odmoriti, izvršiti s njima organizacijske, vojne, stručne i materijalne pripreme, te odmorne i potpuno borbeno spremne dovesti u zonu izvođenja operacije;

  2. Da na prostoru razmještaja jedinica i izvođenja operacije organi lokalne vlasti osiguravaju smještaj, ishranu i moralnu podršku jedinicama Armije;

  3. Da se do početka operacije mora osigurati nabavka kritičnih vrsta municije i projektila, posebno za tenkove i artiljerijska oruđa većeg dometa, bez kojih se nije mogla očekivati adekvatna ubojitost u napadu ni organizovati odgovarajuća vatrena podrška napadnim djelovanjima;

  4. Da organi vlasti na svim nivoima pruže potpunu političku podršku pripremi i izvođenju operacije i da ne provode aktivnosti koje bi negativno uticale na spremnost i borbeni moral pripadnika Armije angažovanih u operaciji;

  5. Da se osigura tajnost priprema i izvođenja operacije kao i pravilan odnos medija prema operaciji;

  6. Da se preduzmu političke aktivnosti na najvišem nivou radi uključivanja HVO-a u operaciju;

(Na sastanku s predsjednikom Predsjedništva 19. maja 1995. godine komandant GŠ-a ARBiH je konkretno spomenuo neke aktivnosti u društvu koje su uticale na motivaciju i borbeni moral pripadnika ARBiH, poput nepovoljnog statusa boraca, svojatanja brigada od strane lokalnih organa vlasti, podjele plaća nekim službama u općinama. Komandant je naglasio potrebu planskog finansiranja i logisticiranja ARBiH, posebno kada je riječ o izvođenju operacija takvog obima i značaja kao što je Sarajevska operacija)

Nakon dobijenog naređenja od predsjednika Izetbegovića za pripremu i izvođenje operacije, komandant GŠ-a ARBiH i njegovi saradnici su preduzeli intenzivne aktivnosti:

  • na pripremi Odluke i drugih dokumenata za izvođenje operacije;

  • na materijalnim i vojnostručnim pripremama komandi i jedinica ARBiH ta operaciju;

  • na stvaranju odgovarajućih pretpostavki na terenu za što adekvatniji prihvat, smještaj i podršku jedinica Armije angažovanih u operaciji.

    Zbog usložnjavanja situacije u Sarajevu intenzivirani su kontakti s komandom UNPROFOR-a radi preuzimanja mjera iz njihove nadležnosti na normalizaciji situacije u gradu.

    Na sastanku u Zenici 24. maja komandant GŠ-a ARBiH je tražio od komandanta UNPROFOR-a, generala Smita da osigura ponovno stavljanje teškog naoružanja u zoni isključenja oko Sarajeva pod kontrolu UNPROFOR-a i upotrebu avijacije NATO-a ukoliko agresor odbije da vrati oteto naoružanje. General Smit nije dao konkretno obećanje u vezi s ponovnim stavljanjem pod kontrolu teškog naoružanja oko Sarajeva, naglašavajući da UNPROFOR vrši nepristrasno svoju misiju, raspolaže podacima ko krši sporazume i o tome izvještava generalnog sekretara UN-a (Tokom razgovora general Delić je tražio od generala Smita da nad teškim naoružanjem u zoni isključenja osigura efektivnu kontrolu, a ne formalni nadzor, te da, ukoliko to ne može učiniti vrati oduzeto teško naoružanje jedinicama ARBiH u gradu. Tražio je od generala Smita i da javno objasni građanima Sarajeva i BiH zašto UNPROFOR i međunarodna zajednica tolerišu kršenje rezolucija, ultimatuma i sporazuma i ne reaguju čak ni na bahati i potcjenjivački odnos srpskog agresora prema njihovim predstavnicima u BiH.

    (... nastaviće se... )
  • deblokada- 33902 - 26.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    U razgovoru je komadantu UNPROFOR-a ukazano i na pristrasnost pojedinih jedinica i dužnosnika UNPROFOR-a, apostrofirajući posebno francuski kontigent i komadanta UNPROFOR-a za sektor Sarajevo, generala Gobijara (Herve Gabillard). General Smit nije imao argumenata da opovrgne opravdane primjedbe i zahtjeve, ali je u očiglednom nedostatku mehanizama, moći ili volje međunarodne zajednice, samo konstatirao stanje na terenu iz svoga ugla, "obećavajući" da će UNPROFOR i dalje raditi "nepristrasno").

    Na osnovu izrečenih stavova generala Smita, kao i nepreduzimanja odgovarajućih mjera UNPROFOR-a i ostalih međunarodnih institucija u vezi sa stalnim pogoršavanjem situacije u Sarajevu postalo je sasvim izvjesno da se u takvoj situaciji moglo i moralo računati samo na vlastite snage i mogućnosti. Zato su, i pored nepovoljnih okolnosti, nastavljene intenzivne pripreme za deblokadu grada. Operacija je bila iznuđena teškim stanjem i stalnim pogoršavanjem situacije u gradu te odsustvom spremnosti spremnosti institucija međunarodne zajednice da sankcionišu kršenja rezolucija, ultimatuma i sporazuma u vezi sa Sarajevom koja je činio srpski agresor. U takvoj situaciji ARBiH je morala pokušati da izvođenjem operacije pomogne Sarajevu i Sarajlijama nezavisno od nepovoljnih okolnosti za takav složeni borbeni zadatak. Generalštab ARBiH je za deset dana pripremio odluku i ostale dokumente za izvođenje Sarajevske operacije, koja je dobila naziv "Operacija T". Na sastanku u Tarčinu 28. /29. maja, u prisustvu predsjednika Predsjedništva RBiH, komandant GŠ-a ARbiH je saopćio potčinjenim komadantima svoju odluku u vezi sa angažovanjem i zadacima Armije u operaciji (Sastanku u Tarčinu su pored komandanta GŠ-a ARBiH i predsjednika Predsjedništva prisustvovali ministar MUP-a Bakir Alispahić, načelnik štaba u GŠ-u ARBiH Enver Hadžihasanović, komadanti 2, 3, 4 i 7. korpusa Sead Delić, Sakib Mahmuljin, Ramiz Dreković i Mehmed Alagić, predstavnici 1. korpusa Vahid Bogunić i Fikret Prevljak, te Ismet Alija u ime Operativne uprave GŠ-a ARBiH).

    Ako se malo bolje razmisli o vome što se navodi u muslimanski tekstovima, može se doći do zaključka da su muslimani, uz pomoć UNPROFOR-a planirali etničko čiščenje Srpskog Sarajeva.

    Uspjeh njihove ofanzive trebale su da obezbjede mirovne snage, tako što će staviti pod kontrolu srpsku artiljeriju i samim tim obezbjediti lagan i siguran uspjeh u pripremljenom genocidu i etničkom čišćenju nad Srbima, ne samo u Srpskom Sarajevu, nego i cijeloj BiH. Nakon planiranih uspjeha u etničkom čiščenju Sroskog Sarajeva, etničko čiščenje bi se prenijelo na ostatak BiH i niko više iz UN-a nebi ni pokušao zaustaviti zločine nad Srbima. Taj isti plan je odrađen i u Srpskoj Kraini, a UN nije spričio genocid i etničko čiščenje nad Srbima. To je dovoljan pokazatelj koliko su mirovne snage bile na strani muslimana i Hrvata, na šta su ukazivali srpski lideri, tokom cijelog rata.


    Nastaviće se narednih dana...
    deblokada- 34022 - 27.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Ovaj tekst je nastavak zvanične muslimanske analize neuspjeha deblokade Sarajeva. Za Srbe Vogošće, Ilijaša, Ilidže, Grbavice i ostalih dijelova Srpskog Sarajeva koji su branili svoja vjekovna ognjišta ovde se veoma često upotrebljavaju termini poput "srpski agresor" ili "četnici". Ipak, izvještaj objavljujemo u cjelini jer mislimo da ima i izvjesne istorijske vrijednosti.


    Komandant GŠ-a ARBiH je izvođenje Sarajevske operacije zamislio tako da se angažovanjem jedinica Armije s fronta i iz grada djelovanjima s krila, na spojevima i kroz međuprostore jedinica agresora, uz ubacivanje djela snaga i njihova djelovanja iz pozadine, izvrši proboj linija odbrane agresora na više pravaca, i uz uvođenje svježih snaga produži napad do spajanja sa jedinicama koje bi djelovale iz grada. Nakon spajanja jedinica ARBiH sa fronta i jedinica iz grada, produžilo bi se koordiniranim djelovanjima do potpune deblokade grada.

    Za početak operacije određen je 15. juni 1995. godine (Odlukom komadanta GŠ-a ARBiH za Operaciju je bilo planirano da glavne snage sastava 7, 3 i 4. korpusa sa jedinicama 1. korpusa koje su se nalazile u borbenom dodiru sa agresorom u zoni napada, te Gardijskom brigadom i 120. lbr "Crni Labudovi" GŠ-a ARBiH kao ojačanjima napadaju u zoni Kiseljak " Igman i Čemerska planina " Vogošća, i u prvoj etapi ovladaju dominantnim objektima Golo Brdo, Oštrik, Batalovo brdo, Kobiljača, Ravni Nabožić iznad Hadžića, Ilijaša i Semizovca. Osloncem na te objekte jedinice iz sastava glavnih snaga su trebale produžiti borbena djelovanja ka Vogošći i Hadžićima, a po spajanju sa jedinicama ARBiH iz grada nastaviti s njima zajednička djelovanja do potpune deblokade grada. Pomoćne snage su činile 14. i 16. d KoV 1. korpusa i imale su zadatak da obuhvatnim napadim s krila i bokova u sadjejstvu s jedinicama u dodiru ovladaju objektima Strajišta i Krupac na desnom, te Nišani i Gradina na lijevom krilu, presijeku komunikacije Trnovo " Vojkovići i Nišići " Srednje i osiguraju bok glavnih snaga od eventualnih napada agresora s pravca Trnova i Nišića.

    Snage za djelovanje iz grada su činile jedinice 12. d KoV 1. korpusa te specijalne jedinice MUP-a "Lasta" i "Bosna" i imale su zadatak da probiju linije agresora oko grada, ovladaju Nedžarićima i Rajlovcem i spoje se sa glavnim snagama ARBiH, koje su napadale sa fronta, u rejonu Reljevo. U rezervi je predviđena 210. brigada 2. korpusa koja bi se upotrijebila po odluci komandanta GŠ-a ARBiH.

    Odlukom komandanta su bile precizno definisane mjere borbenog obezbjeđenja i obezbjeđenja borbenih djelovanja, te funkcionisanje komandovanja i veza. Posebnim dokumentom, dopunom zapovijesti, detaljno i precizno su definisane obaveze komandi i jedinica ARBiH u odnosu na UNPROFOR, civilno stanovništvo, zarobljenike i civilne objekte).

    Srpski agresor je u pripremi trogodišnje agresije kao strategijski objekat svojih djelovanja odredio Sarajevo, čijom je blokadom te iznurivanjem i ubijanjem njegovih građana, pošto nije uspio da ga zauzme, nastojao ostvariti povoljnija rješenja u mirovnim pregovorima. Blokadu Sarajeva su činile snage agresora u neposrednoj blokadi grada i blokadi grada u širem okruženju. Širina prostora blokade se kretala od nekoliko stotina metara u zoni oko Sarajevskog aerodroma do 30 kim kod Visokog i Breze.

    Snage na unutrašnjem dijelu prstena blokade su bile orijentisane ka jedinicama Armije u gradu, a na vanjskom ka jedinicama Armije na treskavičko " igmanskom, visočkom i crnoriječkom bojištu. U međuprostoru su bile locirane jedinice za intervenciju i podršku. Odbranu je agresor zasnivao na inžinjerijski uređenim rejonima odbrane bataljona u drugom i trećem stepenu, dobro organizovanom sistemu vatre, minskim poljima ispred prednjeg kraja, te snažnoj artiljerijskoj podršci i interventnim jedinicama ranga voda do bataljona, koje su mogle brzo reagovati u slučaju ugrožavanja linija odbrane. Zbog kontrole nad ključnim komunikacijama oko grada agresor je u roku od nekoliko sati mogao dovesti pojačanja iz bilo kog dijela okupirane teritorije BiH.

    ... Nastaviće se...
    deblokada- 34102 - 28.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Ovaj tekst je nastavak zvanične muslimanske analize neuspjeha deblokade Sarajeva. Za Srbe Vogošće, Ilijaša, Ilidže, Grbavice i ostalih dijelova Srpskog Sarajeva koji su branili svoja vjekovna ognjišta ovde se veoma često upotrebljavaju termini poput "srpski agresor" ili "četnici". Ipak, izvještaj objavljujemo u cjelini jer mislimo da ima i izvjesne istorijske vrijednosti.


    Pošto je bilo riječ o veoma složenoj operaciji, kombinovanoj operaciji deblokade okruženog grada i proboja snaga iz okruženja u funkciji deblokade, kratkom vremenu za njenu pripremu te brojim problemima u vezi sa logističkom podrškom, u pripremi i tokom izvođenja se moralo osigurati maksimalno angažovanje i koordinirano djelovanje svih subjekata. Zbog tehničke inferiornosti jedinica Armije u odnosu na srpskog agresora uspjeh u izvođenju operacije se mogao očekivati primjenom postupaka kojima bi se osiguralo iznenađenje i umanjio uticaj tehničke nadmoćnosti agresora. To je zahtijevalo visok nivo obučenosti i uvježbanosti komandi i jedinica te svestranu koordinaciju i sadjejstvo snaga za deblokadu i snaga za proboj iz okruženja (Prilikom planiranja, donošenja odluke i izrade borbenih dokumenata starješinama GŠ-a ARBiH zaduženim za rad na pojedinim dokumentima bila je dobro poznata tehnička inferiornost ARBiH u odnosu na agresora. Dok se u borbama i bojevima koji su trajali znatno kraće u odnosu na operacije moglo izborom odgovarajućih oblika borbenih djelovanja, pravaca i vremena izvođenja osigurati iznenađenje i time najčešće i uspjeh, u operaciji, pogotovo strategijskog značaja kao što je bila Sarajevska operacija, to je bilo znatno teže. Nezavisno od potrebe, Generalštab ARBiH nije mogao osigurati neophodnu kvantitativnu, a pogotovo kvalitativnu nadmoćnost u odnosu najmanje 3:1 u odnosu na snage srpskog agresora ni na pojedinim pravcima, a pogotovo ne u ukupnoj zoni izvođenja operacije. Kada je riječ i kvantitativnom odnosu, mogao se osigurati povoljan odnos u streljačkom naoružanju, ali ni izdaleka u broju imajućih angažovanih tenkova, transportera, artiljerijskih oruđa, protivoklopnih i raketnih sistema. Ta se nesrazmjera u naoružanosti i opremljenosti znatno povećavala kada su se procjenjivale kvalitativne prednosti naoružanja kojim je raspolagao agresor. On je imao ne samo znatno više nego i savremenije tenkove i transportere, artiljerijska oruđa i VBR-ove većeg dometa, savremenije pješadijsko naoružanje sa većim dometom, a pogotovo neuporedivo više municije, artiljerijskih projektila i raketa. Zbog nemogućnosti da se u zoni ili na izabranim pravcima u zoni izvoženja operacije stvori za napadnu operaciju neophodni kvantitativni a pogotovo kvalitativni odnos 3:1 u korist ARBiH, Generalštab ARBiH je taj neophodni uslov pokušao nadomjestiti izborom adekvatnih oblika borbenih djelovanja u kojima bi došao do izražaja kvalitet boračkog sastava Armije, a tehnička prednost agresora ne bi došla do potpunog izražaja (ubacivanje snaga, udari u krila i bokove, noćna djelovanja i sl. )).

    Računajući na kvalitete boračkog sastava, komandant GŠ-a ARBiH se opredjelio za napadna djelovanja na širokom frontu, s ciljem da se djelomično neutrališe tehička nadmoć agresora, a izabranim operativnim i taktičkim radnjama osigura proboj njegovih linija odbrane i daljnja eksploatacija uspjeha do stvarenja postignutog cilja " deblokade Sarajeva.

    Nakon saopćavanja odluke i uručivanja borbenih dokumenata za operaciju, otpočele su intenzivne organizacijske, moralno " psihološke, vojno " stručne i materijalne pripreme komandi i jedinica predviđenih za sudjelovanje u operaciji. U GŠ-u ARBiH formirano je više ekipa za praćenje, kontrolu i uticaj na tok priprema u potčinjenim komandama i jedinicama, uz neposredno uključivanje u obilazak i djelovanje u jedinicama komandanta GŠ-a ARBiH i njegovih najbližih saradnika.

    Kada je riječ o organizacijskim problemima u pripremi, a znatno prije od početka operacije, bilo je neophodno riješiti:

    1. pravovremeno dovođenje jedinica u rejone razmještanja zbog razlilčitog položaja jedinica u trenutku otpočinjanja priprema za operaciju (na odbrambenim položajima, u napadnim djelovanjima, na odmoru i sl. )

    2. angažovanje civilnih organizacija i njihovih transportnih i vozila za prijevoz putnika, za prevoženje jedinica i transport materijalnih sredstava jedinica, jer Armija nije raspolaga dovoljnim kapacitetima

    3. osiguranje kamp opreme i specijalnih vozila za snabdijevanje vodom, gorivom i artiklima ishrane, što se također moralo učiniti angažovanjem kapaciteta institucija i radnih organizacija na terenu

    4. kontinuiranu logističku podršku jedinica angažovanih u operaciji, što je zahtjevalo neprekidno angažovanje ne samo logističkih organa Armije nego i kapaciteta vojne industrije te odreženih proizvodnih i uslužnih kapaciteta na teritoriji izvođenja operacije

    5. angažovanje zdravstvenih kapaciteta na teritoriji za zdravstvenu podršku Armiji u operaciji i njihovo uvezivanje s planom korištenja helikoptera u te svrhe

    6. stvaranje uslova za razmještaj komandi i jedinica, te funkcionisanje sistema rukovođenja i veza, kako u zoni izvođenja, tako i sa jedinicama u matičnoj zoni odgovornosti jedinica
      (Navedeni su samo organizacijski problemi koji su zahtjevali ne samo kontakt nego i angažovanje velikog broja ljudi koji nisu bili u ARBiH, što je pred nadležne organe Armije postavljalo problem zaštite tajnosti priprema za operaciju. Problem je bio tim veći što su se neke aktivnosti morale izvršavati odmah ili u veoma kratkom vremenu, a za njihovo provođenje je odgovorim osobama u ogranima vlasti, radnim i drugim organizacijama trebalo dati podatke o orjentirnom vremenu izvođenja, brojnom stanju ili broju potrebnih vozila, što je širilo krug onih koji su bili upoznati ili djelomično upoznati s predstojećim aktivnostima. Pošto su jedinice ARBiH predviđene za angažovanje u operaciji bili trenutno u različitom statusu, na odmoru ili na položajima, te na različitim udaljenjima, nije se mogo osigurati njihovo istovremeno dovođenje u rejone razmještanja. Navedene probleme su odgovorni u ARBiH pokušali ublažiti preduzimanjem brojih kontraobavještajnih mjera te izvršavanjem aktivnosti u optimalno planiranim rokovima. Međutim, naknadnim saznanjima je utvrđeno da su obavještajni organi srpskog agresora došli do podataka o pripremama za operaciju).


    S obzirom da se očekivani uspjeh operacije zasnivao na borbenom moralu i opredjeljenosti, osposobljenosti i obučenosti pripadnika i jedinica ARBiH, njihovoj pripremi su Generalštab i komande korpusa posvetili najviše vremena.

    U cilju preuzimanja adekvatnih mjera na održavanju visokog borbenog morala 31. maja 1995. u Zenici je održano referisanje pomoćnika za moral u korpusima načelnika Uprave za moral GŠ-a ARBiH. Tokom referisanja, kojem je prisustvovao i komandant GŠ-a, izdiferencirani su problemi i definisani zadaci koje je trebalo preduzeti u jedinicama u pripremama i tokom izvođenja Operacije radi održavanja potrebnog nivou borbenog morala (Od definisanih zadataka koje je trebalo realizovati u jedinicama posebno su naglašeni: zahtjev da starješine moraju prednjačiti u svim zadacima i da lični primjer predpostavljenog mora podsticati potčinjene na maksimalno zalaganje u izvršavanju zadataka; pravovremeno i istinito informisanje kao najbolji nači za razobličavanje propagandnih djelovanja agresora; preuzimanje mjera od strane organa vlasti na rješavanju socijalno " statusnih pitanja boračke populacije; prisustvo i neposredan rad sa borcima i jedinicama starješina svih nivoa; pravovremeno dodjeljivanje odgovarajućih stimulativnih mjera zasluženim vojnicima i starješinama; smanjivanje ili eliminisanje negativnih pojava u jedinicama (alkohol, droga, nedisciplina, neprincipjelnost i sl. )).

    U radu sa starješinama težište je dato na rad sa komandirima desetina, vodova i četa, od čijeg je autoriteta, motivisanosti i osposobljenosti najšešće zavisilo izvršenje borbenih zadataka jedinica kojima komanduju, a što je presudno uticalo na ostvarivanje planiranog cilja više jedinice. U obuci i uvježbavanju komandi i jedinica Armije za operaciju nije se moglo učiniti mnogo s obzirom na kratkoću vremena za njihovu pripremu i dovođenje u rejon razmještaja. Po dovođenju jedinica u rejone razmještaja, težište rada u jedinicama je bilo na neposrednim pripremama za izvođenje borbenih djelovanja, uključujući izviđanje elemenata borbenog rasporeda agresora radi nalaženja najpovoljnijih pravaca uvođenja u borbu, ubacivanja u pozadinu kroz borbeni raspored agresora, identificiranja minskih polja i mogućnosti za izradu prolaza, te rasporeda snaga i borbenih sredstava na prednjem kraju i u dubini rasporeda agresora.

    Materijalno tehničke pripreme su izvođene organizovano, tako da su do otpočinjanja operacije korpusi i divizije 1. korpusa izuzele iz centralnog skladišta ARBiH naoružanje, municiju i ostalu opremu te izvršile popunu svojih jedinica. Značajan doprinos u materijalnoj podršci priprema i izvođenja operacije dale su institucije lokalne vlasti, te vlade R/FBiH, a naročito Ministarstva odbrane i industrije i energetike (Na sastanku komandanta GŠ-a ARBiH s direktorima tvornica namjenske proizvodnje 30. maja 1995. procjenjene su mogućnosti proizvodnje u junu i julu tekuće godine. Prema procjeni prisutnih predstavnika tvornice namjenske proizvodnje, tokom juna moglo se proizvesti; 4, 5 " 6 miliona metaka 7, 62 mm, 30. 000 " 50. 000 metaka 12, 7 mm, 20. 000 " 30. 000 raznih vrsta tromblona, 1. 000 mina za ručni bacač, 2. 000 mina za minobacač 60 mm, 8. 000 mina za minobacač 120 mm, 1. 000 projektila za haubicu 105 mm, 1. 000 projektila za haubicu 122 mm, 700 projektila 100 mmm. Prisutni su na zahtjev komandanta GŠ-a ARBiH obećali da će najveći dio planiranih sredstava proizvesti do 15. juna).
    deblokada- 34162 - 29.06.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Tokom priprema jedinica ARBiH za operaciju održano je više sastanaka komandanta GŠ-a ARBiH s komandantima korpusa i divizija radi analize i procjene kvaliteta priprema, te preduzimanja mjera za razrješavanje problema uočenih od strane ekipa GŠ-a prilikom obilaska jedinica (Komandant GŠ-a ARBiH je 3. juna prisustvovao referisanju komadanata brigada komandantu 7. korpusa u rejonu razmještaja. Pošto je 7. korpus bio nosilac napadnih djelovanja na glavnom pravcu, komandant GŠ-a je upoznao Komandu korpusa i komandante brigada sa općim stanjem na ratištu, te značajem Sarajevske operacije. Posebno je naglasio značaj izvršenja zadataka jedinica 7. korpusa za uspjeh operacije, te tražio da se pripadnici korpusa tokom izvršenja zadataka ponašaju u skladu s međunarodnim normama. Na sastancima komandanta GŠ-a ARBiH s komandantima korpusa i ostalim komandantima na vezi GŠ-a ARBiH 5 i 10. juna 1995 godine analiziran je tok priprema za operaciju i konstatovano da se pripreme, uz manje probleme, uspješno provode. Tokom 11, 12. i 13. juna 1995. ekipa GŠ-a na čeku sa komandantom obišla je jedinice 7, 3 i 4. korpusa te 12. i 16. d. KoV 1. korpusa i uvjerila se u ozbiljnost i uspješnost izvršenih priprema. Komadant GŠ-a ARBiH je i neposrednim obraćanjem borcima u rejonima razmještaja naglasio značaj izvođenja operacije za Sarajevo, Sarajlije ali i za sudbinu BiH. Vojnici i starješine u svim jedinicama su ispoljili optimizam i motivisanost za izvršenje zadataka).

    S obzirom na značaj operacije, komandant GŠ-a je inicirao sastanak delegacije ARBiH i HVO-a u Travniku 9. juna 1995. godine radi eventualnog uključivanja HVO-a u Sarajevsku operaciju. Na sastanku su predstavnici Armije insistirali na učešću jedinica HVO-a Kiseljaka u operaciji i njihovo sadjejstvo s jedinicama 7. i 4. korpusa. Postignut je načelan dogovor o angažovanju HVO-a, uz obavezu da detaljno usaglašavanje sadjejstva Armije i HVO-a u operaciji izvrše komadant 7. korpusa i komadant HVO-a Kiseljaka (Sastanku u Travniku prisustvovali su predsjednik i potpredsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i Ejup Ganić, generali Delić, Alagić i Karavelić, te brigadir Backović iz ARBiH, te predstavnik MUP-a R/FBiH, a generali Blaškić, Filipović te brigadiri Lučić i Drgičević u ime HVO-a. Pored razgovora o učešću HVO-a u Sarajevskoj operaciji, razgovaralo se i o mogućnostima za izvođenje zajedničkih operacija na drugim djelovima ratišta poput Posavine, Kupresa i zapadne Bosne. Zubak i Blaškić su dali načelnu saglasnost za učešće HVO-a u Operaciji, izbjegavajući konkretan dogovor ostavljajući da to učine komadanti na lokalnom nivou. To je, shodno dotadašnjem iskustvu, značilo da HVO nije spreman značajnije se uključiti u Operaciju).

    Komandant GŠ-a ARBiH je 12. juna u Sarajevu referisao predsjedniku Predsjedništva RBiH o toku priprema i spremnosti jedinica za Operaciju. Referisanju su prisustvovali ministar MUP-a R/FBiH te komandant 1. korpusa. Komandant je upoznao predsjednika Predsjedništva s preduzetim mjerama u toku priprema te s optimizmom u jedinicama. Ocijenjeno je da su preduzete sve raspoložive mjere da se jedinice uspješno pripreme za učešće u operaciji.

    U Kaknju, na komandnom mjestu GŠ-a ARBiH, 13. juna navečer obavljeno je završno referisanje komandanata jedinica komandantu GŠ-a ARBiH pred Operaciju. Svi komandanti su, osim nekih manjih problema, naglasili da su njihove jedinice spremne za Operaciju i izrazili optimizam u pogledu njenog ishoda.

    Komandant Generalštaba je nakon referisanja izdao naređenje za otpočinjanje operacije kao i zadatke u vezi s izvođenjem operacije, te praćenje i preduzimanja mjera u toku njenog izvođenja. Također je naredio da operacija počne u 04. 00 sata 15. juna, s tim da jedinice 12. d. KoV otpočnu borbena djelovanja iz grada 12 sati kasnije, do kada su se očekivali početni uspjesi jedinica koje su napadale s fronta (Komandant GŠ-a ARBiH je tokom referisanja 13. juna komandantima izdao i zadatke u vezi: " s preduzimanjem ofanzivnih djelovanja u matičnim zonama korpusa i 81. divizije te aktivnostima na sprječavanju iznenađenja bilo koje vrste, " sa zatvaranjem i osiguravanjem komunikacija u zoni izvođenja operacije, " obavezama komande 1. korpusa u sprječavanju eventualnog djelovanja agresora oko Sarajevskog aerodroma, te smanjenjem gubitaka i civilnih žrtava u gradu od artiljerijskih udara agresora, " s maksimalnim anažovanjem komandi u preostalom vremenu do početka Operacije, posebno u jedinicama koje su bile slabije pripremljene za operaciju).

    Uz izuzetno naprezanje GŠ-a ARBiH, komandi i jedinica ARBiH određenih za angažovanje u Operaciji, te institucija vlasti i radnih organizacija, u kratkom vremenu, za 25 dana, izvršene su optimalno moguće organizacijske, moralno " psihološke, vojno " stručne i materijalne pripreme za izvođenje Sarajevske operacije. Međutim, i pored svih preduzetih mjera, nije se uspio ukloniti veliki debalans u naoružanju između agresora i ARBiH ni osigurati povoljan odnos snaga za Armiju u zoni izvođenja operacije i na glavnom pravcu napada (U izvođenju operacije je angažovano 46. 116 pripadnika ARBiH, a od toga 34. 116 u napadu a oko 12. 000 u odbrani. Prema procjeni agresor je u odbrani imao oko 17. 500 vojnika. Poredeći broj angažovanih pripadnika ARBiH u napadu (34. 116) i orijentirni broj pripadnika agresorskih snaga u odbrani (17. 500), dolazi se do odnosa 1, 9 : 1 u korist Armije. Na glavnom pravcu napada Armije odnos je bio oko 2, 3 : 1 (19. 266 : 8. 250). Odnos u ključnim stavkama teškog naoružanja je bio još nepovoljniji za Armiju. Tako je na glavnom pravcu napada odnos u tenkovima bio 1, 6 : 1, a u haubicama i topovima 2, 2 : 1 u korist agresora. Odnos je bio neuporedivo povoljniji za agresora na pomoćnim pravcima napada jedinica ARBiH. Kvalitativni odnos je bio još povoljniji u korist agresora).

    Operacija je počela sat ranije u odnosu na naređeno vrijeme, u 03. 00 sata 15. juna zbog ranijeg dolaska u borbeni dodir jedinica 7. korpusa sa agresorskim snagama. Jedinice Armije su na svim pravcima napada ostvarile početni uspjeh, ali su zbog snažnog otpora, jake vatre i protivnapada agresora bile prisiljene da se povuku na polazne položaje. Jedino su jedinice 3. korpusa sačuvale dostignute položaje. U napadu je 7. muslimanska brigada oslobodila rejon Ravnog Nabožića, nanijevši agresoru značajne gubitke i izgubivši pritom 11 boraca (dva poginula i devet teško ranjenih). Uspješno izvedenim napadom je 120. lbr "Crni Labudovi" oslobodila objekat Lipa iznad komunikacije Nišići " Semizovac. Tokom drugog dana operacije 16. juna, vođene su žestoke borbe. Jedinice 3. korpusa su, uz 10 poginulih i 4 teško ranjena borca, nastavile sa uspjesima u rejonu Ravnog Nabožića, oslobodivši Taračin do. Najznačajniji uspjeh 16. juna su postigle 14. i 16. d. KoV koje su napadale na desnom i lijevom krilu. Tako su jedinice 14. d. KoV oslobodile dio teritorije prema Krupcu, te Ostojiće i objekte Jasikovac i Gradac na trnovskom bojištu, dok su jedinice 16. d. KoV oslobodile objekte Kozlovac i Ačkerov grob na crnoriječkom bojištu.

    Jedinice 12. d. Kov i sastavi MUP-a su djelovanjima iz grada pokušali da probiju linije odbrane agresora i produže djelovanja radi spajanja sa snagama Armije koje su napadale sa fronta, ali u tome nisu uspjele. Mada su probile linije odbrane agresora na Zlatištu, Žuč, Faletićima i Vracama, morale su se vratiti na početne položaje zbog snažne artiljerijske vatre i protivnapada rezervi agresora. Prvih dana izvođenja operacije, i pored izražene motivisanosti i žara boraca, jedinice Armije nisu ostvarile cilj ni postigle očekivano iznenađenje.

    Agresor je iskoristio tehničku nadmoćnost, uređen vatreni sistem i manevarske sposobnosti rezervi, te je, uz vatrenu i artiljerijsku podršku, angažovanjem rezervi snažnim i organizovanim protivnapadima potiskivao jedinice ARBiH na početne položaje. To nije smanjilo borbeni moral jedinica Armije, koje su i narednih dana pokušavale da energičnim napadima probiju linije odbrane agresora i produže djelovanja ka gradu. Međutim, teritorijalno napredovanje su ostvarile samo jedinice 14. d. KoV na treskavičko " trnovskom bojištu, koje su 17 " 18. juna oslobodile Ovčarevac, Gornju i Donju Presjenicu, Gušće, Pešter i Jagodnjak, te sela Ćerifići, Vjerča, Umčani, Mijanovići, Gaj, kao i mnogo objekte na teritoriji od Kijeva do Krupca. I pored obećanja Zubaka i Blaškića, HVO nije učestvovao u operaciji, što je agresoru olakšavalo izvođenje odbrane na glavnom pravcu napada Armije. Izostalo je i planirano sadjejstvo i koordinirano djelovanje ARBiH i HVO-a preko Kobiljače, te je izostao i borbeni dodit jedinica 7. i 4. korpusa. Zbog nepovoljnog toka operacije, komadant GŠ-a ARBiH je 19. juna održao sastanak sa komadantima korpusa i ostalih jedinica angažovanih u Operaciji. Nakon analize dotadašnjeg toka Operacije i utvrđenih problema, komadant Generalštaba je izdao zadatke komadantima jedinica za nastavak Operacije (Analizom dotadašenjeg toka Operacije konstatovano je: da su samo 3. korpus i 14. d. KoV izvršili postavljene zadatke; da je srpski agresor, i pored uspješne odbrane, u velikim teškoćama, je je teško nadoknađivao gubitke u ljudstvu, i već morao dovoditi jedinice s drugih djelova ratišta; da sadjejstvo između jedinica ARBiH nije bilo dobro i da taj propust treba otkloniti; da se mora povesti računa o racionalnom trošenj minobacačkih i artiljerijskih projektila, te da se artiljerijskom vatrom moraju podržavati pokret i borbena djelovanja pješadije, a nikako ostvarenje artiljerijskih udara mimo direktnog uticaja na borbena djelovanja pješadijskih snaga; da komanda 1. korupsa mora odmah procijeniti spremnost jedinica 12. d. KoV i MUP-a za aktiviranje djelovanja iz grada).

    Mada je na osnovu lične procjene komandant GŠ-a ARBiH odlučio da izvrši pregrupisavanje snaga na pravce napada 3. korpusa i 14. d. KoV radi eksploatacije početnih uspjeha, odustao je od odluke zbog uvjeravanja komadanata 4. i 7. korpusa da će njihove jedinice u nastavku operacije ostvariti planirani cilj, što se pokazalo pogrešnim.

    U nastavku izvođenja Operacije od 20. do 30. juna jedinice Armije osim 14. d. KoV, nisu postigle značajnije rezultate. Jedinice 3. korpusa su 21. juna uspjele izbiti na komunikaciju Srednje " Semizovac, ali su se povukle na početne položaje nakon protivnapada snaga agresora i pretrpljenih gubitaka. Jedinice 14. d. KoV su na trnovskom bojištu oslobodile Obornicu, Gradinu, Lisičiju glavu i Hrastovac. Loši vremenski uslovi, posebno jaka kiša, otežavali su izvođenje napadnih djelovanja i iziskivali sve više vremena za neposrednu pripremu jedinica Armije i njihovo uvođenje u napad, što je stvaralo prostor agresoru za konsolidaciju odbrane i otpočinjanje kontranapada.
    deblokada- 34322 - 01.07.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Jedinice ARBiH su imale značajne gubitke u dotadašnjem toku Operacije, ali su i snage agresora, uz pretrpljene gubitke, dostigle krajnji stepen naprezanja u odbrani položaja oko Sarajeva (U napadnim djelovanjima do 23. juna jedinice ARBiH su imale oko 110 poginulih, 250 teže i 460 lakše povrijeđenih boraca. Agresor je također pretrpio znatne gubitke u ljudstvu koje je veoma teško nadoknađivao. Za zamjenu zamorenih i jedinica sa velikim gubicima agresor je morao dovoditi jedinice vojske i policije sa raznih prostora, posebno iz Bosanske krajine. Borbeni moral agresorskih jedinica u odbrani je bio značajno narušen. Za popunu nastalih "rupa" u odbrani dovodio je jedinice ranga čete do bataljona, što je znatno usložnjavalo njegov sistem rukovođenja i komandovanja).

    U cilju jačanja podrške jedinicama Armije i postizanja značajnijih rezultata u operaciji, održano je više sastanka vojnih, te vojnih i političkih dužnosnika uključujući i još jedan sastanak delegacija ARBiH i HVO-a u vezi s uključivanjem HVO-a u operaciju (Na sastanku s predsjednicima općina na čijoj se teritoriji izvodila operacija, u prisustvu potpredsjednika Federacije BiH Ganića, 23. jula u Zenici je tražena njihova podrška i lično angažovanje u stvaranju povoljnih materijalnih i moralno-psiholoških uslova za nastavak operacije. Na sastanku delegacija ARBiH i HVO-a u Kiseljaku 24. juna 1995. godine kojem su pored generala Delića, Alagića i Drekovića, s jedne, te Blaškića, Filipovića i Dragičevića s druge strane, prisustvovali Zubak i Ganić, ponovo je aktuelizirana mogućnost i od strane predstavnika HVO-a obećano angažovanje HVO-a u djelovanjima prema Sarajevu. Blaškić je obećao angažovanje jedinica HVO-a u djelovanjima prema Sarajevu. Blaškić je obećao anganžovanje Hrvatske brigade "Kralj Tvrtko" iz reojona Stupa. Na sastanku sa komandantima korpusa 25. juna u Kaknju, kojem je prisustvovao i Ganić, još jednom je izvršena analiza dotadašnjeg toka operacije. Komandant je u zadacima izdatim komandantima korpusa insistirao na većoj odgovornosti starješina, vrednovanju rezultata te pokušaja proboja na užem dijelu fronta).

    Međutim, ni u napadnim djelovanjima od 10. jula 1995. godine jedinice Armije nisu postigle značajnije rezultate. Agresorske snage su protivnapadima na trnovskom bojištu otupile oštricu napada 14. d. KoV, a u protivnapadu 2. jula na Treskavicu agresorske snage su dovele u okruženje 55 pripadnika Armije iz 152. sarajevske brigade, od kojih su 11 ubili, 25 zarobili dok su se preostali uspjeli izvući iz okruženja. U uslovima nepovoljnog razvoja situacije, 10. jula je predsjednik Predsjedništva RBiH održao sastanak kome su prisustvovali komandant i načelnik štaba GŠ-a ARBiH, ministar unutrašnjih poslova i komandanti korpusa. Komandant Generalštaba je iznio zaključke iz dotadašnjeg toka Operacije, od kojih su bili najbitniji:

  • da jedinice ARBiH nisu ostvarile postavljenici cilj, ali da su postigle početne uspjehe koji, uz pregrupisavanje snaga i punu političku i materijalnu podršku, mogu osigurati daljnje napredovanje;

  • da su snage agresora uspješno izvodile odbranu, ali da su do kraja iscrpile svoje ljudske potencijale, te da je od upornosti i istrajnosti jedinica Armije zavisilo kada će doći do njihovog sloma.

    Zbog prebacivanja skoro svih rezervi agresora na sarajevsko bojište, komandant GŠ-a ARBiH je predložio prebacivanje težišta sa sarajevskog na druga bojišta, što bi sigurno dalo razultate, ali je predsjednik Predsjedništva, zbog situacije u gradu, naredio nastavak Sarajevske operacije. Komandant GŠ-a je tražio od Izetbegovića da institucije vlasti organizovanije podrže ARBiH, te da se spriječe aktivnosti koje negativno utiču na moral boraca (šverc, ratno profiterstvo, nepravilnosti prilikom demobilizacije i sl. )

    Svi diskutanti su naglašavali da se ne može računati na uspjeh u operaciji samo po osnovu patriotizma boraca. Tokom diskusije komandant 2. korpusa Sead Delić je potencirao složenost situacije u Srebrenici i obavijestio o preduzetim mjerama Komande i jedinica 2. korpusa da se pomogne napadnutoj sigurnoj zoni UN. Radi eksploatacije uspjeha na trnovskom bojištu, komandant GŠ-a ARBiH je naredio prebacivanje jedinica 7. korpusa na trnovsko, te jedinica 4. korpusa na treskavičko bojište. I pored određenih uspjeha, daljnji tok Operacije je bio opterećen tragedijom Srebrenice, što se odrazilo i na borbeni moral jedinica Armije angažovanih u Operaciji. Jedinice 4. korpusa su na kalinovačkom pravcu 13. te od 20. do 22. jula oslobodile oko 90 kvadratnih kilometara teritorije, uključujući naselja Zelomići, Ljuta, Luka, Vrhovine i Čestoljevo, približivši se Kalinoviku na 9 kilometara. Jedinice 7. korpusa su 27. jula oslobodile značajne objekte u blizini Kijeva, koje su morale napustiti zbog pretrpljenih gubitaka od artiljerijske vatre i tokom protivnapada agresorskih snaga (12 poginulih, 4 nestala, 37 teže i 87 lakše ranjenih).

    Uz saglasnost predsjednika Predsjedništva, komadant Generalštaba ARBiH je naredio privremeni prekid Operacije, povratak jedinica u matične zone te otpočinjanje priprema i nastavak ofanzivnih djelovanja u matičnim zonama shodno Direktivi za 1995. godinu.

    Mada je to trebalo da bude samo privremeni prekid operacije, ona nije nastavljena jer je nakon uspjeha Armije, HV-a i HVO-a u borbama protiv srpskog agresora, tokom ljeta i jeseni 1995. godine došlo do okončanja agresije i potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH.

    Iako izvođenjem Sarajevske operacije nije ostvaren planirani cilj, ipak su tokom pripreme i njenog izvođenja stečena dragocjena iskustva, prije svega u vezi:

  • s organizovanjem napadne operacije strategijskog značaja sa više od 34. 000 angažovanih boraca na frontu od 100 km, čije su glavne ofanzivne snage činile jedinice triju korpusa (3, 4. i 7. ) i koje su dovedene i djelovale izvan matične zone;

  • s dužinom izvođenja djelovanja, jer je operacija trajala 45 dana;

  • s pokretljivošću i manevrom jedinica, kako u procesu dovođenja i uvođenja u borbu, tako i prilikom promjene težišta operacije kada su komande, jedinice i sredstva podrške 4. i 7. korpusa predislocirane na nove pravce za 48 sati;

  • s otpornošću jedinica i pripadnika Armije na gubitke i na određene probleme u društvu, kada se preduzimaju organizovane i pravovremene moralno " psihološke pripreme, te se osigura neprekidno djelovanje starješina i komandi na održavaju visokog borbenog morala u jedinicama;

  • s organizovanjem logističke podrške u terenskim uslovima i na širokom frontu, uz sadjejstvo civilnih institucija i radnih organizacija, njihovih saobraćajnih i drugih kapaciteta;

  • s organizacijom svih vrsta veza za veliki broj jedinica izvan matične zone, uz postojeće skromne tehičke mogućnosti.
  • deblokada- 34482 - 04.07.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Izvođenjem Sarajevske operacije postignuti su rezultati koji su doprinijeli daljnjem uspješnom vođenju Odbrambenog rata. Njenim izvođenjem je oslobođeno oko 300 kvadratnih kilometara teritorije, uzdrmana odbrana agresora, ali smanjene i njegove ofanzivne mogućnosti te stvorene mogućnosti za daljnja oslobodilačka djelovanja Armije. Na neuspjeh Sarajevske operacije uticali su brojni subjektivni i objektivni faktori.

    Od subjektivnih faktora na ishod ove operacije posebno su uticali sljedeći:

    1. nedovoljno poznavanje borbenog rasporeda agresora, organizacije vatrenog sistema te razmještaja i načina angažovanja njegovih rezervi;

    2. precjenjivanje mogućnosti vlastitih jedinica i samouvjerenost komandanata i komandi stvorenoj na takvoj procjeni;

    3. nepridržavanje od strane komandanata ideje i zamisli komandanta GŠ-a ARBiH da se djelovanjima kroz međuprostore i iz pozadine te udarom na bokove i spoj jedinica agresora osigura proboj njegovih linija odbrane, nego su primjenjivana frontalna djelovanja koja zbog tehničke inferiornosti nisu donijela očekivane rezultate;

    4. nedovoljno izraženo težište angažovanja snaga i sredstava na glavnom pravcu napada zbog djelovanja na više pomoćnih pravaca nego što je to bilo neophodno;

    5. kalkulantski odnos pojedinih komandanata i jedinica i nespremnost da odlučnije krenu u ofanzivna djelovanja;

    6. nespremnost jedinica Armije i MUP-a iz grada da u izvršenju zadatka ozbiljnije djeluju i pomognu snagama koje su napadale s fronta;

    7. nespremnost jedinica Armije da djeluju duže vrijeme bez smjene, što je zahtijevalo češću smjenu jedinica u borbi;

    8. nepravovremeno reagovanje GŠ-a ARBiH i komandi korpusa na propuste u jedinicama, te u vezi s prebacivanjem težišta na pomoćne pravce na kojima su postignuti početni uspjesi;

    9. izostajanje iznenađenja u vezi s početkom i pravcima angažovanja snaga Armije u operaciji zbog oticanja podataka tokom dovođenja, u rejonima razmještaja, tokom izvođenja elemenata borbenog rasporeda agresora, te rokom izvođenja operacije;

    10. nedovoljna spremnost i osposobljenost jedinica za složenije oblike manevra (uvođenje i izvođenje iz borbe kroz raspored jedinica) i oblika borbenih djelovanja (ubacivanje i djelovanje iz pozadine, diverzantska djelovanja).


    Od objektivnih faktora na nepovoljan ishod Operacije su uticali:

  • tehnička inferiornost ARBiH, što je uslovilo da se nije mogao osigurati povoljan kvantitativni, a pogotovo kvalitativni odnos snaga u operaciji;

  • kratko vrijeme za pripremu operacije, posebno imajući u vidu nedovoljnu opremljenost i skučene manevarske mogućnosti jedinica Armije;

  • nedostatak oružja, oruđa i municije neophodnih za ofanzivno djelovanje, posebno projektila za tenkove;

  • nespremnost u društvu i domaćoj javnosti da Armiji pruži dugotrajniju podršku, jer je već nakon dva " tri dana po otpočinjaju Operacije došlo do širenja sumnje u njen uspjeh;

  • razne pojave u društvu koje su negativno uticale na borbeni morak pripadnika Armije poput šverca, ratnog profiterstva i drugih oblika kriminala;

  • tragedija Srebrenice, te nemoć i nespremnost međunarodne zajednice da ostvari svoje obaveze prema toj sigurnosnoj zoni pogodila je i demoralisala borce bh. armije.

    Tokom izvođenja Sarajevske operacije ARBiH je imala više od 300 poginulih i 600 teško ranjenih pripadnika.

    Iako ova operacija nije uspjela, ipak su Vlašićka i Sarajevska operacija odigrale značajnu ulogu u daljenjem jačanju oslobodilačkih djelovanja ARBiH. Njihovim izvođenjem Armija je dokazala sposobnost da pripremi i izvede operacije u složenim vremenskim i zemljišnim uslovima, te uz angažovanje značajnih snaga koje su dovođene upotrebljene izvan matičnih zona. Postignutim rezultatima u Vlašićkoj i Sarajevskoj operaciji ARBiH je ipak stvorila uslobe za preuzimanje strategijske inicijative na ratištu, a stvoreni su i povoljni uslovi za zamah oslobodilačkih djelovanja u daljnjem toku Odbrambenog rata u BiH.

    Izvor: Armija Republike Bosne i Hercegovine " Nastanak, Razvoj i Odbrana zemlje " knjiga druga, str. 121(127)-144; General Rasim Delić.

    6. BORBENI USPJESI 111. VITEŠKE BRDSKE BRIGADE U OKVIRU SARAJEVSKE OPERACIJE, JUNA 1995. GODINE

    "Tokom maja 1995. godine, intenzivno su se odvijale pripreme jedinica i komandi za operaciju, s cijljem deblokade Sarajeva. U okviru te operacije, dijelovi 111. Viteške brdske brigade, pod komandom Šefćeta Baždarevića, na Bjelašničko " treskavičkom bojištu su dobile zadatak da razbiju neprijateljske snage u rejonu Gaja, Javorka, Kukova, istočnih padina Kilavca, Litice i Lastve. Odlučeno je da težište napada bude u pravcu Kukova, Gaja i duž komunikacije prema Godinji, Godinjskim Barama i Trnovu. U to vrijeme, komandant 111. Viteške brdske brigade, Mehmed Cero, se nalazio u Sarajevu sa jedinicama koje su bile angažirane prema Vogošći, na zadacima deblokade Sarajeva iznutra.

    Pripreme za napad, po tom planu, su se privodile kraju u drugoj polovini maja 1995. godine. U to vrijeme je realizirana smjena jedinica. Sa Bjelašničko " treskavičkog bojišta je otišao 3.bataljon 111. Viteške brdske brigade, a došao 2.bataljon Šefćeta Baždarevića. Ustvari, prethodnica 2.bataljona, na čelu sa Rahmanom Hajdarevićem, je došla 26. 05, a glavnina 01. 06. 1995. godine.

    U periodu priprema za Sarajevsku operaciju, jedinice 111. Viteške brdske brigade su 03. 06. 1995. godine pokušale osloboditi Pašinu Planinu, Nikoline Stijene i Đokin Toranjm s ciljem da se neprijateljske snage potisnu dublje prema Rogoju. U tome se nije uspjelo, pored ostalog, i zato što je načelnik Štaba brigade, Tašo Dacić nagazio na minu, ali je srećom njegovo stopalo uspješnom operacijom spašeno.

    Na IKM 1. korpusa, 14. 06. 1995. godine jedinicama je data zapovijest za napad u okviru operacije za deblokadu Sarajeva. Kao što je već navedeno, 111. Viteška brdska brigada je dobila zadatak da razbije neprijateljske snaga u rejonu Gaja, Javorka, Kukova, istočnih padina Kilavca, Litice i Lastve. Težište napada je bilo u pravcu Kukova, Gaja i duž komunikacije prema Godinji, Godinjskim Barama i dalje prema Trnovu. U tom napadu, na čelu sa komandantom Šefćetom Baždarevićem je učestvovao kompletan 2.bataljon 111. viteške brdske brigade, ojačan sa jednom četom iz 141. brigade, jednom četom iz Fojničke brigade, jednom četom iz Visočke brigade, sa dva tenka T-55, dva ZIS-a 76 mm, jednim topom B-1 76 mm, tri minobacača 120 mm, baterijom minobacača 82 mm i vodom PAT-ova 20/1. Za protivoklopnu borbu, 111. Viteška brigada je ojačana raketnim sistemom "MILAN".
  • deblokada- 34683 - 06.07.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    U prvom borbenom ešalonu su bile sljedeće jedinice:

  • četa Ibre Lakovića je imala zadatak da razbije neprijatelja u rejonu Gaja i Strugojnice, gdje se angažirao i komandant bataljona Šefko Marevac;

  • desno, napadala je četa Rahmana Hajdarevića ojačana sa izviđačko " diverzantskim vodom, sa zadatkom da razbije neprijatelja u rejonu Kukova;

  • između čete Lakovića i Hajdarevića, napadala je Fojnička četa;
  • četa Adema Subašića je napadala desno od Kukova prema Kilavcu, sa zadatkom da razbije neprijatelja na prednjem kraju i nastavi napad prema Godinji.

    Naše snage za vatrenu podršku napada su raspoređene: minobacači 82 mm u rejonu sela Dujmovića; minobacači 120 mm na putu od Pazarišta prema Kukovima; PAT-ovi 20/1 na Mlakvi i Orlici.

    Ranije su naši osmatrači i izviđači otkrili da četnicima dolazi ručak između 14. 00 i 15. 00 sati i da tada, budnost na njihovim položajima popušta. Naš tenkista Slaviša Šućur je laserskim uređajem izmjerio da je odstojanje od njegovog tenka do neprijateljskog utvrđenja, koga je trebao gađati, 1. 560 metara.

    Iz tog početnog rasporeda, postupajući po navedenoj zapovijesti, 2.bataljon 111. Viteške brdske brigade je 16. 06. 1995. godine napao neprijatelja na položajima u rejonu Litice i Lastve, na desnom krilu, odnosno na spoju sa jedinicama 2. Viteške motorizovane brigade. Uspjeha nije bilo, ali je naša artiljerijska priprema bila vrlo žestoka, uz istovremeno izviđanje po dubini neprijateljskog rasporeda. Taj napad je, ustvari, imao karakter operativnog maskiranja, u okviru pripreme glavnog napada koji će usljediti 18. 06. 1995. godine. Napadom u pravcu Litice i Lastve, neprijateljske snage su isprovocirane da reagiraju, tako da su naše izvidnice prema pokretima i drugim oblicima reagiranja precizno otkrile položaje njihove artiljerije, pravce dovođenja snaga i međuprostore.

    Artiljerijskom pripremom, naš napad je počeo u 15. 15 sati, 18. 06. 1995. godine, direktnim pogocima od strane naših nišandžija i posluga na tenkovima, minobacačima i topovima. Poslije kraće artiljerijske pripreme, u napad je krenula i naša pješadija. Efikasno su razbili četničke jedinice na prednjem kraju, a zatim po dubini oslobodili:

    1. sela Mijanoviće, Brutuse, Milje i Godinju.
    2. objekte Javor, Kukove, Brda, Ostružje, Runjevicu, Liticu, Lastvu, Desiće, Krivodole, Jasiku i Gračan Brdo.


    Oslobađanjem tih objekata, jedinice 111. Viteške brdske brigade su izbile na liniju: Pendičići " Šestaljevo " selo Turovi. To su linije na kojima su naše jedinice dočekale Dejtonski mirovni sporazum.

    Iako je to bio jedini rezultat u okviru šire operacije za deblokadu Sarajeva, u kojoj je učestvovalo više korpusa Armije RBiH, interesantno je da Mehmedu Ceri, komandantu 111. Viteške brdske brigade i Šefćetu Baždareviću, komandantu 2.bataljona te brigade, niko nikada nije pružio ni ruku u znak zahvalnosti i priznanje za rezultate koji su pod njihovom komandom, postignuti u toj operaciji.

    U tim borbama niko od naših boraca nije ranjen niti je poginuo. Narednih dana, dok se pretraživao teren, sakupljao ratni plijen i dok se na dostignutim linijama organizirala naša odbrana, bilo je ranjenih od nagaznih mina, posebno u rejonu bivše linije razdvajanja između naših i neprijateljskih jedinica. Na mine su stali i teško ranjeni Šefko Marevac, koji je izgubio nogu, Ejub Kubat koji je također izgubio nogu, Manojlo ______ koga je geler aktivirane potezne mine pogodio u glavu, usljed čega je zadobio trajne posljedice.

    Za dalja djejstva bile su bitne dvije činjenice:

    1. (1) jedinice koje su bile lijevi i desni susjedi 111. Viteške brdske brigade nisu pošle u napad, usljed čega se javio problem ugrožavanja bokova jedinica koje su napredovale, ali i problem mogućeg odsijecanja i okruženja naših jedinica koje su se u uklinile u raspored neprijatelja;

    2. Komanda 1. korpusa ponovo nije imala rješenja za uvođenje svježih snaga, radi eksploatacije velikih uspjeha koje je postigla 111. Viteška brdska brigada. Žalim što nisu iskorišteni uspjesi 111. Viteške brdske brigade, posebno zato što sam obaviješten da je Trnovo bilo napušteno, te da u tom gradu nije bilo ni vojske ni stanovništva.


    Uslijedila je stagnacija borbenih djejstava, što je neprijatelj iskoristio i konsolidirao svoju odbranu. U međuvremenu, na Bjelašničko " treskavičko bojište je doveden jedan bataljon iz 211. brigade 2. korpusa ARBiH sa područja općine Srebrenik. I dalje su pokušavani naši napadi prema Trnovu, ali kasno i bez uspjeha, jer se neprijateljska odbrana stabilizirala. U tim pokušajima poginuo je komandant 14. divizije Zaim Imamović""

    izvor: 1. slavna i viteška brigada, str. 492 " 494; Ibrahim Dervišević

    Ovo je kraj muslimanske analize "Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo"
  • deblokada- 34802 - 09.07.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Šta se danas može reći o muslimanskoj analizi agresije na Srpsko Sarajevo?

    Iz iz ovoga dokumeta se može vidjeti da muslimani u Bosni prikazuju Srbe kao četnike i agresore na Bosnu, a da Republiku Srpsku smatraju okupiranom teritorijom!

    Muslimani sa takvom ideologijom pokušavaju da dokažu svijetu da je Bosna samo njihova, a da je Republika Srpska stvorena agresijom, da je treba osloboditi a okupatora, tj. Srbe, protjerati i pobiti.

    Muslimanski narod je od svog nastanka bio spreman na sve da bi stvorio svoju naciju, svoju državu, svoj jezik i svoju kulturu... Svi oni koji su im se suprostavili na tom putu smatrani su agresorom a sebi su dali naziv "oslobodioca" kako bi nakon dužeg niza godina stvaranja lažne istorije njihova ideologija prikazana kao realnost.

    Da bi Srbi opstali na prostorima Bosne i Hercegovine, političkom borbom moraju takve termine da zabrane za korištenje kod muslimanski političara ili da počnu da koriste iste termine kada je u pitanju srpska teritorija.

    Zbog toga smatram da je muslimanska agresija na Srpsko Sarajevo, pokušaj genocida i etničkog čiščenja Sajajevske teritorije od srpskog naroda. Genocidna politika muslimanskih političara je nastavljena i nakon rata i samo je pitanje dana kada će da krenu u konačno izvođenje ideje o etničkom čiščenju teritorije Republike Srpske.

    Takva politika nije donijela dobro ni jednom narodu u Bosni i Hercegovi, zbog čega je neprekidno srpski narod za ocjepljenje od BiH.

    Muslimanska analiza agresije na Srpsko Sarajevo, svoje neuspjehe opravdava sa lažima, navodeći da su Srbi iz Srpskog Sarajeva dovodili u pomoć čete i bataljone iz drigih krajeva Republike Srpske i da svoje velike gubitke nisu mogli nadoknadti. Moje mišljenje da su Srbi u odbrani Srpskog Sarajeva pretrpjeli minimalne gubitke, što je posebno uticalo na visok stepen morala za odbranu.

    Prednost srpske strane je bila u tome što smo imali dobro pozicioniranu artiljeriju sa kojom smo zatvarali prolaze u djelovima probijenih linija kao i domaće rezervne jedinice potpomognute "Specijalnom jedinicom Policije". Moral na našoj strani je bio izuzetno dobar, jer smo branili svoje porodice. Bez ikakvih ustezanja smo brzo reagovali i kontranapadima vraćale izgubljene teritorije. Ova borbena odlučnost je značajno uticala da muslimanske snage izgube moral jer se svaki put morali povući na početne položaje.

    Kako sam i sam često učestvovao u borbenim dejstvima, dobro znam da se jadan te isti čovjek ne može tako lako spremiti da svaki dan ide u napad, jer treba da se svaki put pomiri sa činjenicom da se možda neće živ vratiti svojoj porodici. U jednoj velikoj ofanzivi, kakva je bila deblokada Sarajeva, a koja na početku nije imala pozitivnih rezultata, svaki naredni dan je bio teži jer se jurišnici sve teže odlučivali da krenu u napad. Kako muslimanske snage nisu napravile velike pomake u početnoj fazi napada, na srpskoj strani je jačao moral i samopouzdanje da se brojčano mnogo jača sila ipak može zaustaviti.

    Mislim da je ovo bio ključni momenat za odbranu Srpskog Sarajeva od strane muslimanske agresije.

    Za uspjeh u ofanzivnim dejstvima, moraju se imati svježe snage za napad koje bi čestim povlačenjem u rezervu dalo priliko da se psihički pripreme za novi napad. Oni koji se brane uglavnom imaju dobre zaklone i veću sigurnost da ih metak nemože lako pogoditi, što znatno utiče da su psihički manje opterećeni u odnosu na one koji napadaju.

    Na kraju da napomenem da "deblokada Sarajeva" nije bila ništa drugo nego agresija na srpski narod i pokušaja etničkog čiščenje od legitimnog naroda u Bosni i Hercegovini. Muslimani su bezuspješno pokušavali da potisnu Srbe sa njihovih vjekovnih ognjišta.
    deblokada- 56963 - 17.12.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Odnos snaga na Sarajevskom ratištu


    U mojim ranijim tekstovima sam objavi opširan opis "Analize propale muslimanske ofanzive na Srpsko Sarajevo, juna 95'". Tu možeš da pročitaš sa kojim snagama je raspolagala muslimanska armija u odnosu na Srbe. Tekst sam dobio od mog prijatelja Razvigora a on je došao do podataka koristeći se muslimanskim izvještajima o toj ofanzivi.

    Pretpostavljam da je omjer snaga znatno veći nego što je tu navedeno, pošto je izvještaj pravljen posle ofanzive na Srpsko Sarajevo. Kada im tako velika ofanziva nije uspjela, mislim da su namjerno umanjili omjer snaga, da bi umanjili svoju bruku.

    Ofanziva na Srpsko Sarajevo je pripremana do nasitnijih detalja, uz nesebičnu pomoć američkih generala. Zbog propasti ove ofanzive, tj. uspješne odbrane VRS, naši položaji su bili bombadovani od strane NATO aviacije! Neka to služi na čast, tako silnoj armiji!

    U tom zločinačkom bombardovanju, gađajuči sve važne objekte, čak i bolnice i djelove borbene linije, ne izostavivši ni ono što se kretalo po cesti pa čak i putnička vozila. U jedno takvom bjesomučno bombardovanju pogođeno je vozilo Golf, kojim sam ja upravljao. U tom bombardovanju poginuo je jedan od najvećih junaka sarajevskog ratišta, komandir borbenog voda V. P. i moj veliki prijatelj, Radenko Galinac-Gali.

    Zbot gubitka takvog heroja kakav je bio Gali, NATO snagama neću nikada oprostiti!
    deblokada- 70190 - 09.06.2012 : Zoka Hadžići - best (1)

    Odnos snaga u junu 1995. godine


    Po izvorima ArBiH pred operaciju odnos snaga je bio:
    ArBiH vojnici/oficiri: 35. 000, topovi: 43, minobacači: 406, tenkovi: 19,
    VRS vojnici/oficiri: 17. 000, topovi: 41, minobacači: 132, tenkovi: 24,
    Odnos(približno) vojnici: 2:1(ArBiH-VRS), topovi: 1:1(ArBiH-VRS), minobacači:3:1(ArBiH-VRS), tenkovi 1:1. 3(ArBiH-VRS)


    Početak operacije

    Nakon izvršenih priprema, ArBiH je pokrenula operaciju 15. juna masivnim napadom na tri pravca. Glavni napad je bio pravcem Visoko-Paljevo-Rajlovac, jedinicama 7. korpusa a drugi glavni pravac Golo brdo-Hadžići-Mostarsko raskršće, snagama 4. korpusa. Pomoćni pravci napada su bili Igman-Trnovo, snage 1. korpusa, i Nišićka visoravan-Ravni Nabožić-Semizovac, snage 3. korpusa. Početni uspesi su omogućili ARBiH da zauzme Cemersku i prekine komunikaciju Semizovac-Srednje i skoro potpuno zaokruži Srpske položaje oko Sarajeva. Drugi napad prema istoku i jugu je bio takođe popraćen početnim uspehom. ARBiH je brzo zauzela Debelo brdo i do 17. juna je bila u stanju da granatira Pale. Manji napadi oko Sarajeva su malo napredovali ali VRS je stabilno držala svoje položaje.

    Naša kontraofanziva

    Uprkos početnim uspesima napredovanje ARBiH je počelo da se zaustvlja već od 16. juna, kada je počela da ojačava odbrana VRS. Između 17. i 22. juna, Sarajevsko-romanijski Korpus i Hercegovački Korpus VRS su prešli u kontranapad u sva tri pravca protiv ARBiH. VRS je potpuno zaustavila napad ARBiH i povratila deo izgubljene teritorije. To je omogućilo da VRS donese elitne jedinice MUP-a i krene u kontranapad. U zapadnom pravcu VRS je zauzela Stup. Oko Trnova, elitne jedinice VRS su naterale 14. diviziju ARBiH na povlačenje. Na severu, specijalci VRS su porazili ARBiH i povratili Cemersku planinu 22. juna.

    Kraj operacije

    Do 28. juna, uzdrmana velikim gubicima u ljudstvu(zvanično 404 poginula i 1386 ranjenih) i teritoriji, sarajevska vlada je prekinula operaciju priznavajući poraz.

    U publikaciji CIA-Balkan Battlegrounds, gubici Armije BiH u operaciji procenjeni su na oko 1000 mrtvih i 3000 ranjenih.

    "Between mid-June and mid-July 1995, the Bosnian Army may well have lost over 1. 000 killed and 3. 000 or more wounded in the battles around Sarajevo and Trnovo-a steep price in blood by any standard. " The Sarajevo Breakout Attempt, June 1995 - Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995, The Central Intelligence Agency

    Ovo sam pronašao na Vikipediji


    A ovako se Izetbegović obratio svojim generalima poslije bitke:

    "Gospodo generali, vi ste mene prevarili", prva je rečenica koju je nakon neuspjeha akcije deblokade Sarajeva predsjednik Izetbegović izgovorio na Proskoku.
    deblokada- 70204 - 09.06.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Odnos snaga na Sarajevskom ratištu


    Podaci koji su navedeni u tekstu koji je Zoka Hađići objavio, su korišteni kao brojevi omjera snaga. Međutim u tim podacima muslimanske snage nisu koristile brojno stanje jedinica koje redovno posjedaju linije odbrane nego su računali samo ljude koji su posebno angažovani za ofanzivna dejstva, pa se dolazi do zaključka da je odnos snaga u ljudstvu bio veći od 3:1 u korist muslimanskih snaga. Naše snage su po proboju muslimanskih snaga odmah kretale u kontra-ofanzivu i vraćali ih na početne položaje. Pošto muslimanske snage nisu mogle koristiti artiljeriju kao zaštitu od kontra-napada, zbog bliskog kontakta naših i njihovih snaga, naše snage su uspjevale da povrate linije odbrane sa minimalnim gubicima, a često i bez gubitaka. Sve ovo je dalo veliki moral srpskim borcima da istraju u odbrani Srpskog Sarajeva.
    deblokada- 70208 - 09.06.2012 : Caco - best (3)

    Odnos snaga na Sarajevskom ratištu


    Pa naravno da se je odnos snaga do 95. godine na Sarajevskom ratištu promjenio. Na početku 1992. godine A BiH je bila sastavljena samo od žestokih momaka koji su imali petlju da stanu pred JNA, i da se istoj suprostave, i to više u neznanju, šta jedan tenk, sa 20-tak pješadinaca dobro naoružanih, i obučenih može uraditi nego što su bili hrabri.

    Sve do '93 VRS je vila mnogo bolje naoružana i opremljenija od Armija muslimanske BiH, tako da se i na vojnom polju mogla osjetiti velka nadmoć Srba.

    Kako je rat odmicao i Savezna Republika Jugoslavija uvela sankcije braći preko Drine, tako je Armija muslimanske BiH jačala i preuzimala inicijativu na terenu, tako da je polovinom '94 i čitava 95 Armija muslimanske BiH stasala u pravu armiju dobro obučenu i naoružanu, da okrene igru na svoju stranu. I tako se dogodio Dejton i mir.

    Poštovani,

    tvoja "hronologija rata" je više nego smiješna, pa sam morao neke stvari i da izbrišem.

    Raspodjela teritorija na početku rata se odigrala uglavnom prema nacionalnoj strukturi teritorija. Prisustvo JNA na teritoriji BiH je u mnogome štetilo srpskom narodu, pa su Srbi svoje prave uspjehe postigli tek u do kraja 1993. godine, kada značajno uvećavaju teritorije pod njihovom kontrolom. Pored toga, Srbi nisu uopšte bili spremni za rat.

    Srpski uspjesi u ratu su značajno umanjeni pod uticajem Zapada i UNPROFORA. Tako su npr. Srbi morali muslimanima da ustupe sarajevski aerodrom, a potom i Goražde, Igman, Bihać...

    Neosporna je činjenica da su Srbi teritorije dobijali vojnički, a gubili politički, uglavnom zaslugom Zapada i halapljivog Karadžića koji je prodavao vojnički ostvarene ciljeve.

    Ipak, mora se priznati da su Srbi u ratu ostvarili gotovo sve zacrtane vojničke ciljeve: probili su Koridor, obezbjedili komunikaciju sa Srbijom i Crnom Gorom, učvrstili svoje pozicije u Podrinju...

    Mišljenja sam da Armija muslimanske BiH nije sazrela ni do kraja 1995. godine. Ovo prije svega, zbog toga što nije imala dobar oficirski kadar. Upravo zbog toga je propala muslimanska ofanziva 1995. godine koja je imala za cilj deblokadu Sarajeva, mada su u tome imali podršku srpskih političara.

    Ukratko, muslimani treba da budu zahvalni Zapadu za svoje pozicije na kraju rata. Jer da nije bilo NATO intervencije, bombardovanja, pomoći američkih generala... stvari bi bile mnogo drugačije.

    U svemu ovome ne treba zanemariti ni agresiju hrvatske armije na Bosnu i Hercegovinu, preciznije Republiku Srpsku. Dok su Srbi preko Drine bili pod sankcijama Beograda, Zapad je dozvolio (opet uz podršku Miloševića) da armija jedne druge zemlje uđe u rat sa Republikom Srpskom. Ovaj "detalj" danas više niko i ne pominje.
    deblokada- 70216 - 10.06.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

    Odnos snaga


    Caco,
    o kojem ti odnosu snaga pričaš? Pa nas su svjetske sile na svim gradovima na koje smo krenuli, vraćali na početne pozicije da vas ne pobjedimo i ne uđemo u njih. Reci samo jednu ofanzivu koju ste izveli a da vas nije pomogla svejetska sila i hrvatska vojska! Srbi su tokom cijelog rata imali cijeli svijet kao neprijatelje, zbog čega smo se prema UNPROFOR-u i odnosili kao prema prootivniku a ne, kako je trebalo biti, prema mirovnoj misiji!
    deblokada- 77852 - 05.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (13)

    Srpsko Sarajevo - izdani grad (1)


    Tokom rata u BiH, među građanima Srpskog Sarajeva je stalno kružila priča da će se se Srpsko Sarajevo u pregovorima sa muslimanima zamjeniti za Tuzlanski bazen. Uprkos tome, moral srpskih boraca za odbranu Srpskog Sarajeva bio na zavidnom nivou. Nejčešće se među borcima moglo čuti bilo je sledeći komentar:

  • "Borićemo se do kraja, pa ako u pregovorima budemo morali dati Sarajevski bazen za Tuzlanski, i ako će to biti garant mira, slažemo se sa tim. Ići ćemo u Tuzlu da budemo rudari!"

    Srpski borci su branili svoju zemlju a na njoj je bila industrijska zona Sarajeva: Iliđa, Ilijaš, Rajlovac i Vogošća su prije izbijanja rata, ustvari, bili jedina vrijednost Sarajeva. Tu su se nalazile fabrike sa ogromnim kapacitetima i potencijalom, sa preko 50. 000 zaposlenih. Ako je to uslov za prestanak rata bio da damo Sarajevo, pristali smo i na to, pa makar bili rudari!

    Međutim nije bilo tako. Sloba nas je izdao! Prodao je zemlju za bagatelu, silnu stoku ostavi za klanje!

    Komandant Josipović pred samu muslimansku ofanzivu bio je teško ranjen, i nije bilo sigurno ni da li će uopšte preživjeti. Ipak, skupio je snagu i ustao na noge. Držao je referisanje u svojoj komandi, sjedi u svojoj stolici a izgleda polu-mrtav. Ipak, nije odustao od borbe za Srpsko Sarajevo. Razmišljao sam u to vrijeme:

  • "Bože, odakle mu tolika snaga i moral? Traba da se stidimo pred ovim čovjekom ako popustimo i dozvolimo da ovo sve padne neprijatelju u ruke!"


  • Došao je i dan "D", 15. juni, '95! Dugo najavljivani i željno očekivani dan sa obje strane, da se vidi kome obojci a kome opanci! Na nas je sa svih strana udarila silna muslimanska vojska, zemlja gori i podrhtava. Udarili po zabranjenoj zoni borbenih dejstava! Naša komanda nas je redovno izvještavala o mjestima na kojima je probijena linija. Iako su neke linije pale, borci se i dalje drže, ne daju se kao prije kada su linije padale zbog dva rova. Nema se gdje nazad, ne daju djedovinu tako lako.

    Neprijatelj je žestoko napadao na Vanjski prsten. Zvoni vojni telefon, sa druge strane žice V. Ćetković, operativac iz Brigade. Čujem mu glas, kaže:

  • "Komandire, diži svoju vojsku i pravac u Semizovački bataljon."
  • "Šta se dešava?" - upitah ga?
  • "Treba da popunite neke rovove na jednom dijelu linije. Ne znam više ništa osim da te tamo čeka major Radić i da će ti on dati dalja upustva!"

    Zovem Galija i tražim da sakupi borbeni vod. Jedno odjeljenje je u redovnoj pripravnosti u prostorijama VP, čekamo druga dva da dođu. Za samo petnaest minuta i oni su na zbornom mjestu.

    Postrojavam vojsku, iznosim situaciju na terenu a referent VP R. Bunjevac iznosi ratni dnevnik i dok smo još u stroju u njega upisuje borce koji su spremni za ratni zadatak.

    Sve je spremno za polazak, izdajem naredbu za pokret, Ruža pali teretno vozilo "Nisan", a Garo pali tamića. Gali sa svojim borcima ulazi u tamić, a ja sa nekoliko momaka u Nisana. Krećemo prema Semizovcu. Stižemo u komadu bataljona, koja je smještena u restoranu "Kod Kule". U komandi major Radić stoji na nogama, osjećam da nešto nije kako treba, jer sam na majoru osjećao neku čudnu napetost.

    Poznavao sam dobro tog čovjeka. Jedne prilike mi je rekao:

  • "Vi mora da se borite za ovu zemlju, jebe se meni, ja spakujem kofere i odoh na službu u Prištinu, a gdje ćete vi?".

    Nije mi bilo drago što tako razmišlja, jer je on bio taj koji nas je slao u borbu, pa ako on tako priča šta će misliti vojska. Ipak, realno govoreći on je bio u pravu.

    Major je uvjek bio hladan, ali sada nije tako djelovao. Izgledao je nekako nervozan i zabrinut.

  • "Šta se dešava?" - upitah.
  • "Ništa!" - odgovori on - "treba da izađeš sa svojima na Kameničke stijene i pojačaš rovove.

  • "A ko će nas odvesti gore da nam pokaže put?" - upitah pošto do tada nikada nisam bio na toj lokaciji.
  • "Ne treba ti niko, samo kreni ovim seoskim putem prema gore!"
  • "A kako ću nači put?" - upitah ga ja.
  • "Vidjećeš ga, sa lijeve je strane. Samo vozi njime i doćićeš do linije. Ne možeš je promašiti! Gore te čeka komandant bataljona R. Janković i on će ti pokazati rovove koje trebaš popuniti."

    Razmišljam ja i gledam okolo sebe, komanda puna ljudi ali niko neće da mi pokaže put. Hm... čudno!

    Ja ponovo zatražih da mi dodjele nekoga ko će me odvesti do puta kojim trebam izađem do linije, da barem tu ne pogriješim.

  • "Dobro" - kaže major i pokazuje na jednog strijeg čiču - "Evo ti ovaj pozadinac, on će ti pokazati put, ali ga nemoj voziti skroz do gore jer je star i nema čime da se vrati nazad.

    I tako, ja pristadoh. Vjerovao sam majoru pa krenuh sa tim čičom prema vozilima, a zatim se uputismo u pravcu linije.

    Nakon što dođosmo do puta, čiča nam reče da skrenemo lijevo. Mi tako i uradismo i pođosmo uzbrdo prema liniji. Put je bio vrlo strm. U jednom trenutku čiča reče:

  • "Ovdje stani da izađem! Ja ću polako pješke nazad a vi samo pravo ovim putem jer nema gdje da se skrenete do linije!"

    Mislim se ja, gdje ću čiču ovako starog patiti da ide do kraja sa nama, pa kažem Ruži da zaustavi vozilo. U trenutku kada se Nisan zaustavio, tamić prođe pored nas i produži dalje prema rovovima. Nakon što čiča izađe, mi krenusmo dalje i odmah iza okuke ugledah moje borce kako leže na zemlji sa puškama okrenutim na suprotnu stranu od one na kojoj je trebao da bude neprijatelj. Tamić stoji na uzbrdici, a motor još uvijek radi. Izletjeli smo iz vozila, kad tamo R. Radovanović leži u travi ranjen u nogu. Priđem mu i pogledam, vidim prostrelna rana, izgleda baš gadno. Upitah da li je još neko ranjen i javi mi se i Mlađa P.

  • "Okrznut sam ali nije ništa stražno, mogu dalje!"

  • "Bog te je sačuvao, neču da te izgubim! Hajde sad upadaj u vozilo pa idemo nazad za Vogošću."

    Potom sam tražio od Ruže da okrene Nisana i odvuče ranjenike u Dom Zdravlja u Semizovcu. Radovanovića smo stavili na zadnje sjedište, a Mlađa sjede pored Ruže i odoše u pravcu Semizovca.

    Okrenem se nazad prema borcima, a oni i dalje drže puške na gotovs u pravcu puta sa kojeg upravo dolazimo.

  • "Šta se desilo?" - upitah Galija.

    Gali poče da objašnjava da je neko otvorio vatru iza leđa dok su išli uz brdo. Pokaza mi rukom na tamića i kaže:

  • "Pogledaj ceradu, sva je izrešetana!"

    Priđem kamionu, vidim ulazne rupe na jednoj strani cerade. Ima ih puno i sve su u dnu kamiona, iznad same stranice, a izlazne su pod krovom cerade. Očito da je neko pucao iza naših leđa. Priđem do mojih boraca i preko njih pogledam nizbrdo u pravcu glavnog puta. U tom trenutku počeše da odjekuju rafali i zazviždaše meci oko glave. Sagnem se, zalegnem na travu, a moji momci sa M84-kom otvoriše paljbu niz brdo u pravcu odakle su se čuli pucnjevi. Nastade tajac.

    Uzmem radi-stanicu i pozovem majora Radića. Kada se javio, počnem mu objašnjavati šta se dešava na brdu sa mojom jedinicom. Pitam ga da još jednom provjeri da li je linija pukla jer mislimo da su muslimani došli do puta, duboko iza naše linije odbrane.

    Major me je počeo ubjeđivati da je on u stalnom kontaktu sa Jankovićem, koji nas čeka gore pa zato treba da požirimo na liniju. Ponovo smo pokušali da krenemo naprijed, misleći da je major u pravu ali se ponovo prolomiše rafali i meci zazviždaše oko nas. Razmišljam, mora da je neprijatelj dole, jer da je neko od naših već bi se razišli sa tog mjesta ili bi komanda znala za njih. Ponovo pozovem majora i objasnih mu da se ne mogu kretati kada dobijamo puščanu vatru u leđa.

    On poče ljutito da viče, kao da ja lažem, i da je on u stalnom kontaktu sa Jankovićem i da bi trebalo da požurim do njega jer je on krenuo u obilazak linije pa nas više ne može čekati.

    Ležali smo na tom proplanku skoro sata nadmudrujući se sa majorom. U međuvremenu je i Ruža stiga nazad. Vidim ja tu nešto opasno smrdi, ali opet kontam da major ne misli da ga foliram jer nećemo da izađemo na liniju.

    Dogovorim se sa Galijem da na tu postavi polukružnu odbranu i ostane na tom mjestu dok se ja ne vratim jer ubjeđivanje sa majorom nije davalo nikakve rezultate.

    Zatražih od Ruže da upali vozilo i da odemo u komandu Semizovačkog bataljona. Ruža mi na to kaže:

  • "Ma bio sam ja tamo i rek'o im šta se dešava, ali on meni kažu da je linija stabilna i da treba da idemo gore!"

    I dok sam ulazio u komandu, major je izašao pred mene. Mahao je rukama prema zemlji, i kaže:

  • "Smiri se, znamo sve! Sad je ministar zdravlja Dr. Kalinić sa svojim vozačem došao u Dom Zdravlja. Muslimani su mu ranili vozača, jer nije htio da zaustaviti auto na barikadi koju su oni postavili na putu prema Srednjem."

    Zatim je nastavio da priča kako je stigla Okukina Specijalna Policija sa Ilidže, pa će se pridružite nama kako bi zajedničkim snagama pokušali da očistimo teren.

    Ovoga puta nije bilo vremena za raspravu sa majorom. Sa Okukom sam izašao iz Komande i u hodu smo se dogovorili o rasporedu jedinica i akciji čišćenja.

    Okuka me je obavjestio da je jedinica koja drži Lipu ostala na liniji, a da je kompletan Semizovački bataljon napustio liniju odbrane. Pošto su moji momci već bili na brdu, predložih Okuki da tamo ostanemo i da sredinom brda, raspoređeni u strelce, krenemo prema Lipi. On se sa tim složio i rekao mi da će njegova jedinica krenuti putem direktno prema neprijatelju.

    Potom se vratih do svojih saboraca. Objasnio sam im situaciju i iznio dalji plan akcije. Iako izigrani od majora, momci su bez i jedne riječi krenuli u čišćenje terena. Razvijeni u strijelce, krenuli smo u pravcu Lipe. Između svakog od nas je bio razmak od dvadestak metara jer smo pokušavali da pokrijemo što veći teren. U toku kretanja smo pokušavali da osmatramo jedan drugoga.

    Počela je da pada kiša. Samo nam je još ona trebala! Teren je bio strm i obrastao u gusto šipražje pa je kretanje po njemu bilo veoma teško čak i kada nije bilo vlažno kao sada. Šiblje nas je neprekidno udaralo po licu, ali mi ni na to nismo obraćali pažnju. Išli smo naprijed.

    Nakon nešto više od jednog sata stigosmo do prvih boraca Specijalne Policije. Nakon što smo se spojili, stupio sam u kontak sa njihovim komandirom i rekao sam mu da ću sa svojom jedinicom početi opkoljavati prostor na kojem se nalaze muslimani. Predložio sam da ih okružimo kada krenemo u napad i da ih dočekam u povlačenji, a zatim totalno uništimo. Međutim, moj predlog je odmah odbijen sa obrazloženjem da bismo im trebali ostaviti mogućnost da se povuku. Ta varijanta mi se i nije baš svidjela pa sam rekao da bi trebali da se malo žrtvujemo kako bismo u potpunosti uništili neprijateljsku jedinicu koja je uspjela da probije našu liniju. Na taj način bismo im zadali žestok udarac, pa oni iz straha više nikada ne bi pokušali da ponovo udare na to mjesto.

    Predlog sam preko radio-uređaja prenio i Sari, komandantu Specijalne policije. Sara je takođe odbio moj predlog govoreći da je to veoma rizično jer se možemo međusobo poubijati kada krenemo u napad. Pokušao sam mu objasniti da se u borbi može lako prepoznati ko je lovac a ko lovljenik, ali on je i dalje ostao pri svom stavu.

    Pošto je razgovor tekao preko radio-uređaja, ubjeđivanje nije vodilo ničemu, pa sam se ipak povinovao njihovom planu.

    ...Nastaviće se...
  • deblokada- 77864 - 06.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (8)

    Srpsko Sarajevo - izdani grad (2)


    Pošto sa naše lijeve strane, u dužini od dva do tri kilometra, nije bilo srpske vojske jer je položaje napustio kompletan Semizovački bataljon, odlučio sam napravimo polukružnu odbranu od spoja sa Specijalnom policijom, pa lijevo od njih koliko je to bilo moguće da pokrijemo toliko dugačak prazan teren.

    Specijalna Policija se spojila sa borcima iz Blagovačkog bataljona koji su ostali na liniji i hrabro nastavili držati Lipu, jednu od najvažnijih kota na tom području.

    Pošto je jedini način komunikacije sa njihovim komandirima bio radio-uređaj Specijalne policije, ostao sam u stalnom kontaktu sa komandirom jedinice, kako bih bio u toku sa daljim naredbama i dešavanjima.

    Kada smo zaposjeli položaj, a na terenu se ništa nije dešavalo. Međutim, nisam imao mira pa sam odlučio da se, skupa sa Galijem i Slavom, pokušam puzajući privući neprijatelju i osmotriti položaje i dešavanje u njihovim redovima. Kada su to primjetili pripadnici Specijalne policije, žustro su reagovali u pokušaju da nas vrate nazad. Uvidjevši da je zbog mog poteza nastala velika nervoza u njihovim redovima, odlučih da se vratim na početu poziciju.

    Komandir Specijalne je došao do mene, i obrati mi se riječima:

  • "Nemoj da pokušavate nikakve saminicijativne radnje. Moramo da čekamo dalja upustva, pošto se upucavaju neprijateljski položaji i uskoro će početi granatiranje".

    Ubrzo nakon toga je i počelo je granatiranje. Granate su padale na sve strane. Zbog visokih brda koji su bili svuda oko nas, niko u tom procjepu nije bio u mogučnosti da sa sigurnošću kaže sa koje strane su dolazile granate. Izgledalo je kao da muslimanska artiljerija dejstvuje po našim položajima da bi zaštitila svoje borce, koji su uspjeli ovladati velikim dijelom našeg terena i ugroziti jedinu asfaltnu komunikaciju na Vanjskom prstenu tog dijela Srpskog Sarajeva.

    Prve granate su padale u neposredoj blizini Okukinih specijalaca, koji su bili raspoređeni na samom putu Semizovac-Srednje. Zbog konfiguracije terena i lošeg položaja boraca, granate su ranile čak devet pripadnika Specijalne policije sa Iliđe. Bile su to strašne vijesti za nas koji smo se nalazili na tom prostoru!

    Granatiranje naših položaja je potrajalo dosta dugo, a da mi nismo znali sa koje strane dolaze granate. Nakon toga, dejstvo je preneseno prema položajima neprijateljskih vojnika što nam je dalo hrabrosti da se održimo na tom dijelu terena na kojem nismo imali nikakvu zaštitu.

    I dalje je uporno padala sitna i dosadna kiša, koja je polako natapala naše uniforme. Moral boraca je bio na izuzetno viskokom nivou pa su sve poteškoće zanemarivane. Naša jedina želja je bila da neprijatelj udari na nas, kako bismo se konačno obračunali sa njim i zauvjek ga otjerali sa naših ognjišta.

    Kada je granatiranje prestalo, stigla je i naredba da se razvijemo u strijelce i da krenemo prema vrhu brda, u pravcu Kameničkih stijena. Tako i uradismo! Polako ali sigurno, po širini teritorije smo osvajali teren koji su donedavno samouvjereno kontrolisale jedinice muslimanske vojske. Po čitavoj teritoriji na koju su padale granate koje su vjerovatno bile naše, ležali su neprijateljski vojnici. Artiljjerija je obavila odlićan posao, pa sam vidio sedam mrtvih muslimanski vojnika razbacanih na sve strane. Vidio sam pet leševa kako vise na granam velikog drveće u toj šumi. Izgleda da je panika koja je zavladala u njihovim redovima natjerala njihove borce u bijeg, pa zaboravili da sa sobom ponesu i svoje mrtve.

    Naše snage su bez velike žurbe osvajale prostor, dajući muslimanima mogučnost da se na vrijeme povuku sa naše teritorije. Kretanje je postajalo sve teže, kako zbog kiše koja je neprestano lila, tako i zbog mraka koji se polako spuštao. Zbog kišnih oblaka i šumovitog terena vidljivost bila veoma slaba. Prišao mi je komandir Specijalne policije i rekao mi da zbog mraka moramo da suzbijemo svoje redove, tako da se u toku kretanaje neprekidno možemo vidjeti i čuti. I dalje smo išli prema vrhu. Ispred nas nije bilo muslimanskih vojnika, pa tako nije bilo ni borbi.

    Kada smo stigli do vrha, gotovo na domak naše napuštene linije, stigla je naredba da se zaustavimo i postavim odbranu na dostugnitim položajima. Namjera je bila da u rano jutro nastavimo dalje.

    Pobunio sam se zbog te odluke, rekavši komandiru Specijalne da moji borci nisu u mogućnosti da u ovakvom stanju ostanu na liniji. Ukoliko se nastavimo kretati naprijed mi ćemo ostati i nastaviti sa čišćenjem terena, u protivnom ćemo se morati povući u bazu.

    Mislim da je moj predlog o nastavku akcije bio opravdan i veoma izvodljiv, jer su muslimani bili potpuno potučeni i nije ih bilo nigdje na vidiku. Pored ostalog, jedan dio terena smo već prešli po mraku mraku i vrlo smo dobro funkcionisali u toj formaciji.

    Međutim, moj predlog nije bio uvažen, pa sam rekao komandiru Specijalne da ću povući ljude u bazu. Planirao sam povući jedinicu u bazu da se presvuku i odmore, a zatim se u rano jutro ponovo vratiti na dostignute položaje. Komandir Specijalne je ovo odmah prenio svom komandantu Sari. Vrlo brzo mi se preko radio-uređaja javio Sara, koji mi reče:

  • "Ne smiješ napustiti taj položaj jer moji borci neće imati nikakav spoj sa te strane!"

    Iznenadilo me je to njegovo reagovanje na takav način, kao da ja i moji ljudi u svemu tome nismo važni i da smo mi žrtvena jagnjad u slučaju ponovnog napada.

    Uzeo sam radio uređaj od komandira njihove jedinice i rekao Sari:

  • "Ne mogu ostati na položaju jer su mi ljudi iscrpljeni i potpuno mokri!"

    Sara se ponovo javio i rekao:

  • "Ništa ti ne brini, tvoji pozadinci su već krenuli prema vama. Nose vam topli čaj, suvu ćebad i narandže da se osvježite. Samo ti ostani tu!"

    Zahvalio sam mu se na tome i rekao:

  • "Moju pozadinu uopšte ne zanima gdje sam ja, a kamo li da nam donese nešto što bi nas okrijepilo. Zbog toga ću se ja povući, a sutra rano u jutro se vraćam nazad!"

    Predao sam radio-uređaj u ruke njihovog komandira i naredio svojoj jedinici da u koloni po jedan krenu niz brdo. Preko radio-veze sam se dogovorio sa našom bazom da pošalju vozila po nas. I doista, kod puta su nas čekala vozila, ukrcali smo se i odvezli u bazu.

    U ranim jutarnjim satima sam stupio u kontakt sa našom komandom i upitao da li treba da se vratimo i pomognemo u čišćenju ostatka terena. Dežurni oficir mi je saopštio da je kompletna linija vraćena u naš posjed i su rovovi već popunjeni sa ljudstvom.

    Komanda Brigade je imala namjeru da smijeni komandanta Jankovića zbog gubitka linije, ali za njega nisu mogli naći zamjenu jer su svi odbijali da u tako teškoj situaciji preuzmu komandu nad Semizovačkim bataljonom. Zbog toga su u užoj komandi 3. sarajevske brigade imali poseban sastanak sa komandantom Josipovićem, koji im je rekao:

  • "Postavite jednog od braće K...ić, pa ako ni oni neće, jebite se onda svi redom!"

    Nakon toga, mom bratu je ponuđeno mjesto komandanta Semizovačkog bataljona i on je to bez pogovora prihvatio.

    Kako novi komandant nije imao dovoljno ljudstva za popunu rovova, na liniju su izašli gotovo svi Vogošćani koji su bili u mogučnosti da pomognu: Jurišni bataljon, VP, pozadina Brigade, čuvari važnijih objekata, starjiji ljudi iz radne obaveze...

    Po prvi put u toku rata su i pripadnici civilnih vlasti, sa Božom Pušarom na čelu, izašli na liniju. Svima je bilo savršeno jasno šta je za nas zančila odbrana te teritorije, pa je angažovano sve ono što je moglo nositi pušku. I svi su se odazvali bez prigovora. Civilne vlasti su svojim učešćem u odbrani teritorije stekle veliko poštovanje boraca, što će značajno popraviti njihovu buduću saradnju.

    Većina onih koji su izlazili na liniju nisu imali ni adekvatnu odjeću i naoružanje, ali su se hrabro ponijeli i branili vraćenu teritoriju. Čuvari objekata su na liniju izlazili u ljetnim cipelama, a bili su naoružani "pikavcima" tj. automatima iz Drugog svjetskog rata. Nakon svega nekoliko rafala cijev tih automata bi se iskrivila, ali smo čak i sa tim naoružanjem uspjeli da odbranimo tu našu liniju.

    Pošto je Semizovačkom bataljonu vladalo potpuno rasulo, vojna policija je počela da po spiskovoma obilazi njihove vojnike i obavještava ih da se odmah jave u komandu radi daljnjeg rasporeda. Bilo je potrebno gotovo čitava sedmica da se bataljon konsoliduje i ponovo rasporedi u svoju zonu odgovornosti.

    Novi komandant Lazo je vrlo brzo stekao povjerenja svojih boraca i nije imao problema u komandovanjem jedinicom. Nakon izvjesnog vremena Semizovački bataljon je ponovo stekao samopouzdanje i do kraja rata su čvrsto držali tu liniju, čak su na nekoliko važnih mijesta i bez upotrebe artiljerije pomakli svoje položaje i tako poravili pozicije za odbranu linije.

    Nakon što se situacija na na tom dijelu ratišta smirila, sreo sam se sa Sarom u predvorju komande 3. sarajevske brigade. Imali smo žučnu raspravu i tu sam mu ukazao na neke propuste u vezi moje jedinice u toku tog dana. Nakon toga smo se mirno razišli. Istoga dana na adresu VP je stigao paket sa pet plavih pancirnih prsluka od kevlara, koje nam je lično poslao Sara, sa napomenom da je to poklon za pripadnike Vojne policije! Ja mu se na tome još jednom zahvaljujem, jer je to za mene bila neka vrsta odlikovanja zbog našeg zalaganje u toj borbi!
  • deblokada- 77890 - 07.10.2012 : Specijalac Momčilo RS - best (1)

    RE: Srpsko Sarajevo - izdrani grad


    Potpuno se slažem sa Pravim po pitanju Semizovčana i kada sam pročitao ovaj tekst sjetio sam se jedne situacije iz tih dana.

    Na to područje je prvi izašao Osmi odred SBP pod komandom B. Okuke uz legendarnog Batu da bi kasnije došli i ostali odredi.

    Prema našim saznanjima, u akciji je učestvovalo osam muslimanskih korpusa, doduše ne kompletnih, zatim su tu bili mudžahedini i pripadnici NATO snaga.

    Centar za EI I PED SBP je radio punom paraom a još jedan istureni centar je takođe pratio i prisluškivao muslimansku komunikaciju.

    U tom centru se nalazila osoba sa nadimkom "Vojvodkinja" koja je pratila pokrete neprijateljskih jedinica. U jednom trenutku je pokušala prenijeti informaciju o pokretu muslimana koji se spremaju za napad. Stupila je u vezu sa semizovačkim centrom i pokušala prenijeti informaciju o kretanju muslimana koji su otvoreno pričali da vide vozila i ljude, ali gospođa koja je radila u tom semizovačkom centru joj je kratko odgovorila da to nije tačno jer oni imaju najbolji prislusni centar u Republici Srpskoj.

    Kada sam od "Vojvodkinje" dobio tu informaciju i kakav je odgovoru dobila iz Semizovca, nisam mogao povjerovati da ima i takvih "stručnjaka" koji se bave tim poslom.

    Da je Srpsko Sarajevo bilo izdani grad govori i sledeći slučaj: Kada je ponestalo municije SBP je tražila dotur municije ali nikako da ona dođe. U to vrijeme još nismo znali da se Milošević čuo sa Radovanom i da ga je bukvalno pitao:

  • "Zar ta vukojebina od grada još nije pala?"

    Tada je Tomo Kovač otišao sa stopedesetkama na Pale i sukobio se sa Radovanom i dovezao municiju. Nisam neki njegov simpatizer ali iznosim činjenice.

    Guravo je bilo i sa Hrvatima jer je Ivica Rajić rekao da ne smijemo dozvoliti da nam muslimani bilo gdje probiju liniju jer bi u tom slučaju i oni morati krenuti na nas.

    Ivica nam je otvoreno rekao da su u te krajeve došle neke jedinice iz Hrvatske i da su većinom okorjele ustaše iz Splita.

    Bilo bi dobro da Pravi napiše i svoje utiske o upuštanju muslimana u klin, a potom njihovo totalno uništavanje, kao i situaciju kada su poslali rovokopač da presječe komunikaciju a mi smo ga zarobili. Bila je to tragikomična scena!
  • deblokada- 77962 - 08.10.2012 : Luna Jankovic - best (3)

    Liniji odbrane Semizovačkog bataljona


    Kada se govori o događajima vezanim za napuštanje linije Semizovačkog bataljona, tj. jedne njihove čete, treba pomenuti i dešavanja na drugom dijelu linije.

    U vrijeme kada su muslimani sišli na cestu i zadržali se na njoj, ja sam se u to vrijeme nalazio sa svojom jedinicom na drugoj strani u odnosu na mjesto koje Vogošćanin Pravi opisuje. Dok su oni vraćali liniju iz pravca Semizovca, banjalučki i šekovički specijalni odredi su aktivno dejstvovali iz pravca Srednjeg. Bio sam u blizini kad su borci Sredanjskog bataljona pobjegli sa linije, pa su moji ljudi sa specijalcima iz Šekovića postavili liniju i tamo se zadržali do zore, kada je krenula akcija vraćanja iste.

    Na području na kome je bio Vogošćanin Pravi dejstvovali su Ilidžanski odred i Fočanski odred. Ukoliko vas interesuju detalji mogu ih opisati u narednom periodu jer sam lično bio na cesti kad je velikom brzinom pored nas prošao i ministar zdravlja i vidio sam da je ono bilo pogođeno rafalnom paljbom od strane muslimana koji su zauzeli glavni put.
    deblokada- 77966 - 08.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Napad na liniju sa bagerom


    Specijalna policija jeste iznijela najveći teret u zaprečavanju i vraćanju terena u toj odlučujućoj bici za Srpsko Sarajevo, ali to mnogo bolje mogu opisati Luna i Momčilo. Sledećeg dana, tačnije 16. juna 1995. godine, oni su nastavili da čisti ostatak terena i sa svojim borcima popunila napuštene rovove. Tog dana je vraćena kompletna naša linija.


    Tog 16. juna, negdje oko podne, sa muslimanske strane se začula buka motora. Svi su pomislili da su muslimani krenuli na nas sa oklopnim vozilima, sa namjerom da ponovo pokušaju proboj naše linije. Naši borci su počeli sa pripremom protivoklopnog naoružanja, u namjeri da dejstvuju po njima. Međutim, umjesto tenkova na vrhu brda se pojavio bager, bez ikakve vojne zaštite. Bagerista je bezbrižno stigao do srpskih boraca, i ne pomišljajući da je upao u ruke "srbočetničkom agresoru."

    Upitao je vojsku:

  • "Gdje treba da se prokopa put?"

    Kada su mu vojnici na liniji rekli da su oni srpska vojska, on nije mogao da vjeruje svojim očima i ušima, misleći da je naišao na "skrivenu kameru". Sav izgubljen i preplašen počeo je da objašnjava da je njegova komanda objavila da su linije probijene a četnici razbijeni i u bjegu. Dali su mu zadatak da izađe na teren sa bagerom i probije dio puta kako bi njihova vozila mogla da prođu do oslobođene teritorije.

    I tako, zbog lažnog izvještavaja i obmanjivanja svoje vojske, čovjek je pao Srbima u ruke. Uprkos tome što su srpskim borci bili jako bijesni na muslimane zbog skorašnjih događaja, bageristu niko nije dirao. Koliko se sjećam, bager mu je oduzet a on je pušten da se vrati nazad među svoju vojsku.

    Ukoliko neko zna malo više detalja u vezi ovoga događaja, istine radi bih zamolio da me ispravi jer ne bih želio da nesto ostane pogrešno zapisano.
  • deblokada- 78142 - 14.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

    Početak ofanzive i istaknuti borci


    Početkom juna '95, nakon ranjavanja komandanta Josipovića, imao sam osjećaj da je moral kod podčinjenih komandanata počeo da opada. Josipović nije imao adekvatnog zamjenika koji je bio sposoban da umjesto njega izdaje naredbe podčinjenim komandama a da se te naredbe izvršavaju i u potpunosti prenesu na borbene jedinice 3. sarajevske brigade.

    Josipović, svejstan situacije, iako teško ranjen, pod lijekovima i injekcijama podiže se na noge i nastavlja držati referisanja u svojoj komandi. Izdao je naredbu, koja je glasila:

  • Od ovog momenta pa do završetka muslimanske ofanzive komandiri i komandati jedinica ne mogu odlaziti kući bez odobrenja isključivo komandanta Brigade.

  • Svaku jutro u 6:00 i veče u 21:00 potčinjeni komandanti i komandiri su imali obavezu da se sa komandnog mjesta jave komandantu Brigade putem vojnog telefona.

    Josipović je nastavio svakodnevna referisanja u komandi Brigade gdje smo ga redovno izvještavali o stanju u jedinicama i izvršenim naredbama koje smo dobijali od njega sa predhodnog referisanja.

    Sve je funkcionisalo perfektno i moglo se osjetiti da je moral po jedinicam naglo porastao, a borci su sa nestrpljnjem očekivali kada će neprijatelj krenuti u napad.

    U svojoj jedinici sam podigao borbenu gotovost na viši stepen! Izdao sam naredbu:

  • Dvije trećine jedinice moraju da budu neprekidno spremne za borbene zadatke a jedna trećina na odmoru sa obavezom da se hitno javi na poziv komande VP. U jedinici smo uvježbali kurirsku vezu za uzbunu i to je odlično funkcionisalo, tako da su borci mogli da stignu u jedinicu u roku od 30 minuta i budu spremni za pokret.

  • Prvi vod (borbeni) komandir Radenko Galinac dobio je zadatak da dva odjeljenja neprekidno budu u pripravnosti u prostorijama VP.

  • Drugi vod (vojnici do 21 godine starosti) komandir Dragan Damijanović, osim redovnih zadataka koji su bili obezbeđenje komandi u brigadi i pratnja komandanta, dobili su naredbu da preuzmu redovne vojno-policijske zadatke koji je do tada obavljao prvi vod.

  • Treći vod (sabraćajni) zamjenik komandira Saša Blagovčanin koji je mijenjao tadašnjeg komandira voda Boška Mandića a koji je bio teško bolestan, dobio je naredbu da jedno odjeljenje obavlja redovne kontrole u saobraćaju na punktovima, drugo odjeljenje da bude u pripravnosti i u slučaju napada na neku od linija, po potrebi izađu kao ojačanje odbranbenih linija ili u sadejstvu sa Borbenim vodom, po naredbi komande Brigade ili komande ČVP.

    Jedinica je bila u pripravnosti i sa neizvjesnošću se čekao početak neprijateljske ofanzive.

    Ja sam takođe držao svakodnevna referisanja u svojoj komandi po povratku iz komande Brigade. Prenosio sam situaciju na terenu i izdavao sledeće zadatke i uzimao informacije od komandira vodova šta je urađeno u toku predhodnog dana. Moral je bio na visokom nivou i sa pažnjom se sliušalo referisanja!

    Petnaestog juna '95, kada je muslimanska ofanziva počela, borbena gotovost ČVP je bila 100% i trajala je sve do potpunog sloma neprijatelja.

    Puno boraca iz sastava ČVP se isticalo u tim borbama: Radenko Galinac - Gali, R. Radovanović, S. Jajčanin, S. Ješić i još monogi drugi. Ipak, najviše me je oduševio vojni policajci S. Stanišić koji je bio mlađi od 21 godine i po mojoj ličnoj odluci tu djecu nisam želio da koristim u borbenim zadacima, zbog njihovih godina i zanosa koji ih može odvesti u nepromišljnost koja vodi u sigurnu smrt.

    Kada sam ga rasporedio u vod koji ne učestvuje u borbi, on je ljutito reagovao i rakao mi:

  • "Komandire, nisam ja došao u VP da čuvam zgrade nego da se borim i ja hoću u borbu, ako ne može, insistiram da me vratiš u moju matičnu jedinicu!"

    Prihvatio sam njegov zahtjev, priključio ga Galijevom borbenom vodu i bio je velika uzdanica te jedinice u toku borbi. Na kraju te ofanzive sam ga poslao u školu za oficire i po završenoj školi postao je potporučnik VRS.

    Drugi borac koji je ostao duboko u mom sjećanju, a takođe se isticao svojom nevjerovatnom hrabrošću bio je Đoš Košarac. Teško ranjen kao pripadnik VP u borbama na Žuči '92, od čega je zadobio veliki procenat invalidnosti. Nakon oporavka, ponovo je pristupio VP. Kada se formirao Saobraćajni vod, rasporedio sam Đoša u tu jedinicu, ali je on insistirao da ga zadržim u Borbenm vodu, jer je fizički sposoban za borbu. Njegovim željama nisam udovoljio obrazlažući mu da mi je potrebniji u Saobraćajnom vodu ali ću ga po potrebi ubacivati u Borbeni vod. On je to prihvatio, ali mi je na kraju ipak rekao:

  • "Ja sam sposoban za borbu, i kada naša jedinica bude išla na borbeni zadatak, hoću da idem sa njima, ne možeš mi to zabraniti!"

    I tako, Đoš je išao sa nama u sve borbe u kojima je učestvovala VP. Zbog njegove velike požrtvovanosti, njegova invalidnost u borbi se nije primjećivala. Bio je udarna snaga ČVP.

    Saobraćajni vod je paralelno sa borbenim vodom dao veliki doprinos da ČVP odlično funkcioniše u zaprečavanjima terena i borbama u toku muslimanske ofanzive.

    U najtežim trenucima za srpski narod na tom prostoru, nije bile teško voditi takve junak u borbu. Svi postavljni zadaci pred nas su izvršavani timski i bez pogovora i zbog toga jedinica je imala značajne uspjehe u odlučujućoj odbrani Srpskog Sarajeva.
  • deblokada- 78242 - 18.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

    Pomoć Semizovačkom bataljonu


    Nakon vraćanja izgubljene teritorije tog kobnog petnaestog juna '95 od strane Semizovačkog bataljona u kojem su najveći teret i gubitke u kontra-napadu imali pripadnici Specijalne policije, nastale su nove nevolje za 3. sarajevsku brigadu. Zbog tog nemilog događaja trebalo je smjeniti dotadašnjeg komandanta Semizovačkog bataljona, R. Jankovića, koji je u vrijeme gubljenja teritorije, putem radio uređaja neprekidno izvještavao višu komandu da je linija stabilna i da se on nalazi sa borcima na liniji, a da je samo potrebno pojačati dijelove terena na koje se pretpostavljalo da bi mogao početi neprijateljski napad.

    Nakon što se linija konsolidovala, među borcima su kružile priče da je R. Janković za vrijeme gubljenja teritorije bio u Kiseljaku i odatle se javljao komandi brigade.

    Semizovački bataljon do momenta gubljenja svoje teritorije bio je brojčano najveći, a po vojnim uspjesima možda i najjači bataljon u 3. sarajvskoj brigadi. Zbog rasula vojske, gubljenja kontrole komandovanja i teritorije, Bataljon je došao u situaciju da ponovo mora da vrši mobilizaciju. Krivicom njihovog komandanta zbog velike i neoprostive greške, Bataljon je izgubio onu svoju vrijednost i poštovanje koje su u toku rata stekli svojom hrabrom i junačkom borbom.

    Kada se govori o njihovim vojničkim uspjesima, treba spomenuti da su najzaslužniji borci ove jedinice bili pripadnici Jurišnog voda, koji je nizao uspjehe u svim borbama na kojima je učestvovao u vanjskom i unutrašnjem prstenu Sarjevskog ratišta.

    Komanda Brigade je pronašla rješenje za smjenu komandanta i u najtežim trenucima na to mjesto u mjesto R. Jankovića dovela poručnika Lazu K., koji je do tada bio jedan od najpouzdanijih operativaca u Brigadi.

    Lazo je preuzeo Bataljon sa polupraznim linijama, a rovovi koji su u tom momentu bili popunjeni, nalazili su se ljudi koji do tada nisu imali iskustvo u borbama, ljudi iz radne obaveze i čuvari važnijih objekata po Vogošći. Bili su to uglavnom roditelji naših boraca. Iako neadekvatno opremljeni odjećom, obučomi i naoružanjem za borbu u tim teškim vremenskim uslovima, zbog neprekidnog padanja kiše, od tih staraca smo mogli da čujemo samo ohrabrujuće riječi. Jenom prilikom sam u razgovoru sa jednim od tih po meni velikih heroja, čuo kada kaže:

  • "Ne bojte se djeco moja! Dok smo mi živi muslimani ovuda sigurno neće proći, jer mi, sve i da hoćemo odavde ne možemo pobjeći. Zato nam samo dajte dovoljno municije a nama će samo preostati da se borimo za životu i ovu liniju".

    Koliko je meni poznato ovaj čovjek danas živi u Vogošći pa neću pomenuti njegovo ime ali ako prati ovaj sajt on će se sigurno prepoznati.

    Pošto je moj brat preuzeo Semizovački bataljon, i ja sam smatrao da sam obavezan da mu pomognem jer je i on meni pomogao u mnogo teških situacija. Lazo je u kratkom vremenskom roku uspio da utvrdi koliki je broj ljudi koji se ne javljaju u komandu da budu raspoređeni po liniji. Napravio spisak ljudi sa adresama stanovanja, poslao u Vojnoj policiji sa zahtjevom da se borci sa spiska ne hapse, nego da se obavjeste o datumu i vremenu kada će biti odžana smotra Semizovačkog bataljona. U Vojnu policiju je stigao spisak sa preko 200 imena boraca Semizovačkog bataljona. Zbog nedovoljno vozila za izvšenje ovog zadatka, Vojnoj policije je trebalo nekoliko dana da se obiđu svi borci i obavjeste o zakazanoj smotri u bataljonu.

    Nakon što su svi borci obavješteni, održana je smotra ispred Osnovne škole "Braća Ribar" u Semizovcu. Na smotri je, osim boraca koji su obavješteni, bila prisutna i kompletna komanda Semizovačkog bataljona, major Radić kao zamjenik komandanta Brigade, te Gali i ja sa jednim odjeljnjem borbenog voda Vojne policije.

    Drugi zadatak koji sam dobio od novog komandanta Semizovačkog bataljona Laze, bio je da preuzmem tri rova na Kameničkim stijenama, i da ih držim kao zonu odgovornosti Vojne policije, da vršim smjenu po svom nahođenju do konačnog vraćanja boraca Semizovačkog bataljona na tu liniju.

    Zadatak je izdat u toku noći. Oko 22:00 zvoni vojni telefon u mojoj kancelariji. Pošto su vremena bila nepredvidiva, ja sam već bio u vojničkom krevetu, kako bi bio odmoran u slučaju uzbune. Ustajem iz kreveta i javljam se na telefon. Sa druge strane začuh dobro mi poznat glas, u to vrijeme vječiti dežurni u komandi Brigade, V. Ćetković mi kaže:

  • "Diži vojsku i idi kod brata da popuniš liniju".
  • "Koji dio linije?" - upitah ja.
  • "Ne znam" - odgovara on - "idi dolje pa ćeš saznati. Samo znam da ti treba desetak ljudi, i da ćeš jedno vrijeme držati taj dio linije i vršiti smjene na njemu".

    Šaljem vozača sa "Nisanom" da ide po Garu, koji će voziti tamića, a potom podižem na uzbunu odjeljenje Saobračjnog voda, koji je bilo u pripravnosti u prostorijama VP. Borci, kao da su očekivali ovakvu naredbu i, za veoma kratko vrijeme su bili spremni za pokret. Postrojavam policajce i u ratni dnevnik upisujem borce koji su krenuli na ratni zadatak. Kako je već nekoliko dana padala kiša, napominjem borce da sa sobom obavezno ponesu i šatorsko krilo jer bi se moglo desiti da dio linije koji ćemo držati bude bez krova nad glavom.

    I tako, dok smo obavili pripremu za pokret, Garo je već stigao u prostorije Vojne policije. Izdajem naredbu za pokret. Garo pali Tamića, a ja "Nisana" i krećemo prema Semizovcu. U toku vožnje zovem Lazu sa radio uređajem. Javlja se on, a ja ga pitam:

  • "Buraz, gdje teba da dođem sa vojskom?"

  • "Na Kameničkim stijenama" - odgovara on.
  • "A kako mogu doči do tamo?" - upitah ja.
  • "Onim istim putem na kojem ste prije par dana upali u muslimansku zasjedu, ali ovaj put morate ostaviti vozila na glavnom putu jer će neprijatelj da primjete farove pa će vas poklopiti sa artiljerijom!"

    Ja se naježih i na samu pomisao na taj nemili događaj. Ponovo ga upitah:

  • "Ko će nas tamo čekati da nas uvede u rovove koje treba da popunimo?"
  • "Ja" - odgovori on kratko i jasno.
  • "Dobro! Javiću ti se kada budemo dovoljno blizu" - odgovorih ja i završih razgovor.

    Sa vozilima smo stigli do puta za koji mi je Lazo rekao da treba ga ga koristim da bih stigao do linije. "Nisana" sam parkirao pored puta a Gari rekoh da se sa Tamićem vrati u prostorije VP. Nakon toga se u koloni po jedan lagano uputismo putem uz brdo. Put je bio krivudav, pa smo strmi nagib lako savlađivali. Kiša je neprestano rominjala, pa smo se pokrili sa šatorskim krilima kako bismo ostali suvi.

    Prvi dio puta smo lako savladali, ali smo potom ušli u dio terena na na kome je bila nedavno isječena šuma. Javih se Lazi i rekoh mu da više nema puta i pitao ga kako da dođemo do tih rovova?

  • "Super, pa vi ste blizu! Idite pravo prema vrhu još nekih 700 metara i stići ćete do mene. "

    Tmurni oblaci su napravili noć još tamnijom, pa nam je to dodatno otežavalo kretanje. Zbog slabe vidljivosti, borcima sam rekao da podignu noćne nišane na puškama, da ne žure i da neprekidno imaju kontakte sa borcem ispred i iza sebe, kako bi bili sigurni da niko nije zaostao.

    Kolona je polako napredovala prema vrhu. Kiša je učinila svoje, pa je teren postao jako klizav pa je stalno neko od boraca posrtao i padao, nakon čega bi se začuo gromoglasan smijeh. Izgledalo je kao da smo pošli na izlet a ne u borbu. Bilo mi je drago da su borci raspoloženi i da to pokazuju i u ovim teškim trenucima.

    Nakon više od jednog sata iscrpljujućeg kretanja, ponovo pozvah buraza preko radio uređaja. On me preduhitri i upita me:

  • "Buraz, pa gdje ste do sada?"
  • "Evo nas buraz, prešli smo nekoliko kilometara a još nema vrha brda" - odgovaram ja.
  • "Dobro, dobro! Samo vi nastavite dalje, tu ste vi blizu" - kaže on.
    Ja onako ljut zbog svega što nam se dešavalo tih dana, počnem da vičem na njega:
  • "Nemoj buraz da me i ti zajebavaš, već sam prešao više od tri kilometra, a ti si mi rekao samo sedamsto metara!"

  • "Ej buraz" - kaže on meni - "zaboravio sam da ti kažem da je to sedamsto metara vazdušne linije!"

    Nakon toga, Lazo poče da se smije. Iako sam bio pomalo ljut zbog situacije u kojoj sam se našao, jer je ova popuna mogla da se obavi i u toku dana a ne u sred noći, počeh i ja da se smijem jer sam shvatio da se moj brat bojao da ću odbiti naređenje i neću doći da mu pomognem u popuni linije, pa mi je slagao za tačno rastojanje do linije.

    Tu smo ponovo zastali da se malo odmorimo. Nakon kraće pauze, nastavili smo da se i dalje krećemo ka vrhu brda. Iz straha da se ne vratimo nazad, Lazo nam je krenuo u susret i ubrzo smo se susreli sa njim. Nakon što je vidio da se borci ne ljute na njega zbog napornog noćnog marša, zadovoljno se okrenuo i poveo nas prema rovovima.

    Kada smo stigli na vrh brda, bilo je negdje oko 2 sata po ponoći. Bili smo mokri i blatnjavi od silnog padanja u blato. Lazo nas je izveo na rovove koje smo bez oklijevanja odmah popunili. Nakon što sam rasporedio borce, obišao sam i susjedne rovove da vidim sa kim smo u kontaktu. I baš zbog toga mi je i postalo jasno zašto smo baš mi morali da popunimo upravo taj dio linije. Pored toga što rovovi nisu bili pokriveni, na tom dijelu linije su se nalazili ljudi bez ratnog iskustva, koje sam već ranije pominjao i koji nisu imali adekvatnu opremu za zadatak koji su dobili. Na našu sreću, tih dana smo muslimanima već održali jednu dobru lekciju u lijepom ponašanju pa se nisu usudili da ponovo napadnu na taj dio linije.

    Nakon par dana, Semizovački bataljon je ponovo preuzeo svoju zonu odgovrnosti, smjenivši sve jedinice koje su izašle da im pomognu u držanju njihove linije. Semizovački borci su nastavili da se bore i brane Srpsko Sarajevo, upravo onako kako je to taj herojski bataljon radio tokom čitavog rata!
  • deblokada- 78326 - 22.10.2012 : Nenad NS - best (2)

    Plan deblokade Sarajeva


    Plan delovanja muslimanske armije u agresiji na Srpsko Sarajevo 1995. god:

    mapa deblokade Sarajeva jun 1995. 
godine
    deblokada- 78342 - 22.10.2012 : Nenad NS - best (1)

    Ofanziva na Treskavicu 1995. godine


    Zvanični plan muslimanske ofanzive na Treskavicu sa ciljem presecanja komunikacije sa Hercegovinom ( sa ucrtanim unutrašnjim prstenom )

    treskavica 1995

    Snaga muslimanske armije u agresiji na Srpsko Sarajevo ( tzv. deblokada 1995. godine)

    Živa sila 40500

    Pešadijsko naoružanje
    poluautomatske puške 3114
    automatske puške 23521
    snajperske puške 75
    puškomitraljezi 724
    mitraljezi 630
    puške M-48 131
    minobacači 60 mm 155
    minobacači 80 mm 446
    automati 30
    Protivoklopna sredstva
    zolje 1328
    ose 77
    bestrzajni topovi (BsT) 73
    zis -
    SO90 -
    topovi T-12 -
    protivoklopne vođene rakete (POVR) 5
    SA 76/90 - -
    lanseri POLK 9K11 9
    Oruđa protiv-vazdušne odbrane
    protivavionski mitraljezi (PAM) 45
    protivavionski topovi (PAT) 20-40mm 34
    strele 2M - -
    Artiljerija
    minobacaci 120 mm 32
    topovi 76-105 mm 22
    haubice 122 mm - -
    haubice 152 mm - -
    haubice 155 mm - -
    samohodna oružja (SH) 122mm -
    topovi 130 mm - -
    Oklopno-mehanizovana sredstva
    tenkovi T-34 2
    tenkovi T-55 9
    tenkovi M-84 -
    oklopni transporteri 4

    Izvor: Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 1999.

    Predpotstavljam da je autor pokušao da opravda debakl muslimanske vojske jer ispada da nisu delovali 122mm, 152m, 155mm , ZIS , T-12 , da su imali samo 5 maljutki ( pre toga je opisivao delovanje crvenih strela na Sokolju i snajpera 12,5 mm ali su nestali u konačnom zbiru. Vi najbolje znate da li je 105mm najveći kalibar koji je po vama padao. Zanimljiv je broj vojnika a naglašeno je da se radi o Armija muslimanske BiH ( policija nije spominjana).
    deblokada- 78360 - 22.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Safet Sejdić - Sajo


    Nakon što je izgubljena linija Semizovačkog bataljona, tek nešto malo oporavljen od teškog ranjavanja komandant Josipović pozvao je R. Jankovića da dadne izjavu zbog gubitka linije.

    U Jankovićevoj izjavi je stajalo da za pad linije odbrane Semizovačkog bataljona on kao komandant ne snosi krivicu niti odgovornost, nego Sajo Sejdić, kojeg je okrivio da je dojavio muslimanima gdje treba da napadnu i probiju liniju Semizovačkog bataljona.

    Sajo Sejdić j po nacionalnosti Rom islamske vjeroispovjesti, je bio pripadnik Jurišnog voda Semizovačkog bataljona. Nakon prvih borbi sa muslimanima maja '92, koje su naše snage uspješno okončale u selu Svrake kod Semizovca, Sajo je dobio odobrenje od civilnih i vojnih vlasti da sa svojom porodicom napusti to selo i teritoriju Republike Srpske. Uputili su se prema Olovu, međutim, muslimani iz Olova su odbili da prime njegovu porodicu na njihovu teritoriju zbog toga što su Romi i Sajo se ponovo vratio u svoje selo.

    Sajo je nakon toga angažovan u radnu obavezu u komandi Semizovačkog bataljona. Zbog različitih radnih zadataka Sajo je išao sa Jurišnim vodom iz Semizovačkog bataljona u borbene zadatke i tom prilikom pomagao u nošenju municije. U toku borbi on se isticao sa svojom hrabrošću i u teškim situacijama uspjevao da prinese municiju do boraca.

    Sajo je brzo stekao povjerenje srpskih boraca i počeo da učestvuje u direktnim ratnim zadacima. Zahvaljujuči njemu Semizovački bataljona je ostvario značajne uspjehe u borbama. Pričalo se da je u vrijeme dok je bio kao radna obaveza neke rovove je on lično osvajao samo sa bombama, pošto nije imao zaduženo naoružanje. Zbog takve hrabrosti Sajo je dobio mitraljez M84 kao lično naoružanje i bio je udarna igla Jurišnog voda Semizovačkog bataljona.

    Nakon izjave njegovog komandanta, komanda brigade je izdala naredbu da se Sajo uhapsii privede na razgovor. Kada je došla naredba u VP, pozvao me je Majo u njegovu kancelariju i objasnio o čemu se radi. Upozorio me je da se prama Saji moramo ophoditi kao i prema svakom drugom pripadniku VRS. Da njegovo hapšenje komanda ne smatra ispravnim, ali da se to mora uraditi zbog izjave njegovog komandanta, koji ga je okrivio za izdaju i samim tim doveo u pitanje Sajin život. Majo mi je objasnio o kakvom se borcu radi i rekao mi je da je ovo hapšenje samo formalnost zbog zaštite njegovog života. Zamolio me da koliko je moguće zajednički pomognemo Saji da se izvuče iz ove situacije.

    Saju smo priveli u prostorije VP i objasnili da je njgovo hapšenje samo formalnost, koju moramo sprovesti. Nakon saslušanja koje je Majo obavio u svojoj kancelariji, Sajo je bio slobodan da ode kući. On je tražio od vojinih policajaca koji su bili na pirajvnici da razgovara sa mnom. Policajci su me obavjestili o tome i ja sam ga primio u moju kancelariju. U razgovoru sa njim zamolio me je da ga pritvorim u vojnički zatvor i držim dok se situacija ne smiri, jer se bojao da bi, ukoliko ode kući, neko može doći da ga ubije. Ja sam odbio da ga držim kao zatvorenika i predložio mu da do daljnjeg ostane u prostorijama VP i obavlja neke poslove za nas u komandi VP i VB. Sajo je sav sretan prihvatio moj prijedlog, a onda smo ga odvezli sa autom VP do njegove porodice da im on objasni o čemu se radi, kako se ne bi brinuli za njega.

    Sajo je ostao da radi za VP i spavao je u istoj spavaoni sa policajima. Kada je rat zavšio Sajo je lažno svjedočio u Hagu na suđenju presedniku Radikalne Stranke Vojislavu Šešelju!
    deblokada- 78391 - 23.10.2012 : Vuk Gradinski Nišići - best (1)

    O Saji jurišniku


    Nadovezao bih se na tekst Vogošćanina Pravog o Saji Sejdiću, jer mi neke stvari iz ove perspektive uzgledaju poprilično nejasne, što stvara nedoumice.

    Naime, u novembru 1993. godine bio sam prisutan na lokalitetu Kundakov grob, u vrijeme kada je Jurišni vod Semizovačkog bataljona, predvođen komandantom bataljona Rajkom Jankovićem, vršio nasilno izviđanje u cilju otkrivanja odbrambene linije neprijatelja. U sastavu tog voda primijetio sam momka koji je na sebi imao jaknu vijetnamku, farmerke i kapu nikolsonku, a nije bio naoružan.

    Ovaj momak bio je izuzetno sportske građe, a nosio je dva sanduka puna municije 7,62 mm, na svakom ramenu po jedan. Kada smo pitali Semizovčane ko je taj tip, rekli su da je on karatista, Cigo koji je ostao u Semizovcu da nosi municiju za jurišnike u akcije i da se zove Sajo.

    Sajo nije bio izrazito tamnoput, tako da se u prvi mah i nije moglo zaključiti da je bio Ciganin.

    Kasnije je na suđenju srpskom patrioti Vojislavu Šešelju u Hagu svjedočio Safet Smajić, koji je rekao da je on bio u Jurišnom vodu u Semizovcu kao nosač i niz nebuloza i laži kojima blati Šešelja. Ovaj Sajo koji je bio svjedok u Hagu ne liči na onog Saju kojeg sam vidio na Kundakovu grobu, a nije mi poznato da su dva Safeta ili Saja svjedočili protiv Šešelja, tako da postoji mogućnost da je došlo do zamjene identiteta.
    deblokada- 78396 - 24.10.2012 : Neba Bak Smederevo - best (1)

    Safet Sejdić - Sajo


    Evo da se javim posle male pauze i ovom prilikom da pozdravim sve forumaše.

    Ovom prilikom bih da se ubacim u pisanje Vogšćcanina Pravog i da ga malo dopunim u vezi pisanja o Seji Spahića. Te, 1995. godine sam bio u Interventnom vodu Semizovačkog bataljona i odlično sam poznavao pomenutog Seju Sejdića. Stanovao je pored doma u Semizovcu u trošnoj kućici. Supruga mu je bila Kadira, a majka mu je, čini mi se imala Srpsko ime, Ljilja.

    Sa Sejom sam bio komšija jer sam ja živeo u stanu na prvom spratu doma. Od tog stana je naprevljena priprema Interventnog voda, i tu nam je stajalo naoružanje i lična oprema.

    Vogošćanin Pravi je jako dobro opisao Seju - Safeta, koji je bio veoma jak i izdržljiv čovek. U nekoj akciji, ne sećam se gde, nosio je samar sa granatama i sanduk municije, a da pri tome nije dao nikome da mu pomogne. Stalno je govorio "Mogu ja to...", a za tako nešto kada se krećeš po onim bosanskim brdima doista treba ogromna snaga.

    Mogu Vam reći da je bio i neustrašiv! Sem što je lično osvajao rovove, mnogo je onih koji treba njemu da zahvale što su ostali živi. Sejo je trčao tamo gdje ni naša braća Srbi nisu smjeli, pa čak ni kada je trebalo spašavati ranjenike.

    Tužno je to što su mu uradili! Od jednog prijatelja sam čuo da su mu muslimani lomili kosti da bi išao da svedoči u Hag protiv Šešelja i da bi opravdao učešće u ratu na strani vojske RS.

    Kod Seje smo noću gledali TV, jer ga mi nismo imali. Njegova žena nam je spremala hranu jer niko od nas nije htio da ustaje rano kako bi išao u komandu na doručak, pa dok bi mi otišli tamo uvek smo ostajali bez hleba. Kada god bismo dobili pakete mi bismo ih davali Safetu i uvek smo imali klopu kod njega, a više puta nam je spremala i konobarica Senka koja je takođe stanovala u blizini Doma a radila u bifeu.

    Eto, toliko o Safetu Sejdiću.
    deblokada- 78412 - 24.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

    Safet Sejdić - Sajo


    Pogriješio sam u Sajinom prezimenu, ali hvala Bogu ima Vas dosta koji možete da me ispravite. Sajo je bio dobar karatista i dobro je skijao. Bio je poprilično jak, ali to nije isticao kao svoju osobinu dok mu nije zatrebalo da u ratu pridobije naklonost i povjerenje svojih saboraca. Saju sam poznavao još od prije rata i bio je dobar čovjek.

    Nakon što su se muslimani vratili u Semizovac, Sajo je bio pretučen do te mjere da je završio u bolnici. Nije on jedini ostao u Semizovcu i bio pretučen, to vrlo dobro znaju svi Semizovčani. Pretpostavljam da je Sajo lažno svjedočio da bi spasio svoju porodicu i da ubjedi svoje komšije da nije pristallica srpske politike. Usput je zaradio koju marku jer Hag plaća dnevnice za svjedoke, pa ako se nema para eto mu prilike da se izvuče iz krize.

    Bez obzira što je Sajo svjedočio proti Srba u Hagu, meni ga ja jako žao, jer je njegov život bio vrlo težak, a da je napustio Semizovac nakon rata i otišao u Republiku Srpsku ni tamo ne bi mnogo bolje prošao.

    Sajo se hrabro borio za srpku vojsku i zbog toga ga treba poštovati. Borba za opstanak može da natjera čovjeka da uradi nešto što u normalnoj situaciji ne bi nikada ni pomisli. Sajo je to uradio dva puta, jednom u ratu boreći se za nas, a drugi put u miru svjedočeći za muslimane pa je tako sada za sve umjesto heroja postao "šupak".

    Sajo nije jedini koji je lažno svjedočio! Na srpskoj strani je bilo jako mnogo onih koji su se prodali za malo para.
    deblokada- 78442 - 25.10.2012 : Boris Sirob Srbija - best (6)

    Prave ljudske vrijednosti


    Pročitah zadnjih nekoliko postova o Saji iz Semizovaćkog bataljona, i koliko i ja znam bio je samo jedan, ali jako vrijedan.

    Upravo dok sam ovo čitao u sobu mi uđe čerka i uputa:

  • "Mogu li da ti proćitam sastav?"
  • "Ajde!" - rekoh.

    Kad je pročitala, zatražih da mi ostavi svesku pa da ga još jednom pročitam.

    Sajo mi opet pade na pamet, pa počeh prepisivati ili bolje reći krasti sastav od kčerke.

    Prava ljudska vrijednost je ono što čovjek posjeduje ili ne posjeduje, ono što pokazuje djelima a ne samo riječima, ono što razlikuje ljude.

    Biti čovjek znači znati voljeti, praštati, brinuti, poštovati... To znači pogrješiti ali se izvinuti i pokajati.

    Ljudskost nije lagati, manipulisati, podsmijavati se i pored svega ne shvatati svoje greške.

    Svaka ljudska osobina se pokazuje kroz postupke koji ljudi čine i na osnovu toga se vidi koliko je neko vrijedan.

    Svatko posjeduje nešto dobro što ga karakteriše, međutim mnogi svoju dobrotu i kvalitete ne znaju da pokažu ili im se jednostavno ne da u tome.

    Nešto najlošije a što ljudi koriste jeste laž.

    Kroz laž gube povjerenje, ljubav i svi ovi postupci bili bi sagledani kroz maglu, sa nepovjerenjem i sumnjom.

    Zato je gvoriti istinu neprocjenjivo ma kakva god ona bila, jer se jedino tako očuvava ljudsko dostojanstvo i prijateljstvo.

    Svaki čovjek ima svoje vrline i mane, a velika ljudska osobina je znati prihvatiti čovjeka onakvog kakav je i znati učiti na tuđim greškama.

    Ni jedan čovjek nije savršen, ali svaki čovjek mora da teži ka savršenstvu odnosno jednstavnosti.

    Da ide ka samo onom što je najbitnije za njega kao pojedinca a to je njegov kvalitet i njegova vrijednost.


    Saji izgleda na kraju nisu oprostili ni oni ni mi!

    Oni ga ne vole. A mi? Mi se ne brinemo o njemu!

    Oni ga ne poštuju. A mi?

    Pitam se šta bi sa pravim ljudskim vrijednostima?

    Preživio je Sajo i sedam dana na moru, i to u Semizovcu , i još če puno toga nadam se !

    Boris.
  • deblokada- 78550 - 28.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Konačno je Semizovački bataljon konsolidovao svoje redove i ponovo preuzeo kompletnu svoju zonu odgovornosti, koju je držao prije početka muslimanske ofanzive. Ljudstvo koje je pomagalo u držanju njihove linije je moglo da odahne, a i građani Srpskog Sarajeva sa njima, jer je bila prisutna stalna bojazan komande brigade da u slučaju napada na liniju, ti ljudi nisu bili dovoljno opremljeni za odbranu linije.

    Povukao sam odjeljenje Saobraćajnog voda iz rovova sa Semizovačke linije odbrane i posalo ih kući na zaslužan odmor. Drugo odjeljenje Saobračajnog voda umjesto da izvršimo smjenu na rovovima, zadržao sam u pripravnosti u prostorijama ČVP, a treće odjeljenje je i dalje držalo punktove i vršilo kontrolu saobračaja na ključnim mjestima u zoni 3. sarajevske brigade. Borbeni vod, osim što je vršio redovne policijske poslove, je bio u stalnoj pripravnosi u našim prostorijama. Kompletnu jedinicu ČVP sam morao držati u pripravnosti, jer sam imao puno ljudi raspoređenih na borbene zadatke. U uzbuni su bili pošteđeni ni odjeljenje za kriminalistiku, Đurđić, Milišić, Mišić, moj pomoćnik za pozadinu Garo i pozadina ČVP, uključujući i kuvarice, čuvari zatvora sa upravnikom Jovom.

    Uprkos tome što su svi u ČVP su bili na nogama, mnogi pripadnici naše jedinice su primjetili da Penin Izviđački vod nije bio raspoređen na borbene zadatke u trenutku muslimanskih proboja kroz naše linije. Uslijedila su mnoga pitanja oko toga, na koja nisam imao odgovore. Majo, načelnik bezbjednosti Brigade, je imao pravo da upotrebi Izviđački vod ali ih nije koristio niti im je izdavao bilo kakve zadatke za borbu.

    Nakon jedne mirno prespavane noći pomislio sam da je ofanziva popustila. Planirao sam da u prostorijama ČVP održim referisanje i iznesem planove daljnje upotrebe naše jedinice. Međutim, u kancelariji zazvoni poljski telefon i ja odmah pomislih da je ponovo probijena linija. Inače, taj telefon nije služio ni za šta drugo sem da nam javi da je neprijatelj ponovo izvršio neki napad.

    Sa druge strane žice sam začuo Grujićev glas. On je do rata bio konobar i znao je vrlo dobro da se čak i u teškim situacijama našali kako bi razbio napetost kod ljudi. Iako sam ga rijetko pominjao u mojim pričama, moram da kažem da je Grujić jedan od rijetkih koji je prošao kroz sve ratne teškoće koje su nas zadesile i kao istaknuti komandir mnogih jedinica završio u OC-u 3. sarajevske brigade.

    Čim sam se javio na telefon Grujica započinje naš razgovor, samo njemu svojstenim i uobičajnim zezalicama, uglavnom o onim muškim pričama, poput one:

  • "Imali šta sa strane?"

  • "Nema moj jarane, nema se vremena za to!", odgovaram ja njemu.

    Znajuću dobro kako Grujica nastupa, prelazim na stvar.

    Pitam Grujicu, tako smo ga zvali:

  • "Šta ima"?

    Grujić okoliše da pređe na stvar pa upita:

  • "Jesu li se odmorili tvoji borci?"

  • "Jesu, posl'o sam ih kući" odgovorih mu.

  • "E, sada ih odmah ponovo diži i požuri na Lipu da pomogneš Blagovačkom bataljonu!"

  • "Šta se tamo dešava?", nastavih ja sa pitanjima.

  • "Pala Lipa" - kaže on i nastavlja dalje da govori - "To je držao Blagovački bataljon ali nisu uspjeli da se odbrane. Napustili su sami vrh Lipe ali se linija još uvijek drži prema Stomorinama. Idi tamo i uveži se sa njima na desnoj strani. Lijevo nema nikoga do Repetitora. Pokušajte da napravite "Vatreni džak" ispod Lipe tako da zaustavite daljnje napredovanje neprijatelja prema putnoj komunikaciji Semizovac-Srednje. Bilo bi dobro, ako je to moguće, da napravite kontranapad i povratite izgubljenu liniju".

    Upadam mu u riječ i kažem:

  • "Nemam ja dovoljno ljudstva da napravim "vatreni džak" a ujedno izvedem i kontranapad".

  • "Ma znam da nemaš, ja ti samo prenosim naređenje komande pa ti vidi šta možeš da uradiš. Tamo će ti se priključiti i Pena sa svojim IDV pa pokušajte da uradite nešto zajedničkim snagama."

    Potvrđujem Grujici da ću sa jedinicom krenuti prema Lipi ali ne obećah ništa više osim "vatrenog džaka" ispod Lipe.

    Lipa je bila zadnje brdo uz put Semizovac-Srednje i trebalo je nešto hitno rješavati kako se ne bi ponovo desilo da muslimani gotovo na istom mjestu ponovo ovladaju putnom komunikacijom. Vraćam se u prostoriju za referisanje i obavještavam svoje saradnike o čemu se radi i da se referisanje odgađa do daljnjeg.

    Gali bez čekanja naredbe izlazi napolje iz prostorije i odma podiže Borbeni vod na uzbunu. Kako je većin bila u prostorijama VP vrlo brzo smo postrojili jedinicu, a referentica ČVP R. Bunjevac popisuje ljudstvo koje kreće na borbeni zadatak.

    Potrpali smo se u vozila i vrlo brzo stigli do puta ispod Lipe. Tu smo kraj puta stali i sačekali IDV. Među mojim borcima se osjećalo neprikriveno zadovoljstvo što su se konačno i borci IDV uključili u borbu. Oni su vrlo brzo stigli do nas i bez oklijevanja smo krenuli šumskim puteljkom uz brdo prema Stomorinama. Pošto Pena nije došao sa svojom jedinicom, ja sam Regi izneo moj plan naše akcije, rekavši mu da se on sa svojom jedinicom uveže desno sa Blagovačkim bataljonom, a ja ću da preuzmem lijevo krilo. Objasnio sam Regi da se ne možemo spojiti sa našima na lijevoj strani, zbog nedostatka ljudi i tako ne možemo pokriti kompletnu rupu nastalu na liniji. Zbog toga sam ja odlučio da sa svojim ljudima preuzmemo rizik, mogućnosti da se neprijatelj može zavući iza naših leđa i iznenaditi nas. Rega je to prihvatio i na njegovom licu sam osjetio olakšanje zbog tog mog predloga.

    Vrlo brzo smo stigli na liniju na kojoj su nas dočekali borci Blagovačkog bataljona. Bili su presrećni što nas vide, jer je za njih to značilo da nisu ostavljeni na cjedilo. Odmah smo se, bez ikakvog odlaganja, počeli uvezivati i raspoređivati ljude duž novoformirane linije, koristeći pri tome prirodne zaklone po dijelovima visoke ali dobro razrijeđene crnogorične šume. Teren je bio neravan, pun nekakvih rupa, pa smo to koristili kao naše zaklone. Na kraju sam sa svojim najpouzdanijim ljudima Slavom Manekijenom i Radenkom Galinac - Galijem napravili polukružnu odbranu na dijelu koji nismo mogli dalje da pokrijemo zbog nedostatka ljudstva.

    Kada smo konačno završili postavljanje "Vatrenog džaka" mrak se već uveliko spuštao. Bilo je kasno da se krene i bilo kakvo izviđanje, pa smo počeli da se pripremamo da tu prenoćimo. Kako je bilo ljetnje vrijeme, a nebo vedro, nije bilo nikakvih problema da provedemo još jednu noć bez krova nad glavom.

    Noć je konačno pala i za nas je to bilo olakšanje, računajući da muslimani neće pokušati izvesti noćni napad. Sa druge strane, smatrao sam da ćemo do jutra već smisliti kako da se ojača ta linija.

    U toku noći smo se neprekidno smjenjivali na stražarskim mjestima.

    Jutro je konačno svanulo a ništa se nije dešavalo na tom dijelu linije. Bilo je mirno, kao da je i muslimanima borbe bilo preko glave. Međutim, nije bilo tako! Preko radio uređaja smo dobili informaciju da su muslimani izveli napad na Žuč, na kotu 830, i da su uspjeli da ovladaju sa nekoliko naših rovova. Nakon toga, Pena je preko radio-veze naredio svojim borcima da se povuku sa linije ispod Lipe i oni su to bez pogovora odmah uradili.

    Nakon njihovog odlaska, malobrojna jedinica je sada ostala i bez desnog krila, prepuštena sama sebi. Ipak, nismo se predavali. Ja sam riješio da sa svojom jedinicom pokušam da odbranimo brdo i tu važnu putnu komunikaciju koja je bila odmah iza naših leđa. Pogledom pređoh preko svojih boraca i iz njihovih pogleda osjetih da imam njihovu podršku da ostanemo na tom brdu.

    U jednom momentu oko nas počeše da padaju trombloni, nitroglicerinske bombe i minobacačke granate od 60 milimetara. Zauzesmo busiju iza debelih stabala, ali to nije bila dovoljna zaštita da bi se sačuvala glava. Od te neprijateljske vatre jedna granata rani Miroslava u nogu. Miroslav bijaše visok momak, koji je po odsluženju vojnog roka raspoređen u ČVP. Pošto je bio mlađi od 21 godine htjeo sam da ga rasporedim u jedinicu za obezbjeđenje objekata, ali je on insistirao da bude u Borbenom vodu pa sam mu to ipak dozvolio. Prišao sam mu i na njegovom licu primjetih osmjeh kao da se ništa nije dogodilo.

  • "Ne brini komandire, nije ovo ništa, biću ja dobro!"
  • "Bićeš, ako Bog da!" - potvrdih ja klimajući glavom.

    Odredih par momaka da ga ponesu jer mu je noga bila dobro raznesena pa nije mogao sam da se sam kreće po neravnom terenu. Potapšem Miroslava po ramenu i oni ga ponesoše niz brdo. Pozovem radio vezom komandu i obavjestim ih o situaciji na terenu i zatražim da do puta pošalju hitnu pomoć jer će ih tamo čekati jedan ranjeni borac. Sem Miroslava i Slava je bio ogreban po licu. Košuljica od nitroglicerinske bombe mu je napravila parnicu na obrazu. Pošto to nije bila ozbiljna povreda i on nije osjećao nikakve posledice zbog toga, odlučio je da ostane sa nama i nastavi borbu.

    Nakon kanonade granata, uslijedila je neprijateljska pješadijska akcija. Napad je izgledao kao nasilno izviđanje, jer u toku žestoke pucnjave na koju smo mi uzvratili nije bilo pokušaja da se probije naša linija. Sve se brzo smirilo i ponovo je šumom zavladao tajac.

    Neizvjesnost u kojoj smo se nalazili me je naprosto izluđivala i ja sam odlušio da sa Galijem krenem u izviđanje neprijateljskih položaja i kako bih istražio mogućnost kontranapada. I Slava je htio da nam se pridruži, ali sam ga ja zadužio da on preuzme komandovanje jedinicom ukoliko se nešto desi nama. Slava se dvoumio, ali je ipak prihvatio svatajući da je to najbolje za sve nas.

    Gali i ja smo krenuli i vrlo brzo smo izbili na sami vrh brda. Prišli smo jednom šumskom puteljku koji su naše snage koristile za popunjavanje linije prije gubljenja rovova na Lipi. Sa Galijem sam ležo u jednom udubljenu na brdu. Sa desne strane smo začuli muslimanske borce kako pričaju, koji nisu ni slutili da bi neko od nas imao petlju da ih iznenadi. Predložih Galiju da na tom mjestu napravimo zasjedu, da iznenadimo te muslimanske vojnike i da ih pokušamo likvidirati. Namjera nam je bila da kod njih stvorimo psihološku nesigurnost, što bi nam pomoglo da ih lakše potisnemo sa brda u slučaju našeg kontranapada. Gali se odmah složio.

    Nakon toga smo ležali petnaestak minuta u toj uvali. Pošto se niko nije pojavljivao, počela je da nas pomalo hvata nervoza. Svako šuškanje u našoj blizini nas je dovodilo u sumnju da smo primjećeni i da neprijatelj pokušava da nas opkoli. U jednom trenutku smo se pogledali i to je bilo dovoljan dogovor šta dalje da radimo. Ratovali smo već dovoljno dugo da smo mogli da mimikom napravimo dogovor i znamo šta onaj drugi misli. Ne oklijevajući ni trenutka, otvorismo vatru u pravcu iz kojeg smo čuli da do nas dopiru neprijateljski glasovi. Oni su takođe otvorili vatru, ali njihovi meci su letjeli visoko iznad nas, zbog udubljenja u kome smo se mi nalazili. Počeli smo da se povlačimo, i dok smo to radili smijali smo se iz svog glasa kako bi ostavili utisak nekih ludaka i na taj način napravili psihološki pritisak na njih.

    Kada smo stigli do početnih pozicija, paljba je prestala i nastao je tajac.

    Nakon toga, više se ništa nije dešavalo! Pred sami mrak dobili smo naredbu od komande da se povučemo sa Lipe. Pitao sam, ko će da nas zamjeni, a oni nam rekoše da neće niko ali će sutra u jutro doći Luna i Šorak i pokušati da vrate Lipu u naš posjed.

    I tako je i bilo! Sledećeg dana Lipa je vraćena.
  • deblokada- 78584 - 29.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Lipa


    Ovom prilikom bi zamolio Lunu da navede tačan datum kada je vraćao Lipu, pošto mu se taj dan rodio sin. On je vjerovatno i jedini koji sigurno zna taj podatak!
    Luna, unapred hvala!
    deblokada- 78596 - 30.10.2012 : Luna Jankovic - best (2)

    Lipa


    Pravi, vraćanje nekoliko rovova na Lipi se desilo 24. 06. 1995. godine. Ministar MUP-a mi je u toku akcije saopštio da mi je Dragana rodila Filipa u Banjaluci. Vidio sam ga tek nakon desetak dana, u zatišju deblokade.
    deblokada- 78616 - 31.10.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo


    Luna,

    Prije svega želi da ti se zahvalan na datumu koji si naveo. Ovaj datum kod mene rješava puno dilema oko datuma dešavanja nekih drugih događaja u kojima sam i ja sa svojom jedinicom učestvovao, a ne mogu da se sjetim tačnog datuma.
    Sada znam da je:

  • Lipa pala muslimanima u ruke 21. juna '95. godine
  • Moja jedinica je izašla na Lipu da zaustavi daljnji prodor neprijatelja preko tog brda takođe 21. juna '95. godine
  • Sa Galijem sam izažao u osmatranje terena na Lipi 22. juna '95. godina i tada se desilo ranjavaja mojih saboraca.
  • Dragan Lukač je ranjen na Lipi 23 juna '95.
  • Lipu ste vratili u naše ruke 24. juna '95.
  • Veliki Jasen je pao u ruke neprijatelju 24. juna' 95.
  • Vojna policija pojačana jurišnim vodom Blagovačkog bataljona je uspjela da vrati pod našu kontrolu sami vrh Velikog Jasena 24. juna '95.
  • Vojna policija je potisnula neprijatelja i obezbjedila preuzimanje svih rovova na Velikom Jasenu 26. juna '95. godine

    Sa datumom rođenja tvoga sina Filipa sam riješio sve ove dileme! Da ste mi ti, tvoj sin i supruga živi, i zdravi i veseli stotinu godina!

    Veliko ti hvala prijatelju!
  • deblokada- 78676 - 01.11.2012 : Razvigor Srbija - best (0)

    Molba za Lunu


    Zamolio bih Lunu, pošto se on nalazio na licu mesta, da uradi ono što je najavio tj. da detaljno opiše kako su izgledale borbe tog odlučujućeg 15. juna na putu Semizovac - Srednje kada su muslimani blokirali put.

    O ovom događaju je ostavio svedočastvo samo policijski general Ljubomir Borovčanin, mada mi se čini da je on samo prenio ono što je čuo od onih koji su bili tamo, jer on sigurno nije bio direktan učesnik.

    On kaže da su pripadnici MUP-a ušli u direktan sukob sa mudžahedinima iz odreda "El mudžahid", koji su se po njemu ponašali kao izgubljeni i umesto da prihvate borbu, samo su uzvikivali verske pokliče, pa ih je tom prilikom nekoliko i poginulo.

    Moje mišljenje je da mudžahedini u to vreme nisu bili na Sarajevskom ratištu već na Vozući. U pitanju je bila neka druga domaća muslimanska jedinica, možda 7. muslimanska brigada. Bilo bi lepo da saznamo šta je prava istina o tim odlučujućim borbama za put Semizovac - Srednje.
    deblokada- 80631 - 16.12.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (8)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo (1)


    Muslimanska junska ofanziva na Srpsko Sarajevo '95 ne jenjava. Iz dana u dan postaje jača na svim pravcima. Mnoge linije srpske odbrane su probijene. Ipak, srpska vojska se ne povlači već protivnapadima pokušava da povratiti izgubljene teritorije.

    Bilo je to 22. juna 1995. godine. Moja jedinica se nalazila na Lipi u pokušaju da se zaustavi daljnji proboj na tom dijelu ratišta. Desno od Lipe se nalazi Blagovački bataljon, koji čvrsto drži liniju. Mi smo na njihovom lijevom krilu a do nas na dužini od jednog kilometra se nalazi nepokrivena linija. Ipak, to nas nije pokolebalo da odlučno nastavimo sa odbranom srpske teritorije.

    Nakon dva dana provedena pod vedrim nebom, u nezahvalno položaju u odnosu na neprijatelja, uspjeli smo da se ukopamo tek toliko da možemo sakriti glave u zemlju u slučaju granatiranja ili pokušaja daljeg prodora neprijatelja na tom pravcu.

    Zbog teške situacije na terenu, nije bilo mnogo nade da ćemo dobiti smjenu pa je nismo ni tražili od više komande. Situaciju otežava i to što je Pena povukao svoju jedinicu. A onda se desilo nešto jako iznenađujuće zbog čega sam postao još sumnjičaviji prema majoru Radiću.

    Putem dupleks radio veze, javio mi se komadir za vezu u brigadi stariji vodnik Vrečo.

  • "Dobio si naredbu da se povučeš u bazu!" - reće on meni.
  • "Ko je to naredio?" - upitah ga ja.
  • "Major Radić!" - odgovori on.

    Zbunjen naredbom, ponovo se obratih Vreći!

  • "Ko će nas smjeniti na liniji?"

    Prođe neko vrijeme u isčekivanju Vrečinog odgovora. Vjerovatno je razgovarao sa majorom u vezi mog pitanja.

  • "Neće niko!" - odgovori on.

  • "Zna li on da je linija prekinuta i da nemamo spoja sa lijeve strane?"

    Strogo sam pazio da ne spomenem gdje se nalazimo, kako muslimani ne bi saznali koji je prostor nepokriven sa naše strane.

    Ponovo sam jedno vrijeme čekao da se javi Vrečo. Za mene je to bilo kao vječnost ali javi se on napokon i kaže:

  • "Zna, ali nema nikoga da te smjeni! Ti trebaš da povučeš jedinicu kako bi se odmorila za neko novu intervenciju. Na tvoje mjesto će sutra doči Luna i Šorak sa svojim borcima. Pokušaće da povrate Lipšu, a do tada neće niko biti na tom dijelu linije.

    Ideja mi se nije svidila i kroz mene prođoše neki trnci, koji ne ganuše na razmišljanje. U ovakvom trenutku povući jedinicu a da se za nju ne obezbjedi smjena, za mene je izgledalo kao izdaja. Međutim moje dotadašnje iskustvo u ratu, kada sam sa jedinicom izlazi na teren, koji su naši borci držali, a neprijatelj ga osvojio, uvjek sam pokušavao da sa jedinicom izvedemo kontra-napad. Nakon toga, neprijatelj bi prestajao da dejstvuje u tom pravcu, a počeo bi sa utvrđivanjem dostignutih linija. U mojoj glavi se stvorila pretpostavka da će tako biti i ovoga puta i to me je primirilo. Zbog umora i iscrpljenosti mojih saboraca odlučio sam da prihvatim naredbu i da povučem jedinicu na zaslužen odmor.

    Javi sam se Vreči i potvrdio mu da se povlačim u bazu sa jedinicom. Nako toga javio sam se u svoju bazu i tražio da pošalju vozilima dođu da vrate jedinicu u bazu. Javila se Blaženkana, koja je taj dan bila dežurna na vezi u komandi vojne policiji.

  • "Gdje da dođu vozila po vas?" - upita ona.
  • "Na istom mjesto gdje su nas i ostavili!" - odgovorih.
    Krenuli smo niz brdo ka putu Semizovac-Srednje, gdje su ubrzo stigla su i naša dva vozila. Potom smo otišli u bazu. Kad smo stigli do komande ČVP, dao sam borcima voljno do sledećeg jutra. Napomenuo sam da budu spremni jer u slučaju neprijateljskog napada mogu biti pozvani uvježbanom kurirskom vezom da se vrate u jedinicu.

    Sledećeg jutra, 23. juna 1995. godine, kompletna jedinica je ponovo bila na okupu.

    Zbog nepovjerenja prema majoru Radiću, odmah sam provjeravao šta se dešava na Lipi. Tražio sam da me obavjeste da li je počeo kontra-napad. Iz komande Brigade sam dobi obavještenje da su Luna i Šorak otišli u izviđanje terena, a da će nakon toga uslijediti njihova zajednička akcija. Ovo mi se nije svidjelo jer sam očekivao da će uslijediti brzi napad na Lipu.

    Moje razmišljanje o Lipi i majoru Radiću su poremetile detonacije koje su dopirale sa linija "Vanjskog prstena". Muslimani su krenuli u odlučnu akciju u protjerivanja Srba iz Srpskog Sarajeva. Iako su detonacije odjekivale cijeli dan, naše snage su odoljevale žestokim neprijateljskim napadima.

    U popodnevnim satima u komandi ČVP zvoni vojni telefon.


  • "Halo" - uzviknuh.
    Sa druge strane žice dobro poznat glas V. Ćetkovića:

  • "Gdje si ti komandire" - upita on kroz šalu.
  • "Evo me, tu sam!" - odgovorih kratko.
  • "Jesu li ti borci na okupu?" - pita me.
  • "Jesu, a što pitaš?" - rekoh ja.
  • "E pa druže moj, diži ih i odmah idi u Srednje!" - kaže mi on.
  • "A šta ću tamo?" - upitah.
  • "Pao je Veliki Jasen!" - reče on - "Moraš odmah izaći gore da zaustaviš dalje prodiranje muslimana. Tamo će ti se priključiti Vitko sa Blagovačkim "Jurišnim vodom".
  • "Ko će me čekati u Srednjem?" - pitam ga ja.
    On ne čaka ni da završim, već predosjećajići šta ću ga pitati, pa onako pomalo ironično odgovara:

  • "Tamo će te u komandi bataljona "Srednje" čekati tvoj prijatelj, major Radić. Daće ti tačne upute šta treba dalje da radiš".

    Odmah po završetku razgovora dajem uzbunu ČVP. Vrlo brzo smo bili svi na okupu. Vršim smotru i R. Bunjevac pravi uobičajen popis boraca koji kreću na zadatak.

    Sve je bilo spremno za pokret. Žurimo, kako bi prije mraka stigli na izvršenje zadatka. Ukrcavamo se u vozila i krećemo. Jurimo putem u pravcu Srednjeg. Tamić se od prevelike brzine naginje po okukama. Kad stigosmo u Srednje, iskočih iz vozila i obratih se Galiju:

  • "Vi ostanite ovdje, a ja odoh da primim zadatak!"

    Ušao sam u komandu bataljona Srednje i tamo na nogama zatekao majora Radića. On mi odmah saopšti da je linija na vrhu Velikog Jasena popustila i da je nekoliko rovova palo u ruke neprijatelju. Tražio je da što prije krenemo prema vrhu jer se primiće mrak.

  • "Sa kim da se uvežem gore na liniji?" - upitah.
  • "Specijalna Policija je na liniji prema Polomu i oni će vam se priključiti u vraćanju izgubljenih rovova. Do njih možeš doći ako kreneš ovim putem koji se koristi za izlazak na liniju. Očekujem da uskoro stigne i Vitko sa svojim borcima iz Blagovca."

    Kako se dan primicao kraju nije bilo vremena za čekanje. Izašao sam iz komande bataljna "Srednje" i gdje su već pristigli i Blagovački borci. Ukratko sam im iznio situaciju na tereni i zadatak koji sam dobio od majora. Krenuli smo bez oklijevanja. Put prema vrhu je bio veoma strm. Iako smo bili dobro natovareni borbenim teretom, borci su tu dionicu savlađivali bez odmora. Išli smo najbrže što smo mogli kako bi prije mraka izvidili teren i pokušali da povratimo izgubljene rovove. Svi su davali sve od sebe kao da se radi o odlučjućoj bici za Sarajevo.

    Išao sam na čelu kolone i povremeno se okretao da vidim da li su svi na okupu. Borci su bili mokri od znoja, ali niko nije tražio da se stane i odmori.

    Stigli smo do pod sami vrh Velikog Jasena. Tamo nas je čekao jedan od komandira Specijalne Policije sa nekoliko svojih boraca. Na brzinu sam iznio naredbu koju sam dobio od mojih pretpostavljenih, u kojoj treba da nam se priključe u vračanju rovova. Komandir je bio pomalo iznenađen mojim izlaganjem i odmah me prekide riječima:

  • "Mi nemamo tu naredbu od naše komande pa tako nemožemo ni učestvovati u vračanju rovova!"

    Odmjerim tog komandira pogledom od glave do pete, pa rekoh:

  • "Ako mi budemo vratili rovove, hoćeteli ih vi popuniti? Imate li ljudstvo za to?"

    Komandir vrlo markantan, mlad, lijep, izrazito crne kose, kome je uz njegov vanjski izgled i pristajalo da bude komandir, bez odlaganja mi reče:

  • "Sve što vi uspijete da osvojite mi ćemo odmah popuniti!"

    Djelovao mi je samouvjereno i odlučno, pa sam počeo da izlažem moj plan akcije. Rekao sam mu da ću prvo da odemo u izviđanje terena, pa kada se vratim iznijeću plan napada. Komandir SP i Vitko su se odmah složili sa mojim predlogom. Pozvao sam dvojicu najpouzdanijih boraca, mog zamjenika Galija i Slavu Maneijena i krenuli smo u izviđanje. Izašli smo ispred rova u kojem su bili specijalci, ušli u jedan tranše koji je priliko muslimanskog napada bio napoušten od strane naših boraca. Tranše je bio dubok, iskopan obodom brda na nagibu prema našoj strani. Ispred tranšeje se pružala livada u pravcu neprijateljske teritorije.

    Rov koji smo trebali vratiti se nalazio na ivici šume i na sve strane od njega teren je imao nagib. Lijevo od rova se nalazila šumica koja se protezala prama Malom Jasenu, koji je još uvjek bio u našim rukama. Iz tranšeje sam dobro osmotrio taj rov. Rov je izgledao potpuno prazan iako se u ratu to nije moglo sa sigurnošću tvrditi. Koristeći ratno iskustvo, razmišljao sam o tome da se za vrijeme dok je rov bio izvan naše kontrole i njegov ulaz je bio sa naše stranu. Pošto se ništa nije promjenilo, izgledalo je da neprijatelj nije zaposjeo taj veoma važan rov na vrhu Velikog Jasena. Trebalo je samo skupiti hrabrosti, stegnuti zube, ući u taj rov i brdo će ponovo biti u našim rukama.

    Nakon završenog izviđanja, vratili smo se na početni položaj. Odmah sam počeo sa izlaganjem plana akcije, a ostali su me pažljivo slušali:

  • "Vitko će sa svojim borcima, pošto je tranše prazan, ući u njega i iši sve do njegovog kraja. Tamo će zauzeti položaj i čekati. Gali će se sa borbenim vodom VP spusti niz livadu do ivice šume, štitite me sa te strane da ne budem iznenađen. Ja ću krenuti livadom pravo prema rovu. Niko od vas ne smije pucati dok ja prvi ne otvorim vatru. Ja ću pokušati da uskoćim u rov bez pucnjave, a kada ovladamo rovom, u njega će ući borci Specijalne Policije, a mi ćemo nastaviti dalje prema Malom Jasenu".

    "U slučaju da budem iznenađen ili pogođen, ne mojte dozvoliti da neprijatelju živ padnem u ruke. Ukoliko me ne budete mogli izvući, pucajte u mene sve dok ne budete sigurni da nisam više živ" - naglasio sam na kraju svojim saborcima.

    Zbog te moje molbe mnogi su se usprotivili, ali sam ostao pri tome jer nisam želio da živ padnem neprijatelju u ruke. Jedno vrijeme je nastupio tajac, a onda je Vitko onako kao za sebe rekao:

  • "Ti si lud! Kako ćeš bez pucnjave prilaziti rovu!"

    "Ukoliko krenemo u nasilno izviđanje, neprijatelj će otkriti naše pozicije i može nas poklopiti artiljerijom od koje se nećemo moći zaštititi. Ovako, ukoliko krenemo bez paljbe postoji mogućnost da su rovovi prazni i tako ćemo ovladati njima bez ikakvih problema!

    Sve je bilo spremno za pokret. Vitko i Gali su poveli svoje jedinice lijevo i desno, dok sam ja krenu livadom pužući kroz travu, pribijen uz zemlju koliko je to bilo moguće. Polako sam se približavao rovu. Jako sam se znojio, pomalo zbog vrućina a mnogo više zbog napora, opasnosti i važnosti ove akcije.

    ...nastaviće se....
  • deblokada- 80634 - 16.12.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

    Muslimanska ofanziva na Srpsko Sarajevo (2)


    ...nastavak...

    Približavao sam se rovu, a u grudima mi je srce kucalo sve jače i jače. Pred samim rovom nalazila se jedna mala prirodan uvala. Ušao sam u nju i tu se zadržao neko vrijeme kako bi sakupio dodatnu snagu i hrabrost za nastavak akcije. U toj uvali sam se nekako osječao sigurnije jer više nisam bio otvoren i uočljiv kao na livadi dok sam prilazio rovu. Okrenuh se lijevo i desno da osmotrim kako su raspoređeni Vitko i Gali. Bio sam zadovoljan sa situacijom i podigoh palac na ruci da bih im pokazao da je sve u redu. Klimnuli su glavama u znak da su me shvatili. I dalje sam osluškivao ispred sebe ne bi li ču neke zvukove iz rova. Pošto se nije ništa čulo, počeo sam se pripremam za odlučujući skok u rov. Nakon što sam se skoncentrisao i sakupio hrabrost, odlučih da krenem dalje. Zbog blizine rova u koji sam trebao ući, više nisam da puzim, pa sam se uspravio i krenuo na sve ili ništa, čvrsto stežući pušku u rukama, spreman na paljubu.

    Srećom, rov je bio prazana! Laknulo mi je! Konačno mi je pao kamen sa srca. Počeo sam normalno da dišem. Potom sam izvirio iz rova i rukom pokazao svojima da priđu. Komandir Specijalne Policije je doveo svoja tri borca i odmah su zaposjeli osvojeni rov.

    Dan je bio na izmaku, pa smo bez oklijevanja krenuli dalje prema Malom Jasenu. Ponovo sam insistirao da nastavimo dalje bez upotrebe naoružanja. Ovog puta je to puno lakše prihvaćeno od svih prisutnih boraca. Lako osvojeni rov je svim borcima dao samopouzdanje zbo čega su sada moji predlozi još lakše prihvatali. Iznio sam predlog daljnje akcije koji je glasio:

    Akciju prema Malom Jasenu smo nastavili bez upotrebe oružja. Naše kretanja trebalo je da bude toliko bučno da nas neprijatelj na vrijeme čuje i otvori vatru na nas još dok mu nismo u vidokrugu.

    To je jedno od ratnih iskustava, koje sam primjetio kod boraca u rovu. Strah od neprijateljskog napada im nikada ne dozvoli da vide neprijatelja, pa zbog toga počnu pucati dok je neprijatelj daleko od mogućnosti da ga pogodi. Zbog tog iskustva sam odlučio da preuzmem taj rizik i krenemo šumom, pričinjavajući bučne šumove i lišća i suvih grančica na zemlji. Polako smo krenuli niz brdo prema Malom Jasenu. Teren je bio šumovit. Tanke, a visoke bukove grane nisu davale siguran zaklon, ali smo za svaki slučaj svako stabla ispred sebe koristili kao neku vrstu zaklona. Kako sam i predvidio, muslimanski borci su nas na vrijeme čuli i počeli otvarati vatru prema nama dok još nismo bili u njihovom vidnom polju.
    Iskoristili smo njihovo pucanje i prišli bliže kako bi utvrdili njihovu lokaciju. Vrlo brzo smo otkrili njihovo sklonište. Bio je to naš rov , koji se nalazio u uvali između Velikog i Malog Jasena. Zbog lošeg položaja, muslimanski vojnici nisu smjeli izvirivati iz rova, nasumice su pucali u zrak, pokušavajući da nas zastraše i tako zaustave naš napad. Pošto smo prišli veoma blizu rova, bio sam sigurni da je nemoguće koristiti artiljeriju sa bilo koje od zaraćene strane, pa smo to iskoristili za bezbjedno kretanje terenom.

    Kada smo prišli smo veoma blizu, počeli smo da otvaramo žestoku pješadijsku vatru kako bi prisilili neprijatelja da što prije napusti rov. Situacija je bila potpuno u našim rukama, zbog čega smo mogli da taktiziramo i sa nepriajateljom igramo igru kao u priči "Aska i vuk".

    Kako je već počela da se spušta noć, donio sam odluku da sve jedinice povučem iz borbe i poštedim ih dodatnih noćnih napora i rizika od mogućeg ranjavanja. Javio sam komandi za moj plan i da ćemo ujutro dovršiti započeti posao. U komandi su bili jako zadovoljni zbog vraćenog rova, pa su bez problema prihvatili moj predlog. Jedinicu sam poslao na zasluženi odmor.

    Na putu prema bazi sam se raspitao i o akciji na Lipi. Dobio sam informaciju da akcija nije počela, ali da su Luna i Šorak bili na izviđanju taj dan.

    Tu noć smo proveli u bazu. U jutarnjim časovima, 24. juna '95 godine jedinica VP je ponovo krenula na Veliki Jasen. Ovoga puta smo bez pomoći drugih jedinica krenuli u vraćanje preostalog rova. Pred polazak sam izdao naredbu da svi borci koji idu u akciju sa sobom ponesu i zaštitne maske. Naime, zbog položaja rova i blizine naših boraca, nismo bili u mogučnosti da koristimo artiljeriju, pa nam je jedino rješenje bilo da neprijatelja potisnemo u pješadijskom napadu.

    Napravio sam dva plana. Moj prvi plan je bio da izvršimo pješadijski pritisak na muslimanske borce i prisilimo ih da ostanu bez municiji i pa se zbog toga sami povuku i rova. Kako je ulaz rova u bio okrenut prema Malom Jasenu, odlučio sam da jednu M84-kom i snajper postavim u rovu na Malom Jasenu, tj. u našem najbližom rovu do rova koji smo namjeravali da osvojimo.

    Drugi plan je bio da u slučaju žestokog otpora neprijatelja, na njihove pozicije bacimo suzavac.

    Nakon što sam u toku napada utvrdio da neprijatelj zbog nepovoljnog položaja ne smije da glavu pomoli iz rova riješio sam da se maskom i suzavcem privučem rovu, ubacim suzavac i na taj način prisilim neprijatelja da napusti rov.

    Kako je ulaz od rova u kojem su se nalazili muslimanski vojnici bio okrenut prema Malom Jasenu, odlučio sam da M. Petrovića sa M84-kom i snajperistu S. Perića ostavim na Malom Jasenu. Otišao sam sa njima u izviđanje i na licu mjesta ustanovili koje su im mogučnosti. Na osnovu onoga što smo vidjeli dao im jasne upute o njihovom učešću u akciji. Ostavio sam im radio stanicu sa kojom ćemo biti u stalnom kontaktu. Njihov zadataka je bio, kada dam naredbu za početak akcije, njih dvojica sa leđa, tačnije na ulaz rova neprekidno pucaju, mitraljezac sa kratkim rafalima a snajperista preciznim pogocima u ulaz u rov i tako onemoguće neprijatelju da izviruju i osmatra okolinu i na taj način mu značajno smanje mogučnost za odbranu a nama olakšava kretanje. Drugi dio jedinice sam poslao na rov koji smo dan ranije vratili u naše ruke jer smo iz njega planirali izvršiti pješadijski pritisak na neprijatelja, i tako ga natjerati ga da potroši zalihe municije.

    Ovoga puta je pred nama bio dugi ljetni dan i nije bilo potrebe ni za kakvom žurbom. Stvari su se odvijale povoljno za nas i ubrzo sve bilo spremno za akciju.

    Nakon što sam dao znak da akcija otpočne, prvo su se javili mitraljezac i snajperista. Ostavljali su jak utisak na nepriajetelja da se nalazi u okruženju i slabih mogućnosti da dejstvuju iz svog ličnog naoružanja. Potom smo krenuli i mi u napad sa brda, kroz šumu, direktno prema rovu. Muslimanski borci su nasumice pucali sa kratkim rafalima. Iz rova nisu smjeli da izviruju ali ga ipak nisu napuštali. Njihove puščane cijevi su provirivale tek toliko da daju znak da su još uvjek tu, ali ruke nisu mogli da izbace van rova i tako pokušaju preciznije da pucaju prema nama. Međutim, hrabrost im nije nedostajala. Borili su se žestotoko i uporno istrajavali u svakom našem pokušaju da ih istjeramo iz rova. Naši napadi su dolazili u talasima.

    Naša komanda je pratila zbivanje na njihovoj radio-vezi i blagovremeno nas oboavještavala o tome. Na taj način smo saznali da se oni žale da više ne mogu izdržati, a njihova komanda im je govorila:

  • "Izdržite još malo, uskoro vam stiže pomoć!"

    Pomoć nitije dolazila, niti je imala mogućnosti da neopaženo priđe ili uđe u rov. Sve je ostajalo na obećanjima, ali oni se i dalje nisu povlačili iz rova.

    Dan je polako odmicao, a moj prvi plan i dalje nije pokazao rezultate. Zbog svega toga moja strpljivost počela da popušta i ja sam odlučio da pređem na plan B.

    Naredio sam saborcima da stave maske na lica, jer ja krećem sa suzavcem prema rovu. Na načina na koji su se muslimi branili iz rova, bio sam ubjeđen da mogu prići dovoljno blizu rova kako bih u njega ubacio suzavac i tako ih prisilio da se povuku. Nakon te naredbe počelo je ubjeđivanje boraca na liniji da ne koristim suzavac, jer mnogi na liniji nemaju masku, pa bi se moglo desiti da to ne bude dobro za nas jer bi neki od naših boraca mogli napustiti liniju. Shvatio sam da je i to moguće, pa sam zbog toga odustao od tog plana.

    Do kraja dana smo nastavili napade u talasima, ali nisu urodili plodom. Pred sami mrak sam ponovo povukao jedinicu na odmor. Sišli smo u komandu bataljona u Srednjem i iznio novi plan napada za sljedeći dan. Zbog nemogućnosti upotrebe artiljerije, tražio sam od komande da nam u toku noći iznesu BST na mjesto gdje taj dan bilo mitraljesko i snjpersko gnijezdo. Komanda je obećala da će sve biti spremno do sledećeg jutra.

    Jedinicu sam ostavio u pripremi u Srednjem, kako ne bismo ponovo trošili gorivo za prevoz. Komanda nam je odredila jednu kuću i tu smo se smjestili.

    U rano jutro 25. juna, preko veze me je pozvao komandant bataljona Z. Bošković i obavjestio me da su se muslimani u toku noći bez borbe povukli iz rova. Tada su mi rekli da su u rovu nađeni krvavi zavoji, da je velika nužda vršena u rovu, što pokazuje u kakvoj su teškoj situaciji neprijateljski vojnici bili braneći rov.

    Jedinica VP je jedno vrijeme ostala u stanju pripravnosti u Srednjem, da zaustavi eventualni novi napad. Kako se na tom prostoru više nije dešavalo ništa, dobilli smo odobrenje da se povučemo u našu bazu.

    Kada su borci ponovo zaposjeli povraćeni rov, komada je izašla na tern i ustanovila zašto su muslimani tako odlučno pokušavali da odbrane taj rov. Razlog za to je bio što se sa tog mjesta vidjeli svi položaji naše artiljerije. Taj rov je bio idealan položaj za artiljerijskog izviđača, koji je iskoristio taj rov i u tom period od dva provedena dana, snimi sve naše artiljeridske položaje.

    Bio je to težak period za našu artiljeriju. Svako njihovo dejstvovanje je praćeno artiljerijskim napadom naprijatelaj na njihove položaje. Po naredbi komandanta brigade, u toku jedne noći su prosjekli šume, prokopali nove puteve, preko kojih su izmjestili atriljeriju na nove lokacije. Naša odbrana je nakon toga postala sigurnija i jača. Ovu operaciju je vodio teško ranjeni komandant Josipović, koji je lično pronašao i odredio nove lokacije za artiljerijska oruđa.
  • deblokada- 94912 - 23.01.2016 : Pedja t-55 - best (9)

    Operacija Tekbir- odbrana Lipe


    Prošlo je više od 20 godina od dešavanja o kojima pišem, i razmišljam, Bože da li ću se svega sjetiti!

    Pozvan sam početkom juna 1995 u komandu 3. spbr od strane majora Radića (koji nije imao neki ugled kod vojnika) i koji je mijenjao pukovnika Josipovića (ranjen na putu Srednje-Semizovac).

    Kada sam došao u komandu obavješten sam od strane istog da se sprema velika ofanziva na naše položaje, a sa ciljem da se muslimanske snage spoje probijajući "vanjski" i "unutrašnji prsten" naše odbrane.

    Ja sam, kao komandir OMJ pri Jurišnom bataljonu, dobio zadatak da rasporedim tehniku sa ciljem ka efikasnijem djelovanju, jer su se svi "oklopi" nalazili u zoni isključenja, tj. 20 km od Sarajeva. Moja jedinica je bila razmještena u rejonu Srednjeg i Čevljanovića.

    Imao sam na raspolaganju 6 tenkova T-55, 2 BVP-a, 2 OTM-60 i 2 Prage. Dva tenka nisu bila u funkciji za borbu. Tako da sam napravio dvije udarne grupe od po jednog tenka, transportera i Prage, a ostalu tehniku sam ostavio u rezervi.

    U mojo grupi su se nalazili: ja sa tenkom, Mićo Đ. sa BVP-om i Suzuki sa Pragom. U drugoj grupi Nešo sa tenkom, Ljube sa BVP-om i Profa sa pragom. Sve su to bili dobri i iskusni borci. U tom trenutku sam znao da imam prave ljude oko sebe i da ćemo odgovoriti teškom zadatku koji je ispred nas.

    Popunili smo se gorivom i municijom i spremno čekali dan "D" kako smo ga mi zvali. I krenulo je.

    15. 06. 1995 oko 3 sata ujutru pakao. Granate padaju na sve strane, čuje se jaka pješadijska vatra. Moja tehnika je bila sakrivena ispod mosta u Srednjem, pa je tako bila zaštićena od granatiranja i direktnih pogodaka.

    Uvidjevši da smo previše grupisani naredio sam da jedan tenk i transporter krenu prema školi u Semizovcu i da tamo čekaju dalja naređenja.

    Mjesto na kome sam se nalazio nije mi pružalo nikakav pogled na ratište, jer je Srednje samo po sebi bilo u rupi. Upalio sam "abu" (Pravi zna šta je) i otišao sam sa Mićom i Nešom prema Motki na izviđanje sa koje se pružao odličan pogled na gotovo kompletnu liniju odbrane od Moševičkog brda do Ravnog Nabožića. Gorilo je na sve strane.

    Taj prvi dan samo sam ja sa tenkom otišao do puta koji je silazio sa Korita (raskršće na kome je ranjen pukovnik Josipović) i izvršio gađanje ciljeva u rejonu Solakovića. Nakon toga sam se vratio u Srednje. Čekali smo i dalje naređenje za naše angažovanje. Momci su bili nervozni i željni borbe, ipak je dvije godine rata bilo iza leđa. Ušao barut u krv!

    21. 06. 1995. sam otišao kod momaka koji su bili u Semizovcu da ih obiđem. Vraćajući se za Srednje, po putu su počele da padaju minobacačke granate, a na nekim dijelovima puta primjetio sam da čak i udaranje mitraljeskih zrna od asfalt! Moja "aba" je bila oklopljena pa sam se osjećao nekako sigurnije. Vidio sam da nešto nije u redu. Dolaskom u Srednje uzbuna. Komadant bataljona Srednje Zoka B. me poziva u komandu i saopštava mi da su pala tri rova na Lipi, i da će najvjerovatnije biti potrebno naša upotreba.

    Pogledavši na kartu vidio sam da ću "zauzete" rovove najbolje vidjeti sa Motke na kojoj sam bio par dana ranije. Motka je visočija od Lipe i pružala je odlično mjesto sa koga se moglo gađati.

    Zoka mi reče da će od pješadije biti naši Jurišnici i Specijala. Bilo mi je drago zbog toga, zato jer smo ratovali zajedno već dugo i lično smo se poznavali (mislim na Jurišnike, jer sam i sam bio dio Jurišnog bataljona).

    Poslao sam Miću sa BVP-om u Semizovac da pojača grupu, a ja sam se zajedno sa Nešom i dva tenka uputio prema Motki. Kada sam stigao na Motku došao je do mene Boneli iz Specijale da bi bolje kordinisali gađanje jer ja na svojoj motoroli nisam imao njihovu frekvenciju. Zauzeli smo dobre zaklone jer sam predpostavljao da će na našu vatru biti uzvraćeno, i nisam se prevario.

    ...nastaviće se..
    deblokada- 94985 - 31.01.2016 : Pedja t-55 - best (4)

    Operacija Tekbir - odbrana Lipe


    ...nastavak...

    Kada smo zauzeli vatrene položaje otpočeli smo gađanje "zauzetih" rovova. Daljina nije bila velika pa smo tako imali odmah direktne pogotke. Ne dugo potom, po nama je počela da dejstvuje muslimanska artiljerija, ali kako su nam zakloni bili dobri gađanje je nastavljeno bez problema.

    Ja sam kroz optiku primjetio jedan PAM koji je bio okrenut prema našim Jurišnicima. Gađao sam taj rov i pogodio. Nakon toga obustavili smo paljbu. Krenuli su naši momci. Prvo su jakom pješadijskom vatrom dejstvovali po rovovima da ispitaju da nije neki neprijateljski vojnik zaostao. Sa druge strane muk. Izgleda da smo dobro odradili posao. Rovovi su vraćeni za vrlo kratko vrijeme.

    Čitavo vrijeme akcije gađao nas je onaj dosadni top iz rejona Višnjice, pa smo se povukli u zadnji nagib i čekali daljnja naređenja, tj. da ne dođe do kontra-napada i da možemo da pružimo podršku našim borcima.

    Odjednom se začu velika eksplozija na Ravnom Nabožiću, kao da je brdo eksplodiralo. Oblak gustog crnog dima i vatre, (to su bile fugasne mine koje su postavljene ispred naše linije, a bile su pravljene tako što su punjena burad sa otpadom trotila iz fabrike Pretis i sve je spojeno na električnu inicijalnu kapislu i moglo se aktivirati u jednom trenutku). Počela je jaka muslimanska pješadijska paljba. Taj dio linije držao je bataljon Semizovac, u kome je bio i moj otac. Bili su to dobri borci, ali sam znao da neće izdržati napad. Ipak je na njih krenulo sve što se moglo angažovati, čak od Tuzle.

    Nedugo zatim čujem se sa komandom i dobijam naređenje da krenem sa tehnikom preko Tihovića-Blagovca-Radića potoka i izađem na Duboovo i zapriječim taj pravac ako dođe do probijanja linije. Nije mi se dopala ta ideja, jer sam morao ići putem kroz Blagovac koji je bio kao na dlanu za muslimanske maljutke, (mene je ranije pogodila maljutka u tom rejonu ali u potporni točak, tako da sam prošao bez velike štete). Ali naređenje bilo je takvo i krenuli smo. Prolaskom kroz Blagovac na nas nije opaljen ni jedan metak sa muslimanske strane. (kasnije sam saznao da muslimanski borci koji su bili na maljutci, nisu bili na položaju, i da su to žestoko kažnjeni).

    Došli smo do lovačkog doma na Duboovu, i tu se zaustavili. Ja sam poveo nišandžije na izviđanje da vidimo od kuda ćemo najbolje gađati. Plato Dubova sam po sebi nije veliki, to je jedna zaravan od nekih 50-100 metara na jednoj kosi. Od ranije je taj dio "upucan" od strane muslimanske artiljerije, jer je na tom dijelu bila linija 1992. god.

    Izlaskom na plato vidio sam da su neki naši borci-linijaši veće napustili položaj na Ravnom Nabožiću i došli o nas, dolazilo ih je sve više. Linija je "pala". Među njima je bio i moj otac, moje komšije. Nije se imalo više gdje nazad. U ispomoć je stigao i interventni vod Blagovačkog bataljona. Pošto su se na tom dijelu nalazili rovovi iz 1992. trebalo ih je malo urediti i zaposjesti, što se i uradilo.

    Sledeći zadatak je bio da pokušamo vratiti dio izgubljene linije. Preko veze saznao sam da su mmuslimanske jedinice izašle na cestu Semizovac-Srednje, tik ispod nas. Uzeo sam dvogled i pokušao da uočim ciljeve koje ću gađati. Uočio sam grupu vojnika iza mesare koja se nalazila uz cestu, iznad njih nalazila se kuća u kojoj je bila naša komanda, i oko nje je bilo vojnika, desno od nje vidjeo sam vojnike koji su izviđali teren. Čudilo me zašto se muslimani ne kriju, pa zar misle da ćemo tako lako odstupiti. Pogriješili su.

    Jedino što me je plašilo je to što je u Solakovićima ostala naša napuštena artiljerija baterija monobacača 82mm, top ZIS-76mm, pa čak i top T-12 100mm. Prišao mi je momak iz Semizovačkog interventnog i rekao da su prilikom povlačenja izvadili udarne igle i zatvarače, a da su jedan dio artiljerije i zaminirali. Vjerovao sam im.

    Moramo da deblokiramo cestu po svaku cijenu!!!

    ...nastaviće se
    deblokada- 95121 - 09.02.2016 : Pedja t-55 - best (4)

    Operacija Tekbir - deblokada puta Semizovac-Srednje


    ...nastavak...

    Nije se imalo vremena čekati. Put je morao biti deblokiran još isti dan. Ako se muslimanske snage utvrde i pojačaju teško ćemo ih vratiti. Iz Srednjeg je krenula Specijala, iz Semizovca su krenuli Jurišnici sa Specijalom iz Ilidžanskog odreda pod komandom Okuke, mi smo ga zvali Crni uz podršku dva tenka i transpotera (u ispomoć je došao i tenk iz Ilijaške brigade, žestoki borci). Ja sam trebao da pružim neposrednu podršku sa tenkom, transporterom i pragom.

    Najveće grupisanje muslimanskih vojnika je bilo oko mesare koja se nalazila pored puta i pružala dobar zaklon. Međutim ono što oni nisu znali je to da su bili u poluokruženju. Iznad njih se nalazio borbeni vod naše Vojne policije sa grupom momaka iz Specijalne policije.

    Ja sam odredio svoje ciljeve kao i ciljeve za BVP i Pragu. Rekao sam momcima da ću ispaliti tri granate na svoje ciljeve (to sam sve mogao da uradim za oko minutu), za to vrijeme oni će rafalima iz topova 20 i 30 mm pokrivati mene i gađati one dijelove terena za koje sam pretpostavljao da se tu nalazi muslimanska artiljerija. Nakon toga se povlačimo u zaklon. Jedino na takav način smo mogli biti efikasni i da sačuvamo svoje živote i tehniku. Znao sam da će muslimani pokušati da zaštite svoje diverzante koji su bili na putu.

    Napad je počeo istovremeno sa tri strane. Semizovca, Srednjeg i Dubova. Od dima i eksplozija nije se vidjelo ništa. Nakon ispaljenja granata na moj položaj je počeo da dejstvuje minobacač 120 mm i VBR 128mm. Ali mi smo već bili u zaklonu. Na taj način gađanja izašli smo pet puta. I svaki put smo gađani sa muslimanske strane.

    Svaki put kada bi izvršili gađanje izašli bi iz "oklopa" i utvrđivali nove ciljeve. Sistem je bio efikasan. Pošto daljina nije bila velika (oko 800 metara) kroz optiku su se vidjeli muslimani u povlačenju koji su bili bukvalno uništeni i raskomadani od eksplozija granata.

    Nakon spajanja jedinica iz Semizovca i Srednjeg trebalo je pokušati vratiti i jedan dio terena iznad puta. Putem za Kamenicu krenula je naša pješadija, sa njima je bio i BVP na kome su bili moji borci Mićo i Zoka. Pošto je put bio vrlo uzak na jednoj krivini spala je gusjenica na transporteru. Tu se zaustavlja operacija i uspostavlja se linija. Ja sam odlučio da cijeli taj dan i noć branimo transporter topovskom vatrom i da ne dozvolimo muslimnima da im priđu.

    Sledećeg jutra krenuo sam do oštećenog BVP-a, da pomognem momcima. U međuvremenu na položaj Duboovo dolazi komadant bataljona Semizovac, Janković, i general Milošević i naređuju da Suzuki izađe sa pragom "i gađa neke njima znane ciljeve". Suzuki je znao da se nije smio zadržavati na platou jer je isti bio upucan. Izašao je na "otvoreno", a Janković i Milošević su se sakrili u rov. Nakon samo pet minuta Praga je pogođena sa dvije maljutke. Vozač je ispao iz vozila, a nesretnog Suzukija su gasili pomoću pp aparata. Srećom ostao je živ, ali uz teške opekotine nogu, koje su bile pune gelera.

    ...nastaviće se...
    deblokada- 95163 - 14.02.2016 : Razvigor Srbija - best (2)

    O ofanzivi na Srpsko Sarajevo 1995. godine


    Pozdravio bih Pedju T-55 i zamolio bih ga da nastavi priču o svom učešću u borbama na Spoljnom frontu tokom muslimanske ofanzive na Srpsko Sarajevo 1995. godine.

    To je izuzetno, ali izuzetno bitno da ostanu za istoriju svedočanstva o toj velikoj srpskoj pobedi. Svedočanstva koja su detaljno napisana kako bi jasnije pružila uvid u sliku tog teškog, ali slavnog vremena za srpsko oružje.
    deblokada- 100323 - 28.04.2017 : Razvigor Srbija - best (5)

    Srpski specijalci


    Čitao sam u jednoj analizi Generalštaba Armije BiH zašto je propala njihova ofanziva u junu i julu 1995. na Srpsko Sarajevo. Analiza je pisana za zatvoreni krug ljudi, jer je još rat, tako da je dosta objektivno napisana. Između ostalog, jedan od najbitnijih razloga su sprpske specijalne jedinice za koje kažu da su male, ali jako pokretljive i efikasne.

    Te male, ali efikasne srpske specijalne jedinice su imale odlučujuću ulogu u slamanju muslimanske ofanzive. Posebno su se istakli 1. i 9. odred Specijalne policije i Beli vukovi. Oni su u krtičnim trenucima zadali presudne udarce neprijatelju.

    Odredi Specijalen policije su brojali po 40 boraca, uglavnom samo pešadinaca. Belih Vukova je ukupno bilo oko 30, od čega su samo polovina bili pešadinci, a ostalo su bili artiljerci, vezisti i vozači.

    Izmđu brojnih borbi, izdvojiću samo neke. Tako je 1. odred potukao Crne labudove na Lipi, a 9. odred u odlučujućoj borbi na putu Semizovac - Srednje do nogu potukao 7. muslimansku brigadu, njen 3. bataljon iz Kaknja. Muslimani su tada imali, po svojim podacima, trinaest mrtvih i na desetine ranjenih.

    Beli vukovi su 16. juna oko podneva vratili muslimane sa puta Lukavica -Pale, a na samom kraju ofanzive, 28. jula su na Luceviku potpuno potukli jedinice 17. krajiske brigade iz 7. korpusa. muslimani priznaju 16 mrtvih, 37 teze i 87 lakse ranjenih boraca.
    Treba naglasiti da su i 7. muslimanska i 17. krajiška bile izuzetne jedinice, sa dobro obučenim i iskusnim borcima, nadahnute islamskim fanatizmom. Bile su po svemu daleko iznad sarajevskih jedinica koje su bile poznate po svojoj slaboj borbenoj vrednosti. Međutim, kad su naišle na pravog protivnika videla se velika razlika u kvalitetu srpskih i muslimanskih jurišnika. Srbi su se pokazali kao neuporedivo bolji i to su svima dokazali na junačkom megdanu.
    deblokada- 100329 - 29.04.2017 : Vuk Gradinski Nišići - best (0)

    (Ne)Zaboravljeni


    U svome postu broj 100323 uvaženi "Razvigor" pomenuo je jedinice koje su izvojevale odlučujuće pobjede nad neprijateljem u junu i julu 1995. godine, ali kao i svako ko "nije tu bio a mnogo čitao" izostavlja neke, ne manje bitne ali medijski neobuhvaćene i nereklamisane i kao takve zaboravu podložne a herojske jedinice.

    Ovdje ću samo nabrojati gore nepomenute, a ne manje zaslužne, jedinice koje u tom vremenu na Nišićkoj visoravni zaustaviše, razbiše i oduvaše najžešću ratnu ofanzivu neprijatelja i strateški bitnu za spas Srpskog Sarajeva, visoravan odbraniše:

  • Izviđačko- diverzantska četa Prve romanijske brigade,
  • Udarna grupa dobrovoljaca Sokolačkog bataljona Prve romanijske brigade (Popova ekipa),
  • Četa vojne policije Prve romanijske brigade,
  • Garda "Panteri" Ljubiše Savića Mauzera,
  • Sve jedinice koje su tada i tu držale, odbranile i nepomjerene sačuvale od svakodnevnih i neizbrojanih napada linije odbrane.

    Njih i bitaka im nema u postratnim hvalospjevima, ali ima ih i biće ih akobogda u "Znakovima pored ratnog puta", neposrednog učesnika i pripadnika prvopomenute Vuka Gradinskog i na sajtu Srbina Željka Tomića. Na mnogaja ljeta!
  • deblokada- 100333 - 29.04.2017 : Vogošćanin Pravi VogoŠ'a - best (0)

    RE: Srpski specijalci


    Moram da na Razvigorov tekst dodam da je muslimanska analiza prilično tačna, i da smo baš tim brzim intervencijama sa manjim jedinicam blokirali i povratili izgubljenje teritorije.

    Ono što u Razvigoromvom tekstu nedostaje, to su jedinice koje su u sadejstvi sa srpskim specijalcima vratili izgubljene teritorije, a neke teritorije su vraćene i bez učešća srpskih specijalaca.

    Tako da se zna da je:

    1. ČVP 3. sarajevske brigade, to jest da su borbeni vodi i saobračajni vod sa oko 30 ljudi u sadejstvu sa 9-tim odredom sa Ilidže, povratili putnu komunikaciju Semizovac-Srednje i neprijatelja potisnuli na polazni položaj.

    2. Borbeni vod ČVP u sadejstvu sa Peninim izviđačima, tj. sa Regom komandirom i jednim izviđačkim odjeljenjem zaustavili daljnji prodor neprijateljskih snaga na brdu Lipa, formirali borbeni džep i držali taj dio linije pod kontrolom do početka operacije za povratak linije.

    3. Mladi vojnici koji su tek pristigli sa redovnog služenja vojnog roka, bez ratnog iskustva, ali pod komandom iskusnog ratnika Dragana Šorka, u sadejstvu sa Jahorinskim odredom tj. sa Lunom i njegovim momcima, povratili kompletno brdo Lipu.

    4. Borbeni vod ČVP u sadejstvu sa Fočanskim odredom, tj. sa komandirom pod nadimkom Žuti, zaustavili prodor neprijatelje na Stomorinama.

    5. Borbeni vod ČVP u sadejstvu sa jurišnim vodom Blagovačkog bataljona tj. sa Vitkovom ekipom, zaustavio prodor na Velkom Jasenu i povratio ga u naš posjed.

    6. Vogošćanski bataljon zaustavio prodor nepijatelja na Žuči, tj. njihov tadašnji komandant Nenad Radovan zajedno sa bezbjednjakom Tešom, brzom intervencijom povratio igubljenu kotu 830 u naš pšosjed.

    Sve ove jedinice su dale svoj puni doprinos u neprijateljskoj ofanzivi da se linije održe a borci na linijama dobiju još veći moral da se odupru trostruko jačem neprijatelju.
    deblokada- 100335 - 30.04.2017 : Razvigor Srbija - best (0)

    Amerikanci su odbranili Sarajevo


    Već decenijama slušamo muslimanske bajke i laži kako su oni odbranili Sarajevo svojim velikim junaštvom, iako goloruki protiv hiljadu tenkova i topova.

    Naravno, kao i sve sto oni govore, i ovo je velika laž. Šta govore činjenice? Delovi Sarajeva pod muslimanskom kontrolom već u maju 1992. bili su obruču srpskih snaga.

    Šta je ostalo neprijatelju koji se našao opkoljen?
    Ili da se probije obruč ili da se preda usled nedostatka hrane i municije, koja bi im svakako brzo nestala.

    Dakle, najkasnije do početka decembra 1992. muslimani iz Sarajeva su morali da se predaju ili da svi pomru od gladi i zime.

    To se naravno nije desilo. A zašto?
    Zato što je srpska strana bila primorana, pod pretnjom američke vojne intervencije, da preda aerodrom snagama UN pa su oni preko njega snabdjevali muslimansku vojsku u Sarajevu.

    Da li postoji sličan primer u istoriji da jedna od zaraćenih strana pomaže snabdevanje svog neprijatelja? Naravno da ne postoji, ali su Srbi na to bili primorani jer su dobro znali da bi usledio žestok napad, u to vrijeme jedine svetske sile koja nije bila nimalo naklonjna srpskom narodu.

    Amerikanci su sve vreme strogo kontrolisali rat u BiH i svaki puta spasavali svoje sluge.

    Drugi put su ih spasili u Sarajevu tokom jula 1993. i operacije Lukavac '93. kada bi VRS uhvatila Sarajevo u dvostruki obruč. Na pretnje iz Amerike, VRS je obustavila gotovo završenu vojnu akciju.

    Što se tiče muslimanskih boraca iz Sarajeva, oni su bili drugorazredni ratnici. Prezirali su ih i Srbi i provinciski muslimani koji su ih zvali "Sarajlijice". I jedni i drugi su ih smatrali nesposobnim kukavicama.

    Ali, eto, oni danas veličaju svoje lažno junaštvo koje nisu mogli da dokažu ni 1995. kad je Srbe tukla i NATO avijacija i artiljerija sa Igmana, a oni bili naoružani do zuba i sa mnogo municije i uz sve to čak šest puta brojniji. Ali im ništa nije pomoglo!

    Bitka za Sarajevo ostaće večna vojnička sramota samozvanih Bošnjaka i neoborivi dokaz njihove nesposobnosti, neznanja i kukavičluka.

    Idi na stranu - |1|2|