fix
Logo
fix
Nalazite se na Rat1992-CIVILI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

civili- 100305 - 25.04.2017 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

RE: Spomenici civilnim žrtvama u Odbrambeno-otadžbinskom ratu


Mislim da se ovoj temi trebalo više posvetiti, jer to govori o našem stradanju, koje je jako malo prikazano kod nas a kamoli u svijetu, bolje reći nije upošte prikazano da je srpsko civilno stanovništvo stradalo.

Međutim, što se tiće srpskih spomenika za civilne žrtve, nije tako crno kao što izgleda, ali se i dalje tome ne daje dovoljan poblicitet. Naime u Bijeljini postoji spomenik poginulim srpskim borcima i civilnim žrtvama, stim što su imena civilnih žrtava razdvojena od imena poginulih boraca.

Spomenik sa imenima poginulih na teritoriji opština Rajlovac i Vogošća nalazi se u krugu predivnog manastira na "Pet Jezera", nedaleko od Bijeljine.

Ko do sad nije obišao taj manastir, toplo preporučujem da ga obiđe i vidi predivnu pravoslavnu građevimu i spomenik sa ispisanim imenima svih poginulih, Rajlovaca i Vogošće.
civili- 100294 - 24.04.2017 : Nemanja Jovanovic Banja Luka - best (0)

Spomenici srpskim civilima stradalim u Otadžbinsko-odbrambenom ratu


Kada će Republika Srpska da posveti bar malo pažnje civilnima - žrtvama rata? U Republici Srpskoj je podignuto 2000 spomenika za vojnike i borce, a civile svi ignorišu. Podsetio bih da postoje spomen sobe koje su izričito namenjene borcima dok za civile tu nema mesta. Tu su takođe i brojni spomenici gde su istaknute slike boraca dok su imena civila upisana sitnim slovima na samom dnu, bez fotografija. Umesto da pričamo o stradaloj deci i ističemo njihove fotografije, namerno se ćuti i stavlja u drugi plan stradanje srpskih civila.

U Bratuncu se obeležava 12 juli kao dan žrtava rata, a tada ni jedan civil nije stradao, dok se datum napada na Skelane (16. januar) ignoriše i zanemaruje iako su tad stradali žene i deca.

Sa druge strane, u Federaciji vlast ne dozvoljava podizanje spomenika vojnicima već samo civilima. Ali se niko iz RS nikad zato nije ni setio da zatraži spomenik stradalim civilima po Sanskom Mostu, Jajcu iako je tamo stradalo na desetine srpske dece. Dok muslimani zahtevaju da se u Prijedoru podigne spomenik nekakvoj deci navodno ubijenoj od Srba, ko se od Srba setio da traži spomenik za srpsku decu i civile u Sanskom Mostu i Jajcu? Niko!

Posle se svi čude što je u svet otišla slika kako su na srpskoj strani stradali borci a na muslimanskoj samo vojnici.

Obaveza srpskih boraca i vojnika je da prvi pričaju o stradanju dece i civila i da se bore za podizanje spomenika i fotografija, ali vidim da je to ovde skroz stavljeno u neki deseti plan.
civili- 99153 - 15.01.2017 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Preživela sam, idem kući


Božica Živković-Rajilić je bila učiteljica, civilna žrtva rata. Najzaslužnija je što je objavljena monografija "Naša ispovijest", koja sadrži svjedočenja 15 Srpkinja iz Republike Srpske o torturama kroz koje su prošle tokom proteklog rata u BiH. Ona je ujedno i predsjednica Udruženja žena žrtava rata RS, u kojem je trenutno registrovano 420 žena, koje su imale snage da progovore o svojim sudbinama i tako posvjedoče da je žrtava bilo na svim stranama u proteklom ratu u BiH.

  • "Žene iz RS nikad nisu bile posmatrane u kontekstu žrtava, nego samo kao majke, sestre i supruge ratnih zločinaca, što nikako ne odgovara istini", rekla je ona. Milorad Kojić, direktor Centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, rekao je kako nema pomirenja i zajedničke budućnosti dok se svi ne suoče sa mračnom stranom svoje prošlosti. U ime Milorada Dodika, predsjednika RS, koji je podržao izradu monografije, prisutne je pozdravio Obrad Kesić, direktor Predstavništva RS u Vašingtonu.

  • civili- 97157 - 18.09.2016 : Kocarimci Višegrad Visegrad - best (1)

    Podrška novom projektu: Zločini nad srpskim civilima u BiH


    Poštovani forumaši,

    Veoma mi je drago da će, napokon, doći na red realizacija ideje da se na ovom forumu počne pisati, ozbiljno i vredno, o zločinima koji su počinjeni nad civilnim stanovništvom na prostoru BiH. Dugo sam razmišljao da li da objavim spisak, zločinački pobijenih nedužnih, civila Srba iz Višegrada, ali sada vidim da je to bilo veoma zapaženo. Zahvaljujem se Željku Tomići na ideju i Vasi iz Beograda koji je objavio spisak stradalih civila iz Rogatice, a molim sve ostale da nastave sa objavljvanjem spiskova iz svojih opština.

    Građanski rat u BiH biće zabilježen u istorji srpskog naroda, onako kako ga mi prestavimo. O našim junacima i herojima koji su dali svoje živote za Otadžbinu i slobodu najviše će govoriti borci i njihovi potomci.

    Stradanje srpskih civila u građanskom ratu 1991-1995 godine u BiH biće zabilježeno u evropskoj i svjetskoj istoriji onako kako se predstavi javnosti. Sud o karakteru sukoba i njegovim posledicama neće se donosti na osnovu broja poginulih boraca, već o stradanju civilnog stanovništva koje je zaštićeno Ženevskom konvencijom i važećim međunarodnim pravom.

    Zato, još jednom, sve vas molim da borce ističete po čojstvu i junaštvu, a svaku civilnu žrtvu da pomenete po stotinu puta.
    civili- 97091 - 09.09.2016 : Risto 1207 -II- - best (0)

    Puno podrška novom projektu


    Svaka čast, veoma podržavam tu ideju! Kao što napisah ranije, vrlo je važno da kao narod i država počnemo javno i otvoreno govoriti o tome. A. Dorin je mnogo učinio po tom pitanju, na njegovim sajtovima ima na stotine fotografija srpskih civila i dece. Važno je da i narod sačuva uspomenu na srpske žrtve. Video sam mnogo, mnogo komentara ljudi (i po Fejsbuku i po brojnim forumima) koji traže informacije o civilima, slike i podatke, a nažalost nigde na internetu ne postoji takav sajt pa bi ovo bila idealna prilika za sve koji su zainteresovani.

    U Sanskom Mostu, na primer, poginulo je i stradalo mnogo civila i dece a gotovo ništa o tome ne možemo naći ni na internetu ali ni u javnosti pa ispada da ni jedan srpski civil nije stradao. Muslimani se i danas trude da u oblastima gde su oni većina , izbrišu sve tragove o srpskim žrtvama. Postoje brojne srpske organizacije koje imaju te spiskove ubijenih i nestalih i u Sanskom Mostu, Jajcu, Konjicu i drugim krajevima Federacije, samo je pitanje koliko su ti spiskovi javno dostupni.

    Što se tiče žena i staraca srpske nacionalnosti koji su ubrojani u vojna lica, svakako ih treba svrstati u civile i tako voditi. Muslimani su vojno sposobne muskrace koji su bili pripadnici tzv. armije BiH bez srama svrstali kao nevine civile i žrtve "genocida". Po tom pitanju, ne treba imati dileme već treba jasno pokazati koliko su i žena i dece i starih lica oni pobili i to na najgori mogući i najsvirepiji način.

    Koliko su samo muslimani svojih ljudi pobili a danas ih predstavljaju kao žrtve srpske agresije! To je bruka, zato im nikako ne treba podvlađivati i dopuštati da nas ponižavaju.

    Pozdrav
    civili- 97072 - 05.09.2016 : Sve za Srbiju Beograd - best (0)

    Ubijeni srpski civili u ratu u BiH


    Samo jedan kratak osvrt na temu ubijenih srpskih civila tokom građanskog rata u bivsoj BiH. Sigurno se svi sećate akcije bošnjiačkih vlasti od pre par godina pod nazivom "Sarajevska crvena linija". Radilo se o postavljanju stolica, njih 11.541, za sve poginule Sarajlije u "agresiji" na taj grad. Kao i svaka druga akcija bosnjačkih vlasti, tako je i ova imala za cilj da promoviše ideju agresora i žrtve koja se samo branila od agresije. Bilo pa prošlo, i kapa dole svim poginulim civilima u prethodnom ratu, ali najtužnije od svega jeste to što ni jedna od zvaničnih državnih institucija u Srbiji i Republici Srpskoj nije reagovala na ovu bošnjačku podvalu. Kažem podvalu, jer su SVE žrtve grada Sarajeva prikazane kao žrtve dejstava VRS, a NI JEDNA kao žrtva takozvane Armije BiH. Zato iz sve snage podržavam pokrenutu akciju i spreman sam da pomognem sve što mogu i koliko mi okolnosti dozvoljavaju.
    civili- 97061 - 05.09.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Novi projekat ovog foruma: Ubijeni srpski civili u ratu u BiH


    Najveća muslimanska prevara u prethodnom ratu, možda čak veća i od Srebrenice, je tkz. Spisak ubijenih civila u ratu u BiH. Naime, muslimanska strana je odbila da pravi spisak po etničkoj pripadnosti, pa je na kraju ispalo da je na srpskoj strani poginulo samo 4000 civila, što je duplo manje od broja srpskih civilnih žrtava u samom gradu Sarajevu. Ovaj isfabrikovani podatak, stvara pogrešnu sliku o ratu, i u odnosu na "zvaničnih" 30. 000 muslimanskih civilnih žrtava je ogromna greška naših političara koji nisu uradili ništa da se ova strašna laž ispravi, i ovaj propust će nas skupo koštati u budućnosti jer će se ukorjeniti u našu istoriju.

    Razmišljam da pokrenem projekat, sličan Virtualnom groblju samo bez fotografija, u kome bismo zajedničkim snagama stvorili jedan zajednički spisak poginulih srpskih civila u ratu u BiH. Interesuju me i vaši komentari po tom pitanju? Podatke bismo prikupljali po opšinama pogibije. Za početak bismo mogli da koristimo objedinjene spiskove svih vjeroispovjesti koje je za Bosnu prikupljala neka nevladina organizacija.

    Do sada sam identifikovao sledeće probleme:

  • Pojedini pripadnici srpskog korpusa su se izjašnjavali kao Jugosloveni, tj. bili su ateisti. Neki su čak i iz mješanih brakova, tj. 50% su Srbi a onih drugih 50% može biti bilo šta drugo.
  • Zbog sticanja razno-raznih beneficija, Srbi su pojedince (uključujući i djecu, žene i starce) prikazivali kao pripadnike VRS, mada to oni nisu bili. Neki od njih su i sahranjeni u vojnička groblja.
  • Mnogo je Srba, pogotovu onih u Sarajevu, koji su prikazani kao žrtve tkz. srpske agresije, mada su ih ubili pripadnici muslimanske strane. Doduše ima i onih koji su poginuli od srpskih granata, ali i par stotina onih koji su poginuli kao pripadnici muslimanske armije BiH. Međutim, izvjestan broj muslimana i Hrvata se borio na srpskoj strani, pa i među njima ima poginulih, doduše taj broj je bar 60% manji.
  • Ima i dosta onih koji se vode kao nestali, pogotovu u opštinama koje su Hrvatima i muslimanima predate 1995. godine, u toku operacije "Oluja".
  • Hrvatska i srpska imena i prezimena su vrlo slična pa ih je teško razlikovati.
  • Za opštine pod muslimanskom i Hrvatskom kontrolom nikada nisu napravljeni spiskovi o žrtvama rata, tj. u njima nisu uključene srpske žrtve. Sa druge strane, Srbi po tom pitanju nisu ništa uradili, izuzev područja muslimanskog Sarajeva.
  • civili- 97044 - 31.08.2016 : Risto 1207 Beograd - best (1)

    Ubijeni civili u BiH


    Pre svega bih pohvalio administratora i sve ljude koji su dali doprinos ovom sajtu kao jednom trajnom dokumentu i uspomeni na naše heroje i borce! Svaka čast što brinemo o onima koji su nas zadužili i koji su svoje živote položili za RS!

    Međutim, kada je reč o ubijenim civilima tu smo kao narod i društvo mnogo zakazali. Vrlo retko se govori u javnosti o ubijenoj srpskoj deci a bilo ih je u 98% opština BiH! I kada se obeležava neki zločin to prođe u tišini i bez ikakvog medijskog pokrića.

    Podrinje je grobnica srpskih civila, naročito dece. Ali naša kampanja po tom pitanju je skroz siromašna pa ispada da su kod Bošnjaka stradali samo civili, a kod Srba samo vojnici, da su Potočari civilno groblje a u Bratuncu da je Vojničko groblje. Bio bih mnogo zahvalan ako bi neko mogao da mi napiše nešto više o ubijenoj deci u Bratuncu:

  • Brezanović (Mladen) Draganu 1981- 1994,
  • Brezanović (Marko) Nadi 1985- 1994, Jeleni Gavrić (1986-1992),
  • Kalajdžić Ivani (1985-1993).

    To su deca sa spiska žrtava Bratunca i Srebrenice a na internetu nikakvog podatka niti slike o njima. Jako je potrebno da pričamo više o ovim žrtvama i ukažemo na masakre koje su počinili muslimani. Eto jedan primer je i Vladimir Gajić (1988-1993) koji je ubijen u Kravici na Božić. To je simbol našeg stradanja a o ovom detetu ni jedna slika niti podatak.

    Pozdrav!
  • civili- 94471 - 02.12.2015 : SaSrbin Canada - best (4)

    Ubijena djeca Sarajeva


    Da odgovorim kolegi ispod sto pita za ovo dvoje djece koje je ubio taj neki Emir Kapetanović.

    Da, istina je da se nalaze na spisku ubijene djece Sarajeva. Djevojčica se zvala Vanja Vuk dok se imena drugog ubijenog djeteta ne mogu sjetiti. Znam da je bio rođak od ubijene Vanje. Ubistvo se desilo u stanu u Hrasnom.

    Ima takvih slučajeva koliko hoćete, ali koga briga za to! Na spisku ubijene djece se nalaze čak i pripadnici Vikićevih specijalaca! I o tome niko ni riječ da kaže.

    Mi Srbi smo izgubili medijski rat jer nas vode neobrazovani primitivci koji ništa drugo i ne vide osim svojih ličnih interesa.
    civili- 94415 - 21.11.2015 : Vitez Koja Srbija - best (2)

    Ubio dvoje dece prilikom pljačke neke kuće


    Nedavno sam na jednom muslimanskom forumu pročitao priču nekog Cacinog vojnika o događaju na Badnji dan '94. godine, kako su oteli telo jednog našeg poginulog borca iz Ljubljanske ulice na Grbavici kako bi ga zamenili za dvojicu njihovih koji su taj dan poginuli u borbama za zgradu Invest banke.

    Ništa mi u celoj priči ne bi toliko privuklo pažnju (još jedna ratna priča), da nije napravio digresiju i o jednom učesniku te priče i naveo ime prezime i nadimak Emir Kapetanović - Debil, i dodao da je isti nekoliko dana posle tog događaja u delu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom ubio dvoje dece prilikom pljačke jedne kuće.

    Mogu da se opkladim da se i tih dvoje dece nalaze na onom famoznom spisku dece žrtava navodne opsade Sarajeva i da se stavljaju na dušu VRS, a vidimo da je istina drugačija i ne samo u ovom konkretnom slučaju već i u mnogim drugima. Zato sam i napisao ovu poruku jer mislim da treba svaki slučaj do kojega se dođe dokumentovati, kako bi se mnoge ljage nepravedno bačene na VRS skinule za sva vremena.
    civili- 77830 - 05.10.2012 : Kap - best (1)

    O zločinima


    Razumijemo se naravno, a to razumjevanje je rezultat toga što ne želim nikom da namećem svoje mišljenje niti kao što rekoh neko može promjeniti moje. Ti imaš svoje razmišljanje, a i ja svoje. Kad to budemo poštovali, tek onda možemo biti ljudi. Jedna strana kaže jedno, druga drugo, a istorija će pokazati svoje. Bar se nadam!

    Gnusno mi je pričati o žrtvama tj. nedužnim ubijenim na konto vi ste nas ovako mi vas onako. Treba razgovarati i zato sam se javio da sa ljudima popričam razmjenimo iskustva a sa poštovanjem spomenemo nedužne ubijene na svim stranama.

    Spomenuo sam Batka Vlahovića, ne znam za tog Batu Četnika, valjda je to isti lik.

    Što se tiče Vojvode Aleksića, živa je istina to što sam ispričao. Ja lično znam najmanje 5 slučajeva kada su Srbi spasili muslimane bukvalno od ubijanja. Namjerno neću da pomenem muslimane koji su spasavali Srbe, to prepustam da Srbi kažu jer mislim da je tako pošteno. Oni su bili heroji, isto kao i oni koji kažu da su ratovali muški, a da pri tome žene, djeca i starci nisu imali ništa sa tim.

    Posebno me nervira kada neko priča:

  • "Mi junaci ili gazije, oderali smo ih svuda, oni su bili ništa, nule, pobjegli, plaču , drogirani, pjani. Pa stani, kakav si ti junak pa takve su žene sa metlama mogle otjerati.

    Da nije bilo tako, to će pravi borci potvrditi. Mi sa ovih prostora imamo tu nit, ljuti smo i žestoki borci u ratu u p. m. i sve nam mogu osporavati ali to nikada.

    Koga ste respektovali sa druge strane?

    Izvinjavam se za to ružno, nije mi bila namjera da to shvatis tako.

    Pozdrav ljudima!
  • civili- 69691 - 22.05.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (1)

    Romeo i Julija


    Sarajevski Romeo i Julija jesu tragično nastradali, to stoji!

    Koliko je sarajevskih ljubavi smrt odnela? Ljubavi koje nisu planirale da sreću traže u inostranstvu... Ljubavi koje nisu imale torbe pune maraka? Ljubavi koje su volele i Sarajevo, ljubavi koje nisu imale ni parče hleba, ljubavi čija su deca ostala siročad, ljubavi koje nije pominjao "Tajms", pa čak ni "Večernje novosti", ni "Oslobođenje", ljubavi za kojima je ostao škrgut zuba, i psovka na Boga i Alaha.... Na desetine hiljada ljubavi koje nestaše u ratnom vihoru...

    Ljubavi mesanih brakova širom Bosne, ljubavi rasutih po kontinentima, kud pobeže ljubav iz grudi mahnitih krvnika? Ljubavi koje su volele Mostar, Sarajevo, Vogošću i koje ih vole i dan-danas a ne mogu živeti kao nekada..


    Ova priča je Zapadu zanimljiva, samo zato što se tamo vole do zadnjih 100 000 dolara. Mi balkanci ne odvajamo ni četkice za zube, oni su odavno vaška-obaška!

    Ulazak u EU, značiće i prelazak na njihovo shvatanje ljubavi!
    civili- 69678 - 22.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

    Dva Romea i dvije Julije


    Nakon što objavih svoj komentar o Bošku i Admiri, jedan posjetilac ove stranice u svom komentaru na moj članak napisa otprilike sledeće:

    Zašto ono dvoje iz one tvoje priče ne bi bili sarajevski Romeo i Julija? Činimi se da je u pitanju Gojković!

    Naravno, mislio je na Predraga Gojkovića i Natašu Ponjavić, i na moju priču koju sam napisao 26. marta 2012. godine.. .

    Moram priznati da je ovo pitanje koje sam ja sebi sam postavio dok sam pisao onu moju prvu priču i evo i mog zaključka:

    Kao prvo, obje priče su tužne i tragične, a ova dva mlada para se nikada ne smiju zaboraviti. Ipak, postoji i nekoliko ogromnih razlika.

    Predrag i Nataša su ubijeni duboko u muslimanskoj teritoriji, pa "četnici" u ovom slučaju ne mogu biti optuženi za njihovo ubistvo. Sa druge strane, Boško i Admira su ubijeni na liniji razgraničenja.

    Gorka je činjenica da je u Bosni mnogo više onih koji se trude da zataškaju ova ubistva, od onih koji nastoje da izvršioce ovih gnusnih zločina izvedu pred lice pravde.

    Sa ovim sam došao i na glavnu poentu ovog mog komentara - medijski rat. Priča o Bošku i Admiri je već sledećeg dana izašla u Njujork Tajmsu, a samim time i dobila veliku popularnost u Svijetu. Pošto je u ovom incidentu poginula i jedna pripadnica njihovog naroda, muslimanski političari su odlučili da ovaj događaj ubace u njihovu propagandnu mašinu sa namjerom da iz svega izvuku i neku korist.

    Zloupotrebljavanje žrtava u političke svrhe je veliki zločin! Kako je ogromna većina balkanskog stanovništva neobrazovana, ili bolje rečeno zatucana, na našim prostorima važi zakon "što bučniji, to bliže istini".

    I na kraju, da odgovorim i na ono mudro pitanje: "Ko su sarajevski Romeo i Julija?"

    U prošlom ratu je izgubljeno na hiljade nevinih žrtava, i svaka od njih je jedna neispričana priča. Među njima bi se mogao pronaći još poneki par koji podsjeća na Romea i Juliju. Ja ih do sada znam dva!
    civili- 69676 - 22.05.2012 : Goran Bijeljina - best (0)

    Ubistvo Boška i Admire


    Kako ste vi već i naveli i objavili, za izlazak iz grada su se dogovarali i naplaćivali pojedinci. To je da kažemo bio ilegalan izlazak. Kako su oni to međusobno djelili, to sad bi neko od njih trebao da bude pošten i objavi.

    Drugi način, da kažemo legalni, je bio kroz tunel ispod aerodroma. I tu se znalo da se bez debele veze i brda novaca nije mogla dobiti dozvola prolaska od glavne komande. Znalo se čak desiti da oni koji su trebali izaći na liječenje ostanu u Sarajevu, a da sa njihovom dozvolom ode neko drugi.

    Kod ilegalni izlazaka se znalo desiti i da oni koji krenu jednostavno netragom nestanu. Dešavalo se i to da se te grupe koje su to radile međusobno razračunaju i oružjem.

    Treči način je bio izlazak preko jedinica umprofora, za šta su opet trebale veze poznanstva a i novac.

    Konkretno za stradanje ovih dvoje, koji su imali jedinu želju da žive, su i sami "sarajevske patriote" napisali više izjava, pa čak i to da je "mlad i neiskusan vojnik (Ime sam zaboravio) koji ih je ubio iz bunkera plakao radi toga".

    Bilo je poznato i najavljeno na obje strane njihov prelaz, i ko bi to od Srba pucao u one koji izlaze iz grada te im upravo prelaze. Sa ovim ne samo da se sprečio prelazak i usput opljačkane žrtve, nego je to odjeknulo poput udara groma, da bi se zaplašili oni koji su i pomišljali o prelasku.

    Gorane,

    Da nije slučajno snajperista bio Srbin? Možda se zvao i Petar Petrović - Njegoš, onaj isti Petar koji je napisao "Gorski vjenac".

    P.S. Ovo nije upućeno na tvoj račun. Shvatićeš poentu!
    civili- 69661 - 22.05.2012 : 0069 Basra - best (0)

    Iskaz AID-ovog agenta u predmetu ŠEVE (2)


    Ovaj iskaz je pripadnik AID-a Edin Garaplija, i mi ga samo prenosimo na ovoj stranici!

    O UGLJENU: Ugljen je, po dokumentovanim saznanjima, dokumentovanim fotografijama, izjavama, informacijama, imao veze sa nekoliko stranih izolovanih službi, prije svih sa SIS-om, sa iranskom tajnom službom, sa CIA-om i sa drugim, pa čak i onda kad je prestao biti ovlašten za takve kontakte, nakon što je došao Ademović za direktora. Međutim, po mom mišljenju, najveća njegova greška je uključivanje u istragu oko slučaja Herenda gdje pokušava dokumentovati nalogodavnu vezu Ademovića sa nama. Sva svoja saznanja on predaje na čuvanje Alispahiću, jer smatra da će tako biti zaštićen od moguće likvidacije. Međutim, Alispahić sklapa dogovor sa Ademovićem oko zataškavanja čitavog slučaja. S jedne strane se zataškavaju Ševe, što Alispahiću odgovara, a sa druge Ademovićev nalog nama da uhapsimo Herendu Nedžada. Ademović preuzima na sebe dogovor vezan za šutnju nas trojice, a Alispahić Herendu koji prestaje teretiti Kemu za nalog. Samo je još Ugljen ostao kao neriješen i višak čitavog problema, a nesumnjivo kao čovjek koji je puno znao. I tada se dešava to nerazjašnjeno ubistvo.

    O ADEMOVIĆU: Sa Ademovićem sam imao tajne sastanke u Velikom parku prekoputa Robne kuće i na groblju Bare. Tamo smo, po njegovim smjernicama, imali sastanke, u cilju zaštite konspirativnosti rada jedinice. Prvi put sam ga o Herendi informisao u njegovom kabinetu, gdje sam imao specijalan prolaz mimo svih njegovih pomoćnika i uvijek otvorene kontakte kroz jedan sterilni telefon. Dan-dva prije privođenja Herende, pošto smo mi radili po nalogu Ademovića na njegovom lociranju kretanja i kontakata, on i Hafizović su nestrpljivo, na jednom sastanku, rekli "pa, šta više radite", jer je postojala jedna nestrpljivost i političkog vrha i Ademovića da se slučaj Ševe riješi. Nakon hapšenja Herende, sa Ademovićem sam se sastajao u večernjim satima - kad bih ja svakodnevno referisao Ademoviću o saznanjima koje nam je dao Herenda, a Ademović bi mi tada davao nove instrukcije za sljedeće pravce rada. Svaki sastanak su obezbjeđivale najmanje dvije grupe operativaca. Nakon svega, mi imamo i saznanja da je Ademović išao Izetbegoviću i molio ga, izvinjavajući se da je pogriješio, te da je vjerovatno ostavljen na položaju na kojem je i dan-danas, kao direktor Agencije, da bi ga Izetbegović i dalje mogao čvrsto držati.

    O AID-u: Kad je Ademović preuzeo mjesto direktora AID-a, Alispahić je počistio sve iza sebe, sve javne i tajne kase, tako da je AID ostao bez dinara, a pored toga, Alispahić je počistio i svu dokumentaciju vezanu za neke svoje aktivnosti. Zbog mojih poznanstava sa, tada ministrom finansija, Kikanovićem, dobio sam specijalni zadatak da državni organi pomognu održanju službe. Tako Ministarstvo finansija i Direkcija robnih rezervi, prije svih, staju iza službe po nalogu viših političkih krugova i pomažu nam određenim prebacivanjem novca za plate radnika koje su kasnile mjesecima. Sem toga, sa Hafizovićem Mustafom angažovan sam i na prikupljanju sredstava za tajnu kasu koja će biti trošena na tajne poslove. Ta sredstva su dodjeljivana iz firmi kao što su Šipad, Pivara, Fabrika duhana, a koje su donirale određena sredstva za tu borbu i opstanak službe, tako da sam par puta prenio od Hafizovića Ademoviću po pet ili šest hiljada maraka, što je korišteno za namjenske poslove: finansiranje jedinice, finansiranje voznog parka, sipanje goriva.

    O PARALELNIM SISTEMIMA: Raščišćavanje je išlo u dva pravca: jedan je bio dokumentovanje Alispahićevih radnji, njegovih kontakata i svega onoga što je imao nakon smjene sa mjesta direktora AID-a, dok je drugi pravac takođe išao, po nalogu državnog vrha (naravno, Ademović mi je to proslijeđivao), na dokumentovanje postojanja paralelnog sistema kojim je Alispahić i dalje rukovodio, koristeći i zloupotrebljavajući ogromne količine novca i svoj položaj. Ademović mi većinu informacija daje na zajedničkim sastancima sa Hafizovićem, koji su bili pretežno u Hafizovićevoj kući. Na tim sastancima odlučuje se, i oni mi prenose odluku, da se prvo ide na razbijanje terorističke organizacije Ševa preko koje će se doći do Ugljena i Alispahića.

    O ALISPAHIĆU: Najupečatljiviji dokumentovani primjer je upravo Alispahić, koji je, iskoristivši svoj službeni položaj, otuđio velike količine novca iz specijalne kase te, također, zloupotrijebivši svoj položaj, uplatio, preko Nevena Tomića, tadašnjeg ministra finansija, u toku 1994. i 1995. godine, preko pet miliona njemačkih maraka namijenjenih budžetu MUP-a na račune Miroslava Nosea, privatnika iz Gruda ili Širokog Brijega, ne sjećam se tačno, i Americar agencije u Zagrebu, za nabavku određenog broja vozila koja nikad nisu došla do krajnjeg destinanta i korisnika, MUP-a BiH. Dalje, uspjeli smo dokumentovati umiješanost Alispahića koji je preko, kasnije ubijenog, pukovnika Zulić Muje, tačnije jednog od njegovih pratilaca, izvršio premlaćivanje urednika Slobodne Bosne, Senada Avdića. To je trebalo da bude samo upozorenje Avdiću da ne dira Alispahića i njegove poslove.

    KONTAKTI U TOKU ISTRAGE I SUĐENJA: Pred samo hapšenje, sa mnom je kontaktirao Fikret Mašić. Tajno smo se sastali na Željezničkoj stanici. Njega je meni hitno poslao Ademović da bi mi naložio Keminu naredbu da o svemu šutimo, a da će oni odraditi ostatak dokaza, što je, po njima, trebalo biti najbolje rješenje za zaštitu države i službe. Ustvari, to je bio pokušaj pranja od nas i pokušaj zadržavanja fotelje od strane Ademovića. Kasnije su nam, preko advokata Fahrije Karkina, Mašić i Dautbašić počeli graditi namjerno labavi alibi - to je već u toku sudskog procesa - da bi na kraju, uz pomoć sudije Amira Jaganjca, sve prikazali kao: sastali smo se nas trojica kriminalaca da otmemo uzornog građanina i ratnog heroja Herendu Nedžada za 500 maraka. Sudija je za protuuslugu dobio novi auto i namještenje u Haagu, a Herenda život i novi luksuzni džip, te posao u privatnoj firmi kod jednog od načelnika AID-a. Nekoliko puta mi je Karkin prenio kontakte Dautbašića - u jednom momentu mi je ostalo upečatljivo da kaže: "Sad mi je bio Dautbašić i rekao da smo odlično odradili za službu i za državu i da nema nikakvih problema, izaći ćete sto posto zbog nedostatka dokaza. " AID je, dakle, plasirao, svjesno, preko advokata, laži da če nam se pomoči, međutim, radilo se o tome da se slučaj Ševe zataška, a da se mi osudimo kao kriminalci.
    civili- 69658 - 22.05.2012 : 0069 Basra - best (1)

    Iskaz AID-ovog agenta u predmetu ŠEVE (1)


    Ovaj iskaz je pripadnik AID-a Edin Garaplija, i mi ga samo prenosimo na ovoj stranici!

    HOĆU DA GOVORIM: Bismillahir-rahmanir-rahim, zahvala pripada samo Allahu dž. š. , neka je slava i selam Božijem poslaniku Muhammedu a. s.

    Sa ove vremenske distance, jasno mi je da smo izmanipulisani i na jedan podmukao način nepravedno osuđeni, a sve u svrhu da bi se prikrila prava istina i pozadina slučaja Herenda i terorističke grupe Ševe. Svo ovo vrijeme doživljavali smo bezbrojne psihičke pritiske, od našeg zatvaranja u izolaciju i u samice, gdje smo u istrazi proveli skoro šest mjeseci, pa do pritisaka i prijetnji našim porodicama tokom a i poslije samog izrežiranog sudskog postupka. I kao tačka na sve to dobio sam saznanja i informacije, iz najviših krugova AID-a, da je već razrađen plan moje likvidacije kako bi se i posljednji ključni svjedok svih ovih prljavih političkih igara ušutkao, a istina sakrila od javnosti jednostavnim saopćenjem kako sam slučajno i nesretno stradao u KPD Zenica. Operativni plan likvidacije se radi preko Asima Dautbašića i inžinjera Faika Kulovića, a treba se ostvariti injekcijom cijankalija.

    Zato hoću da kažem: mi smo, kao ovlaštena službena lica, radili po direktnom nalogu našeg direktora Keme Ademovića i sasvim legalno i po pravilu službe izvršili privođenje Herende Nedžada kao lica osumnjičenog za najgora kriminalna djela i djela terorizma. A nama je u startu, na osnovu dogovora dvije zaraćene strane Alispahić-Ademović, nametnut član 50 - otmice - preuzetog Zakona SFRJ, za što smo dobili po pet godina robije, a potom i pokušaj ubistva u svrhu prikrivanja člana 50, djela otmice, za koji sam ja dobio još devet godina. U ranijem SDB-u (Službi državne bezbjednosti), a kasnijem AID-u, nalazim se od polovine 1992. godine. Nakon reorganizacije službe i dolaska Kemala Ademovića na mjesto direktora, a na osnovu mojih ranije dokazanih patriotskih opredjeljenja i borbe protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, Ademović me, na insistiranje Mustafe Hafizovića, postavlja na mjesto zamjenika načelnika jedne od najoperativnijih linija rada u AID-u, centra za tajno praćenje, te mi daje nalog i smjernice za formiranje jednog tajnog tima koji bi radio na razbijanju infiltriranih obavještajnih neprijateljskih prodora u najviše organe vlasti. Dakle, ekipa je formirana u najvećoj tajnosti i bila je podređena direktno direktoru Ademoviću od kojeg je jedino dobijala naloge i smjernice za svoj rad.

    O SLUČAJU HERENDA: Na osnovu Ademovićevog naloga, mi smo, kao ovlašteni službeni radnici, pristupili hapšenju Herende i to ne kao teroristi, kako su nam pokušali svo ovo vrijeme nametnuti, već sasvim normalno, takoreći u po bijela dana, u centru grada, prethodno se legitimirajući i upozoravajući Herendu na njegova građanska prava. U trenutku hapšenja Herende, sa mnom je bio Pezo Haris, a u vozilu je bio Hasan Pervan, s tim da su bila još dvojica u ekipi koji su pokrivali u slučaju da dođe do opiranja Herende: Muran Refik i Kemal. Kod Herende su bile iskaznice AID-a, Službe državne bezbjednosti, MUP-a, vojne bezbjednosti, više legitimacija određenih humanitarnih organizacija, specijalne propusnice i ovlaštenja od armijskog vrha, generala Delića, Alispahića. Velika je laž i podvala da smo Herendu tokom istrage maltretirali raznim metodama, kao što je uriniranje u usta, vješanje na nekakve kuke, paljenje tabana itd. Sa njim smo radili strpljivo i humano. Herenda je kroz svoje iskaze potvrdio sva naša ranije prikupljena saznanja, a proširio ih je još u pravcu postojanja nelegalnih elektronskih punktova za prisluškivanje od strane Alispahića i Ugljena. Opremu za punktove dao je, nelegalno i bez znanja direktora Ademovića, Enver Mujezinović, koji je tada bio načelnik sarajevskog sektora AID-a. Nakon hapšenja, Herenda je sproveden u jednu od baza, pošto nam je ranije naložio Ademović da ga ne dovodimo u MUP.

    KO SU ŠEVE?: To je teroristička grupa (15 do 25 ljudi) koju je formirao Alija Delimustafić u maju '92. godine. Od samog početka ih je vodio i davao im naloge Ugljen Nedžad, a sa njima su se koristili mnogi: od Asima Dautbašića, preko Joze Jozića, pa do Bakira Alispahića i Envera Mujezinovića, te Muslimovića i Jašarevića u armijskom vrhu. Grupa Ševe predstavljala je snajpersku terorističku grupu sastavljenu od bivših pripadnika KOS-a te specijalista iz Niša, kao i od zavrbovanih kriminalaca sa podebljim policijskim dosjeima, od kojih je i Herenda Nedžad jedan. Jedinica je prošla kroz kampove SIS-a u Metkoviću te iranski kamp na Pogorelici gdje su obučavani za razne vidove terorističkih aktivnosti, od snajperskog dejstva pa do podmetanja eksplozivnih naprava i drugih vidova tihe likvidacije. Herenda je nakon isljeđivanaja priznao mnoge stvari. Naime, mi smo iskoristili ulazne podatke o njegovim aktivnostima koje nam je dao Ademović, a Herendi predstavili da ih dobijamo od Dragana Božića, jednog od pripadnika Ševa za kojeg smo rekli da je takođe uhapšen. Herenda se potpuno otvorio tako da u svojim iskazima potpuno potvrđuje naša saznanja te ih proširuje, najblaže rečeno, šokantnim i stravičnim priznanjima o svom učešću u terorističkoj grupi Ševe. Napomenut ću samo snajperisanje po pripadnicima brigade Mušana Topalovića Cace i združenim snagama Armije i Ministarstva unutrašnjih poslova, što je imalo za cilj izazivanje sukoba širih razmjera a što je izazvalo direktno slabljenje odbrambene moći branilaca grada, zatim pokušaj atentata na Ismeta Bajramovića Ćelu kao jednog od ratnih komandanata, a koji je u jednom momentu zasmetao Bakiru Alispahiću, te sigurno najšokantnije priznanje - pokušaj atentata na tadašnjeg načelnika štaba Armije Bosne i Hercegovine, generala Halilovića. Pri tom pokušaju atentata, igrom slučaja, Halilović nije stradao, ali su stradali njegova supruga i njen brat. Ševe su, preko tehnike koju im je dao Enver Mujezinović, vršili neovlašteno prisluškivanje mnogih zvaničnika i članova najviše izvršne i političke vlasti Bosne i Hercegovine, i formirali specijalne dosjee o mnogim političarima. Herenda je naveo par dosjea - Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića.

    Ševe su imale niz izvora finansiranja: jedan glavni je išao preko specijalne kase Bakira Alispahića, odakle je Ugljen, uz znanje Alispahića, podizao ogromne sume novca, a novac u specijalnu kasu se slijevao iz kriminalnih izvora, trgovine drogom, prikupljanja finansijskih sredstava u inostranstvu. Herenda je u toku istrage spominjao akcije pranja novca preko Hajrudina Šumana, bivšeg direktora Pošte. Potom je dao iskaz o prikupljanju donacija na kojima je lično radio, a za šta su ga ovlastili Alispahić i Ugljen, a iste im direktno donosio na ruke. Zatim Herenda govori o Faiku Kuloviću zvanom Inžinjer, koji je pripremao injekcije sa specijalnim mehanizmima za ubrizgavanje, koje su bile napunjene cijankalijem.

    O ATENTATU NA HALILOVIĆA: Ševe su sve akcije postavljanja terorističkih naprava radili preko svog pripadnika poznatog pod nadimkom Makedonac. Plan akcije je bio jednostavan: postaviti ispod terase takvu jednu napravu, a zatim ostaviti par tragova koji bi eventualnu istragu odveli u krivom smjeru. Eksplozivna naprava je bila od plastičnog eksploziva i ona je aktivirana daljinski sa susjedne zgrade, dakle - po viđenju cilja. General Halilović je imao prije toga telefonski razgovor u kom se najavio da će doći kući, razgovarao je sa suprugom. Međutim, sretna okolnost i zadrška usput su mu spasili život. U međuvremenu, zajedno sa njegovom suprugom je na terasu izašao njen brat, koji je stasom i vjerovatno činjenicom što je imao na sebi - koliko se sjećam po iskazu Herende - maskirnu uniformu, podsjetio na Halilovića, tako da su pripadnici ove terorističke grupe mislili da je to general i pristupili aktiviranju eksploziva. Direktni rukovodilac grupe bio je Nedžad Ugljen, a Herenda smatra da je politička inicijativa i podrška za ovu akciju išla od Bakira Alispahića i Fikreta Muslimovića. Ševe su vršile sistematsko praćenje cilja, u ovom slučaju generala Halilovića, vršili su nadziranje njegovih telefona, pripremali više mogućih varijanti likvidacije od kojih su se odlučili za postavljanje bombe. U ovoj akciji je učestvovala trojka: Herenda, Božić Dragan i Makedonac koji je pripremio eksplozivnu napravu. Da bi sve prikrili, plasirali su informaciju da je bilo granatiranje, da je "maljutkom" pogođen stan, a u svrhu toga su razvukli kabl od "maljutke" i donijeli neke krhotine tako da su to rasporedili okolo i to je trebalo da navede istragu da je to sa srpske strane raketirano, da je navođena raketa pogodila stan. Inače, sva priznanja Herende su fonetski dokumentovana i proslijeđena odmah direktno direktoru Ademoviću.

    O ĆELI: Pronađena je specijalna snajperska puška sa prigušivačem i optikom s kojom je vršen atentat i na Ismeta Bajramovića Ćelu na Ciglanama. Herenda je rekao da je to učinio, čini mi se, njegov rođak ili rođak njegove žene, ne mogu se sjetiti imena, koji je bio sa njim u jedinici. On je odbijao da kaže da je on to učinio, iako je puška kojom je ovaj gađan nađena kod njega.

    O SEBI I PRETPOSTAVLJENIMA: Obavljao sam stranački zadatak unutrašnje kontrole rada SDB-a, te lociranje destruktivnih kriminogenih žarišta i neprijateljskih obavještajnih proboja, a za šta sam izvještaje podnosio Mustafi Hafizoviću, funkcioneru Stranke demokratske akcije. Sa Bakirom Alispahićem nikad nisam imao direktne kontakte i dodire. Ugljen me je počeo odmah gaziti i zazirati od mene. Sa Irfanom Ljevakovićem sam razmjenjivao neke informacije, ali mislim da smo u suštini zazirali jedan od drugog. Pokušao sam mu lično, a i preko nekih zajedničkih političkih prijatelja, skrenuti pažnju na manipulisanje Alispahića i Ugljena sa njim, ali mislim da me nije uzeo ozbiljno. Što se tiče Mujezinovića, od njega smo svi redom zazirali, sem Alispahića i Ugljena, jer smo znali za njegovu još aktivnu vezu sa KOS-om, tajnom srpskom policijom koju je ostvarivao preko svog mentora Fikreta Muslimovića.
    civili- 69656 - 22.05.2012 : 0069 Basra - best (0)

    RE: Boško i Admira


    Stranački sukobi unutar muslimanske političke scene u Sarajevu se vode vec duže vremena nesmanjenom žestinom i bez rukavica. To je rezultiralo iznošenjem prljavog veša pa je tako na vidjelo izašao i slučaj gnusnog ubistva ovo dvoje mladih ljudi na Vrbanja mostu. Naime, zna se da su ih ubili pripadnici zloglasnog odreda ubica muslimanske tajne policije AID, pod imenom "Ševe".


    U iskazu jednog od pripadnika AID-a datog istražiteljima Haskog suda navodi se čak i ime izvršioca ovog dvostrukog ubistva a to je Nedžad Herenda koji je, opet, zaštićeni svjedok Haskog suda i živi negdje pod laznim imenom. Isti je izvršilac pokušaja ubistva zločinca Ismeta Bajramovica - Ćele koji je pogođen snajperom. Takođe je optužen za ubistvo brata i supruge još jednog zločinca - Sefera Halilovića itd...

    Ševe su tabu tema u Federaciji. I sad se glava gubi ako se počne čačkati ta tema, jer nije tajna da je pomenuti eskadron smrti, izvršio mnoge zločine za koje je optužena srpska strana, od eksplozija u redovima za hljeb, markala, pa do ubistva nedužnih civila, djece, žena staraca na muslimanskoj strani i uvjek blizu linije razgraničenja, kako bi se optužila srpska strana.

    Evo jednog malog isječka iz pisanja "Dnevnog Avaza"

    Kako se navodi u posljednjem pismu koje je prije smrti napisao drugi čovjek Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) Nedžad Ugljen, za Boškovo i Admirino ubistvo odgovorna je zloglasna tajna jedinica Armije RBiH "Ševe".


  • Nedžad Herenda, koji je neko vreme bio i vođa grupe, s pripadnikom "Ševa" Draganom Šošićem na Vrbanja mostu likvidirao je mladi par Boška Brkića i Admiru Ismić. On i Dragan nalazili su se na prostoru bivše zgrade "Steleksa", odnosno Elektrotehničkog fakulteta. Zamaskirani, sa te pozicije gađali su ih na mostu kada su mladić i devojka pokušali da pređu na stranu pod kontrolom VRS - kaže se u Ugljenovom pismu.


  • Ako se ikad istraži slučaj "Ševe" sve će biti mnogo jasnije a i mnogo drugačije.
    civili- 69654 - 21.05.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

    Boško i Admira


    Ovakvih primjera je na Grbavici bilo dosta, uvjek isti scenario, samo druge žrtve nesretnih događaja.. .

    Meni je još od tog 19. maja 1993. godine savršeno jasno kako i zašto se desio taj gnusni zločin, ali se još uvjek pitam zašto očigledno nije i dokazano, tj. zašto Svijet ne zna pravu istinu.

    Jedno je sigurno, ovo ubistvo je vrlo lako dokazati!

    Prelazak na Grbavicu se u to vrijeme obavljao po sledećem scenariju: Obično bi neko iz "Razmjene" sa Grbavice dogovorio sa muslimanskom stranom broj osoba koje treba prebaciti na našu stranu, tačno vrijeme i cijenu koja se mora platiti muslimanima za prelazak na Grbavicu.

    Upravo ovo je napisano, doduše na engleskom, u Wikipediji u vezi Admirinog i Boškovog prelaska na lijevu obalu Miljacke:

    "An arrangement was made for May 19, 1993 at 17:00 h that no one would fire as the couple approached!"

    U trenutku kada su se Admira i Boško došli na početak mosta, na njih su ispaljena dva hica iz snajpera. Sve ostalo je već dobro poznata priča!

    U svijesti svakog srpskog borca na Grbavici je bila duboko urezana informacija da samo Srbi prelaze na njihovu stranu. Prema tome, niko od srpskih boraca na lijevoj obali Miljacke nije imao nikakvog razloga da u po bijela dana, a bilo je negdje oko 5 sati popodne, puca u ovaj mladi par...

    Sa druge strane, lokalne bande u muslimanskom dijelu Sarajeva su bile u stalnom sukobu oko podjele novca dobijenog za prelazak Srba na Grbavicu. Vrlo je moguće da su Boškove i Admirine ubice ovaj gnusni zločin izvršili iz koristoljublja, ili da pokažu ko je glavni hadžija, tj. koja banda prikuplja "mostarinu".

    Vrlo je interesantna i informacija da su Admira i Boško sa sobom nosili i izvjesnu količinu deviza. Ovo je isto kao kada baciš antilopu u kavez pun gladnih lavova, jer su u Sarajevu ljudi gubili glavu za deset maraka, a ne za torbu punu deviza bogate srpske porodice Brkić.

    Po principu, "Srbin može proći, ali lova ne" Boško i Admira su ubijeni na muslimanskoj strani mosta, tačno na mjestu gdje most počinje.. . Snajperista je imao jasne instrukcije kada treba da puca jer neko je morao da ode do mosta da pokupi devize kada padne mrak.

    Stvari su jasne: muslimanska strana je imala motiv za ubistvo, a izgleda da se po imenu zna ko su bili snajperisti. Sem njih dvojice, trebalo bi "protresti" i muslimane koji su ugovarali "razmjenu", jer je vjerovatno neko od njih i "došapnuo" snajperistima da će Boško kod sebe imati i dosta deviza.

    Da je kojim slučajem Boško ubijen na srpskoj strani mosta, i da su se Srbi dočepali njegovog novca, ja bih posumnjao da su srpski kriminalci umješani u ubistvo. Ovako sam apsolutno siguran da znam sa koje strane rijeke su došla ona dva snajperski hica.

    Drugim riječima, Boškovo i Admirino ubistvo nema nikavu nacionalnu pozadinu! Djelo je sitnih kriminalaca koji su to učinili zbog deviza! Zbog toga, za njega nisu krivi ni Srbi ni muslimani, nego sitni lopovi, kriminalci i ubice, bez obzira kako im je ime. Uprkos tome, muslimanska strana nikada neće dozvoliti da se počinioci ovoga ubistva osude, jer se ovaj događaj i nakon 19 godina u žiži svjetskih medija.

    Ono što mene posebno izluđuje u čitavom ovom incidentu jeste - srpska strana. Boško i Admira su prebačeni u Lukavicu, i nad njima je izvršena autopsija, tako da neko od naših ljekara pouzdano zna iz kog pravca su ispaljena ona dva snajperska hica. Siguran sam da nalaz obdukcije još uvijek postoji, i da bi on mogao da otkloni sve moguće dileme oko ovog dvostrukog ubistva.

    Kod nas Srba niko neće da se počeše tamo gdje ga ne svrbi, tj. da se zarovi u bolničke arhive i dokaže nešto što vrlo malo nas želi da pročita. Međutim, čini mi se da ćemo se svi mi češati po istom mjestu kada Švajcarci snime film, i po ustaljenom običaju, za ubistvo sarajevskog Romea i Julije optuže - koga drugog nego nas Srbe!

    civili- 69646 - 21.05.2012 : F-16 Brioni Vogošća - best (1)

    Boško i Admira


    Pa ovo je strašno! Pa stvarno ne mogu da zamislim da poslije 20 godina još uvijek postoji nedoumica o njihovoj pogibiji i ovih dana na godišnjicu njihove smrti, pojavljuju se razne nebulozne verzije, kako ih je snajperom pogodila ruka nekog četnika sa Vraca ili Grbavice svejedno.

    Već i mala djeca znaju da su ih pobili pripadnici Armije BiH, čak se znaju imena i prezimena ljudi koji su pucali, lokacije odakle su pucali i sve ostalo.

    Uveče, nakon što su pobijeni, opelješene su njihove torbe pune deviza, a tijela su ostavljena nekoliko dana u ulici koja vodi od Skenderije prema Grbavici, neposredno ispred Vrbanja mosta i po njima je pucano iz svih oružja danima. Razgovarao sam sa ljudima koji su bili neposredni očevici pomenutog događaja i nesumnjivo je da su egzekutori ovog nesrećnog para bili upravo iz redova Armije BiH.

    Nisu mi sasvim jasni pripadnici protivničke strane, koji znaju istinu o pogibiji Boška i Admire, a uporno pokušavaju nekome da dokažu nešto u što ni oni sami ne vjeruju.
    civili- 69634 - 21.05.2012 : Mrakovica Kozara Kozara - best (1)

    Sarajevski Romeo i Julija


    Evo i jednog priloga iz sarajevske štampe o ubistvu na Vrbanja mostu dvoje mladih zaljubljenih Sarajlija. Neka vide šta su radili "hrabri borci" armije BiH, i krajnje je vrijeme da prestanu sa svojim podmetanjima nama Srbima.

    Sarajevski Romeo i Julija: Hoće li ikada biti otkrivena istina o ubistvu Admire i Boška?

    Autor M. Gušić - 19. 05. 2012. godine

    O njihovoj ljubavi Sarajevo je pričalo, kroz suze započinje priču o tragičnoj ljubavi Admire Ismić i Boška Brkića, koje su svjetski mediji prozvali sarajevskim Romeom i Julijom.

    Admirina majka Nedreta: "Samo rijetki su se jučer sjetili godišnjice njihove pogibije te obišli groblje Lav, gdje su ukopani jedno do drugoga."

    Kako nam je kazala Nedreta, Admira i Boško zaljubili su se u trećem razredu gimnazije. Beskrajno su se voljeli i nakon završetka studija spremali su vjenčanje. Njihove planove, međutim, prekinuo je rat u BiH.

    Prvi metak

  • Rat ih je zatekao dok su još studirali. Odjednom se sve promijenilo. Više nije bilo sigurno hodati ulicama. Granate su neprestano padale. Sarajevo je bilo u obruču, ali ipak, Admira i Boško nisu se razdvajali. Sa zajedničkim prijateljima dogovorili su izlazak iz opkoljenog Sarajeva - prisjeća se Nedreta.

    Slobodu, kako kaže Nedreta, nisu doživjeli. Dva snajperska metka pogodila su ih na tadašnjem Vrbanja mostu.


  • Prvi metak pogodio je Boška i na mjestu ga usmrtio. Drugi je pogodio Admiru, teško je ranivši. Iako ranjena, Admira je dopuzala do Boška, zagrlila ga i tako dočekala smrt. Dugo nisam znala šta se s njima dogodilo. Čula sam tek nakon tri dana da su poginuli - kaže nam Nedreta.

    Njihova mrtva tijela sedam dana su ležala na mostu, jer su snage UN-a odbile da ih izvuku dok ne bude proglašeno primirje.


  • Nakon sedam dana izvukli su ih pripadnici radnog voda VRS. Nekoliko dana kasnije, sahranjeni su na vojničkom groblju u Lukavici. Nakon rata, 1996. godine, njihovi posmrtni ostaci prebačeni su u Sarajevo i sahranjeni na groblju Lav - navodi Nedreta.

    Mogao otići

    Boškova majka Rada Brkić, koja živi u Kruševcu, rekla nam je da je iz Sarajeva otišla nakon što su pale granate na dva stana u kojima je živjela s Boškom.

  • Mogao je otići sa mnom, ali nije htio ni da čuje. Ostao je s Admirom. Tu su se trebali vjenčati i nakon toga otići u inostranstvo. Nisu uspjeli dočekati da žive slobodno - kroz plač se prisjeća Rada.

    Boško i Adira su ukopani zajedno ukopani groblju Lav. Ubili su ih propadnici zloglasnog odreda "Ševe".

    Kako se navodi u posljednjem pismu koje je prije smrti napisao drugi čovjek Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID) Nedžad Ugljen, za Boškovo i Admirino ubistvo odgovorna je zloglasna tajna jedinica Armije RBiH "Ševe".

  • "Nedžad Herenda, koji je neko vreme bio i vođa grupe, s pripadnikom "Ševa" Draganom Šošićem na Vrbanja mostu likvidirao je mladi par Boška Brkića i Admiru Ismić. On i Dragan nalazili su se na prostoru bivše zgrade "Steleksa", odnosno Elektrotehničkog fakulteta. Zamaskirani, sa te pozicije gađali su ih na mostu kada su mladić i devojka pokušali da pređu na stranu pod kontrolom VRS - kaže se u Ugljenovom pismu.

    Švajcarci 2013. godine počinju snimati film o Bošku i Admiri

    O tragičnoj ljubavi Boška i Admire pisane su knjige i pjesme, snimani filmovi, rađene pozorišne predstave, a nagrađivani švicarski reditelj Klaudio Fah (Claudio Faeh) na proljeće 2013. godine će početi sa snimanjem dugometražnog filma "Leaving Sarajevo", u prevodu "Napuštajući Sarajevo".
  • civili- 68010 - 26.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

    Nataša Ponjavić i Predrag Gojković


    Autor teksta: Željko Tomić

    Na zapadnoj strani groblja u Miljevićima, na liniji gdje prestaje groblje i počinje pojas nepokošene trave, pažnju mi privuče spomenik u obliku srca. U njemu su sahranjeni Nataša Ponjavić i Predrag Gojković.

    Kako se spomenik nalazi daleko od grobljanske kapije, mali je broj onih koji će slučajno proći pored njega, a još je manje onih koji zastanu, zapale svijeću, ili se bar prekrste. A bilo bi mnogo takvih, i prolaznika i namjernika, samo da znaju kakvu strašnu tajnu krije ovaj grob!

    Jednog vrelog avgustovskog dana, put me sasvim slučajno nanese na ovo mjesto. Zastadoh zadivljen toplinom osmjeha koja zrači iz hladnog mramora. Moja saputnica me podsjeti na jedan tužni događaj iz onih sumornih ratnih dana koji su mnogi od nas već odavno zaboravili.

    Natasa Ponjavic i Predrag GojkovicU grobu je sahranjeno dvoje mladih Srba, Nataša Ponjavić i Predrag Gojković. Početkom devedesetih godina, kada je rat buknuo u Bosni, Nataša i Predrag su bili u onom životnom dobu kada zatvaraš vrata djetinjstvu i počinješ jedan sasvim drugačiji život. Zaneseni svojom velikom ljubavlju, ovo dvoje mladih uopšte nisu bili zainteresovani za politička previranja u njihovom rodnom gradu. Živjeli su u svom vlastitom svijetu, svom ljubavnom gnijezdu koje bješe veličine jednog stana na Skenderiji.

    U aprilu 1992. godine, Predrag je izašao iz Sarajeva i otišao u selo Stanojeviće, ali se nakon svega par dana zbog Nataše vratio u Sarajevo, uz čvrsto obećanje roditeljima da će odmah doći kući, čim pronađe Natašu. Međutim, u Sarajevu se dogovara sa Natašom da odu u Predragov stan, u nadi da rat neće dugo trajati i da će uskoro moći objaviti njihovu vjeridbu.

    Predragovi roditelji su uzaludno pokušavali da djecu izvuku iz Sarajeva, ali su svi putevi i kanali bili čvrsto zatvoreni. Zbog toga im je jedino preostalo da im šalju pakete i novac i da se nadaju srećnom ishodu.

    A onda je došao taj kobni 2. juli 1992. godine. Malo je poznato, i vjerovatno nikada nećemo ni saznati, kroz kakve je sve strahote prolazila osamnaestogodišnja Nataša prije nego što je ubijena. Ništa bolja sudbina nije zadesila ni Predraga Gojkovića.

    Bolna je istina što Predrag i Nataša ni za šta nisu bili krivi! Doduše, bili su Srbi, ali su voljeli svoj rodni grad, pa su zbog toga i odlučili da ostanu u njemu. Njihova jedina greška je što su iskreno vjerovali u bratstvo i jedinstvo i mislili da im komšije muslimani neće ništa...

    Samo dva dana nakon Predragovog i Natašinog odvođenja, u stan porodice Gojković na Skenderiji se uselila tetka Mušana Topalovića - Cace, inače njihova prva komšinica iz prizemlja. Sve je ovo ukazivalo da je vjerovatnoća da su ova djeca živa veoma male. Uprkos tome, Natašina majka i sestra su provele cijeli rat u muslimanskom dijelu Sarajeva, uzaludno pokušavajući da nešto više saznajuu o Nataši i Predragu.

    Proučavajući tužne sudbine sarajevskih Srba, došao sam do gorke istine da se najveći broj ubistava nad njima desio upravo zbog - stanova i njihove imovine.

    Nakon ovog strašnog zločina, gubi se svaki trag posmrtnim ostacima ovog mladog bračnog para. U godinama nakon rata njihove porodice su uzaludno pokušavale da ih pronađu, sa namjerom da pristojno sahrane svoju djecu. Data je i krv za DNK analizu, ali je svaka potraga je bila bezuspješna. Porodice su čekale, i čekale, i čekale. To čekanje je trajalo punih 15 godina!

    Kada su njihovi posmrtni ostaci najzad pronađeni, ili bolje rečeno samo jedan dio njih, Predrag i Nataša su dobili svoj vječiti mir. Sahranjeni su u istu grobnicu, ispod ovog prelijepog spomenika od crnog mermera, koji simboliše njihovu veliku ljubav.

    Interesantno je i to da je Natašino ime stavljeno na spomenik ubijene djece Sarajeva, tj. ona je tamo navedena kao "žrtava četničke agresije".

    U moru informacija do kojih su porodice Gojković i Ponjavić došle, najvjerovatnija je ona da su te kobne večeri odvedeni u komandu na Bistriku, gdje su bili na "informativnom razgovoru" i da su nedugo potom pogubljeni na putu gdje su i ostali da leže. Ujutro ih tamo više nije bilo, pa je pretpostavka da su odvučeni u neku od mnogobrojnih masovnih grobnica koje su u to vrijeme postojale u Sarajevu. Više podataka u ovom trenutku ne mogu da objavim, jer se porodice još uvjek nadaju da će počinioci ovog gnusnog zločina jednog dana odgovarati pred licem pravde.

    Neka je vječna slava ovoj nedužnoj djeci, koja su nastradala zbog toga što su vjerovala u zajednički suživot sa muslimanima.

    Velika je sramota da njihovi krvnici, kao i ubice preostalih pet hiljada srpskih civila koji su pogubljeni u Sarajevu, još uvijek nisu kažnjeni. A kako bi, kad u Bosni nema pravde, niti će je ikada biti!

    Nataša i Predrag su bili istinski Romeo i Julija, nevine žrtve ovoga rata koji srpski političari danas pokušavaju da zaborave. Naše mrtve više niko ne spominje, pa čak im se ni broj ne zna.

    Putniče namjerniče, ukoliko te noge nanesu i do groblja u Miljevićima, molim te ne zaboravi da i na Natašinom i Predragovom grobu zapališ jednu svjeću!


    Natasa Ponjavic i Predrag Gojkovic Nataša Ponjavić je rođena 25. januara 1974. godine u Sarajevu od oca Ratka. Predrag Gojković je rođen 09.01.1971. godine u Sarajevu od oca Žarka. Nestali su 2. jula 1992. godine.

    Ni Predragov otac, Žarko, nije preživio rat! Kao pripadnik VRS nestao je 29.10.1994. godine u rejonu Treskavice, a razmenjen tek 40 dana nakon njegove pogibije. Predragov mlađi brat, Nenad, svoga oca Žarka prepoznao na Federalnoj televiziji, koja je snimala kompletnu akciju muslimanske vojske na Treskavici.

    Eto, tako je jedna normalna, četvoročlana srpska porodica prepolovljena u onom groznom ratnom vihoru.

    Da Nataša i Predrag nikada neće biti zaboravljeni od strane njihovih porodica govori i podatak da se Predragova sestričina zove - Nataša.



    Idi na stranu - |1|2|