fix
Logo
fix
Nalazite se na Sa1992-BIJELI_VUKOVI
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

bijeli_vukovi- 71904 - 24.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)


Bijeli Vukovi - srpski dnevnik ruskog dobrovoljca

Njegovo ime je Oleg Vitaljevič Valeckij i on je napisao knjigu "Bijeli Vukovi", koja predstavlja dnevnik ruskog dobrovoljca, a ratovao u Višegradu, na Nišićima, u Hadžićima, a kasnije i na Kosovu. Knjiga je na ruskom, i mada sam počeo da pomalo zaboravljam ovaj jezik, istu sam pročitao sa zadovoljstvom.

U narednim mjesecima ću pokušati da prevedem ovu knjigu na srpski jezik, u čast svim onim Rusima koji su se borili rame uz rame sa svojom srpskom braćom..


Олег Витальевич Валецкий
ВОЛКИ БЕЛЫЕ
Сербский дневник русского добровольца 1993-1999
Оглавление
Предисловие

Глава 1. Вышеград
Глава 2. Из Белграда в Сараево
Глава 3. Район Еврейского "гробля" и отряд Алексича. Операция Тырново-Игмана
Глава 4. Октябрь 1993
Глава 5. Командировка под Олово
Глава 6. Становление 3-го Русского добровольческого отряда


Глава 7. Зимние бои в Сараево
Глава 8. Перемирие в зоне Сараево
Глава 9. Поездка в Москву (апрель - июнь 1994)
Глава 10. Весна-лето 1994 года - смерть Шкрабова и распад отряда
Глава 11. "Белые волки"
Глава 12. Русские в сербской среде
Глава 13. Начало войны в Косово и мое прибытие в Приштину
Глава 14. Дреница
Глава 15. Особенности действий Югославской армии и УЧК
bijeli_vukovi- 71907 - 24.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (0)

Knjiga: Bijeli Vukovi (1. dio)


Autor: Oljeg Vitaljević Valeckij
Dnevnik srpsko-ruskog dobrovoljca od 1993 do 1999 godine

Sadržaj

Glava 1: Višegrad
Glava 2: Od Beograda do Sarajeva
Glava 3: Jevrejsko groblje i jedinica Slavka Aleksića. Operacija Trnovo-Igman.
Glava 4: Oktobar 1993. godine.
Glava 5: Put za Trnovo, Igman
Glava 6: Formiranje 3. ruskog dobrovoljačkog odreda
Glava 7: Zimski rat u Sarajevu
Glava 8: Primirje u Sarajevu
Glava 9: Put u Moskvu (april-jun 1994. godine)
Glava 10: Proljeće-ljeto 1994. godine - smrt Škrabova i raspad Odreda
Glava 11: "Bijeli Vukovi"
Glava 12: Rusi u srpskim medijima
Glava 13: Početak rata na Kosovu i moj dolazak u Prištinu
Glava 14: Drenica
Glava 15: Specifičnosti sukoba JA i OVK

Tehnička obrada i štampa: Olga Kurjaškina Sergejevna uz pomoć obrade nekih poglavlja od strane Vladimira Noda
Lektor: Robert Rebertović Oganjan
Prevod na srpski: Željko Tomić


Uvod

Ovo moje pisanje sam započeo 1996 godine i prvobitno sam ga zamislio kao dnevnik koji sam radio na brzinu. Međutim, kasnije se pojavila potreba da osmislim ovaj materijal. O knjizi sam počeo razmišljati još 1995. godine, nakon što sam se vratio iz Jugoslavije u Rusiju, ali sam prvo poglavlje iste u prilično kompletnom obliku završio još u stacionaru u Prijedoru. Možda mi je upravo to pomoglo da potpuno ne zaglupim od beskorisnih i neplodnih razgovora. Tokom vremena sam postajao sve zadovoljniji sa svojim radom, tako da sam počeo da osjećam obavezu da zavrišim ovu knjigu. Neki manji fragmenti iz ove knjige su preuzeti od strane novinara Malevanova u novinama "Rodoljub" i objavljeni su 1995. godine.

Poglavlja 5. i 6. su objavljena u novinama "Vojnik sreće", i ona su prerađena od strane Sergeja Panasenko, za što sam mu neizmjerno zahvalan. Kasnije, u 1999. godini, poslije povratka sa Kosova, napisao sam kratak članak na osnovu svojih štabskih zapisa u toku rata. Ovaj tekst je u Beogradu objavio Đorđe Đuričić, potomak ruskih imigranata i prevodilac sa ruskog jezika. Nažalost, kompjutere i internet sam počeo da koristim tek 2001. godine, pa sam svoje zapise o Kosovu objavio u tom istom "Vojniku sreće", broj 2 i 4 za 2002. godinu, uz pomoć glavnog urednika Olega Skirja.


U 2004. godini sam objavio par poglavlja iz ove knjige, skupa sa mojim ostalim radovima, na stranici pokojnog Vladimira Grigorijeva "Umjetnost rata" (artofwar. ru). Kako sam živio u Bosni i Hercegovini, značajan posao oko pripremanja spisa je na sebe preuzela moja majka Natalija, o njenom vlastitom trošku.

Kako nije bilo tako lako prebaciti sve materijale iz Republike Srpske u Sibir, tek nedavno sam bio u stanju pripremiti skraćenu verziju ove knjige. Ovo je i razlog zašto nisam u potpunosti opisao moje dvije godine ratovanja u Bosni i Hercegovini kao vojnik Vojske Republike Srpske ( prema vojnoj knjižici tamo sam bio od 15. marta 1993. godine pa do 19. janurara 1995. godine. Sa druge strane, moje učešće u ratu na Kosovu i Metohiji kao vojnik Jugoslovenske Armije, od 6. aprila pa do 17 juna 1999. godine, je u potpunosti opisano.

Ovaj moj rad bi bio koristan ukoliko mi da nekakvo opravdanje za sve one teške godine koje sam proveo u Bosni i Hercegovini, a kasnije i Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Mislim da bi ova knjiga mogla biti interesantna vojnim licima. Uz to, mogu da kažem, na osnovu svog vlastitog iskustva, da naš narod knjige više ne zanimaju. Nažalost, u Rusiji ima jako puno ljudi koji su nezainteresovani za knjige i nije ih briga za iskustva drugih ljudi. Postoji jedno nepisano geslo koje kaže "Rusija je postojala i uvjek će postojati". Htio sam ovu tvrdnju predstvaviti nekako neracionalnom, jer po njoj proučavanje srpskog iskustva nema smisla. Naravno, Srbi su se sa ovim interesantnim iskustvom, i sami su poprilično zaslužni za svoj poraz koji je preživila Jugoslavija. Čak bi i ljudi u perspektivnoj Moskvi trebali da razmisle zašto je u bivšoj Jugoslaviji, koja je imala relativno visok životni standard, izbio rat tako brzo, i u kojoj su ljudi morali da proučavaju vojnu doktrinu u cilju vlastitog preživljavanja.

Ja u ovoj knjizi ne dajem neke gotove odgovore, ali dajem svoj doprinos tim pitanjima. Ova knjiga, kako ja to shvatam, iznosi što je moguće realniju sliku rata. Naravno, ponešto sam i izostavio jer nisam htio da se mješam u nečije privatne živote, ali sam mnoge stvari realno opisao. U bilo kojem slučaju, nisam mogao izmisliti melodramu o ljubavi, ili borbu sa srpskim "vitezovima", ruskim "medvjedima" i hordama mudžahedina, pošto bi za mene bilo neprofesionalno da lažem. Naravno, mogao sam ovu knjigu objaviti i u Srbiji, gdje ljudi vole ovu literaturu ali nisam naišao na podršku srpskih "patriotskih" organizacija.

Ovu knjigu sam pisao godinama, ali ne iz razloga da postanem sledeći javni čuvar "slovenskog jedinstva". Doduše, ne poričem potrebu za takvim jedinstvom, iako mislim da bi ono trebalo da bude postavljeno na čvrste temelje duhovnog stanja društva. Rat najbolje pokazuje sve djelove društva, pa zbog toga kritikovati ovu knjigu je isto kao kritikovati svoju sliku u ogledalu.
bijeli_vukovi- 72020 - 27.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac 1 - best (2)

Kako su poginuli Sergej Mironćuk i Jurij Pilipćik


Pokušao sam da za vas prevedem sa ruskog jedan dio knjige pod nazivom "Bijeli Vukovi", autora Olega Vitaljevića Valeckoga, koja govori o pogibiji Jurija Pilipćika i Sergeja Mironćuka, ruskih dobrovoljaca na području Srpskog Sarajeva.

Ovom prilikom bi želio da se zahvalim i mom bratu pravoslavcu iz daleke Rusije koji mi je poslao ovu knjigu nakon što je na ovoj stranici pročitao da sam zainteresovan za biografiju Jurija Pilipćika...


U to vrijeme nije dolazila u pitanje pobjeda, već opstanak Srpskog Sarajeva, što je u suprotnosti sa onim što su izvještavale zapadna sredstva informisanja. Na tim prostorima je živjelo desetine hiljada srpskih civila, porodica srpskih boraca koji su se borili na frontu.

Neprijateljska operacija deblokade Sarajeva je završena kao kompletan neuspjeh muslimanskih generala Bosne i Hercegovine, koji su imali na desetine poginulih i stotine ranjenih boraca. Međutim, i Srbi su pretrpjeli značajne gubitke, a među mrtvima su bila i dva Rusa - Jurij Pilipćik, rođen u Kišinevu (Moldavija), i Sergej Mironćuk, koji je živio u Odesi (Ukrajina) i bio na službi u miliciji.

Jurija nisam poznavao, ali sam čuo da je bio pripadnik Jurišnog bataljona Ilijaške brigade, skupa sa još jednim Rusom, Alikom, koji je porijeklom odnekud iz Centralne Azije. Jurij je poginuo kada je neprijatelj probio liniju kod Vogošće, gdje je iskoristio lošu organizaciju srpske odbrane i tako došao skoro do sela Semizovac, koje se nalazi u neposrednoj blizini Vogošće. U toj akciji muslimani su pretrpjeli velike gubitke od strane srpske interventne jedinice.

Sergeja sam poznavao. On je proveo par sedmica u našoj ruskoj grupi pod komandom Aleksića, a zatim je otišao kod Borisa u Kasindolski bataljon. Tamo je ratovao nekoliko mjeseci i bio je kod Trnova za vrijeme neprijateljske ofanzive. U to vrijeme Sergej je na ratištu zamjenjivao jednog Srbina. Kada je počela neprijateljska ofanziva, lokalni komandanti su napustili liniju fronta, zajedno sa većinom srpskih boraca, tako da su Sergej i Zoran Kezić zarobljeni od strane muslimana nakon što su zbog eksplozije granate ostali onesvješćeni u rovu.

Borci iz muslimanske interventne grupe su se prema Sergeju odnosili humano, pa su ga čak ponudili i cigaretom. Međutim, nakon toga je pristigla i glavnina muslimanske vojske. Uprkos činjenici da je on pokušao da im se odupre, on je naprosto pregažen.

Nakon toga je slijedilo višednevno ispitivanje. Oficir iz vojne bezbjednosti, koji je ispitivao Sergeja, je bio Himzo Popović. Interesantno je i to da je njegovo prezime tipično za Srbe, i nikako za muslimane. Nakon dugotrajnog mučenja, u toku kojeg su mu čak odsjekli i noge i ruke, Sergej je konačno ubijen.

Nešto kasnije, Sergej je razmjenjen. Sahranjen je u Donjim Miljevićima, dok je Jurij Pilipčik nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma prenešen na Vojničko groblje u Sokocu.

Олег Витальевич Валецкий
ВОЛКИ БЕЛЫЕ
Сербский дневник русского добровольца 1993-1999


Изуродовав Сергея, они в конце концов его убили, и после долгих мытарств, передали сербской стороне. Он был похоронен на кладбище Дони Миливичи с остальными погибшими русскими добровольцами, тогда как Юра Пилипичик, был перезахоронен на кладбище в Соколаце, в связи с переходом Сербского Сараево в мусульманские руки (по договору о мире в Дейтоне и Париже, октябрь - ноябрь 1995 года).
bijeli_vukovi- 72030 - 27.07.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

Glava 1: Višegrad


Dnevnik srpsko-ruskog dobrovoljca od 1993 do 1999 godine
Odlomci iz knjige "Bijeli Vukovi"
Autor: Oljeg Vitaljević Valeckij
Prevod sa ruskog jezika: Željko Tomić


Topli majski dan 1993. godine. Sjedim za stolom nekog kafića na beogradskoj željezničkoj stanici i pijem pivo iz krigle od pola litra. Sa mnom su i saborci Ruskog dobrovoljačkog odreda, koji se od početka marta 1993. godine nalaze u Višegradu, malom gradu na rijeci Drina u Istočnoj Bosni, koji se sada nalazi u Republici Srpskoj, koja je nastala unutar Bosne i Hercegovine.

Već drugi dan čekamo da se susretnemo sa svojim prijateljima iz Višegrada. Za to vrijeme smo se sreli sa dva ruska dobrovoljca koja se vraćaju iz Republike Srpske Krajine, zatim još jednog Rusa, za koga je teško pretpostaviti kojim putevima je došao u Srbiju, a koji se nalazi u sastavu Specijalne milicije koja je na Kosovu. Primjetili smo i kikboksere is Petrovgrada, ali oni nisu imali želju da se upoznamo. Mnogo bolja i pristojnija, za razliku od heroja sportskih terena, bila je Lona, djevojka iz Dnjepropetrovska. Ona je išla kući ne zato što je to htjela već pod pritiskom deportacije, uz pratnju lokalne policije. Ona je upravo je završila svoj posao igračice u nekom striptiz baru.

Iako bi nam, nakon dva mjeseca potucanja po bosanskim planinama, bilo drago da se sretnemo sa jednim našim zemljakom, nakon dugotrajnog čekanja da se on pojavi na jednoj lokalnoj pijaci u Beogradu, nostalgija je potpuno iščezla.

Za razliku od mojih drugova, mene povratak kući uopšte nije interesovao jer u Rusiji nisam imao nikakvih obaveza. Sa druge strane, bio sam jako razočaran što sam proveo mjesec dana u nekakvoj bolnici u Užicu, a da sam prije toga samo mjesec dana bio na ratištu, pa se zbog toga nisam mogao smatrati ratnim veteranom. Rat još uvjek nisam bio dovoljno iskusio, a toliko sam želio da učestvujem u velikim vojnim operacijama!

Ne želim da na ovom mjestu pišem o preliminarnim pregovorima koje su doveli do moje misije na jugoslovensko ratište. Tih mjesec dana sam ratovao u brigadi sastavljenoj od goraždanskih Srba. Naša jedinica je gotovo sve vrijeme provela u planinama, i samo smo povremeno odlazili na odmaranje u kasarnu koja se nalazila u mjestu Sjemeć kod Rogatice. Nakon toga bismo ponovo odlazili u planinu. Moj tim se sastojao od Srba, Kozaka iz Rostova na Donu, dobrovoljaca iz Moskve, Saratova i ostalih gradova bivšeg Sovjetskog Saveza.. . Ukupno nas je bilo 35 ljudi u jedinici. Većina ljudstva iz našeg odreda je pristigla organizovano iz Moskve, a ostatak nam se pridružio u Višegradu, negdje oko 8 boraca koji su dvije sedmice ranije pristigli iz Petersburga. Pridružilo nam se i nekoliko ljudi koji su bili u 2. ruskom dobrovoljačkom odredu, koji se borio na području Majevice ali je prestao je da postoji u februaru 1993. godine.

Situacija na tom ratištu je bila veoma napeta jer su se stvari u Višegradu dramatično promjenile u novembru 1992. godine, upravo u vrijeme kada je tamo stigao 2. ruski dobrovoljački odred. Srpske vlastima je bila neophodna naša pomoć jer se neprijatelj slobodno kretao po planinama koje su bile locirane odmah iznad grada. Nije bilo dovoljno lokalnih interventnih jedinica (jedinica za brza reagovanja) koje su bile pod komandom Bobana Inđića, pa čak ni ona nije bila u punom sastavu. Zbog toga je bilo potrebno pronaći ljude koji znaju da koriste oružje i da budu u stanju da obavljaju važne zadatke. Upravo iz tih razloga na ovo područje su pristizali dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore.

Jednu takvu grupu dobrovoljaca smo sreli odmah nakon što smo stigli u Višegrad. Oni su sebe nazivali "Skakavci". U Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini, koje su bile neka vrsta federacije (ili bolje reći konfederacije) lokalne vlasti su imale neku vrstu države unutar države, čak i kada je trebalo da se odrede ciljevi vojnih operacija. Naravno, radili su prije svega za dobrobit zajednice.

U to vrijeme, od kraja novembra pa do druge polovine maja, u operacijama oko Višegrada je učestvovao popriličan broj ruskih dobrovoljaca. Oni su djelovali u najtežim vremenima za grad.

Na samom početku rata Užički korpus je 15. aprila 1992. godine ušao u Višegrad i gotovo da je zauzeo Goražde, ali je potom u maju i junu vraćen u Srbiju. Zbog toga su lokalni Srbi bili prepušteni sami sebi, uz veliku opasnost koja je vrebala od strane gotovo 20 hiljada muslimana, i neposredne blizine Sandžaka u kome takođe uglavnom žive muslimani.

Međutim, nisu Srbi bili isključivo žrtve muslimana. Oni su prije svega bili žrtve svoje inertnosti. Ipak, ne mogu da ih osuđujem previše jer bi mnogi drugi narodi u takvoj situaciju postupili i gore nego Srbi. Srpske vlasti uopšte nisu bile zabrinute za moralno stanje njihovih ljudi: nasuprot tome one su i same davale negativne primere, gurajući državu u haos, bezakonja i korupcije.

Treba pomenuti i to da je Vojsci Republike Srpske ostavljeno značajno naoružanje JNA, nekoliko stotina tenkova i oklopnih vozila, dvije do tri hiljade topova raznih kalibara. Uprkos tome Srbi su u početku rata doživljavali poraze od muslimana, koji su bili organizovani u gerilske grupe, koje su bile jako loše organizovane i još lošije naouržane, čak nisu imali ni dovoljno pušaka i municije. Uprkos svim tim problemima, muslimanske snage su u nekom predjelima aktivno djelovale uprkos činjenici da su u tim krajevima dominirali Srbi.

Superiornost u oružju je imala djelimično negativnu ulogu, tako da odvažni i preduzimljivi komandiri u srpskoj vojsci nisu bili potrebni, pa su lokalne garniture vlasti preuzele sve stvari u svoje ruke...

Zašto je takva situacija bila među Srbima u jesen 1992. godine? Zašto su zaustavljene sve velike ofanzive srpskih trupa? Ovo je pitanje za diplomate i političare, uključujući međunarodnu zajednicu. Međutim, jasno je da Srbi nisu htjeli da sprovode velike ofanzivne akcije, pogotovu i zbog toga što veoma često nisu bili u stanju da sprovode ni male.
bijeli_vukovi- 80957 - 29.12.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (6)

Glava 3. - Jevrejsko groblje (1. dio)


Nastavljam sa prevodom knjige "Bijeli Vukovi - srpski dnevnik ruskog dobrovoljca". Autor knjige, Oleg Vitaljevič Valeckij, me sve više oduševljava odličnim shvatanjem vojno-političke situacije na Sarajevskom ratištu. Ovom prilikom objavljujem prvi dio 3. glave ove knjige - "Rejon Jevrejskog groblja i odred Slavka Aleksića. Operacija Tinovo - Igman".

Napominjem da je autor knjige profesionalni oficir ruske vojske sa bogatim ratnim iskustvom u Avganistanu i drugim ratištima. Ova knjiga nije biografska, nego analiza sukoba rata u Bosni i Hercegovina, a namjera autora je da svojim objektivnim prikazom pokuša da izvuče izvjesne pouke. Knjiga je namjenjena za vojne stratege i oficire vojske.

Inače, knjiga se može naručiti iz Rusije za svega 5 američkih dolara. Ja sam već naručio par primjeraka.


Rejon iznad Jevrejskog groblja (poput Ozrenske ulice) je bio mjesto od posebnog značaja za neprijatelja. Iz ovog i još nekoliko bunkera jedinica Srpskog odbrambenog pokreta je imala odličan pregled neprijatelja u Sarajevu. Pored toga, ova pozicija je štitila bokove srpske odbrane na Grbavici. Sama Grbavica se branila sa samo dva bataljona, sa Drugim i Trećim pješadijskim bataljonima kojima su komandovali Aco Petrović i Kovačević, respektivno. Svaki bataljon se sastojao od 600 do 700 ljudi na platnom spisku. U stvarnosti, značajan broj njih je bio odsutan bez dozvole, ponekad i po godinu dana. Neki od njih su bili samo na platnom spisku.

U Trećem bataljonu su se nalazili: četa Slavka Aleksića, čiji je zvanični naziv bio Protivoklopna četa i četiri pješadijske čete koje su držale Beogradsku ulicu koja se nalazila u podnožju Trebevića. Od Debelog brda liniju odbrane su držale dvije čete duž puta Lukavica - Pale. Drugi bataljon, koji je imao isto toliko četa, držao je odbranu od ulice Zagrebačka na Grbavici pa zatim dolinom rijeke Miljacke do Ozrenske ulice.

Srpske snage nisu bile velike: četiri tenka, dvije Prage (oklopno vozilo opremljeno sa dva protiv-avionska topa od 30 milimetara) i oni nisu mogli značajno promjeniti situaciju.

Međutim, ovo nije bilo sve. Naša brigada je nosila naziv 1. novosarajevska motorizovana brigada. U ovu jedinicu je bio uključen i 1. pješadijski bataljon, koji je držao liniju odbrane od brda Mojmilo pa sve do Dobrinje i aerodroma; tenkovski i mehanizovani bataljoni locirani u Lukavici, protiv-avionski bataljon, četa vojne policije i druge jedinice. Ovo je bila jedinica koja je brojala 4 do 5 hiljada ljudi, opremljena oružjem i oruđima koja su bila dovoljna da Srbe dovedu u centar Sarajeva, pa čak i da ga presjeku.

Štab naše brigade se nalazio u Lukavici, bivšoj kasarni JNA, koja je imala naziv "Slobodan Princip - Seljo". Štabno komandno mjesto se nalazilo na koti Pavlovac.

Sarajevo je bila solidna linija fronta, granate i mine su letjele u oba pravca i rezultat toga je bio veliki broj civilnih žrtava. U toku vjerskih praznika lokalno stanovništvo je slavilo pucajući u vazduh, trošeći tako više municije nego u rovovima.

Napustiti muslimanski dio Sarajeva je bilo gotovo nemoguće - jedina mogućnost je bila tunel prokopan ispod aerodroma, a koji je kontrolisala muslimanska policija ne dajući izlaz nikome bez specijalne propusnicie. Odlazak iz srpske zone je bio mnogo lakši pošto nije bilo proglašeno ratno stanje.

Na opštini Novo Sarajevo je živjelo oko 15 do 20 hiljada Srba, koji su predstavljali odličnu mobilizacijsku osnovu. U ovom ratu sastav brigade je obnavljala opštinska zajednica.

Veoma često su u odnosu između boraca naše brigade iznicali problemi, iako je njihovo stalno mjesto prebivališta bila svega 20 kilometara udaljenosti. Ipak, treba priznati da su Srbi dosta dobro držali odbranu. Sa druge strane, u muslimanskom Sarajevu je bilo oko 250 hiljada stanovnika i bar 30 do 40 hiljada vojnika, a po potrebi bi mogla biti mobilisane i dodatne snage. Sa druge strane, Sarajevsko-romanijski korpus je brojao manje od 20 hiljada boraca, sa populacijom od svega 120 hiljada osoba. Iz ovoga proizilazi da su muslimani bili u povoljnijem polažaju, uz stalnu pomoć Međunarodne zajednice koja im je dala odriješene ruke da zadaju smrni udarac. Primjera radi, muslimani su mogli za 2 do 3 sata da prebace svoje vojnike sa Dobojskog na Sarajevsko ratište, dok je Srbima za to bilo potrebno bar pet puta više vremena. Ovo se odnosi i na Sarajevo, gdje je Armija BiH sa lakoćom mogla da protiv naše brigade postavi pet ili šest svojih brigada, ali neprijateljske ofanzive nisu išle u našem pravcu sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Srbi su čak i u 1995. godini mogli napredovati dalje u urbanom dijelu grada. Ako pogledate na region Grbavice, a takođe i na Ozrensku ulicu i region Jevrejskog groblja, ovdje su dva srpska bataljona bili okruženi sa tri neprijateljske brigade. U suštini, ove brigade su bile lake pješadijske, slabo opremljene i neadekvatno snabdjevene. Ipak, rat se vodio u gradskom području u kome je bilo mnogo visokih zgrada, pa tenkovi i srpske Prage tu nisu igrale značajnu ulogu. Ponekad bi par granata su imale mnogo značajnije dejstvo.

To što muslimanska armija nije mogla zauzeti Grbavicu ne govori o nedostatku hrabrosti njenih boraca već potvrđuje nesposobnost njenih generala i političara. Da je neprijatelj kojim slučajem osvojio Ozrensku ulicu i Jevrejsko groblje, on bi izašao na memorijalni kompleks na Vracama, gdje nije bilo tako mnogo srpskih kuća, što znači da bi srpski otpor bio dosta slab. Na ovaj način bi oni presjekli i jedinu putnu komunikaciju Lukavica-pale a srpska sela Petrovići i Miljevići bi se našli u zoni njihovog domašaja jer se nalaze u dubokoj uvali.

Srpski bataljon lociran na Trebeviću, samostalno ne bi mogao biti od pomoći, kao ni dodatne rezerve na Jahorini ne bi bile u stanju da pruže pomoć jer se neprijatej nalazio u udolini ispod njih.

Iako je Zlatište bilo pod kontrolom SRba, neprijatelj je tu bio dobro utvrđen. Pored toga, muslimani su držali i Čolinu kapu, koja se nalazi na 966 metara nadmorske visine i sa nje se mogao pokrivati značajan dio Zlatišta. Srbi su imali još jednu liniju odbrane, sa desne strane puta Lukavica-Pale, ali je čak i običnom putniku bilo jasno da je ona bila u napuštenom stanju.

U slučaju napada protivnik bi imao prednost, jer srpski komandanti u tom rejonu ne bi imali dovoljan broj borbenih jedinica, kao i da bi morali da prikupljaju ljudstvo od kuće od kuće.

Muslimansko rukovodstvo, koje je pozvalo svoje stanovništvo za borbu i stvaranje Bosne i Hercegovine, nije bilo spremno za taj izazov. Sve informacije, koje su objavljivane na televiziji, su bile neobjektivne i neistinite.

Takođe treba priznati i da se muslimanska armija nije borila tako dobro. U 1992. godini neprijatelj je pravio česte pješadijske napade na srpske položaje. Jedan takav napad se desio i na Zlatište, gdje su muslimani bili poraženi. U 1993. godini muslimani su bezumno pošli na Trebević gdje su ih Srbi jednostavno zasuli granatama.

Nakon toga su u Sarajevo počeli dolaziti mudžahedini, mada su se muslimanski politički rukovodioci na televiziji zalagali za odbranu ljudskih prava i demokratije. Sticao se utisak da Alija Izetbegović nije napisao "Islamsku deklaraciju" nego novu "Deklaraciju o ljudskim pravima". Ova propaganda je bila praćena stalnim pretnjama protiv Republike Srpske i cijele Jugoslavi, koje su bile izmješane sa periodičnim žalbama Zapadu nad muslimanskom sudbinom. Meni nikada nije bilo jasno ko se nalazi na vlasti: muslimani ili Bošnjaci, pristalice Zapada ili sledbenici Džihada. Ovdje je bilo sve pomješano, ali je bilo sigurno da se "branioci Bosne i Hercegovine" nisu mogli pohvaliti nekim velikim uspjehom.

Prošlost se ne može izmjeniti, a ni Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine nije izmrio nesuglasice između Hrvata, Srba i muslimana, stare stotinama godina, samo ih je još više produbio. Ustvari, u Sarajevu se nije ništa promjenilo, izuzev što su Srbi, uz pomoć Međunarodne zajednice, protjerani sa Grbavice i rejona Ozrenske ulice, kao i sa područja Jevrejskog groblja. Ipak, da bih sve ovo shvatio trebalo mi je mnogo vremena. Kada sam u 1993. godini došao u četu Slavka Aleksića, ja sam veoma slabo shvatao ovaj rat i trebao sam mnogo toga da naučim.
bijeli_vukovi- 82192 - 03.02.2013 : Kenta Dobrinja - best (1)

Dnevnik Bijeli Vukovi


Poštovani,

najrealniji prikaz svega što se dešavalo tokom građanskog rata u BiH prikazao je ruski dobrovoljac Oleg u svom dnevniku "Bijeli vukovi".

Molim Vas da nastavite sa prevodom ove knjige jer za razliku od mnogih epskih i lažnih interpretacija događaja, ovaj čovjek je to maksimalno realno prikazao, naravno što se mnogima neće svidjeti.

Zbog toga Vas molim da počastite nas i sa daljim prevođenjem i objavljivanjem ovog značajnog štiva.

Pozdrav Kenta.
bijeli_vukovi- 82233 - 04.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (2)

Jevrejsko groblje (2)


...nastavljam sa prevodom knjige "Dnevnik ruskog dobrovoljca"...

Prvu stvar koju sam morao da naučim je bila - snajperski rat. Neprijateljski snajperi su imali nekoliko omiljenih pozicija - Debelo brdo gdje su oni uporedo sa ventilacionim otvorima podzemnog tunela iskopali bunker, na brdu Mojmilo, krov hotela Holidej Inn i još nekoliko visokih zgrada u neprijateljskom dijelu Sarajeva. Oni su sa ovih pozicija pokrivali veliki dio Srpskog Sarajeva, pa je i put iz Lukavice preko Trebevića bio dosta riskantan. muslimanski snajperi su pucali po svim vidovima saobraćaja, koji se kretao po putu Lukavica - Pale. Posebno su često pucali na kamione i autobuse, koji su se jasno vidjeli iza drvenih ploča koje su Srbi postavili duž puta u visini od 1 do 1, 5 metara. U kamionima su se vozili i vojnici i civili, koji su često i umirali. Teškim za putovanje je bila i dionica puta u rejonu Spomen parka "Vrace", kojim je bilo neophodno proći na putu do Lukavice. Ovdje je, u dužini od nekoliko stotina puta, bila izložena neprijateljskim snajperima i automatskih pušaka, kako sa Debelog brda tako i iz neprijateljskog dijela Sarajeva. Naravno, ovaj dio je bilo moguće zaobući: spustiš se niz Ohridsku ulicu ka štabu naše čete, zatim uzanim ulicama izaeš na Grbavicu, sa koje je bilo moguće doći na ulica Bana Šurbeta i izaći na već bezopasnu dionicu na Vracama. Meutim, bilo je malo onih koji su ovaj put koristilo jer je na njemu bilo pet-šest opasnih tačaka, pa su se mnogi odlučivali da rizikuju, prolazeći preko Vraca.

Ali Vrace nisu bile samo opasno mjesto. Već nekoliko kilometara od raskrsnice za Lukavicu, započinjala je zona odstrijela neprijateljskih snajpera sa Mojmila. Izvan puta, idući ka fabrici "Energoinvest" i zgradi Fakulteta, snajperi su pucali na relaciji od nekih 200 do 300 metara a zaštita od njih je bila veoma loša. Od tog mjesta do Mojmila je bilo oko jedan kilometar, ali snajperska vatra je bila neprestana, a koristili su i teške mitraljeze i snajperske puške od 12, 7 milimetara. Na ovom mjestu je poginuo i šef srpskog MUP-a, koji je čekao u automobilu da mu otvore vrata fabrike.

Pravi put od raskrsnice je takođe gađan, počevši od štaba brigade u kasarni "Čiča" pa do korpusnog štaba u kasarni Seljo, a zatim i put do Dobrinje 4. Put do Kasindola, a zatim put do sela Vojkovići, koji se kasnije nastavljao u pravcu Trnova, gađan je neprijateljskim snajperima iz Gornjeg Kotorca. Zaštita u vidu drvenih ploča i zemljanih nasipa, a ponekad betonskih ploča koje su bile postavljene jako loše, tako da su ljudi i na tim dionicama bili jako ranjivi. Pored toga, nije bilo moguće zaštititi svaki djelić puta. U takvim okolnostima nije bilo lako vršiti navigaciju po djelovima koji su bili sigurniji. Ovo je bilo jako teško, pogotovu za one koji su dolazili iz drugih mjesta širom Republike Srpske.

Naravno, snajperska vatra nije bila neprestana. Bilo je moguće i po deset puta proći po jednom mjestu prije nego što ti metak ne prosvira iznad glave. Ljudski gubici su na ovim prostorima bili veliki, kako među civilima tako i među vojnicima.

Ne mnogo manju opasnost za stanovništvo su predstavljale mine i neprijateljske granate, koje nisu pravile razliku između vojnika i civila. U principu je bilo jako teško napraviti razliku između civilnih i vojnih ciljeva. Bunkeri su veoma često bili napravljeni u podrumima stambenih zgrada, a i protivavionski topovi su tukli iz stambenih područja, pa zbog toga ni Srbi ni muslimani nisu mnogo birali ciljeve.

Međutim, Međunarodna zajednica je na neki čudan način iznosila optužbe isključivo protiv Srba, jer su samo njihove granate pogađale "miroljubljiva područja Sarajeva" a da stvarnu situaciju nisu mogli da shvate.

Ne znam šta se u to vrijeme dešavalo u muslimanskom dijelu Sarajeva, ali po priči iz medija ni tamo život nije bio lak. Ipak, tekao je uobičajno, bez obzira na ratnu situaciju. Ljudi su se i tamo veselili, rješavali svoje svakodnevne životne probleme, ženili, razvodili, rađala su se djeca.. . Jedina razlika je bila što se umiralo češće. Nepotrebno je reći, ali ljudi su se privikli na smrt jer je ona bila dio svakodnevnog života. Na tim prostorima se nisu borili i umirali ljudi koji su došli iz daleka, nego oni koji su mnogo godina živjeli zajedno u miru, bili međusobno jako povezani. Kod mnogo Srba su žene, majke ili bliska rodbina bili muslimani ili Hrvati. Prilikom izbijanja rata, neke veze su pokidane a druge su se održale putem telefona ili pisama. Treći su to koristili za svoju ličnu dobit. Ne tako rijetko su postizani dogovori od prekidima neprijateljskih dejstava, iako se njih niko nije pridržavao jer nisu postojale snage koje će obje strane da prisile na to.

Dok sam bio na Grbavici, bio sam ubjeđen da ona ne liči na Staljingrad nego na Bejrut. Sa izuzetkom stambenih područja Otesa, Grbavica je pod srpsku kontrolu došla u 1992. godini, pa se može reći da u Sarajevu ofanzivnih operacija značajnijeg karaktera nije bilo, pa je uništavanje materijalne imovine uglavnom bilo koncentrisano u uskom pojasu oko prve linije fronta i ono nije bilo od posebnog značaja.

U Sarajevu su se stalno nalazile mirovne snage UN-a, a što je posebno značajno, i razno-razne humanitrane organizacije koje se nikada nisu zadržavale tamo gdje je bio potpun rat. U oba dijela Sarajeva su radile zanatske radnje i restorani. Doduše, na Grbavici ih je u 1994. godini bilo svega 4 ili 5 radnji koje su izgledale dosta jadno, ali sve je to bio dio nekog života i ja sam taj grad volio mnogo više nego kasarnu na Sjemeću kod Rogatice

Područje Jevrejskog groblja je bilo nešto drugačije od višespratne Grbavice koja je do početka rata uglavnom bila srpska. Stanove koje su napuštali Srbi, Hrvati i muslimani, odmah su useljavani od strane Srba koji su izbjegli iz muslimanskog dijela Sarajeva ili iz drugih mjesta. Međutim, broj pridošlica na području Jevrejskog groblja nije bio veliki. Međutim, tu je uglavnom živjelo srpsko stanovništvo koje je naseljavalo i izgrađivalo ovaj prostor još od ranih 60-tih godina. Naselili su ga i izgradili Srbi, migranti iz ruralnih područja opštinna Pale Novo Sarajevo, Kalinovik.. . Svi oni koji su ovdje držali odbranu su međusobno bili rođaci, poznanici, a veoma često i prijatelji. Ovo i nije bilo tako loše jer Srbi nigdje, čak ni i uz pomoć JNA, nisu mogli dugo da održe neku teritoriju. Lokalno stanovništvo nije htjelo nigdje da bježi jer nisu imali gdje. Zbog toga su morali da izdrže ozbiljne neprijateljske napade i neprestani strah od snajperske vatre, mina i tromblona. Za takav život su bili potrebni odlučni muškarci, jer su oni drugi pobjegli već u aprilu 1992. godine. Ubijenih, invalida, ranjenih i nestalih je bilo više nego dovoljno. Ljudi su ginuli ne samo na prvoj liniji već i u svojim kućama. Žestinu sukoba je pojačalo i to što su na drugoj strani Jevrejskog groblja živjeli isključivo muslimani koji su svoje kuće nazidali jednu na drugu jer su taj dio grada uoči rata naselili ekstremni muslimani. Malo po malo, ja sam stekao utisak da na Jevrejskom groblju žive isključivo ekstremisti - srpski "četnici" i muslimanske "balije".

Proces formiranja modernog četničkog pokreta je jako složen, tako da ću ga opisati samo u kratkim crtama. Postepeno prihvatanje demokratskih vrijednosti u Jugoslaviji se poklopilo sa buđenjem nacionalne svijesti. To se odrazilo u kreiranju društvenih pokreta. srpski narod, jer su njihova sela još uvijek bila jaka, su svoje pravoslavne i nacionalne vrijednosti očuvali u svojim sjećanjima, su izabrali "nacionalnu" organizaciju. Najjači srpski opozicioni pokret, srpski pokret obnove, su bili saradnici Draže Mihajlovića tokom 2. svjetskog rata, prvobitno je obuhvatao gotovo sve opozicione lidere (Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Vuk Drašković) i bio aktivan uglavnom u Srbiji. Ovaj pokret je imao negativan odnos prema tadašnjoj vlasti, a Šešelj je kasnije postao i njegov otvoreni neprijatelj. Vuk Drašković, koji je posao vođom ovog pokreta, uspostavio je dobre odnose sa srpskom emigracijom, uključujući i popa Đujića, bivšeg komandanta čuvene Drinske divizije, koja se borila u Krajini u toku 2. svjetskog rata. Mirko Jović, koji je bio lojalniji postojećoj vlasti, stvorio je organizaciju koju je nazvao SNO (Srpska narodna odbrana), a potom je i Šešelj osnovao srpski četnički pokret. Kasnije se Šešeljev SČP spojio sa Narodnom radikalnom strankom Tome Nikolića i stvorena je Srpska radikalna stranka čiji je vođa postao Voja Šešelj a Nikolić njegovim zamjenikom. Šešelj je takođe uspio da uspostavi dobre odnose sa popom Đujićem, koga je Draža Mihajlović proglasio vojvodom, i od koga je dobio zvanje četničkog vojvode. Šešelj je po postojećem četničkom obrascu počeo da dijeli titule narednika, desetara, poručnika, kapetana, majora, pukovnika i vojvode. Međutim, to ga nije spriječilo da još više poboljša odnose sa Slobodanom Miloševićem i njegovom službom državne bezbjednosti.

Početak rata je bio i početak velikog patriotskog i nacionalnog preporoda. Na front su otišli mnogobrojni dobrovoljci, organizovani u Srbiji i Crnoj Gori od strane SPO i Vuka Draškovića, SNO Mirka Jovića, i Šešeljevih radikala, kao i mnogih drugih, mnogo manjih organizacje. Na frontu su djelovali odredi "Srpske garde" na čelu sa Giškom (SPO), odred "Beli Orlovi" pod vođstvom poznatog srpskog režisera Dragoslava Bokana. Bilo je i dobrovoljaca koji su ilegalno prisvajali imena i simbole nekog od pokreta, kao i dobrovoljačkih pokreta koji su se razvijali spontano. Kada je Giška gotovo poginuo od snajpera koji ga je pogodio u kičmu, njegov pokret se raspao. Potom je Vuk Drašković stupio u sukob sa Republikom Srpskom i Republikom Srpskom Krajinom. Preostali odredi, koji nisu imali neku značajniju podršku, bili su kratkog daha. Tipičan primjer su bili "Beli Orlovi" koji su počeli da doživljavaju značajniji pritisak is Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, pa su jednostavno prestali da postoje.
bijeli_vukovi- 82237 - 04.02.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Dnevnik ruskog dobrovoljca: Jevrejsko groblje (3)


...nastavljam sa prevodom knjige "Dnevnik ruskog dobrovoljca" koja do sada nije prevedena na srpski jezik...

Posebnu pažnju je privlačila Srpska dobrovoljačka garda pod komandom Željka Ražnjatovića - Arkana. On je bio izuzetna ličnost! Ranije bješe poznat jugoslovenskom MUP-u i policiji drugih zemalja, ali je na na početku sukoba dobio podršku vlada, posebno u oblasti bezbjednosti. Bio je veoma popularan među mladima, pa ljudi nisu postaljali pitanja u vezi njegove prošlosti. Za razliku od drugih dobrovoljačkih odreda Arkan je u svojim jedinicama zaveo žestoku disciplinu. Njegov cilj nije bio samo ostvariti vojne zadatke koje su postavljali na frontu, nego i "čišćenje" tih područja. Obuku svojih vojnika je organizovao na bivšim poligonima JNA i srpske policije. Arkan je kasnije osnovao i svoju vlastitu partiju - Stranka srpskog jedinstva i čak uspio da dobije mjesto u parlamentu.

Radikali su se oslonili na svoje političke oranizacije, mrežu odbora, koju su oni spjeli stvoriti u Srpskoj Krajini i dvojnoj Bosni i Hercegovini. Četnički pokret se zasnivao na tim odborima. U vrijeme mog dolaska u Republiku Srpsku, u martu 1993. godine, u gradu Sokocu desilo veliko okupljanje četničkih komandandanata. Na ovom skupu je Vojislav Šešelj dobio titulu vojvode nad više desetina komandira, uključujući i dva sarajevska četnika - našeg Slavku Aleksiću i Branislava Gavriloviću Brneta, čija jedinici je ratovala na Ilidži.

Aleksić je do početka rata bio advokat u pošti, a svoju karijeru je počeo kao predsjednik Komiteta radikala u predratnom dvojnom Sarajevu. Odmah na početku rata, u aprilu 1992. godine, uspio je da okupi nekoliko desetina lokalnih Srba, uglavnom mladih ljudi, sa kojima je učestvovao u borbama za oslobađanje rukovodstva Srpske demokratske stranke (SDS) koje je bilo blokirano od strane muslimana u hotelu Holidej Inn, a zatim i u borbi za školu MUP-a na Vracama. Tamo su dejstvovali skupa sa dobrovoljačkim odredima i srpskom policijom.

U to vrijeme je Srbima bila uzeta Grbavica, a neki od njih su prelazili rijeku Miljacku, ali je onda sa vrha došlo naređenje o povratku. Zadnji srpski napad na Hrasno se završio neuspješno zbog nedostatka jedinica i loše organizacije.

U rejonu Jevrejskog groblja, Aleksić je formirao odbranu u podnožju samog Debelog brda, u kasarni bivše JNA "Bosut", od koje je počinjao podzemni tunel ka planini, gdje se nalazio vojni centar veze. Muslimani su organizovali napad i na ovo područje, ali su se Srbi održali.

Sa formiranjem Vojske Republike Srpske četnička grupa Slavka Aleksića se objedinila u jednu četu, skupa sa grupom mjesnih teritorijalaca. U isto vrijeme je na tom prostoru, od Jevrejskog groblja do tranzitnog autoputa za odbranu je formirana jedna pješadijska četa, čiji je komadant prilikom mog dolaska na to ratište bio kapetan Stanić. U rejonu Beogradske ulice i ulice Miše Jovanovića, komandant je bio Veljko Papić, bivši oficir JNA koji je učestvovao i u vojnim akcijama u Krajini.

Mnogo oficira i boraca sa ovog područja su bili članovi Srpske radikalne stranke. Aleksić je imao veze u Beogradu i poznavao je Šešelja lično, sa kojim je imao i dobre odnose, a takođe i Biljanu Plavšić, koja je bila antikomunista i monarhista, bivša zamjenica Radovana Karadžića, pa se zbog toga smatrala veoma uticajnom osobom.

Međutim, cjelokupna situacija nije bila povoljna za četnike jer su se srpske vlasti prema njima odnosili sa podozrenjem pa četnički pokret nikada nije postao jaka sila.

Iako su još u 1992. godini četnički odredi u Republici Srpskoj bili samostalne jedinice i u njihov sastav je ulazilo od 50 do 100 boraca, već u 1993. godini veliki dio njih je bio rasformiran. Manji broj njih, poput odredi Slavka Aleksića i vojvode Vasketa iz Ilijaša, su uključeni u sastav brigade i bataljona Vojske Republike Srpske.

Nažalost, u uslovima bezvlašća u četničke odrede su ulazili i slučajni I neprovjereni ljudi, oni koji su počinili krađe, pljačke i ubistva. Međutim, ova djela su počinjena ne zbog ideologije već zbog niskog morala: ovo je bilo tipično za ljude iz svih partija i struktura. Međutim, radikali su se nalazili na posebnoj meti pa za njih nije bilo razumjevanja čak ni među srpskim nacionalistima, a o oficirima JNA koji su odrasli na tekovinama partizanske borbe Josipa Broza sa mnogobrojnim neprijateljima jugoslovenskih naroda - počevšI od Hitlera I njegovih nacista, preko Musolinija do hrvatskih ustaša i srpskih četnika, ne treba ni govoriti.

Sa četnicima sam se upoznao još dok sam bio u Višegradu. Za mene je to bio Vojvoda Veljko, Boban sa svojom interventnom četom, dobrovoljačka grupa "Skakavci", no ja tada nisam mogao ni da pretpostavim da su oni bili četnici jer je sve to bilo jako zbunjujuće. Vrlo je interesantno što su mene, a kasnije i drugi koji su se priključili Aleksiću, ljudi iz vlasti odmah proglasili četnicima, mada ja to u ono vrijeme nisam razumjevao jer nisam imao dovoljno znanja u vezi zamršene sprske politike.

Na Grbavici je bilo svega i svačega! Neki od predratnih kriminalaca su počeli da sebe nazivaju četnicima, mada treba naglasiti da je među njima bilo i jako puno smjelih, prijateljski nastrojenih i dobrih boraca. Među njima je bilo i onih koji nisu posjedovali nikakvu četničku ideju. Bilo je i onih koji su se "borili" po kafićima i restoranima. Svinja je bilo svugde, srećom oni nisu predstavljali ni jedan pokret.

Sa lokalnim Srbima sam se upoznao jako brzo, pošto smo odmah po dolasku kod Aleksića izašli na prvu liniju. Zona odgovornosti ove čete se pružala oko dvjesta metara u pravoj liniji. U podnožju Debelog brda se nalazila polurazrušena dvospratna zgrada kasarne "Bosut", od koje je u pravcu neprijatelja išla uska asfaltna ulica, gdje su Srbi na uglovima kasarne imali dva bunker "Bosut-1" I "Bosut-2". Njihova izrada je bila temeljita. Od jednog od njih je polazila dobro pokrivena tranšeja, koja je bila iskopana u pravcu dvije kuće. U jednoj od njih je živio lokalni Srbin "Roko" sa svojom porodicom, a u drugoj se nalazila trpezarija. Ovi bunkeri su bili veoma važni za odbranu: u slučaju njihovog zauzimanja od strane neprijatelja bio bi uništen i poslednji srpski otpor. Štab čete, centar veze i prostorija u kojoj su živjeli borci (uključujući i nas) bila je udaljena samo 10 do 15 metara od trpezarije. Ukoliko bi neprijatelj ovladao njima, mi bismo trenutno bili presječeni od puta za Vrace. Desno od nas je već počinjalo selo Petrovići, koje je pokrivalo jedan bunker, iza se nalazio rejon "vodovoda" gdje su se pružali gajevi I voćnjaci. Odbranu tog područja nije bilo potrebno organizovati jer je veliki broj Srba živio nešto niže od štaba čete.
bijeli_vukovi- 85747 - 04.07.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (5)

Dnevnik ruskog dobrovoljca: Jevrejsko groblje (4)


Nastavljam sa prevodom knjige "Bjeli Vukovi - Dnevnik ruskog dobrovoljca"

Drugi važan objekat je bio ulaz u tunel koji se nalazi na 7 do 8 metara od kasarne na padini Debelog brda. Ulaz je bio zatvoren nekom rešetkom, a ključevi od katanca su se nalazili kod Slavka Aleksića. Ja sam morao da odem u ovaj tunel. Aleksić je poslao za dizel gorivo šesaestogodišnjeg momka sa nadimkom Sven i ja sam pošao sa njim. To je bila impresivna struktura: nekada se tu nalazio Centar veze JNA, koji je bio toliko ukopan u zemlju da je čak bio zaštićen i od nuklearne eksplozije. Tunel je bio visok dva do tri metra i isto toliko i širok. Bio je dug stotine metara, a završavao se negdje na Zlatištu. Svi potezi su bili blokirani teškim oklopnim vratima. Postojao je još jedan izlaz na muslimanskoj strani Debelog brda. Neprijatelj je bio u stanju da uđe u njega, ali su Srbi zauzeli njegov veliki dio i bezbedno ga zablokirali.

Naziv našeg položaja je bio Rašidov šanac. Bio je sastavljen od dva bunkera koji su se nalazili na bočnim stranama jednospratne kuće koja se nalazila lijevo od srpske linije odbrane. Desni bunker je imao pokrivene tranšeje i u njemu se nalazilo mitraljesko gnijezdo koje je pokrivalo teren koji se nalazio ispred njega. Lijevi bunker je bio malo isturen naprijed. U njemu se nalazilo mitraljesko gnijezdo koje je bilo ukopano uz kuću i obloženo sa vrećama od pijeska.U unutrašnjosti bunkera se nalazio telefon, a sama prostorija je mogla da primi šest do sedam vojnika. Ispod mitraljeskog gnijezda se nalazio visok i dugačak zid napravljen od vreća sa pijeskom, koji je bio dobra meta za bacač granata.

U oba bunkera smo imali mitraljeze, u jednom dobro poznati M-84a u drugom jugoslovenski M-53, kalibra 7,92 milimetra koji bi se veoma često prljao i zakivao. Čišćenje oružja niko nije volio, pa su zbog toga svi izbjegavali da pucaju iz našeg "Garonje". Ljudi su dolazili u drugi bunker samo kada bi otpočeo neprijateljski napad. Pristup do njega nije bio težak, radilo se o udaljenosti od svega deset metara jer je do njega bila prokopana tranšeja kroz jarak jedne kamene ograde, a i kuća je bila visoka nekih pet do šest metara. Na moje veliko iznenađenje, iza prozora te kuće je živjela nekakva starija žena, čini mi se Poljakinja po nacionalnosti.

Naš bunker je bio dobro zaštićen, a pregled odličan, tako da je čak i pri najmanjem pomjeranju neprijatelja naš M-84 dejstvovao sa dugom rafalnom paljbom.

Na našoj lijevoj strani se nalazila dvospratna kuća, kraj koga je bila zaravan sa našim bunkerom. Između bunkera i kuće je prolazio asfaltni put, koji je vodio ka neprijateljskoj strani. Rastojanje između nas i protivnika je iznosilo nekih 100 metara, a njihova linija odbrane se pružala paralelno sa našom. Na lijevoj strani puta su bile izgrađene kuće, naslonjene jedna na drugu, međutim to je već bila zona odgovornosti čete kojom je komandovao Stanić. Naravno, pune linije odbrane nije bilo. Ja mislim da nije bilo suvišno izgraditi i bunker u kući koja se nalazila lijevo od nas, pa čak i dodati u njega nekoliko mitraljeskih gnijezda i osmatračnicom, i sve to povezati tranšejama. Kao rezultat toga, mi bismo dobili vatrenu poziciju u obliku slova "L", koja bi omogućavala manevrisanje, otkrivanje vatre po neprijatelju ne samo sa čela, već i sa strane, a blokirala bi se mogućnost da neprijatelj prođe padinom Debelog brda. Da me ne bi grizla savjest, ja sam predložio ovaj plan, međutim niko nije htio da kopa rovove tako da ja nisam nastavio da insistiram na tome. Ipak, ovi ljudi su branili ovo područje više od godinu dana i za to vrijeme je u četi bilo samo nekoliko poginulih. Prema priči lokalnih momaka, muslimani su ponekad uspjevali da se probiju do srpskih položaja. U jednom od takvih slučaja desio se i jedan nastran slučaj: muslimani su u jednoj kući pronašli jednu mladu ženu i počeli su da je siluju, a zatim su telefonom pozvonili Srbe i pustili im da to sve slušaju.

Srbi su u oktobru 1992. godine pokušali da osvoje neprijateljske pozicije, koje se nalaze na proplanku ispred nas. U toj akciji, Aleksić je predvodio grupu od 15 ljudi. Oni su stigli do neprijatelja, ali nije dobio odgovarajuću podršku od drugih jedinica, tako da su pretrpjeli teške gubitke. Slavko Aleksić je u toj akciji bio ranjen, a njegova grupa se jedva izvukla.

Muslimani su na dan moga dolaska krenuli u još jedan napad, pravo u čelo srpske odbrane i to po dobroj vidljivost. Srbi su ih dobro poklopili, pa se neprijatelj povukao noseći svoje ranjene i mrtve.

Ovom prilikom je na Jevrejsko groblje došlo i nekoliko stranih i domaćih novinara. I ja sam se upoznao sa jednim od njih. Bio je to Ogi Mihajlović, stalni gost Slavka Aleksića. Među njima se nalazio i jedan japanski novinar, koji je došao u pratnji radnika lokalne bezbjednosti pod imenom Momir. Japanac je, za razliku od većine Zapadnih novinara koji su na sebi imali i pancire, počeo je čak i da hoda ispred linije odbrane rizikujući tako da bude pogođen, što je kod mnogih Srba izazvalo velike simpatije.

Organizacija odbrane je u to vrijeme bila postavljena na sledeći način: Aleksićeva četa je bila podjeljena na tri pješadijska voda i vod podrške koji je u svom naoružanju imao i bestrzajni top od 20 mm, dva minobacača od 82 mm, nekoliko bacača granata 44 mm ( jugoslovenski tip M-57) i Osu kalibra 90 mm, par snajperskih pušaka 7.92 mm, mitraljez 12,7 mm, poznatiji kao Brovinger. Osim toga, pored Štaba čete, gdje je živio Aleksić sa suprugom Verom, nalazio se i Centar veze. Svaki pješadijski vod je bio odgovoran za jedan od ukupno tri bunkera, u kojima smo dežurali po 4 do 5 sati, u smjeni od pet osoba, a zatim smo imali odmor od 12 sati.

Često su zbog tih dežurstava izbijale nesuglasice, a najdisciplinovaniji su bili vojnici između 50 i 60 godina pa se komanda čete protivila da se ove osobe demobilišu. Oni su bili jako pogodni za takve dužnosti, u kojima nije bilo ničega komplikovanog. Protivnik je rijetko otvarao vatru, a Srbi nisu voljeli da ih neko uzalud uznemirava.

Naseljene kuće su se nalazile na svega deset metara od našeg položaja, a na 50 metara daleko od nas praznih kuća gotovo da nije ni bilo pa zbog toga niko nije htio da puca jer bi tako mogle nastradati nečije porodice.

Svoje slobodno vrijeme Srbi su često provodili sa cigaretom i čašom turske kafe. Kafu su pili uz obavezan razgovoru, u čemu su Srbi veliki majstori. Mene su mnogo puta zapitkivali o Rusiji. Veoma često su proklinjali Gorbačova i iznosili pretpostavke da je Jeljcin Hrvat. Uvjeravali smu me, da prema zapadu, čiji je uticaj na tom području bio jako osjetan, ne gaje nikakve simpatije. Ljutito su govorili o mješanju Zapada u "Jugoslovenske poslove" i posebno su osuđivali njegovu vojnu pomoć Hrvatima i muslimanima. Neki od njih su se čak nadali da će mi Rusija pomoći da izađu iz tog sukoba. Ja ih nisam htio razočarati, pa sam se po tom pitanju odnosio pomalo diplomatski. Moj dolazak je za njih mnogo značio, pošto su mnogi od njihovih prijatelja i rodbine ostali u neprijateljskom dijelu Sarajeva, kako to oni kažu "kod Balija", a drugi su otišli za Srbiju i Crnu Gora, kao i na Zapad.

Što se mene tiče, ja nisam imao nikakvih problema ni sa kim. Ukoliko se nekome i nisam svidio, taj se pokazao poprilično bezopasan u odnosu na okruženje odakle ja dolazim. Iskreno govoreći, veliko interesovanje za mene mi se nije dopadalo, štaviše bio sam mišljenja da ja ne zaslužujem takav odnos. U srpsku sredinu sam i otišao da bi ih bolje upoznao, da proniknem u njihovu suštinu. Sjećam se i Hohla, koji je proveo više od dva mjeseca među Srbima i koji me je uvjeravao da oni ratuju samo zbog toga što ih mjesečno plaćaju 200 do 300 maraka. Mene su nervirali neki naši veterani, koji su bili nezadovoljni kao da su došli iz Pariza ili Njujorka, a ne iz zemalja zahvaćenih krizom gdje nije bilo potrebno iskusnih ratnika a na ulicama je poginulo više ljudi nego u čitavom jugoslovenskom ratu toga vremena.

Srbe nisam idealizirovao, ali sam ih mogao razumjeti. Na kraju krajeva, ja sam za njih bio stranac nepogodan za sve njihove spletke, za koje nisam ni bio zainteresovan. Nisam imao namjeru da postanem Napoleon, ali mi neke stvari nisu ogovarale već u samom početku. Zato sam pokušao da se što bolje uklopim u sredinu, pa su moji najbolji prijatelji postali Srbi sa kojima sam se borio rame uz rame. Među njima je bio i Vlado K., čovjek srednjeg rasta, zdepastih grudi, čija je kuća bila na stotinjak metara od našeg bunkera, zatim Rade B., visoki, crnobradi tip, oko 30 godina, koji je kod Aleksića došao odnekud iz Krajine, zatim Nedeljko M, oko 40 godina, sa ožiljcma na licu i rukama, koje su mu ostali nakon ranjavanja iz vremena oktobarskog pokušaja da se zauzmu muslimanske pozicije. Nedeljko je do početka rata imao stan i prodavniicu u centru Sarajeva, odakle se jedva uspio izvći sa ženom i sinom, a potom se nastanio na zemlju na Sokocu.

Među njima je bio i Zlatko Novković, sa nadimkom Zak, Srbin koji je rođen u Njujorku, u porodici srpskih imigranata, mladić ne tako mnogo stariji od mene. Zak je za mene bio veoma interesantna osoba. On mi je pričao da je iz redova srpske emigracije u taj pored njega došao još samo jedan Srbin. Ja tada već solidno govorio srpski i mogao sam da sa njim mnogo razgovaram. Zak je bio tipičan Amerikanac, sa svim njihovim karakterističnim osobinama u vezi ponašanja u toku razgovara, pa mu uklapanje u lokalnu sarajevsku sredinu nije bilo komplikovano. On je bio pun uzvišenih ideja, koje ovdje neću iznositi. Od njega sam saznao kako živi srpska emigracija i šta se dešava u Americi. Ogromna većina srpske emigracija je u potpunosti prihvatila američki način života i jugoslovenski rat njih uopšte ne interesuje.Međutim, u emigraciji su se nalazili i ljudi koji su iskreno željeli da pomognu Jugoslaviji. Upravo zahvaljujući takvim ljudima Zak se i našao u tom ratu.On je pripadao srednjoj klasi, i suvišnog novca u njega nije bilo a troškove puta i boravka su za njega plaćali srpski emigranti.

Zak je sa sobom donio lijekove za lokalnu bolnicu i pomoć četnicima. Posebno je lijepo govorio o Nikoli Kavaji, bivšem oficiru JNA, koji je u Ameriku pobjegao 1950. godine. On je u Americi postao član FOSS, emigrantske organizacije koja se borila protiv Titovog komunističkog režima, pod čijim se rukovodstvom i znanjem američkih vlasti organizovala ubistva srpskih emigranata. Nakon neuspjelog atentata na Tita, FBI je uhapsio gotovo seve učesnike u njegovom pokušaju. Srbi su pokušali da oslobode svoje drugove, tako što su ukrali avion. Njegov pokušaj je bio neuspješan, pa je on dobio 20 godina strogog zatvora i pušten je na slobodu tek 1997. godine pošto se u zatvoru nije htio pokajati pa je sebe smatrao ratnim zarobljenikom a ne teroristom. Pričali su i to da je on sebe smatrao nacionalistom i rasistom, pa i zbog toga nije dobio pomilovanje jer je sudija bio crnac. U 1996-1997. godini Amerikanci su optužili Kavajiju da šalje dobrovoljce u Republiku Srpsku.

Prema Zakovim riječima, većina neuspjeha rata u BiH je bila rezultat politike Vlade Republike Srpske. Oni čak i ne shvataju kako treba voditi propagand, i često svoje obraćanje Amerikancima počinju sa "drugovi". Zbog toga je malo vjerovatno da će srpska emigracija pomoći braniocima srpskog naroda koji su još uvijek ostali lojalni Titovom režimu. Značajan dio pomoći, kako to obično biva, nije pala na učesnike rata već u ruke službenika. U Americi su čak sakupljali pomoć ruskim dobrovoljcima, koju mi nikada nismo dobili.

Očigledno, u SAD-u nije bilo dovoljno informacija o sitaciji u Jugoslaviji, pa je Zak riješio da ispuni t prazninu. On je došao pola mjeseca prije mene, ali je već uspio da u Ameriku pošalje 3-4 članka na srpskom i engleskom jeziku o Vojvodi Aleksiću i životu lokalnog stanovništva.

Nekoliko puta sam sa njim išao na televiziju na Pale, pa sam odatle zvao i u Rusiju. Zak se tada družio sa Nedeljkom, koji nas je nekoliko puta svojim autom prebacio na Grbavicu, gdje je Zak imao naviku da ide u neki mali kafić na palačinke sa medom.

Nedljko se nije bojao za živote svoje porodice koja se nastanila na Sokocu.

Strast za komunikacijom se odnosila i na muslimane. I ja sam lično jednom prilikom prisustvovao takvoj sceni. Rade i Nedeljko bi počeli da se preklapaju sa muslimanima, a oni bi odgovarali sa uvredama. Nakon toga bi Nedeljko iz svog bunkera počeo da puca iz puške a Rade iz mitraljeza. Jednom sam i ja, na molbu Barišića, pozdravio protivnika, izgovorio nekakvu glupost, ali se nakon toga nije desila nikakva diskusija.

Svoje mjesto za spavanje sam dobio u kući sa druge strane puta. Tamo sam stanovao sa dobrovoljcem po imenu Stanoje, koji je imao oko 45 godina, a po ocu i majci je bio Ciganin. Međutim, on je tamo boravio jako rijetko jer je gotovo svo vrijeme provodio u Beogradskoj ulici kod svojih drugova. Jednog dana je donio nekakav veliki gvozdeni krst, koji je meni više ličio a katolički, trrijumfalno ga je stavio sebi oko vrata.

Pored njega, u četi su bila još dva dobrovoljca. Jednog su zvali Kikinda, kovrdžavi momak iz Vojvodine, i Milan, snažan momak koji se u Srbiji bavio džudom, koji je pre rata radio negde u Njemačkoj. Sa Milanom sam imao dobre odnose, on mi je čak ostvavio i njegovu kućnu adresu i broj telefona, međutim one su se pokazale kao netačne.
bijeli_vukovi- 92569 - 11.03.2015 : Glavas Treći Istočno Sarajevo - best (1)

Prevod knjige 'Bjeli Vukovi'


Da li biste mogli da prevedete i ovaj dio o Tinovu, ako vam nije teško? Ja sam s Tinova pa me zanimaju Olegovi utisci. Unaprijed hvala

RE: Prevod knjige 'Bjeli Vukovi'



Poštovani,

svakako da ću to uraditi, ali ćeš morati da pričekaš malo na to jer trenutno radim na nekim drugim projektima.
bijeli_vukovi- 92737 - 07.04.2015 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Dnevnik ruskog dobrovoljca: Jevrejsko groblje (5)


Kao što sam i obećao, nastavljam sa prevodom knjigu "Beli Vukovi - Dnevnik ruskog dobrovoljca".

Naš bezbrižni život je bio prekinut napadom neprijateljskih snaga. Sve je počelo iznenadnim, naizmjeničnim rafalima, kako našim tako i muslimanskim. Najprije se kompletna protivnička linija pretvorila u oganj, a Srbi su odmah odgovorili na vatru. Zatim su počeli da padaju trombloni i mine. Oba naša bunkera su bila prepuna sa srpskim borcima, pa sam otvorio vatru izvan bunkera. Na padini Debelog brda sam ugledao blijesak vatre, i odmah mi je postalo jasno da je neprijatelju trebalo još samo malo da se popne iznad bunkera Bosut, odakle su mogli baciti bombe i zauzeti taj bunker.

U tom trenutku do nas je došao vojvoda Slavko Aleksić, sa još nekoliko svojih ljudi, koji su došli iz Štaba. On je zatražio vatrenu podršku minobacačke jedinice, a sa Grbavice nas je podržala Praga i kompletna operacija napada na Jevrejsko groblje je završena jako brzo, i što je jako važno bez ljudskih gubitaka.

Sledeću veče su u štab čete došli dvojica boraca iz voda podrške, Mladen Savić, sa nadimkom Arkan, I Ranko S. Oni su dovezli u fabričkom pakovanju protivpješadijske nagazne mini, kao i neke improvizovane mine, koje su se sastojale iz sanduka koji su bili napunjeni nekakvim eksplozivom i razno-raznim željezim komadima. Uveče je počela da pada neka kiša, a oni su zajedno sa Vojvodom i Nedeljkom, negdje između 10 i 11 sati uveče, ispuzali ispred bunkera i postavili te mine. Ove mine su žicama bile vezane za bunker "Bosut". Njihova namjena je bila da se aktiviraju pri prvom ozbiljnijem napadu neprijatelja, kao daljinski aktivirane rasprskavajuće mine.

Sudbina tih mina je bila tužna, jer je krajem decembra 1993. godine jedan 65-godišnji djed, Mašo Tuševljak, koji je dežurao u bunkeru, odlučio da napravi metlu za svoju kuću, pa je povukao te žice ne znajući njihovu namjenu, aktivirajući četiri takve mine i uznemirivši i Srbe i muslimane na prvoj liniji.

Jednom prilikom, dok sam boravio na Palama, čuo sam da su u lokalnoj bolnici nalazi i jedan Rus, pa sam odlučio da ga posjetim. On se zvao Ženja (Jevgenije) i bio je iz Odese. Imao je sreće, u toku borbe, ležeći iza drveta, samo je krajičkom stopala dodirnuo protivpjećadijsku nagaznu minu, tako da su doktori uspjelu da mu spasu nogu.

Ženja mi je ispričao i za nevolju koja je pristigla njihovu jedinicu: 7. juna, u jednoj od bitaka im je poginuo komandir, bivši kapetan Specijalne jedinice (SpecNaz) iz Avganistana, Miša Trofimov iz Odese. U istoj bici je nestao i Gena Tiptin iz Perme. Od njega nisam saznao nikakvih dodatnih detalja, pa sam uzeo dva slobodna dana i spremih se da odem do Prače. Ovo putovanje sam htio spojiti sa odlaskom u Beograd, kuda me je pozvao da dođem 20. juna otac Vasilij, koji je za taj dan planirao službu posvećenu otkriću spomen ploče sa imenima i prezimenima poginulih ruskih dobrovoljaca, za koje je do tog trenutka imao podatke.

Od Vojvode sam bez ikakvih problema dobio dopust, iz štaba Bataljona sam dobio dozvolu za prelazak granice, a sa tim istim papirom sam ujedno imao i besplatan prevoz do Beograda. U ruskoj pravoslavnoj crkvi se sakupilo dosta ljudi, mada ruskog ampasadora nisam primjetio. Došli su tu i snimatelji iz jednog od beogradskih televizijskih kanala, pa čak i nekakve strane TV ekipe. Po planu oca Vasilija, ja i još jedan ruski dobrovoljac, Vadim Bakov, smo trebali da budemo centralne ličnosti te ceremonije. Na memorijalnoj ploči su bila ispisana imena poginulih ruskih dobrovoljaca: Kotova, Nimenkova, Ganievskog, Safonova (na ploči je bilo napisano Šašonov), Popova, Bogoslovskog, koji su poginuli kod Višegrada, Aleksandrova, koji je poginuo na Hreši (Srpsko Sarajevo) zatim Čekalina, koji je poginuo na Majevici, Meležkova, koji je poginuo u Hercegovini, za koga se meni čini da se preživao Merežko, i na kraju Viktora Gešatova koji je poginuo negdje u Krajini.

Spomen ploču su postavilu pokraj bijele spomen ploče generala Vrangelja, u samoj crkvi. Nakon službe sam se upoznao sa Vadimom, koji je ranije bio u sastavu OMON-a (Specijalna jedinica milicije) u gradu Rigi, Latvija. On je sa svojim drugovima organizovao jedinicu koja je ratovala na području Hercegovine. Jedno vrijeme je obučavao lokalne borce, istovremeno učestvujući u bitkama. U jednoj iz njih je, u rejonu Gacka, poginuo i njegov prijatelj Sergej Merežko, koji se nalazio u oklopnom trensporteru koji je naišao na protivtenkovsku minu. Lokalne vlasti su nakon nekog vremena izgubile interes za jedinicu ruskih dobrovoljaca, pa su se njegovi prijatelji vratili svojim kućama.

Vadim je neko vrijeme ostao u Beogradu, pokušao je da organizuje Savez ruskih dobrovoljaca, ali ja na tu temu nisam uspio da sa njim razgovaram zbog toga što je lokalna dama, Simonida Stanković, koja je pripadala lokalnoj intelektualnoj eliti, ili bolje rečeno malobrojnom dijelu koji je imalo nacionalnu svijest, odvela Vadima da se sretne sa američkim novinarima. Vadima više nisam vidio, ali sam nakon rata saznao da je umro u Beogradu.

U crkvi sam sreo i dva ruska novinara. Kasnije sam saznao da je jedan od njih bio i Sergej Grizlov, dopisnik "Izvestija" ili "Ruske Gazete", nisam više siguran u to. Meni i mojim saborcima je bilo smješno čitati njegove članke, usmjerenu protiv ruskih dobrovoljaca, u kojima je on veoma ubjedljivo pisao o svojim poznanstvima sa njima, sa kojima je navodno djelio cigaretu i flašu votke na frontu.

Treba da kažem i to da sve dopisnike ne treba stavljati pod istu kapu. Tako je meni došao jedan Rus, od nekih 50-tak godina, inače dopisnik ITAR-TASS-a i pozvao me u goste kod njega. On je živio u Beogradu, ali se spremao za povratak u Rusiju, na Rostov na Donu, gdje je kupio stan nakon što je otišao iz Rige. Živio je sa kćerkom, koja je studirala na Beogradskom Univerzitetu, a žena mu se u to vrijeme već bila vratila u Rusiju. O Srbima je pričao sve najbolje, ali mu nije bilo jasno zašto Rusi moraju uvijek biti na srpskoj strani. Njemu je bilo jasno da je nekada JNA stajala na mađarskoj granici sa namjerom da se usprotivi Sovjetskoj Armiji. Nisam htio da se prepirem sa njim, jer sam znao je u njegovim riječima bilo dosta istine. Njegova kćerka nije imala ništa protiv Srba, ali joj je bilo jako krivo što u Srbiju došle prostitutke iz Rusije, Ukrajine i Moldavija, pa je u svemu tome vidjela razlog za opadanje ruskog ugleda u Srbiji.

Pošto je u to vrijeme ovaj novinar otpravljao svoje stvari u Rusiju, preko cirkusa iz Rostova na Donu, koji je baš u to vrijeme prolazio kroz Srbiju, ja sam mu pomogao da odnese neke stvari do autobusa, tako da me je on povezao do centra grad, do svojih poznanika iz cirkusa, sa kojim sam i ja odlučio da razgovaram. U početku sam im pričao o svojim saborcima, Kozacima iz Zernograda, na što su oni odmah odgovorili da tamo ne žive Kozaci, pa im se ja nisam htio protiviti. Samo sam pomislio na sebe, računati da sam ja Kozak zbog toga što je moj djed Mahal Šaškoj, nije baš jak argument. Oni su bili tako samouvjereni, govorili su da znaju sve, pričali su da su u Srbiju su došli na diplomatsku misiju, tako da je kod mene propala svaka želja da se upuštam u dalji razgovor sa njima.

Bilo mi je mnogo interesantnije govoriti sa ocem Vasilijem, koji je dobro poznavao istoriju ruske emigracije u Srbija. Tako sam saznao da je u Jugoslaviju u 20-tim godinama 20. vijeka došlo mnogo "bijelih" imigranata. Oni su iskoristili blagonaklonost kralja Aleksandra. Međutim, oni su u tom pogledu i kod mnogih Srba izazvali nezadovoljstvo. Pokušaj da se emigranti zaposle kao graničari na albanskoj granici je propao jer je pogranična policija zamjenjena sa finansijskom policijom. Zemlju na Kosovu nisu mogli da dobiju uprkos tome što su se tamo masovno naseljavali Albanci, pa je njihov procenat već dostigao 50%.

Novčana sredstva kod ruskih emigranata su se do tada istopila, pogotovu što su "Petrovgradsku blagajnu" koju je general Vrangelj iznio iz Rusije, na zahtjev Boljševika od njih oduzela jugoslovenska vlada. Među emigrantima su se pronijele glasine, ljudi su tražili kontrolu nad sredstvima, a sve to se prenosilo u štampi. Boljševici su se u to vrijeme sjetili prava država i pojedinaca. Antiruska propaganda je još više upropastila stvari, pa je Vrangelj nešto kasnije i otrovan. Njegove pristalice su počele da se razilaze, uglavnom u Francusku. Kralj je, naravno, počeo da otkazuje pomoć, djelom i zbog toga što ni on sam nije bio potpun godpodar u svojoj kući. Njega su 1933. godine u Marseju ubili hrvatski i makedonski teroristi. Odmah nakon toga su počeli i napadi na "bijelu emigraciju" zbog toga što ona sjedi za vratom srpskog naroda. Ovi napadi su, prije svega, dolazili od mjesnih komunista.

Broj bijelih emigranata u 1941. godini, kada su Jugoslaviju okupirali Nijemci, je postao još značajniji. Oni su odlučili da nastave svoju borbu sa komunistima, pa su se organizovali u Zaštitni Korpus, koji je postojao u sastavu njemačke vojske, ali bez namjere da idu na Istočni front. U toku građanskog rata, koji se vodio na prostoru Jugoslavije, poginulo je više stanovništva u međusobnom sukobu nego od osvajača. Titovi partizani su ubijali ruske emigrante, tako da je u tom ratu nastradalo i oko 250 ruskih emigranata, uključujući i izvjestan broj građanskih lica. Ruski zaštitni korpus je brojio do 10.000 ljudi. U nedostatku ljudstva, korpus se popunjavao dobrovoljcima iz ruskog i ukrajinskog stanovništva Besarabije, Černovicke i Odeske oblasti, koje su se nalazile pod rumunskom okupacijom. Ruski korpus je uspeo da pređe u Austriju prije dolaska Sovjetske Armije, izbjegavši tako sudbinu ruskih Kozaka, srpskih četnika i srpskih dobrovoljaca koji su deportovani nazad ka Englezima.

Nakon rata, broj ruskih emigranata se značajno smanjio, posebno nakon čistki koje su organizovali sovjetski SMERŠ I jugoslovenska OZNA. Konačan pečat na sudbinu ruskih emigranata je stavila rezolucija Informbiroa 1948. godine, nakon čega je u Jugoslaviji počelo istrebljenje i prevaspitavanje svake pro-sovjetske opozicije. U ovim čistkama su posebno nastradali srpski partizanski kadrovi, ali one nisu mimoišla ni rusku emigraciju.

Uprkos tome što su se mnogi ruski emigranti asimilirali sa Srbima, nešto njih je ostalo i do današnjeg dana. Jednog od lokalnih Rusa sam sreo nešto kasnije na Jahorini, koja je do početka rata bila skijalište, a kasnije postala vojnom bazom. Taj Rus se dobro uglavio u srpsku vojsku, ali nije imao nikakve veze sa ruskim dobrovoljcima. Sa još jednim od tih Rusa sam se upoznao u Beogradu, u ruskoj crkvi. Njega su zvali Oljeg Orlov. On me je odmah pozvao kući na ručak. Njegova žena, inače Crnogorka, nam je spremila ukusan obrok. Oljeg je bio jako srdačan i predložio mi je svoju pomoć i u budućnosti. Upoznao sam se i sa njegovim prijateljem, Đurom Labusom, čovjekom od nekih 40 godina, inače trenerom karatea, koji se, uprkos tome što je otac dvoje djece, dobrovoljno uputio na ratište u Krajini u sastavu Arkanove Srpske dobrovoljačke garde.

U Beogradu se nisam mnogo zadržavao, pa sam se nakon nekoliko dana vratio na Pale. Otuda sam se sa autobusom prebacio do Prače. Jedan mladi Srbin me je odbacio do Podgraba, sela udaljenog nekoliko kilometara od Prače, gdje se nalazio štab lokalnog bataljona. Dalje sam krenuo pješke, putem na kome sam sreo dvojicu pripitih ruskih dobrovoljaca, sa kojima sam i stigao do dvospratne kuće u kojoj se smjestio 2. ruski dobrovoljački odred.
bijeli_vukovi- 92739 - 07.04.2015 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Dnevnik ruskog dobrovoljca: Prača


Nastavljam sa prevođenjem, do sada neprevedene knjige "Beli Vukovi - Dnevnik ruskog dobrovoljca"

Ovdje sam sreo svoje stare poznanike: Vitu Desjatova, Valeru G. I Igora "Gazdu" iz Petrovgrada, Volođu "Hohla" iz Harkova, Sašu "Salojeda" s Radom, Nikolaja "Uzbeka" I Valeru Bikova - "Mečenova", a od novih Andreja M. , starog borca Ruskog dobrovoljačkog odreda, inače rodom iz okoline Moskve, zatim Petju Mališeva iz Moskve, člana RNE koji se pridružio Kozacima, koji su ga primili u svoje redove u Višegradu pa je zbog toga nosio kozačku šubaru. Petja se više puta pojavljivao u medijima, ne samo zbog toga što je ratovao u Republici Srpskoj, nego I zbog toga što je ratovao u Pridnjestroviju, Moldavija. U Moskvi je bio trener jahanja, pa je u svoj moskovski stan uselio jednog konja, o čemu je televizijska ekipa "Pogled" snimila i jednu reportažu. Družio se i sa jednim od osnivača "Sjećanja", sada već pokojnim Smirnovom - Ostavili, koga su karakterizovali kao prilično neobičnu ličnost. Iskreno govoreći, on je u to vrijeme ponekad pio I u njega su u vezi toga pojavili problemi, tačnije zbog bacanja granata u rijeku, ali je on kasnije prestao da pije I ja sam u razgovoru sa njim, saznao mnogo interesantnih činjenica.

Još jedan, novi poznanik, je bio jedan visoki mladić, Toljik Astapenkov, inače rođen u Permi. Kako sam kasnije saznao, on je sa nestalim Genjom Tiptinom bio prijatelj još u Permi, gdje su zajedno trenirali karate, a kasnije su odlučili da odu u francusku Legiju stranaca. Međutim, nisu imali odgovarajuću vizu, pa su se 1993. godine obreli u Republici Srpskoj. U početku su bili u vlaseničkom Jurišnom odredu, a zatim su prešli u Ruski odred pod komandom Aleksandrova. Kada je ovaj poslednji poginuo u minskom polju, Toljik i Genja su se prebaciliu 2. ruski dobrovoljački odred.

Komadant 2. ruskog dobrovoljačkog odreda u to vrijeme je bio Miša Trofimov, koji je bio rođen iz Vinice, ali je u poslednje vrijeme živio u Odesi. U Sovjetskoj Armiji je bio kapetan specijalnih jedinica (specnaz) i sa njima je ratovao tri godine u Avganistanu. Tamo je odlikovan ordenom "Crvene Zvijezde", ali je bio teže ranjen u glavu. Ljekari su mu zakrpili lobanju sa nekakvom plastičnom pločom. U Odesi je potom radio kao načalnik obezbjeđenja nekakve kockarnice, no njemu se to nije svidjelo i on je odlučio da putuje za Francusku. Nisam siguran da li je namjeravao da se pridruži Legiji stranaca, ali vjerujem da ga tamo ne bi primili jer tamo ne primaju ljude sa velikim ožiljcima na tijelu.

Miša je u Republiku Srpsku došao u proljeće 1993. godine i odmah se uključio u 2. ruski dobrovoljački odred. Pošto je upravo u to vrijeme petrovgradski Edik, poznat kao "Avganistan", inače artiljerijski major i bivši komandir Ruskog dobrovoljačkog odreda, otišao nazad kući sa još četvoricom saboraca, Miša je postao komandirom tog odreda, i lično mislim da je dobro obavljao svoj posao.

Njegov odred je veoma često išao u akciju. Odred je 7. juna 1993. godine ušao iza neprijateljskih linija, sa ciljem da zarobi neprijateljskog vojnika po naredbi štaba Podgrabskog bataljona. Oni su tom prilikom opkolili jednu kuću na kraju nekog sela. Miša je zatim ušao u nju, a da pri tome nije primjetio vrata u susjednu sobu. U drugoj sobi su bile žene. Dok je Miša razmišljao šta dalje da radi, muslimani su iz druge sobe u hodnik bacili bombu, od čije je eksplozije on dobio geler u grlo. Dok su njega iznosili, kroz prozor su iskočila dva muškarca. Jednog su uspjeli ubiti, ali im je drugi pobjegao. Šta se tom prilikom desilo sa Tiptinom niko nije znao! Tek nakon rata je neko od Srba pričao da je nekakav Rus, nakon bitke sa grupom muslimana, poginuo na području Goražda. Kasnije je Boris Pičugin, pokušavao da nakon rata sazna mjesto njegove sahrane.

Svojim drugovima sam pričao o Slavku Aleksiću, a "Hoholj" mi je rekao da je njima dolazio Valera "Krendelj" i sa njim jedan borac po imenu Boris, a oni su ih odmah poslali ka meni.

Shvatio sam da nema više smisla da se ovdje zadržavam, pa sam se odmah uputio nazad na Jevrejsko groblje. Kada sam došao kući, u svojoj sobi sam našao opšti haos. Izgledao je kao da je kroz nju prošao uragan. Otišao sam do Vojvode koji mi reče da su u moju sobu nastanili dvojicu Rusa, koji su po njegovom mišljenju bili komunisti. Odmah sam shvatio da su to bili Valera i Boris. Očigledno su odlučili da se našale sa četnicima, pa su na sva zvona hvalili komunizam i Brežnjeva, te sovjetski poredak, a Boris je čak odlučio da demonstrira svoje znanje psovanja na engleskom jeziku na ženi Vojvode.

Nisam se mnogo obradovao takvom pristupu, ali se nisam ni svađao jer su njih dvojica odmah počeli da negiraju sve to što su uradili. Povod za njihov praznik u mom odsustvu je bio dolazak nekog režisera iz Moskve. Oni su ga vodali po Grbavici, koju ni sami nisu poznavali. Režiser, koji je tu boravio tri dana, vratio se nazad u Moskvu, a svoj film im je ostavio u Pridnesroviju, Moldavija. Dokumentarac nije bio loše snimljen, ali su Srbi htjeli da vide kadrove iz borbe kojih tu nije bilo, tako da taj film čak nisu ni pregledali do kraja.
bijeli_vukovi- 92741 - 07.04.2015 : Zeljko Tomic Sokolac - best (3)

Dnevnik ruskog dobrovoljca: Trnovo (1)


Nastavljam sa prevođenjem sa ruskog jezika knjige "Beli Vukovi - Dnevnik ruskog dobrovoljca" koja do sada nije prevedena na srpski jezik.

Prilikom dolaska na Jevrejsko groblje sam saznao da se priprema nova akcija, izgleda velika. Došavši u sobu, odmah sam otišao na spavanje.

Krajem juna, Vojvoda Aleksić je u trpezariji naše čete sakupio tridesetak ljudi. Pored komandira vodova i njegovih najbližih saradnika, ovdje su se našli i mladići između 20 i 25 godina, koji su predstavljali novoformiranu interventnu grupu, koju su trebali da koriste u ovoj operaciji. Sve je nekako nagovještavalo da se radi o nečemu jako ozbiljnom. Vojvoda je zvanično saopštio da počinje velika akcija oslobađanja gradića Trnovo, a on je postavljen za komandira konsolidovanog odrena našeg 3. bataljona, mada se kasnije ispostavilo da je on faktički komandovao vojnim dejstvima konsolidovane grupe svih naših brigada u toj operaciji. Napravljen je i spisak onih koji učestvuju u toj akciji. Pored Vojvode, u nju su bili uključeni i Goran "Čuba", major Vučetić, kao i medicinska sestra Vera. U akciju su bili uključeni i svi ruski i srpski dobrovoljci. Od vezista, sa nama je krenuo Milan, momak od nekih dvadesetak godina, Panda, niži momak od nekih 26 godina, kao i Biljana, djevojka od dvadesetak godina, koja je već ranije preživjela ranjavanje u butinu.

Svi oni koji su ostali u jedinici imali su zadatak da povećaju borbenu gotovost, a u krajnjem slučaju su trebali da budu spremni da nam priteknu na ispomoć.

Sastanci nisu dugo trajali. Meni se jako svidio prsluk koji mi je sašio lokalni krojač. On je bio sašiven od maskirnog platna, zakopčavao se naprijed poput obične jakne, na lijevoj i desnoj strani su se nalazila dva vertikalna džepa za okvir od automatske puške. Još po jedan takav džep je kod mene bio pozadi, na desnoj i lijevoj plećki. Na leđima se nalazio jedan široki džep, koji je služio umjesto ruksaka, u kome nije bilo ničega sem municije. Na prednjoj strani prsluka su se nalazila tri džepa za ručne bombe, i oni su se mogli zategnuti. Kasnije sam ja izvršio malu prepravku tih steznika, umjesto njih sam postavio dugmad jer su "ježevi" sa vremenom oslabili zbog prašine. Na kožnom pojasu sam nosio dvije futrole u kojima sam držao ručne bombe, kao i jednu bajonetu, koju mi je iz skladišta nabavio Nedeljko. Na taj način sam bio jako dobro opremljen. Iskreno rečeno, sve je to bilo relativno teško, ali strah da ostaneš bez municije i bombi je bio još veći. Pored toga, u slučaju potrebe, na primjer odlaska u izvidnicu ili neočekivanom napadu neprijateljskih snaga, uvjek sam se mogao snaći i bez prsluka - imao sam dva okvira za automatsku pušku i dvije ručne bombe, naravno u tom slučaju nije bilo moguće da se upustim u dugu borbu.

Sledećeg jutra smo se postrojili u kolonu po dva i krenuli u pravcu štaba Bataljona, koji se nalazio u selu Miljevići. Ispred kolone je išao Rade sa crnom zastavom, na kojoj se nalazila lobanja sa dvije kosti. Kada tome dodaš Radetovu crnu bradu i crvenu maramu, koju je on povezao oko glave, pogled na njega je bio upečatljiv. On je mene i Valeru podsjećao na "Pirata južnih mora". Pogled na Vojvodu, koji je išao uporedo sa njim, sa još bujnijom crnom bradom i crnom, visokom šubarom, je bio za mene još živopisniji. Mnogi od lokalnih momaka, pod uticajem Zapada, su nosili dugu kosu koja je padala na ramena. Takvu su kosu, na primjer, imali "Zvjezda" i Ljubiša, pa je bilo više nego jasno da je bilo nemoguće od njih zatražiti da se ošišaju. Neki od njih su imali i minđuše u uhu. Miro Čamur je nosio plavu maramu oko glave, a "mister Zak" je imao rukavice, zaštitne naočare za sunce i dva automata: rumunski Kšnjikov i jugoslovensku verziju šmajsera MR-40, kojeg su ovdje zvali pikac. Njegov izgled je proizvodio utisak da se on upravo spustio padobranom iz nekog američkog aviona. Kikinda i Milan su na glavama nosili srpske šajkače. Nedeljko je takođe stavio nekakvu maramu na glavu, tako da je čitava naša kolona imala poprilično energičan izgled.

U štabu Bataljona smo se sastali sa borcima čete Papića i Vuktinom četom. Papić, visoki čovjek plave kose od nekih tridesetak godina, je nosio crnu kapu sa lobanjom i kostima. Mnogi od njegovih boraca su takođe nosili marame, kape, trake, i niko od njih nije brinuo zbog raznolikosti njihovih izgleda. Među njima sam sreo i Miru, mog poznanika od ranije.

Posebnu grupu su predstavljali sedam do osam boraca iz Srpskog omladinskog saveza "Soko", organizovnog još prije rata, a koji je sada bio u sastavu Vukotine čete. U Papićevoj četi se nalazila i grupa dobrovoljaca "Bijeli Anđeo". Među njima se nalazio i Miro Karabatak, koji je bio komandir voda kod Papića, a druga dvojica, Mlađo i Aco Šešlija, su bili izviđači našeg samostalnog interventnog voda. Pored Vere i Biljane, među nama je bilo još dvije žene. Jedna od njih je bila mlada, svjetle kose, snajperista kod Papića, a druga je bila medicinska sestra iz Trećeg bataljona i zvala se Svjetlana, mada su je svi zvali Ceca. Bilo je jako teško odmah upamtiti sva ta imena, pa sam prestao da obraćam pažnju na okolinu, čekajući kamione koji su ubrzo i došli do nas. Nakon što smo se popeli na njih, naša vesela družina je krenula preko Vraca, a nad svakim kamionom su se razvile razno-razne nacionalne srpske zastave. Neko vrijeme smo se vozili asvaltom, a zatim smo sišli na makadam koji nas je pratio sve do našeg odredišta. Ovdje su nam dovezli i dopunu za borbeni komplet: metke, bombe i tromblone. Bilo je tu i šatorskih krila, ćebada, hrane. Nisam primjetio velikog interesovanja za naoružanje. Naš Vojvoda je za našu četu uzeo konja, na koga smo mi natovarili ćebad, hranu, kao i jedan minobacač sa dva sanduka granata.

Valera se nije imao namjeru da na sebe tovari municiju, imao je samo jedan borbeni kompleta za automatsku pušku i dva tromblona, ali je zato nagovorio Borisa, koji se obložio desetinom tromblona i počeo je da liči na nekakvog egzotičnog leptira.

U četi je bio i jedan mitraljez M-84, kojeg je nosio Kikinda i jedan minobacač M-57, kojeg je morao na nosi Milan, nad kojim su se kao "Srbijancem" lokalni Srbi malo podsmjehivali. Težina kod tog minobacača je bila značajna, pa dobrovoljaca za njega nije bilo, pa se Milan jako pokajao što ga je uzeo, naročito u toku nastavka marša. Mi smo napravili pauzu, neki su odlučili da nešto pojedu, a drugi su legli da se malo odmore. Valera je zalegao na leđa, položio ruke na grudi, a Vera je u šali pjevala pjesmu za upokojene: "Gospode pomiluj". Šala se nije svidjela Valeri, on je mrgodno ustao i glasno počeo da psuje, što je izazvalo glasan smijeh Srba.

Na kraju je do nas došla i delegacija iz štaba, u kojoj je bio i komandant brigade Stojanović, nisam siguran da li je među njima bio i komandant korpusa Milošević, pošto sam loše poznavao naše "komandante pukova". Oni su nakon toga održali nekakav govor. Naša operacija se zvanično nazivala "Lukavac 93". Njena važnos se povećavala blizinom Sarajeva, i nije bila slučajnost da je njom rukovodio lično general Mladić, komandant cjelokupne Vojske Republike Srpske. Naš prvi zadatak je bio da zauzmemo Trnovo i ustanovimo vezu između Srpskog Sarajeva i srpskog dijela Hercegovine. Prvi dio operacije - zauzimanje Trnova je sprovedena stvaranjem formacije iz nekoliko brigada Sarajevsko-romanijskog i Hercegovačkog korpusa, kao i iz Gardijske brigade Glavnog štaba VRS, koja je bila formirana od osamnaestogodišnjih regruta iz iste generacije. U drugoj fazi akcije je bilo potrebno zauzeti planinski masiv pod imenom Igman, tako da bi u obruč pao sarajevski aerodrom, kao i muslimansko naselje Hrasnica, koja je bila jedini kanal za snabdjevanje muslimanskog dijela Sarajeva, koji je dalje vodio kroz podzemni tunel iskopan ispod aerodromske piste. U slučaju uspjeha ove operacije neprijatelj bi se našao u potpunom okruženju.

Nakon što su komandanti završili svoje govore, mi smo u nekoliko kolona, sa zastavama ispred, krenuli u planinu.

Moja nesigurnost zbog prethodnog ranjavanja u nogu me je ubrzo napustila. Moje bavljenje sportom, iskustvo u ratnim operacijama i sila volje mi nisu dali da se opustim, pogotovu što nije imalo smisla očekivati da ti neko pomogne.

Odmah nakon što smo krenuli usiljenim maršem, ispostavilo se da su moji "brđani" bili nepripremljeni za planinsko ratovanje. Pored toga, na to je uticala i njihova ljubav ka cigaretama i alkoholu. Svi smo, iako sa povremenim odmorima, išli dalje jer niko od nas nije zahtjevao neku naročitu žurbu. Valera I ja smo se probili naprijed i priključili smo se izvidnici, Mlađu i Acu, ne iz želje da se dokazujemo, nego smo jednostavno željeli da prvi saznamo gdje se nalazi neprijatelj, a nismo željeli ni da slušamo zvuk granate ne znajući odakle je ispaljena. U toku puta sam dobio upalu krvnih sudova u oku, ali mi to nije stvaralo neke velike teškoće. Na kraju smo došli do jedne padine, ispod koje se nalazila nekakva šuma. Tu smo se rasporedili, razmjestivši se pri dnu te padine. Valera, Boris i ja smo ostali na vrhu, nedaleko od Vojvode, Vere, Gorana, Čube i Vučetića.

Ja sam riješio da ne pravim šator nego da iskopam sebi udubljenje u zemlji, iz koga bi bilo moguće pucati u ležećem položaju. Valera, Boris i ja smo napravili takve zaklone, iako nismo imali vojničke ašovčiće, izgradili smo sklonište i zamaskirali ga granama jele i ogradili kamenjem.

Ispod nas smo primmjetli vatre. Valera je prokomentarisao da je to po pravilima vojne službe zabranjeno. Tek kasnije smo saznali, da su to Srbi pravili kafu, bez koje nije mogla proći ni jedna akcija. I njihov protivnik je živio po tim istim zakonima, jer smo u daljini ugledali stubove dima, ali niko nije ni pomislio da pucamo jedni na druge. Za kafu je bila potrebna i voda, koje nije bilo dovoljno, pa nam je za to poslužio konj na kome je Rade sa izvora dotjerao nekoliko gumenih kontejnera vodom. Nakon što smo popili kafu, većina nas je legla da spava. Ljubo je ispred sebe postavio MRUD, minu koja se aktivirala sa udaljenosti i bila je slična sovjetskoj mini MOH-50. Boris se zakačio sa Kikindom, ali je stvari smirio Vojvoda tako što je iskritikovao Kikindu.

Komandiri su bili sa nama, pa smo bili primorani da dežuramo, pogotovu što je sa naše pozicije bio dobar pregled neprijateljske linije. Nakon par dana, mi smo se pokrenuli u koloni po jedan, ušli smo polako u gustu šumu. Udaljenost između nas je bila 5 do 6 metara. Konj je išao tiho na začelju kolone.

Nakon što smo stigli do nekakvog šumskog puta, Vojvoda Slavko Aleksić je Mira Čamura i mene poslao u izvidnicu. Nakon što smo prešli put a da nismo primjetili ništa sumnjivo, mi smo pozvali ostale iz odreda da krenu za nama. Nisam znao gdje se nalaze druge jedinice, vjerovatno smo mi išli prvi, a nervi su u svih bili napregnuti, pa bi pretjerano previranje samo smetalo. Mnogo puta se desilo, da su jedinice jedne te iste vojske naletjele jedna na drugu i otvorili vatru, ili što je još gore kada bi jedinica protivničke strane greškom prihvatila protivnika kao svoju jedinicu. Kasnije mi je, kada sam već bio u Sarajevu, Leonid pričao da je jedna jedinica HVO-a naletjela na odred srpske Specijalne policije za vrijeme akcije na Igman, sa kobnim rezultatima za njih jer ovdje zarobljenike niko nije poštovao.

Veoma je komplikovano da u šumi utvrdiš kojoj strani pripada vojska koju srećeš. Čak je i samo hodanje po šumi sa automatskom puškom dosta komplikovano, to se moralo naučiti. Posebno je važno da jedinica bude kompaktna, kako u paru, grupama po tri, tako i jedinica u cjelini. Kod nas su ljudi imali različite fizičke sposobnosti i nisu umjeli da se ponašaju u ratnim uslovima. Jedni su bili jako oprezni, stajali na petu a zatim spuštali i vrhove prstiju, ništa nisu lomili, a držali su automat na gotovs u jednoj ili obje ruke. Drugi su, u lažnom uvjerenju da su bezopasni, oslanjali se na one koji idu ispred njih, počinjali da se opuštaju, vješali su automate na ramena, išli uspravljeno, lomeći sve na svome putu. U takvim uslovima sam se osjećao sigurnije da idem ispred svih, jer sam tako mogao da osluškujem šta se dešava oko mene, nije mi odvlačila pažnju priča onih u stroju pa sam se mogao osloniti na svoju intuiciju. Naša jedinica nije prošla kroz neku savremenu obuku, ali su svi borci u njemu već imali solidno iskustvo u ratnim operacijama.

Naše sledeće zaustavljanje se desilo jako brzo. Valerij, Boris i ja smo se našli na našem desnom krilu pred omanjom poljanom. U početku nismo nikoga primjetili, ali smo kasnije ugledali grupu srpskih boraca iz Kasindolskog bataljona. Bili su umorni od hodanja po šumi, a pošto je jedan od njih nagazio na protivpješadijsku minu PMA-2, koju ovdje nazivaju "pašteta", koja srećom nije eksplodirala, Kasindolci su se razmjestili nedaleko od nas. Mi smo takođe počeli da se utvrđujemo. Valera i ja smo na desnom obodu poljane postavili dvije ručne bombe, na potezu između dva drveta, koristeći pri tome moju izolir traku. Svoj položaj smo napravili u dubini šume, na udaljenosti od nekih osam metara od poljane, na koju smo imali dobar pogled. Lijevo od nas su se smjestili saborci iz bunkera Bosut na Jevrejskom groblju, kojima se pridružio i Zak. Spavali smo u jako lošim uslovima. U toku noći je počela da pada kiša, pa je šatorsko krilo palo na nas polivši nas vodom. Ni kod drugih situacija nije bila ništa bolja, čulo se i psovanje od strane onih koji nisu izdržali svu tu nedaću. Neki su se na kraju zamotali u šatorska krila i zaspali, a ja sam noć proveo sjedeći ispod drveta.

Kiša je prestala da pada pred zoru, pa su mnogi od nas uspjeli i da malo zaspu. Nakon što sam se osušio, odlučio sam da se malo prošetam niz liniju. Doručak je bio uobičajan i sastojao se od konzerve "Ikar", čije meso nije bilo baš ukusno jer ga je vjerovatno italijanska mafija pravila za svojih pasa. Upravo zbog toga ne mogu reći da sam se prejeo, pa nisam morao da čekam da se hrana svari.
bijeli_vukovi- 92759 - 09.04.2015 : Glavas Treci Istočno Sarajevo - best (0)

Hvala za prevod


Željko hvala za prevod iako je došlo do nesporazuma, ja sam mislio da je u pitanju poglavlje "Put na Tinovo (Hadžići), međutim vidim da ste ispravili i da je riječ i Trnovu. U svakom slučaju dobro je čitati ovaj dnevnik. Imam sada novo pitanje, da li možete da mi date svoj kontakt mail jer želim da vam postavim neka pitanja vezano za Igmansku brigadu, Hadžiće, Tinovo...

RE: Hvala za prevod



Poštovani,

greška je kod autora knjige, koji je Trnovo-Igman, napisao kao Tinovo-Igman, pa sam i ja pomislio da se radi o Hadžićima. Međutim, kad sam počeo da prevodim to poglavlje, shvatio sam da se radi o Trnovu. Naime, autor u knjizi govori o oslobađanjukomunikacije sa Hercegovinom što je neosporno Trnovo. Takođe sam se sjetio da je Saša Rus bio sa Srđanom Kneževićem na Trnovu.

Moj email je svima poznat i nalazi se na dnu svake stranice, pa čak i ove: slavicnet#hotmail.com.
bijeli_vukovi- 101527 - 16.11.2017 : Milan Mokrin - best (0)

Kikinda


U delovima o Jevrejskom groblju se spominje Vojvođanin koga su zvali Kikinda, pa me interesuje da li se još negde spominje taj Kikinđanin, pošto je moj stric bio u to vreme tamo na ratištu koji je iz Kikinde, a koji je neko vreme posle toga poginuo. Interesuje me kako mogu da nađem ovu knjigu da je poručim, pošto me je veoma zainteresovala. Unapred hvala.

RE: Kikinda


Poštovani,
knjiga "Bijeli Vukovi" nije prevedena na srpski jezik, izuzev dijelova koje sam ja preveo. Može samo da se naruči na ruskom jeziku, i to iz Rusije. Ja imam dva primjerka na ruskom jeziku, ali nisu na prodaju.
bijeli_vukovi- 101537 - 20.11.2017 : Milan Mokrin - best (0)

RE: Knjiga Beli vukovi


Da li možete onda da mi date neki kontakt ili neku internet adresu kako bi mogao da i ja da poručim sebi jednu pa makar i na ruskom? Ja sam na netu pretrazio sve moguće i nigde ne mogu da je nađem.

RE: Knjiga Beli vukovi



Milane,

knjigu šalju isključižvo na području Rusije. Ja sam je kupio preko jednog prijatelja iz Moskve. Platio sam je (čini mi se) 900 tublji. Vidjeću šta mogu da uradim za tebe jer u ruskoj crkvi u Beogradu ima jedna žena koja je u kontaktu sa autorom knjige. Javiću ti ako nešto uspijem.
Adresu sam nasao na internetu, ali je sada nemam.
bijeli_vukovi- 101541 - 21.11.2017 : Milan Mokrin - best (0)

Bijeli Vukovi


Hvala vam puno na razumevanju, ne znam kako bi vam se odužio, nadam se da ćete uspeti da mi pomognete da kupim knjigu. Ja ću sledeće nedelje otići do ruske crkve da probam da nađem tu ženu, a vi ako uspete nekako da stupite u kontakt sa njom, molim vas da mi javite. Imate moju mejl adresu pa možete i tamo da mi pošaljete poruku.
Unapred hvala. Pozdrav.

Idi na stranu - |1|2|