fix
Logo
fix
Nalazite se na Istorija-2SR
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje
Za pregled svih najnovijih poruka kliknete ovdje

2sr- 100981 - 27.07.2017 : Nada Krunić Herceg Novi - best (0)

Da se ne zaboravi (2)


Da se ne zaboravi II

Gospodine Željko,

Bogu hvala što postojite. Hvala Vam što prosvjećujete, osvješćujete i povezujete.

Tragajući po internetu neki čudim naletjeh na jedan zapis iz 2007. godine (03. 03. 2007. WW-2 1/785). Odnosi se na zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Izvjesna gospođa, Jela Kriva, pod naslovom "Da se ne zaboravi" prenosi priču svoje majke o zločinu u koji se desio u selu Mangurići. Nažalost ovaj zločin i do danas je ostao nepoznat, a imamo jaku želju da ga otrgnemo od zaborava, pa Vam se obraćamo za pomoć. Kako Vama tako i svima onima koji ponešto o njemu znaju da bi se tako utvrdio broj žrtava, kao i njihova imena.

Moja saznanja o zločinu zasnovana su na porodičnoj priči i razgovoru sa preživjelom osobom koja je tada imala 7 godina. Događaj se desio negdje u ljeto, najverovatnije 1942. godine. Jedan dio porodice Krunić otišao je preko Drine, a ostali su se skrivali po šumama i pećinama. Porodica Malkana Krunića, noć uoči zločina, vratila se u svoj dom. Zatekli su punu kuću izbjeglica, navodno iz Olova. Ujutru je neko uzviknuo "Eto ustaša". Nastao je plač i jaukanje. Uz zvuke harmonike napravili su krvavi pir i sve zapalili. Od Malkanove porodice tu su nastradali njegova supruga, osamnaestogodišnji sin i trogodišnja kći. Jedna Malkanova kćerka, koja je tada imala 7 godina, ostala je živa zahvaljujući djevojci koja je mogla imati negdje oko 15 godina. Ta djevojka, spasitelj, izvukla se ispod leševa, u naručju je držala mlađeg brata i povukla je za sobom, kroz vatru, Malkanovu stariju kćerku, a mlađa je ostala unutra, jer nije htjela da se odvoji od svoje mrtve majke. Preživjelu kćerku otac je našao, ona je živa i željela bi da sazna ko je njen spasilac.

U porodici Krunić se priča da je tu nastradalo između 35 i 40 osoba, a možda i više. Do danas nismo znali za podatak da je van kuće stradao dječak Bogdan. Zanima nas gdje je sahranjen?

Žrtve masakra sahranjene su na imanju porodice Krunić, a ne na groblju. Mjesto je neobilježeno, neopojano. Malo kome poznato. Nama su poznata imena tri člana porodice Krunić.

Molimo sve one koji na bilo koji način mogu pomoći da žrtve nađu svoj mir i da ne ostanu zaboravljene.

Hvala gospođi Jeli na dragocjenim podacima.

S poštovanjem,
Nada
2sr- 99589 - 21.02.2017 : Marko Krndija Banjaluka - best (0)

Zdravko Dejanović


Interesuje me ko je bio Zdravko Dejanović po kome jedna ulica u Banjaluci, naselje Mađir, nosi njegovo ime?

RE: Zdravko Dejanović


On je bio borac iz NOB-a, tj. partijski i skojevski rukovodilac sa Vučijaka. Uz njega se još pominju Boško Milutinović - Đedo, Midhat Muradbegović, Neđo Krekić, Perica Kosik, Mile Dejanović - Buna. Djelovali su na području vučjačkih sela i Odžaka.
2sr- 98363 - 14.12.2016 : Njegos Topalovic Cacak - best (0)

Poručnik Dobrica Đukić


Poručnik Dobrica Đukić nikada neće biti zaboravljen od strane pravih patriota srpskoga roda i poroda! On je bio Dražin čovek od poverenja.
2sr- 98301 - 03.12.2016 : Ex-ponto - best (4)

Krvavi kamen hercegovački


Prije 10-tak dana postavih reportažu o masakru nedužnih mještana iz Kifina Sela, koje su u grupi od 64 mještanina, partizani odveli u selo Krekavice, zatvorili u štalu i na najsuroviji način (bez opaljenog metka) lišili života. To se dešavalo u aprilu 1942. godine.

Želim još da napomenem da su u istoj reportaži prikazane autentične slike sahrane nedužnih mladića, kao i 75-godišnjeg starca koja se desila 2 mjeseca kasnije na groblju u Kifinu Selu. Fotografije je napravio jedan italijanski oficir i one su nakon rata bile skrivane u ikoni u kući pokojnog Rista Zirojevića, sina ubijenog starca i oca čovjeka koji o tome govori u datoj reportaži.

Uz snimak, pomenuh tada još neka mjesta u kojima se desiše slični zločini, a evo, Herceg Televizija, baš kao da smo se dogovarali, postavi reportaže i iz tih sela.

Dražljevo:



Jasenik:



Brajićevice:



U reportaži iz Braićevica o događaju govori Milimir Zirojević. Neko bi ga mogao povezati sa Simom Zirojevićem iz Kifina Sela, pa želim da napomenem da su to dvije različite porodice, mada ne znam da li imaju neku vezu u nekom dalekom koljenu.

Meni su ovi događaji poznati više od 50 godina, od momenta kada sam bio sposoban da razumijem o čemu stariji pričaju. Slušao sam ih od ljudi koji su bili direktno uključeni sa jedne, kao i sa druge strane.

Obratite pažnju na snimak iz Braićevica kada Mimo pominje Skoka, Šegrtovog saradnika, koga Vlado ubija zbog neslaganja sa njegovim djelima. Nije on bio jedini koji se nije slagao. Pisac ovog posta poznaje jos neke "Crvene" što napustiše (kradom normalno) tu liniju.
2sr- 98283 - 01.12.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

RE: Zašto namo ovo treba baš sad


Ne vidim razlog da sa bilo kim raspravljam povodom mog prethodnog teksta. U njemu nema ništa loše napisano, osim pokušaja zbližavanja srpskog naroda, iako politički ne mislimo isto. Srbin je Srbin, bilo da je on komunista, ateista ili vjernik. Srbin se rodi, a sve ostalo je od volje čovjeka.

Naveo sam u predhodnom tekstu da se četnici iz Prvog svjetskog, i partizani iz Drugog svjetskog rata trebaju pomiriti sa činjenicama da je u tom periodu bila takva politička situacija. Vremena se mijenjaju a mozgovi nam ostaju isti, volim ove, ne volim one.

Dakle, u FBiH kažu, svi Srbi su genetski četnici, pa sam i ja sebi dao za pravo da budem počastovan i sebi pripišem taj atribut!

Pošto znamo da u Prvom svjetskom ratu nije bilo četnika, ali je bila časna, herojska srpska vojska, pa sam se po ugledu na njih trudio da tako ratujem u Otadžbinskom odbrambenom ratu! Međutim i dalje za muslimane u BiH, ja sam "četnik".

Svi znamo da je četnike stvorio Kralj kao svoju gardu. Četnici nisu bili samo Srbi, nego su bili viđeni ljudi iz uglednih porodica širom tadašanje Jugoslavije.

U Drugom svjetskom rat, nije bilo tako, pa se pitam zašto?

Često pomislim da je baš u nama Srbima problem! Stalno se vodi polemika, ko je dobar a ko loš Srbin.

Primjeri:

1. Ravnogorski četnički pokret, vuče svoje korijene iz Drugog svjetskog rata, ni danas se nije pomirio sa partizanima, pa čak ni sa drugim Srbima koji ne misle kao oni.

2. SPC ne priznaje Srbina, ako nije pravoslavac, čak ni ateistu.

3. Srba je nekad bilo koliko i Engleza, naša netrpeljivost prema drugim vjerama dovela nas je da ćemo uskoro biti nacionalna manjina u svim državama, pa i u Republici Srpskoj i Srbiji.

Tamo neki Aranitović kojeg sam vidio jednom u životu, kaže meni, mi znamo da si ti oženjen muslimankom, ali to nama ne smeta! Tobože po njemu nisam dobar Srbin!

Hej ljudi, ko je taj, ko ima pravo da procjenjuje ko je i koliki je Srbin? Zbog takve politike gospodo, ima ona podrugljiva izreka da će svi Srbi stati pod jedu krušku i to bez da se guraju! Umjesto da nam svaki čovjek bude dobro došao u naš korpus, mi danas Kusturicu vagamo koliki je on Srbin, a veći je i važniji od mnogih od nas! Đoković, koji je zaustavio satanizovanje srpskog naroda na Zapadu, svojom srpskom retorikom i reketom, danas neko pokušava umanjiti njegovu veličinu, jer je tobože skinuo krst koji mu je visio oko vrata!

Zato gospodo mislim da je krajnje vrije da počnemo da da poštujmo svačije mišljenje, ako želimo da opstanemo kao narod!
2sr- 98273 - 30.11.2016 : Ex-ponto - best (0)

RE: Zašto nam ovo treba baš sada


I ja sam mišljenja da je Stari htio poručiti da ne treba praviti razdor u srpskom narodu, sa čime se u potpunosti slažem. Sjećam se kakvo je zadovoljstvo vladalo u narodu gledajući borbu "četničke i partizanske" djece, gdje rame uz rame brane srpsku zemlju u otadžbinskom ratu devedesetih.

Takođe sam mišljenja da nam obmanjivanje neće pomoći na putu brisanja razlika u srpskom biću. Emil Zola je napisao: "Kada se pokopava istina, kada joj se ne dopušta da kao biljka prodre na površinu, ona ne miruje, tada sakupi svoju moc i probije se eksplozionom snagom".

Ne bih ni reagovao da u tekstu koji Stari postavi ne naiđoh na konstataciju kako je "grupica Srba u Trebinju zaboravila hercegovačke jame..."

NE SMIJE se ovo reći Istočnom Hercegovcu. Uvreda je to. Srbi Istočne Hercegovine nemaju krizu identiteta, oni oodlično znaju ko su i šta su, dobro pamte, sa ponosom ističu i vjerno slijede put na odbrani vjekovnih ognjišta i SRPSTVA. Najmanje su tu važni četnici ili partizani, reformisti ili možda Dodikovci. Sjetite se hercegovačkih junaka iz prošloga rata. Gdje sve ne ginuše braneći srpsku zemlju, štiteći srpski narod.

Vogošćanin Pravi zna svoje junake Hercegovce, ko nije čuo za bilećke vojvode Slavka Aleksica i pokojnog Rada Radovića... U Neđarićima pokojnog Radivoja (Gačanin) zamijeni Sešo (Gačanin), koji ratova na Ilidži... Mitrovdansku ofanzivu i Hercegovačko ratište ne treba ni pominjati.

Da se vratim na 2. svjetski rat; do marta 1942. se u Hercegovini nije ni znalo za četnike i partizane, a onda je Mošin Pero Drapšin uz pomoć Vlada Šegrta, Asima Zupčevića i Save Kovačevića izvršio diferencijaciju na četnike i partizane, nakon zločina koje su komunisti počinili.

A u junu 1941. je izbio NARODNI ustanak i u njemu je učestvovala cijela srpska Hercegovina. Simo Kešić je zašiljenim kolcem razoružao ustašu i sebe naoružao, ustanici su uz drugo naoružanje uzeli dva puškomitraljeza i jedan brdski top koji je kasnije konzerviran i njime su se partizani dičili nakon rata. Ovi ustanici su spriječili proboj ustaša od Konjica i Sarajeva prema Nevesinju. Na Crnogorsko-hercegovačkoj granici pop Radojica Perišić je organizovao odbranu srpke nejači. Najjači udar Ustaše su napravile iz pravca Mostara i od pravca Stoca na mjestu Trusina, kao i od pravca Kalinovka. Uloga, preko visoravni Morine sa oko 6,ooo domobrana.

Na Trusini je ubijen ustaški doglavnik Mijo Babić, pa je Ante Pavelić proglasio 7-dnevnu žalost u Zagrebu.

Starina Spasoje Tepavčević je na dvoboj izazvao ustaškog nadporučnika Pospisila, pa su oba poginula u dvoboju (automat protiv tandžare)

U mestu Bisina ustanici su uspeli razbiti ovu ustašku formaciju, tu je ubijen i ustaški zapovednik Sefko Pekušić...

Ustaški pokolj u Udrežnju, srpska odbrana Drežnja (sledeće selo) dok se čeljad ne povuče u šume, zaklane starice, zarobljavanje domobrana kod Kifina Sela i preusmjeravanje njihovog puta (da zaobiđu Krekove i Kifino Selo...

I šta komunisti uradiše sa ovakvim pokretom? Napraviše odmazdu nad narodom zbog njihovog herojstva, iz svojih redova otjeraše najčestitije borce što ne mogaše gledati šta se radi čestitim seljanima.

Nisu ove priče počele sada. Ja njih znam dugo, dugo. I o Pridvorici, o djevojačkim pletenicama što vise sa drveća, o Krekavicama... Davno sam ja i Nož preslušao, odavno čuo i za "zasluge" Vlada Šegrta, sjećam se i špijuna... Neki ljudi su žestoko patili i nosili breme žigosanih. Zašto?

Nemamo mi pravo da im ne dozvolimo da kažu istinu, ne traže oni ništa drugo, davno su oprostili, ali zaboraviti neće i ne smiju.
2sr- 98269 - 29.11.2016 : NOMAD Srbija - best (3)

Četnik, početnik, začetnik


Nemam nameru da ulazim u bilo kakvu raspravu sa Vogošćanin Pravim, nego da dodam da ja imam izuzetno pozitivno iskustvo sa četnicima iz Drugog svetskog rata pošto mi je deda sa očeve strane bio četnik i hrabro je dao svoj život u odbrani srpske zemlje, kao i njegova braća.

Posle rata baba je trpela odmazdu "oslobodioca" koji su u svoje partizanske redove raširenih ruku primili iste one koji su ubili moga dedu i zatirali srpsko ime i seme tokom Drugog svetskog rata, a kao partizani nastavili to isto da rade, samo u ime narodne vlasti, a onaj ko je branio Srbe dobio je teško izbrisivi pečat zlotvora, četničkog.

Ponadasmo se u srpsko pomirenje devedesetih kada su Srbe opet napali unuci onih koji su ustašku uniformu zamenili partizanskom, ali nekome pomirenje Srba nije bilo po meri, pa opet po starom mi partizani-čistunci, a vi prljavci-četnici, a druga strana se više nego lako pomirila pa opleti po Srbima...

Eto toliko, u pamet Srbi, zaboravimo podele.
2sr- 98265 - 29.11.2016 : Nenocc Sokolac - best (2)

RE: Zašto nam ovo treba baš sada?


Možda bi "partizansko maslo i bilo za Ramazana" da iza partizanskog otpora nisu stajali komunisti, kojima je jedini cilj bio osvajanje vlasti i uništenje Srpstva i srpske države. Kasnije su se ove činjenice pokazale tačnim.

O drugim ciljevima koji su komunisti imali zajedno sa ustašama, nekom drugom prilikom.

Samo se treba zapitati zašto je maršal ćopavi otišao u Šumadiju da diže ustanak protiv Švaba. Posle su se "desile" ŠUMARICE i mnoge druge srpske tragedije, uglavnom režirana od strane komunista.

Zašto je Slaviša Vajner došao na Romaniju da diže ustanak protiv Švaba, a nije ostao u "lijepoj njihovoj"????

Mi nikada nismo bili mudri kao latini koji su ustaše nazivali domobranima, da naše seljake koji su za vrijeme drugog rata, branili nejač a srcem su bili za Kralja da nazovemo kečebrani, što su u stvari i bili.

Kako će on biti domobran kad je iz Zagorja došao na Romaniju? Nikome ne bih preporučio da na Romanijskoj regiji u pravoj srpskoj kući kaže bar jednu lošu riječ o četnicima, jer da njih nije bilo mnogi od nas danas ne bi postojali.
2sr- 98261 - 28.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogosca - best (1)

RE: Zašto nam ovo treba baš sada?


Moje mišljenje je da je Stari htjeo da kaže, da ne treba praviti razdor u srpskom narodu, zbog različitog političkog mišljenja. Ovaj film to upravu čini, pravi mržnju prema partizanima, u kojim je bio uglavnom srpski narod. Ovo ujedno znači da su Srbi partizani zlostavljali Srbe četnike.

Naš narod ima običaj da veliča dobra djela, a da prikriva loša. Četnici iz Prvog svjetski rata su bili ponos srpskog naroda, ali po mom mišljenje u Drugom svjetskom ratu nisu to opravdali. Partizani su stvorili novu Jugoslaviju, pa su ih kažnjavali, što je u ono vrijeme bilo razumljivo.

Ako sagledamo realno, Srbi su stvorili Kraljevinu, a i komunističku Jugoslaviju. Svi Srbi su živjeli u jednoj državi, zato drugim narodima nije odgovarala nova demokratska Jugoslavija, pa su je srušili. Mi nismo znali iskoristiti nasu brojčanu premoć!

U potpunosti se slažem da treba da oljagamo one koji su nam ukaljli obraz, u svim pa i u ovom zadnjem ratu. Ali nemojmo generalizovati sve na osnovu pojedinaca, kao što to danas prema nama rade muslimani u BiH, proglašavajući nas četnicima, ali onim lošim primjerima.

Ne treba bježati od tog atributa, treba ga prihvatiti i sa ponosom veličati!

Ja sam do izbijanja sukoba u BiH bio "partizan", a od početka Otadžbinskog rata postao sam "četnik", ali onaj ponosni, na uzorne četnike iz Prvog svjetski rata!
2sr- 98247 - 26.11.2016 : Ex-ponto - best (0)

RE: Zašto nam ovo treba baš sada?




Postovani Stari,

ne znam koju emisiju ste gledali, ne mogu komentarisati konkretan prilog, ali vam sa sigurnošću mogu reći da su partizani učinili velika zla na prostoru Istočne Hercegovine. Evo jednog priloga iz Kifinog Sela, da li da vam govorim o Dražljevu, Braićevicima... djelima Vlada Šegrta.

Poštovani Stari,

ne znam da li ste čuli o "Drugoj nevesinjskoj pušci" 1941. (Prva iz 1875. je priznata)... duge su to priče, ne bih o tome u ovome momentu, samo želim reći da ni "partizansko maslo nije za Ramazana", bar kada je Istočna Hercegovina u pitanju.
2sr- 97285 - 05.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

Savezničko bombardovanje, Novi Sad 1944. godine


2sr- 97247 - 26.09.2016 : Zeljko Tomic Sokolac - best (4)

Linija fronta u toku 2. svjetskog rata, iz dana u dan


Linija fronta u 2. svjetskom ratu. Tvorac karte je američkii "Istorijski atlas Svijeta". Jako dobro prikazuje koliko je bila važna uloga Sovjetske armije u tom ratu, i da je Zapadni front otvoren samo da se ne bi desilo da Rusi oslobode čitavu Evropu.

2sr- 96640 - 07.08.2016 : Mihailo Danolovic Majur, Šabac - best (1)

Krvavi pir u glinskoj crkvi


Izvor: Antun Miletić; Večernje Novosti

GLINA - Jedan od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH bio je pokolj nekoliko stotina Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini.

Srbe zatvorene u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše su odvodile po grupama do stratišta u Glinsko Novo Selo, Hadžer i Prekopu, gde su ih zverski mučili, najsvirepije ubijali i pokopavali u već iskopane jame.

Franc Žućek, župnik Crkve Svetog Ivana u Glini, dobro se seća događaja: "Po crkvenim knjigama znam da je to bilo 29. 7. 1941. Srbe iz okoline Vrginmosta dovozili su u pravoslavnu crkvu kamionima i autobusima, a odatle ih dalje vodili u Hadžer i Prekopu, gdje su ih pobili. Mene je tog dana jedan od zatvorenih zvao u crkvu i ja sam došavši tamo vidio dupkom punu crkvu, u kojoj je sve zaudaralo, jer su ljudi morali nuždu vršiti u crkvi, pa su neki već bili klonuli od lošeg zraka. Crkva je bila puna, te mislim da je moglo biti oko 700 ljudi".

O odvođenju Srba iz glinske pravoslavne crkve i njihovom ubijanju u okolini Gline svedoči i Antun Gregurić, graditelj iz Jukinca: "Vidio sam kako su kamionima vozili Srbe u crkvu, a još prije pokolja odvozili su iz crkve kamionima žive ljude, te su ih ubijali u Glinskom Novom Selu. U jednom takvom kamionu ja sam prepoznao trgovca Malbašu, a mislim da se zvao Đuro iz Vrginmosta. Da su ih vozili u Glinsko Novo Selo znam po tome što sam iste večeri u gostionici Zibar u Jukincu čuo razgovor Janka Kihalića, Nikole Kreštalice i Paje Kreštalice - ustaša-krvnika, koji su pričali da su ih u Glinskom Novom Selu ubijali.

"TATA, SPASI ME"

Ignac Haluza iz Gline ovako je doživeo strašnu noć: "Te večeri je javna rasvjeta bila ugašena. U parku me sreo jedan civil u košulji zasukanih rukava i krvavih ruku. Tražio je od mene cigaretu. Odgovorio sam mu da nemam a on me tada pozvao do pravoslavne crkve. Pred njom sam vidio desetak-petnaestak ustaša kako piju rakiju. U taj čas sam čuo glas dječaka iz crkve, kako viče: "Tata, spasi me". Na to je u crkvu ušao ustaša Joso Zinić i par časaka poslije toga nije se više ništa čulo". Koljački nož - srbosjek. Korišćen je u pokolju Srba u Glini.

Ustaše su donijele jedan zamotuljak u papiru i pokazivali ga prisutnima, pa je Janko Kihalić zatražio od supruge gostioničara, Ljerke Zibar, masti da ispeku jedno srce. Na njezin upit kakvo je srce, oni su se počeli smijati i ispričali su tada da je to srce jednog Srbina, koga su u Glinskom Novom Selu prigodom izvlačenja iz kamiona sedam puta uboli, pa su ga svalili na zemlju i izvadili srce. Kako je gostioničarka uzrujana protestovala protiv takvog njihovog zahtjeva, oni su to srce zamotali u papir i ne sjećam se šta je dalje bilo".

Pokolj Srba u glinskoj crkvi desio se u noći između 29. i 30. jula 1941. "U to vrijeme", veli Ante Šešerin iz Gline, "ja sam bio namještenik gradske munjare u Glini. Oko 23 sata došao je k meni u munjaru Nikola Šafar, bivši seljak-trgovac željezničkim pragovima iz Kihalca, tada već poznat kao krvnik. Naredio mi je da ugasim javnu rasvjetu i da je ne smijem upaliti, dok mi on ne javi. Ja sam odmah svjetlo ugasio i neko vrijeme poslije toga izašao pred munjaru da vidim šta se u gradu događa, pa sam tako primijetio da crkvu povremeno sa pročelja osvjetljavaju reflektori. Poslije tri sata došao je ponovo Šafar, rekavši mi da mogu upaliti javnu rasvjetu".

Svedok Mato Bakšić, stolar iz Gline, stravičan prizor je gledao takođe sa prozora svoje kuće, koja je bila pedesetak metara od crkve: "Vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude. Izvodili su pred vrata i čuo sam kako viču: "Digni košulju, đe ti je srce-. Potom sam čuo hropac žrtve. Na kamione su ih tovarili tako što su ih hvatali za noge i glavu i uz pomoć jednog u sredini bacali na kamione, slažući ih, dok se kamion nije napunio. Govorilo se po gradu da su ti ljudi došli iz Vrginmosta ili Topuskog na prekrštavanje. Oko ponoći je iz crkve izašao jedan ustaša zasukanih krvavih rukava, držeći u desnoj ruci nož. Moja žena ga je upitala što se to događa u crkvi, na što je on odgovorio: Koljemo Srbe! Dok ih ne pokoljemo do jednoga, za nas Hrvate nema spasa".

Kako je bilo u samoj crkvi za vreme klanja vidi se iz izjave Ljubana Jednaka iz Gređana, jednoga od Srba koji je uspeo da se spase pokolja:

"Kada se već smračilo, iznenada smo čuli pred crkvom kamion. Onda su u crkvu ušle ustaše vičući: "Palite odmah svijeće da se bolje vidi". Kada smo zapalili svijeće, upitali su nas: "Da li vi ljudi vjerujete u našeg poglavnika i u našu Nezavisnu Državu Hrvatsku?" Mi smo svi odgovorili da vjerujemo. Na to su nam komandovali: "Lezi, ustani, lezi, ustani", i dok smo mi izvršavali ovu komandu, oni su iz pušaka pucali u crkvi koja je bila u polumraku. Zatim su nam naredili da se svi svučemo, a da ostanemo samo u košuljama i gaćama. Sve svoje stvari morali smo baciti u ugao crkve. Poslije toga smo morali svi leći na zemlju, a ustaše su po nama hodale i gazile nas. Potom su nam naredili da ustanemo i licem se okrenemo prema zidu. I dalje su pucali, ali namjerno nisu nikoga pogodili, jer su nas time plašili.

Malo iza toga pitali su Peru Miljevića da li zna šta o šumnjacima. Kada je ovaj odgovorio da ne zna, jedan ga je ustaša uhvatio i na očigled svih zabo mu nož u vrat potegavši prema dolje tako, da mu je rasporio cijela prsa. Miljević se srušio mrtav. Na ponovni poziv da se jave oni koji nešto znaju o šumnjacima, jer će biti pušteni kući ako kažu, javio se jedan čovjek i rekao da će reći sve. On je kazao da su partizani u blizini Topuskoga dizali u zrak bandere i dočekali jedan ustaški auto. Poslije toga ustaše su mu naredili da stavi glavu na jedan sto, ustaša mu je zarezao grkljan i naredio da pjeva. Međutim, krv je iz njega šiknula nekoliko metara daleko, pa, kad nije mogao pjevati, ustaša ga je udario kundakom po glavi te mu se mozak izlio na stol."

SVEDOK STRAŠNOG POKOLJA

Klanje ljudi počelo je redom, kako smo stajali u crkvi, nastavio je priču o masakru u Glini Ljuban Jednak. Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Nisu čekali da iskrvavi ili umre, već su ga polumrtvog iznosili iz crkve i bacali na kamion. Kada su poklali tri četvrtine ljudi, stali su da se odmore. Čim su nastavili, hvatali su jednog starca pitajući ga: "Hoćeš li nam dati ženu, sestru i kćerku?" On je odgovorio da hoće samo neka ga puste. Odmah iza toga uzeli su goreću svijeću i stavili mu je ispod brkova pa su mu tako palili brkove i obrve, a kasnije i oči. U tom je priskočio jedan ustaša i zaklao ga psujući mu majku srpsku.

  • "Kada nas je ostalo još pet ili šest, ponovo su ustaše iznosile mrtve. U jednom trenutku skočio sam među one koji su bili već poklani i legao među njih pritajivši se kao da sam mrtav. Neko vrijeme iza toga jedan je ustaša iz vana viknuo ovima u crkvi da dobro pripaze da neko ne ostane u životu, jer će biti zlo po sve njih ako iko živ izađe. Da budu još sigurniji da su svi mrtvi, išli su od leša do leša i još po jednom svakome zabadali nož u srce ili u leđa."

    SPAS U ZBEGOVIMA

    Akcijom proterivanja rukovodio je ceo ustaški štab Državnog ravnateljstva za ponovu na čelu sa ravnateljom Josipom Rožankovićem. Ustaše su prikupljale Srbe bezobzirno. Zlostavljale su i žene i decu - batinale ih i ubijale. U nekim krajevima NDH bilo je i otpora - stanovništvo je bežalo u zbegove, pa su ustaše protiv tih ljudi upotrebile i operativne jedinice i sve ih pobile. Među prvima ustaše su za deportaciju prikupile gotovo sve pravoslavne popove, monahe, kaluđere i njihove porodice u logor Caprag.

  • "Ja sam strpljivo čekao ovaj udarac, ali kada je ustaša prišao, stao je na mene i probo onoga sa strane. Iza toga počeli su iznositi mrtve na kamion. Kako je žrtava bilo mnogo, to su ih bacali na hrpe. Mene su bacili na najgornji red, pa kako je kamion bio prepun, naredili su da se deo leševa prebaci na drugi kamion. Kada su me prebacivali udario sam glavom o neki željezni predmet, a ustima došao do prerezanog grkljana jednog mrtvaca iz čijeg je vrata još tekla krv. Nisam smio da se maknem."

  • "Dok su nas vozili prema Jukincu, ustaše su sjedile na leševima i to dvojica kod nogu, a dvojica kod glava. Blizu jedne šumice viknuli su šoferu: "Vozi bliže grabi". Kod grabe je bilo još mnogo ljudi, koji su čekali da budu pobijeni. Čuo sam kada su pitali jednu ženu ko je, a ona je odgovorila da je učiteljica iz Bovića, zatim su je silovali pa zaklali, a onda zajedno sa nama bacili u grabu. Čuo sam kako je jedan ustaša rekao da učiteljicu treba pregledati da li ima prstenja jer bi se to dobro dalo prodati. Jedan je ustaša skočio u grabu i skinuo joj prsten sa ruke."

    "U to je došao jedan kamion, pun ljudi, koje su jednoga po jednoga ubijali čekićima. Kako im je izgledalo da neće svi leševi stati u grabu, to su dvojica ustaša slagala mrtve. Nakon što su sve složili, po leševima su osuli paljbu iz pušaka da neko slučajno ne bi ostao živ. Jedan metak je i mene zakačio u nogu. Poslije toga sve se primirilo. Ustaše su otišle u jedan šumarak. Potajice sam se izvukao iz grabe, uvukao u kukuruz i puzao kroz šikarje. Iz noge mi je curila krv. U zoru sam došao do mjesta Kurete i sakrio se u grm. Tu je naišao jedan čovjek koji me je prepoznao i odveo svojoj kući. Nije prošlo ni dva sata a među ženama se prolomio lelek da dolaze ustaše da skupljaju narod za klanje. Odmah sam se sklonio u sušu moga strica, gdje sam se sakrivao šest mjeseci".

    SVEDOČENJE USTAŠE HIMLIJE BERBEROVIĆA PRED DRŽAVNOM KOMISIJOM NR HRVATSKE ZA ISPITIVANJE I I UTVRĐIVANJE ZLOČINA POD BROJEM 1060/47, 1947 GODINE

    Arhiva Državne Komisije NR Hrvatske za ispitivanje i utvrđivanje ratnih zločina pod brojem 1060/47 ima zabeleženo i svedočenje jednog od ustaša,Himlije Berberovića(iz Bosanskog Novog) učesnika u glinskom pokolju. Iz njegovog svedočenja se vidi da je ubijanje vršeno i u crkvi i van crkve, i to uz orgijanje, maltretiranje i klanje.

    "Negdje krajem 7- og mjeseca 1941. dobila je moja satnija naredbu da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškarača.Ali kasnije je stigla naredba da prikupimo i grupe žena i djece Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gdje smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani.

    Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi. Mada mislim da je u samu crkvu tada zatvoreno negdje oko 400 ljudi Tada je komandir satnije časnik Martin Škero određivao onako po 15 ljudi koji imaju da vrše klanje, među kojima sa bio i ja. Sa mnom, u mojoj grupi bio je i Stjepan Veselica iz Petrinje. On je osobno poznavo neke od dovedenih Srba. I sjećam se da mi je tad reko:" Himlija, tako mi Isusa danas ću im jebat materinu mater srpsku! Krvi ću im se napiti! Prije nego što smo pošli na ovaj posao, davano nam je za piti, i to nekima rum a nekima rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra.

    Mada za istinu mnogima od nas to, ta rakija nije ni trebala. Mnogi su su dragovoljno pošli da kolju, željni osvete prema srbima. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje.

    Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki naši časnici kao na primjer, Dobrić Josip i Mirko Cvetković, Sergej Bjelović. a pored njih je bilo drugih naših časnika. Kao na primjer Zvonko Pospišil i Mijo Babić. Oni su vršili nadzor, a mi vojnici iz satnija smo ubijali dovedene Srbe. Po ulasku u crkvu, časnici su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje.

    Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gdje stignemo.

    Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme klanja u crkvi je bila samo svjetlost od svijeća. U više mahova desilo se da je neki Srbin pokušao otpor, naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.

    Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: "Nemojte braćo", Kuku majko", kleli nas, molili, a najposlje su vikali "Živio kralj Petar", "Živjela Jugoslavija", "Živjela kraljica Marija", "Živjela Srbija", "Dolje ustaše", "Dolje Pavelić", neki su opet vikali Živjeli narodni partizani itd.

    Na sve to mi smo se samo smijali, psovali im majku srpsku, cigansku i nasvljali sa klanjem. Klanje je počinjalo u 22 sata navečer, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je posljednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale.

    Ovako klanje u crkvi desilo se sedam do osam ****, a ja sam učestvovao tri ****. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očištiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili lješeve. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali.

    Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gdje su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na grupe onako100 do 200 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedar za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljani u neposrednoj blizini. Lješine ovih lica, koja su strijeljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu.

    Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gde su streljani.

    Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 naš vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. A jedan dio kao što sam već prije kazao, sproveli smo u pravoslavnu crkvu, njiha oko 400. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti.

    Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negdje na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili".

    (iskaz svedočenja ustaše Himlije Berberovića, dat pre državnom Komisijom NR Hrvatske za utvrđivanje ratnih zločina kao i pred Državnom Komisijom NR BiH, kao i pred Vijećem Narodnog Suda NR Hrvatske,1947 godine)

  • 29. 7. 1944. godine - datum znadem po crkvenim knjigama, jer je toga dana zabilježena smrt Budaka, ustaše, a istoga dana je bio pokolj i kroz grad su voženi kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hajer (umjesto Hađer, riječ je očito o tiskarskoj pogrešci, op. T. V.) i Prekopu, gdje su ih pobili"

    Arhiv Srbije, F 110, br. 1268, Zapisnik br. 1/44 od 10, 11. i 18. listopada 1944, str. 2
  • 2sr- 96429 - 17.07.2016 : 127.lae Vitezovi - best (3)

    Da se Krajina trebala braniti, ona bi se i odbranila!


    Nikako se ne može uporediti ofanzivu na partizanske jedinice i napad na RSK u avgustu 1995. Slažem se da se moglo učiniti više, ali to nije bio cilj nikome osim običnom narodu koji nije imao ni moć odlučivanja, ni moć komandovanja. Tamo su dovedeni komandanti da završe slabljenje vojske koja je u svakom pogledu već bila slaba i od prvog dana je bila ispod svakog nivoa u poređenju sa VRS. Morate shvatiti da je Srpska Vojska Krajine imala jako dugačak front prema 5. korpusu tzv. ABIH pa još duži front ka HV, približno polovina snaga je bila okrenuta ka Bihaću na dan Oluje.

    Pored toga, teško oružje SVK je završilo pod nadzorom umprofora, dio oružja koje je odlazilo na ispomoć VRS ili popravke u Republiku Srpsku uglavnom više nije bilo vraćano u RSK. Primjera radi u Glini koja je na početku imala jaku brigadu i puno teškog naoružanja, na dan Oluje Glinu ka HV brinilo je četiri haubice D-30 122 mm sa oko 150 granata. Dok su te haubice dejstvovale u rejonu očekivanog prelaska HV oni nisu ni krenuli. Znalo se koliko i sa čim raspolažemo.

    Po meni Krajina je pala kada je Srbija uvela RS i RSK sankcije, jer od tada mi municiju nismo dobijali. Vođene su manje ali iscrpljujuće borbe na raznim ratištima i tako se ta zaliha polako trošila. Taman do te mjere da mi i ne možemo izdržati više od nekoliko dana.

    Ovdje imate i mnogo vojnih strucnjaka koji ce vam to objaniti veoma lako. Samo pogledajte na mapi kako izgleda pad Glamoca i Grahova i u kakvu je poziciju tim dogadjajem doveden Knin. Taman takvu da ga mozete braniti nekoliko dana.

    Narod se radi sigurnosti povukao u Republiku Srpsku, za njim i naša vojska, vjerovatno je većina pomislila to je privremeno dok se ne konsolidujemo kao i naše partizanske divizije u prošlosti i po tome se vratimo kad prođe ofanziva. Nažalost kolona je u Republici Srpskoj formirana i spontano se kretala ka Srbiji, išla, išla i tamo završila. Nakon nekoliko dana pojeo vuk magarca! Cijeli ovaj rat je dogovoren i to više i nije neka tajna. Da se Krajina trebala odbraniti, ona bi se i odbranila.

    RE: Da se Krajina trebala braniti, ona bi se i odbranila!



    Svaka čast za članak!
    2sr- 96067 - 26.05.2016 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Istina o generalu Draži Mihailoviću


    2sr- 92979 - 05.05.2015 : Filip Lazarov Bosna - best (5)

    Sutjeska: Operacija Schwarz ili Peta ofenziva


    Evo svi pogledajete i sjetite se Sutjeske! Kad se diglo 130.000 njemačkih, bugarskih, italijanskih, albanskih, ustaša protiv 18.000 proletera. I protiv desetina hiljada ranjenika i naroda koji su svi krenuli sa Titom.

    Obruc je bio faktum: i sta se onda desilo. Nema predaje nema kopromisa nego se ratuje do kraja.

    Koliko puta se pokoazalo da veličina ne odlučuje nego koliko je narod odlučan da se odbrani!

    Da je komanda Krajine donijela prave odluke i postavila svje jedinice na prava mesta i dan danas bi Krajina živjela, mislim ja. KO partizani odrediš uporišta na Dinari, Knin ne smije pasti i tako dalje, utvrditi sve položaje, i da je krv prolivena za slobodu naroda ne neke "velike Srbije" o kojoj niko nema pojma i ništa ne zna.

    1995. u augustu se digla cijela Hrvatska 200.000 vojnika, ustaša i stranih plaćenika. Sprema se velika ofanziva, ranjenici neće da pristanu. Gdje su obveznici, gdje je omladina?

    Krajinu brani 35.000 vojnika bez teškog naoružanja jer je UNFOR uzeo sve oružje i stavio po kontrolu. Mi nemamo ništa!

    Da li moram još nešto da objašnjavam?

    Hvala svima koji su razumjeli!
    2sr- 92267 - 30.01.2015 : Predrag Lazic - best (0)

    Hitlerov beg u Argentinu


    2sr- 91421 - 15.10.2014 : Malislatki - best (4)

    Tko je prisilio Hitlera da napadne Rusiju?


    Za Geopolitiku govori ruski istoričar Nikolaj Starikov, autor intrigantne knjige Geopolitika br. 66, septembar 2013




    Poštovani gospodine Starikov, Vaša knjiga "Ko je primorao Hitlera da napadne Staljina" otvara nova istorijska pitanja i dovodi u sumnju zvaničnu istoriografsku ocenu Drugog svetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentarišete Vašu tezu da je Nemačka bila nespremna za Drugi svetski rat i da to ilustrujete podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je posle tri nedelje napada na Poljsku, Nemačkoj počelo da ponestaje avio-bombi, a posle šest nedelja kampanje u Francuskoj, nemačkoj armiji je počela da ponestaje municija.




  • Kako bi se vodio svetski rat, treba shvatati dve sasvim očite stvari. Kao prvo - za njega se treba spremati, i to temeljno spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVETSKI rat. I drugo, što treba shvatati - da biste u tom ratu pobedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko. Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja ushtela da osvoji čitav svet. Očigledno bi morala da potuče dve velesile: SSSR i SAD. Danas - jednu, SAD. Skupa sa čankolizima i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Posle poraza Nemačke i uništenja Rusije tokom Prvog svetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVETSKI RAT, Hitler je morao da planira rat sa tim zemljama. A šta je u stvarnosti? Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je... aprila 1939. godine, to jest četiri meseca pre početka rata. A šta je sa planovima ratovanja sa Englezima i Francuzima? Nemačka ih 1. septembra 1939. godine uopšte nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje da li je Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio. Prosto nije nameravao da ratuje sa Engleskom, nije hteo da ratuje sa Morem. Hitler je maštao da i sâm postane deo civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg rajha. Da je Hitler želeo da osvoji čitav svet, to jest da uništi hegemoniju Engleske u svetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu sa Londonom za prednjačenje u svetu glupo je i bezizgledno. Potrebni su ne samo "polupomorski" saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i sopstvena mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, komandant nemačke mornarice, ponudio je fireru na izbor dva plana razvoja nemačke mornarice:




  • prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;


  • drugi, poznat kao plan "Z", bio je predviđen za duži rok, pošto je obrazlagan time "da u narednih deset godina rat neće započeti". Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tokom šest godina. Znači, sudeći po izabranom planu razvoja mornarice, firer čak ni teoretski nije trebalo da ratuje sa Engleskom pre 1944-1945. godine. Pri tome je Hitler praktićno zabranio da se grade podmornice, jeftin i delotvoran naćin da se "izjednaće izgledi" sa Britanijom. I posle toga nam kažu kako je on odlućio da "osvoji ćitav svet" i zapoćeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je prema stanju na dan 1. septembra 1939. godine:




  • nosaći aviona:Engleska-7, Francuska-1, Nemaćka-0;
  • teške krstarice:Engleska-15, Francuska- 7, Nemaćka- 2;
  • lake krstarice:Engleska -49, Francuska- 12, Nemaćka- 6;
  • eskadreni razaraći:Engleska- 183, Francuska- 59, Nemaćka - 22;
  • razaraći:Engleska- 0, Francuska-12, Nemaćka-20;
  • podmornice: Engleska - 65, Francuska - 78, Nemaćka-57;
  • torpedni ćamci: Engleska-27, Francuska- 9, Nemačka- 20;
  • monitori: Engleska- 3, Francuska- 0, Nemačka- 0.




    Stanje u pogledu podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izveštavao je Hitlera da je za rat sa Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Nemačkoj rat 3. septembra 1939. godine, Nemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti - čitavih pet puta manje. Nameće se jednostavan zaključak - Hitler nije nameravao da osvoji čitav svet, nije se odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju sa SSSR, Engleska i Francuska su počele da ga na sve moguće načine podstrekavaju na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao da "urazumi" London i završi rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvek odbijali. Bombardovanje Engleske u leto 1940. godine vršeno je sa polovinom, čak četvrtinom snage. To je bila nekakva "prinuda na mir" a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti nemački napadi bili razorni i strašni? Prema zvaničnim podacima, u Londonu je tokom "Bitke za Englesku" poginulo 842 i ranjeno 2. 347 lica. U najpoznatijem nemačkom vazdušnom napadu na engleski grad Koventri 14. novembra 1940. godine poginulo je 568 lica. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u poređenju sa brojem žrtava bombardovanja u Rusiji, Srbiji i Nemačkoj, uopšte ne izgledaju upečatljivo. Engleska je tokom čitavog Drugog svetskog rata izgubila 388. 000 ljudi, od čega 62. 000 civila. To znači da u žrtve nemačkih bombardovanja tokom čitavog Drugog svetskog rata možemo ubrojati svega 62. 000 Britanaca. Da li je to mnogo ili malo? Sve postaje jasnije u poređenju. Francuska pod nemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardovanja za četiri godine (od leta 1940. do leta 1944. godine) poginulo 30. 000 ljudi. Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD počela je da neuporedivo češće bombama ravna francuske gradove i sela radi uništavanja nemačke vojske. Usled toga je tokom tri letnja meseca 1944. godine, tokom kojih su Nemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20. 000 Francuza(a ukupno- 50. 000). Samo u Staljingradu je tokom jednog strašnog dana 23. avgusta 1942. godine poginulo oko 50. 000 civila. A gubici nemačkih civila usled bombardovanja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj niko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svetskom ratu pobedila Nemačka, Čerčilu, Ruzveltu i saveznićkim rukovodiocima avijacije bilo bi zajemćeno mesto na optuženićkoj klupi i smrtna presuda za stotine hiljada žrtava. Ali istoriju pišu pobednici. Zato su u Nirnbergu sudili drugim zloćincima, za druge zloćine, a oni koji su uništavali nemaćke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u penziju. Samo u Drezdenu je tokom dva dana bombardovanja poginulo oko 150. 000 civila.




  • Centralno ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je - zašto je Nemaćka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Germanu Raušningu, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje šta će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: "Tada će meni, prosto, doći kraj". Zašto je, uprkos tome, Hitler napao Sovjetski Savez?




  • Engleska nije htela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardovala nemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. Sa njom se moglo ratovati, čak je i pobediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cenu će biti postignuta ta pobeda? I ono najvažnije - zašto? Nemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rešavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je rešio problem Pribaltika: Letonija, Litvanija i Estonija ušle su u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumuni Rumunija. Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, da li je takav obrt događa ja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudeo je da uništi komunizam i uđe u savez sa Anglosaksoncima, a umesto toga sve se dešavalo obrnuto.




    I tada je 10. maja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na sopstvenu incijati vu, odleteo Hitlerov najbliži saborac Rudolf Hes. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Nemačke i Engleske. Zapravo taj Hesov cilj nije nikakva tajna: "On (Hes - N. S. ) je znao i shvatao Hitlerov unutrašnji svet - njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju da uništi boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu sa Britanskom imperijom.. . ".




    Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mesec dana. Hitler je morao da odluči hoće li "Barbarosu" da sprovodi ili ne. I taj udar nije bio unapred odlučen. Sve do Hesovog leta nije bila doneta nikakva konačna odluka o napadu na našu zemlju: "Naredba o udaru na SSSR u skladu sa planom Barbarosa pojavila se tek 10. juna". Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio ubeđen kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hesovog leta.




    Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju sa letom firerovog zamenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov predlog, već britanski odgovor na njega!




    Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Nemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena...




    "Nemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hesa kako bi ubedio engleske političare da se pridruže sveopštem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hesove napore, Velika Britanija i SAD su se /.. . /obrnuto, obrele u istom taboru sa SSSR protiv hitlerovske Nemačke", rekao je Staljin u Moskvi, opsednutoj od strane fašista. To i jeste odgovor. Kako je u takvim prilikama Adolf Hitler mogao da se preračuna? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila firerove predloge i nedvosmisleno odbila da sa njim pregovara, čemu se šef Nemačke mogao nadati, otpočinjući rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao da smatra kako će se London "pridružiti" sveopštem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje? Čisto je bezumlje napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jemče svoje nemešanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sedeti na svom Ostrvu, ako ne i da ratu ju zajedno sa nacistima protiv Rusa, onda je to-izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir sa Engleskom biće sklopljen.




  • Da bismo našim čitaocima ilustrovali nelogičnost napada na Sovjetski Savez , molimo Vas da nam nešto više kažete o tome, o čemu inače u knjizi pišete, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i ekonomski partner Nemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bili od vitalne važnosti za nemačku vojsku i privredu - sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Nemačkoj sve više osećao deficit.




  • SSSR nije bio saveznik Nemačke. SSSR je bio trgovinski partner Nemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Nemačkoj da izbegne gušenje blokadom. Nemci su preko teritorije SSSR mogli da prevoze važnu robu za svoju privredu, kupujući je po čitavom svetu. Sve to odjedanput je završeno 22. juna 1941. godine. Umesto trgovinskog partnera Nemačka je dobila smrtnog neprijatelja, sopstvenim rukama stvorivši saveznika Englezima.




    Ključno pitanje je-ko je finansirao nemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, ko je obezbeđivao kredite za oružje i municiju, i sa kojim ciljem? Ako je neko finansirao, preko koga su išli ti finansijski transferi? Kakva je uloga Švajcarske i njenih banaka u tome?




  • Niko ne zna tačan iznos novca uloženog u obnovu Nemačke. Razne procene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Nemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Nemačku počeli da smatraju potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije. U Nemačku privredu su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takva srazmera doprinosila je obnovi industrijske proizvodnje u Nemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu. Upumpavanje sredstava vršeno je u skladu sa dvama planovima: Jungovim i Davesovim. Njihovo delovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Nemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan deo. Zašto? Zato što će u januaru 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.




    Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakve vrste zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Budžetski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (sa 1, 9 milijardi maraka na 18, 41 milijardi maraka). Porast udela u budžetu je ništa manje upečatljiv:sa 24 na 58%. Radi poređenja, glavna svetska "opasnost" koja je tobože nameravala da osvoji čitav svet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% svog budžeta, Francuska- 8, 1%, Japan- 8%, Engleska(koja je kao i uvek nameravala da ratuje tuđim rukama)- 3%.




    Kao što nam je iz istorije poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U neverovatno kratkom roku - tokom svega šest godina koliko je bio na vlasti − uspelo mu je da izgradi vojnu mašineriju neverovatne moći. To istoričari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravlja:da li je neosporan rast nemačke privrede u Hitlerovo doba bio realan ili je pre podsećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat. Ma koliko čudno izgledalo -nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje nemačke privrede uopšte nije određivan unutrašnjim razlozima. Uspehe nacista finansirao je i organizovao čitav tadašnji "civilizovani svet", kako zemlje Zapada vole da nazivaju njihovi poklonici u našoj zemlji. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja nemačke industrije. Jer, očito je da Nemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulivanje novih sredstava sa strane u nemačku privredu, tj. njeno dalje sponzorisanje, ili otpočinjanje rata sa Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari sveta-Anglosaksonci−nimalo ne vole da uludo troše novac. Za njih je čisto ekonomski (čak ne politićki!) bio unosniji brzi poćetak vojnog sukoba. Što pre poćne, tim će manje novca morati da ulivaju u bezdano ždrelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi poćetak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940. Svi smo mi odrasli ljudi i shvatamo da nikakva čuda u privredi ne postoje. Tako i neverovatni Hitlerovi uspesi na svetskoj pozornici nisu bili uslovljeni njegovim genijalnim talentima kao diplomate ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unapred sa njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.




  • Jedno od pitanja koje Vi postavljate je zašto su nemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?




  • Realno je Luftvafe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do "poljoprivredni avion". Čak je korišćen u početnoj fazi Drugog svetskog rata, premda se još u Španiji pokazao kao beznadežno zastareo u poređenju sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci. Ali za nemačko ratno vazduhoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopšte nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Istorija tog aviona počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva saobraćaja Nemačke, po porudžbini Rajhsvera, firmi "Henkel" sa molbom da razviju dvokrilac jednosed. Prvi let oglednog uzorka izveden je novembra 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog aviona započela tek u proleće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftvafea, imali su civilne oznake i registraciju. I dve godine kasnije Hitler će sa tim najnovijim "poljoprivrednim avionima" prestrašiti čitavu Evropu?



    Oni nemački avioni koje smo navikli da vidimo na sličicama i u filmovima, stići će u nemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada je Zapad počeo da ih se "boji". Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji nemački lovac Drugog svetskog rata bio je Meseršmit Bf109. Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak "mesera" izveo jeprvi let 28. maja 1935. godine. Strahoviti borbeni avion, zasad u jednom primerku, imao je engleski motor "Rols-Rojs", "Kestrel V". Zašto engleski, upitaćete? Jednostavno zato što nemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski "drugovi" pomagali. Jer, Engleska je u to vreme bila glavni svetski izvoznik oružja i vojnih materijala...




    I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Meseršmitovi u početku su imali te motore, sve dok nemačka industrija nije proizvela dovoljan broj sopstvenih: "Od 28 vrsta nemačkih vojnih aviona 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale firme -Rols-Rojs-, -Armstrong-Sidli-, -Pret-Vitni- i dr. ".




    Uspešna letačka ispitivanja učinila su lovac Vilija Meseršmita favoritom. Međutim nemački piloti su Bf 109 isprva dočekali sa nepoverenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih "poljoprivrednih aviona", a u tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala! Ali nama nisu važni strahovi nemačkih pilota, nego datumi masovnog prispeća lovaca u letačke jedinice, u ono vreme kada su ih se "bojali" šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih aviona, nažalost, ne pruža osnov za takve strahove:1936. godine - dva ogledna uzorka, 1937. godine- 54 komada.




  • Pre nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribentropa i Molotova, zapadna štampa je veoma negativno istorijski ocenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribentrop-Molotov, ili i drugi istorijski sporazumi Nemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih istoričara, ali i političara?




  • Sporazum o nenapadanju SSSR-a sa Nemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je nameravala da nahuška Hitlera na SSSR. Umesto toga, Nemačka se sa Rusijom sporazumela. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dve zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola niko NIKADA nije video. Postoje nekakve fotokopije. Lično sam uveren da su to krivotvorine, sačinjene u vreme vladavine izdajnika Gorbačova.




  • Takođe, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hesa. Zašto je Rudolf Hes iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt "bolesnog ili je on predao lićnu poruku Hitlera Čerćilu, i kako objasniti njegovo samoubistvo u poznim godinama?




  • Zanimljiva činjenica:odmah posle Hesovog leta 10. maja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi nemačke avijacije na Englesku iznebuha su sasvim prestali, i obnovljeni su tek januara 1943. godine. Sada o sudbini samog Hesa. On je 17. avgusta 1987. godine, kao poslednji živi rukovodilac Trećeg rajha, napustio ovaj svet. Rudolf Hes je u trenutku smrti u zatvoru Špandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno sa njim po presudi Nirnberškog tribunala dospeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Špandau. Odležavši 8 godina od 15 pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomata Konstantin fon Nejrat. Zatvor su napustili admiral Denic i šef "Hitlerjugenda" Baldur fon Širah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hes je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitalac. I... pogrešiće. Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Redera posle svega 10 godina, i ministra privrede Trećeg rajha Valtera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posedovali tako strašnu tajnu kao Hes. Jer je samo on znao šta su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler poverovao...




    A i Hesova smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao je da se tokom šetnje ubije i obesio se, omotavši električni kabl oko vrata. Hesovi čuvari pokušali su da mu daju veštačko disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili grudni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne verujući zvaničnom izveštaju engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je telo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju. I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hes se uvek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio bukvalno na nekoliko minuta. "Za to vreme oronulom starcu je uspelo da napiše oproštajno pismo, priveže produžni kabl za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategne je- ošto je na vratu ostao vodoravan trag-i da padne ili se baci na zemlju?"




    Tokom ponovne obdukcije koju su izvršili nemački lekari, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabla. Ispalo je da je devedesetogodišnjem starcu uspelo da se "obesi"−dvaput. Tragovi na vratu i povrede unutrašnjih organa vrata nedvosmisleno su svedočili da je Hes zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, usled čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubistva.




    Zašto su morali da ubijaju starca, i ko je to ubistvo izvršio?Hesov sin Volf Ridiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomatije, koja je Hitlera zagrejala za napad na SSSR, nije smela da se otkrije. A neposredni uzrok ubistva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejevića Gorbačova. Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo sopstvenoj državi, nego i vajkadašnjem nacisti. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hesovo puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan - nacistima nije mesto na slobodi. Znajući da Sovjetski Savez neće dati saglasnost za Hesov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla da izigrava dobrog islednika i uvek izjavljuje kako nije protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je "Perestrojka", "Novo mišljenje", i Mihail Sergejević, ništa ne shvatajući u istoriji i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto prijatno i slaže se sa Hesovim puštanjem. To je za Gorbačova bio gest dobre volje, još jedan potez za , još jedan potez za portret "socijalizma sa ljudskim licem", a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neprijatnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spreče ubijanjem njenog nosioca.




    Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hesa − kućica u vrtu, kabl i nameštaj, čak i sam zatvor Špandau − uništeni su odmah posle njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hesovom predmetu ostanu poverljivi do 2017. godine. Ali zašto? Šta bi to moglo da se krije u zapisnicima njegovih saslušanja? Šta to ima Velika Britanija da krije, ako je, kako nas uveravaju, odlučno odbila da pregovara sa nacistima?




    Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stub, štampati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti Maglovitog Albiona. Kakav velelepan povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve predloge krvavog Adolfa Hitlera! A umesto toga najstroža poverljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SAGLASNOST.
  • 2sr- 90705 - 06.07.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Okupiranom Srbijom haralo 12 vojski


    OPTUŽBE protiv Milana Nedića i danas se koriste za diskreditaciju celog srpskog naroda, u maniru Kominterne, kaže dr Bojan Dimitrijević, koji je u studiji "Vojska Nedićeve Srbije", u izdanju "Službenog glasnika", obradio temu koja je ostala tabu i posle pada komunizma.

  • Rat na ovom prostoru je bio sve samo ne jednostavan. To je bio kompleksan spoj okupacije i višestrukog građanskog rata. Samo u delu Srbije pod nemačkom okupacijom deluje najmanje 12 oružanih formacija, što stranih što domaćih - ističe dr Dimitrijević.

    Dimitrijević smatra da se najkompleksniji rat u Evropi 1941-1944. vodio na teritoriji Srbije pod nemačkom okupacijom, u današnjem centralnom delu države, delu KiM oko Kosovske Mitrovice i Banatu kojim su upravljali folksdojčeri.

  • Istoričari su izbegavali da se bave ovom temom jer ne daje crno-belu sliku ratnih dešavanja. Najlakše je ostati pri optužbama da su Nedićeva vlada i sve njene institucije kvislinške, iako još ne znamo kako je preživela Srbija od 1941. do 1944. u uslovima okupacije, građanskog rata, uzimanja talaca, gladi, rekviriranja useva. Kako je ta Srbija pružila utočište i hranu stotinama hiljada srpskih izbeglica iz NDH, od čega 86. 000 dece. Kao i Slovencima koji su proterani iz svoje zemlje. Nedić je neosporno sarađivao s okupatorima kad je slao svoje oružane snage da se bore protiv ustanika. Ali je i sprečio da Nemci uzmu 50. 000 Beograđana za taoce zbog ustaničkih akcija - kaže Dimitrijević.

    On podseća da je posle aprilskog bombardovanja država Jugoslavija podeljena na banovine potpuno kolabirala. Nemačka je odredila granice okupirane Srbije. Baranju i Bačku je 1941. prepustila Hortijevim trupama koje su ih anektirale, a zatim izvodile masovne zločine, deportacije Srba i njihovo mađarizovanje. Srem je pripao nacističkoj tvorevini NDH čiji je državni program bio etničko čišćenje srpskog stanovništva.

    Deo Srba, ali i Hrvata iz Dalmacije koji su izbegli u Srbiju, među prvima se uključio u srpski dobrovoljački korpus (SDK), čija je osnova bio ultrakonzervativni pokret "Zbor" Dimitrija Ljotića. SDK je bio glavni saveznik okupatora u borbi protiv komunista do njihovog proterivanja iz Srbije krajem 1941. a zatim se do 1944. fanatično borio protiv Mihailovićeve Jugoslovenske vojske u otadžbini, nazivane i "vojni četnici".

    Ravnogorski pokret Nemci su tretirali kao neprijateljski i ustanički, kao i partizanski. Posle kratkog savezništva ova dva pokreta su zaratila. Oba su se borila protiv Nedićeve oružane sile formirane od ljotićevaca, bivše žandarmerije, ratnih zarobljenika na odsustvu i četnika Koste Pećanca. Nedić je nazivao partizane "agentima međunarodnog boljševizma", a ravnogorce "slugama Londona i saveznicima Moskve", koji pozivanjem Srba na ustanak žrtvuju narod stranim interesima.

    Pećančevi "vladini četnici" i Nedićeva državna straža su bili u sukobu s Mihailovićevim "vojnim četnicima", ali su ih posle nemačke ofanzive na Ravnu goru sakrili u svoje redove i sačuvali ih od odmazde. Bilo je i lokalnih četničkih odredima koje su formirala sela radi zaštite od "divljih četnika", običnih razbojnika. Pećančevi četnici su početkom rata bili jedina snaga koja je branila Srbe u Toplici i Jablanici od šiptarskih i bugarskih bandi. Morali su da sarađuju s istim Bugarima kad su Nemci ove doveli umesto svojih garnizona koje su poslali na istoćni front.

    U Sandžaku je vladao haos u kome su Srbe ubijale i pljačkale muslimanske milicije, šiptarski Bali kombtar i kasnije SS divizija Skenderbeg. Protiv njih su se borili "vojni četnici", ali i ljotićevci, kad nisu ratovali međusobno. Kao i protiv šiptarskih bandi s Kosova, koje je pripojeno Velikoj Albaniji, pod patronatom Musolinijeve Italije. Kačaci su nelegalno upadali na teritoriju pod nemačkom okupacijom stižući do Brusa, ali su Nemci dovodili i "legalnu šiptarsku žandarmeriju" da čuva železničku prugu u dolini Ibra. Vermaht je u kaznenu ekspediciju protiv ustanka u Srbiji poveo 1941. ustaše iz NDH. Slično su učinili Sovjeti 1944. kad su ustaše zarobljene na Istočnom frontu presvukli i pridružili Titovim jedinicima, kao i dojučerašnje okupatore Bugare. Od "crvenih" Rusa tad su pobegli "beli" koji su u Srbiji bili organizovani u ruske zaštitne jedinice.

  • Teško je i zamisliti opasnosti i haos u kome je živelo stanovništvo Srbije. Zbog mnoštva ideoloških i iskrivljenih određenja o vremenu Nedićeve vlade, ostala su nepoznata i neobjašnjena iskušenja kroz koja je prolazio srpski narod posle aprilskog rata. Naročito kontekst u kome je nastala Nedićeva vlada - kaže Dimitrijević.

    Protest u Čačku 1941. godine sa zahtevom da se obustave bratoubilačke borbe u Srbiji

    Oficiri jugoslovenske vojske okupljeni oko Ravnogorskog pokreta od maja 1941. intenzivno su pripremali veliki ustanak verujući da će im zapadni saveznici pružiti obećanu pomoć. Tek posle napada Nemačke na SSSR i komunisti su odlučili da krenu u oružanu borbu.

  • Za komuniste glavna svrha ustanka bila je da se pomognu ratni napori SSSR. Tokom leta 1941. oni su napadali gotovo isključivo organe civilne vlasti, a ne okupatore. Zatvarane su katastarske uprave, sreski sudovi i načelstva, spaljivane zemljišne knjige, uz reči "Nema više tvoje ili moje nego je sve naše". Pljačkani su ugledni domaćini, neretko i ubijani, pa se već u ovom periodu može govoriti o početnoj fazi građanskog rata u Srbiji - smatra dr Dimitrijević.

    Prema nekim izvorima čak nekoliko stotina kominterninih profesionalnih revolucionara u julu 1941. došlo je u Srbiju. Njihovo obračunavanje sa svima koji su im bili sumnjivi zapanjilo je i istaknute srpske partizanske ustanike, kakav je bio Dragojlo Dudić. On je u dnevniku ostavio svedočanstvo o "anarhizmu nekih drugova" koji su ubijali sveštenike, ugledne domaćine, seoske odbornike, rezervne oficire.

  • Pojedina ubistva od leta 1941. izvedena su s neviđenom bestijalnošću. Neki od izvršilaca tih ubistava nisu bili rodom iz Srbije ili nisu bili srpske nacionalnosti kao Borota, Majer, Filipović, Levi. Oni koji su učestvovali u španskom građanskom ratu kao Žikica Jovanović su bili posebno nemilosrdni. Ubistva koja su izvršili na gotovo ritualan način teško da se mogu opravdati bilo kakvom revolucionarnom misijom - kaže dr Dimitrijević.

    On podseća da je zbog užasnih nemačkih represalija prema civilnom stanovništvu Draža Mihailović krajem 1941. zaustavio svoje snage. Komunistički vrh koji je vodio partizane smatrao je, pak, da su odmazde korisne za njihov pokret, jer se bežeći od nemačkih represalija sve veći broj ljudi pridružuje ustanku.

    IZNUĐENA KOLABORACIJA

    GENERAL Milan Nedić doveden je u avgustu 1941. iz kućnog pritvora pred nemačkog komandanta koji ga je stavio pred izbor - ili će prihvatiti da formira vladu ili će Srbija biti podeljena među susednim kvislinškim državama i nestati.

  • Nedić pristaje da oformi vladu i oružane snage za borbu protiv ustanika. Ušao je u iznuđenu kolaboraciju, iako je znao da će snositi teške posledice kad dođu oslobodioci, ko god oni bili. Pristao je u nadi da će zaustaviti masovana hapšenja i pogubljenja civila u odmazdama - kaže Dimitrijević.

    On naglašava da Nedićeve oružane snage nisu učestvovale u progonu jevrejskog stanovništva.

  • Time se u Srbiji bavio isključivo načelnik SS policije, čak ni Vermaht nije imao uvid u njegovo delovanje. Organi Nedićeve vojske od formiranja u septembru 1941. nisu učestvovali ni u jednoj operaciji ili akciji koja je vezana za jevrejsko stanovništvo - ističe dr Dimitrijević.

    Izvor: Novosti. rs
  • 2sr- 90430 - 09.06.2014 : Nedeljko Zugic Pale - best (0)

    Sokolac: Kazani - Zločin bez pomena, 1943.


    2sr- 90079 - 07.05.2014 : Mihailo Danilovic Majur, sabac - best (0)

    Zločini: Kako su Srbi zverski ubijani na Đurđevdan


    ZVERSKI: Kako su ustaše klale i ubijale Srbe na Đurđevdan!

    Masakr u Blagaju, kad je zverski usmrćeno oko 520 Srba, bio je uvod za kasnije zločine ustaša na Kordunu, koji su često činjeni otvoreno, brutalno i masovno

    Jedan od najvećih masovnih pokolja srpskog stanovništva u NDH, koje su izvršile ustaše, dogodio se od 6. do 8. maja 1941. godine, kad je zverski usmrćeno oko 520 muškaraca iz Veljuna i okoline.

    Spekuliše se da je krajem aprila u vrhu ustaške organizacije dogovoreno da se ubije mlinar Josip Mravunac, po nacionalnosti Hrvat, i njegova porodica i da se za to okrive Srbi iz Veljuna. To je trebalo iskoristiti kao povod za jedan od prvih masovnih zločina nad Srbima na Kordunu.

    Ustaška vlast imenovala je istražnu komisiju povodom ubistva mlinara Mravunca. Međutim, prema pisanju Dušana Koraća (iz knjige "Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji"), zagrebački list "Hrvatski narod" objavio je vest da je za ubistvo kriva "četa srpskih razbojnika" koji su porodicu ubili i opljačkali.

    Ubrzo je počelo masovno hapšenje Srba. Najpre su pohapšeni istaknuti Srbi, a zatim i svi od 16 do 60 godina, koje su ustaše zatekle. Navodi se da su ustaše govorile Srbima da ukoliko se osećaju nevini, sami dođu u Veljun. Oko 520 muškaraca, koliko ih je bilo ukupno, odvedeno je u Blagaj, navodno na saslušanje, gde su zverski usmrćeni.

    Ubijanje je trajalo tri dana, a žrtve su bačene na dno jedne vrtače. Spekuliše se da je jedan od Srba, Dušan Nikšić, uspeo da pobegne. Hrvati iz Blagaja su sledećeg dana zatrpali mrtve i razglasili da su Srbi odvedeni na rad u Nemačku.

    Veljunski masakr bio je samo uvod za kasnije zločine ustaša nad Srbima. Oni su često činjeni otvoreno, brutalno i masovno. Prema evidenciji Državne komisije za popis žrtava rata, od fašista je u Veljunu stradalo ukupno 768 ljudi, a na celoj teritoriji Korduna broj žrtava fašizma tokom Drugog svetskog rata iznosi više od 27.000 ljudi.

    Nakon rata, žrtve su iskopane i premeštene u kosturnicu, spomen-obeležje. Međutim, stanovnici hrvatskog Blagaja sprečili su 2000. komemorativni skup Srba u Veljunu, koji je trebalo da bude održan povodom stradanja srpskih civila koje su ubile ustaše tog 6. maja 1941.

    Sledeće godine, nepoznati počinioci razbacali su cveće i sveće koje je bilo postavljeno na spomen-kosturnicu žrtvama ustaškog pokolja, mokrili su na spomen-obeležje i oskrnavili ga tako što su ga išvrljali sprejem napisavši slovo U s krstom.

    Spomenik u selu Veljun, na putu Karlovac-Slunj, oskrnavljen je i 2006. kad su vandali odneli 14 metalnih ploča sa ispisanim imenima ubijenih civila. (Telegraf.rs)
    2sr- 90050 - 05.05.2014 : Mihailo Danilovic Majur, sabac - best (0)

    Srpski ustanak protiv NDH


    Piše: Miloslav Samardžić

    Prve veće ustaničke akcije izvedene su u zapadnim srpskim krajevima i bi­le su izazvane stra­vič­nim zločinima ustaša, ot­po­­­če­lim čim su Sile osovine progla­sile "Ne­za­vi­snu Državu Hrvatsku" (NDH), 10. aprila 1941. u Zagrebu. Ti zločini dovode do pojave srp­s­kog otpora, koji or­ganizuju predratni čet­nički od­­bo­­ri i os­ta­ci jugoslovenske vojske i žan­da­r­me­ri­je.

    Ustaše su bile tako krvoločne da je Hit­le­rov izasla­nik u Za­grebu, Glajz fon Horstenau, je­d­nom prilikom re­kao Sla­vku Kvaterniku: "Dragi Sla­v­ko, srećan sam što ćeš uopšte i me­ne os­ta­vi­ti u životu". Ge­ne­ral Turner, načelnik ne­ma­č­ke ko­ma­n­de Srbije, pro­sle­dio je juna 1941. izve­š­t­aj u ko­me o razgovoru sa Kva­ternikom kaže: "S­r­b­in za nje­ga predstavlja vre­d­nost tek kada je mrtav".

    Mada su Nemci već godinama držali konce­n­tra­­­­cione lo­go­re, u kojima su milioni ljudi mu­če­ni i ubijani, oni su se ipak zgr­ozili veličinom hr­­vatskog zločina nad Srbima. Zato je Hi­t­ler 23. se­­ptembra 1941. pozvao na raport hrvatskog po­gla­v­nika An­tu Pavelića. Vođenje hrvatskog slučaja po­ve­reno je generalu Aleksanderu Leru, ne­mač­kom komandantu Ju­go­is­toka Evrope. Izveštaj za Hitlera bio je spre­m­ljen već 1. ok­tobra, ali je ne­ma­čki poslanik u Za­grebu, Zigfrid Kaše, uti­cao da se izbaci Lerov za­ključak o stavljanju opstanka "Ne­za­vi­sne Dr­žave Hrvatske" pod znak pi­ta­nja.

    Ustaše poziraju stojeći na leševima svojih žrtava u ''Jami smrti''. Ova jama nalazila se u sastavu koncentracionog logora Jasenovac, nedaleko od Zagreba, u kome su stradale stotine hiljada Srba, Jevreja i Roma (Vojni muzej Beograd, Fond ''Ratni zločini)

    Ustaše poziraju stojeći na leševima svojih žrtava u "Jami smrti". Ova jama nalazila se u sastavu koncentracionog logora Jasenovac, nedaleko od Zagreba, u kome su stradale stotine hiljada Srba, Jevreja i Roma (Vojni muzej Beograd, Fond "Ratni zločini)

    Kada je Hitlerov specijalni opunomoćenik za Balkan, dr He­r­­man Nojbaher, 1943. godine po­čeo intenzivnije da se bavi srp­­skim pitanjem, naj­pre je pokušao da stane na kraj hrvatskim zlo­­čin­ima. U svojim memoarima, za hrvatski pokolj Srba Noj­ba­her kaže da "spada u najsvirepije ak­ci­je masovnog ubistva cele svet­ske istorije". Do­ži­veo je da mu se ustaške vođe hvale kako su "zaklali milion Srba, uključujući tu i odojčad, decu, žene i star­ce", ali to je smatrao "samohvalnim preterivanjem". Prema iz­veštajima kojima je ras­polagao, Nojbaher je "broj zaklanih bez od­bra­ne" procenjivao na 750.000.

    Italijanski istoričar Marko Aurelio Ri­veli je svojoj knjizi dao naslov "Nadbiskup genocida (mo­n­si­njor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj, 1941-1945)", naglašavajući ulogu katoličke crkve u ovom ve­li­kom zlo­či­nu. Prema Aureliju, nemački, italijanski i britanski izvori sla­­žu se da su do kraja rata Hrvati ubili između 750.000 i mili­on Srba, kao i praktično sve Jevreje i Rome koje su uhvatili. Zajedno sa Hrvatima u zločinima su učestvovali muslimani iz Bosne i Hercegovine.
    2sr- 88235 - 18.01.2014 : Nedeljko Žugić Pale - best (3)

    Sokolac: Da se zna istina - Risto Amović Mile


    Ovo je priča čovjeka koji govori o stradanju Srba iz četničkih porodica... Ovo je istina koja se odavno nije čula!

    2sr- 88215 - 16.01.2014 : Nedeljko Žugić Pale - best (0)

    Sokolac: Da se zna istina - Risto Amović Mile


    Ovo je priča čovjeka koji govori o stradanju Srba iz četničkih porodica... Ovo je istina koja se odavno nije čula!

    2sr- 88211 - 16.01.2014 : Drago BG-SA - best (8)

    Istorija se ponavlja!


    Odmah da kažem da sam odgledao sve epizode serije Ravna Gora, i uprkos tome što nisam baš veliki poznavalac istorijskih događaja tog vremena, saznao sam dosta toga novog, tj. otkrila se jednu druga strana istorije tog vremena.

    U isto vrijeme, dok sam gledao tu seriju, poredio sam događaje iz proljeća 1941. sa dešavanjima u proljeće 1992. godine - i našao sam mnogo sličnosti. U toku 1941. godine je iščezla Kraljevina Jugoslavija, a samim time se raspala i vojska: oficiri drugih nacionalnosti su otišli na svoju stranu a pojedini srpski oficiri su se sklonili ili pobjegli. Ono malo njih što je ostalo je odlučilo da pruži otpor neprijatelju i zaštite nemoćni srpski narod.

    Srpski narod je u 2. svjetskom ratu trebalo štititi, kako od Švaba kao zvaničnih neprijatelja tako još više i od doskorašnjih "bratskih" naroda Hrvata i muslimana. U seriji "Ravna Gora" je obrađen period od mjesec dana od početka 2. svjetskog rata. U jednoj epizodi je bilo riječi o Istočnoj Bosni gdje su muslimani palili srpska sela, a vjerujem da se činilo i obrnuto.

    U ovom zadnjem ratu, prvih mjesec dana je u Bosni bila gotovo identična situacija: Jugoslavija se srušila kao kula od karata, JNA se takođe na neki način raspala - mnogi oficiri drugih nacionalnosti se priključuju svojim vojskama, veliki dio srpskih oficira odlazi za Srbiju dok neki ostaju uz svoj narod. Srbi u BiH se faktički samoinicijativno organizuju da bi zaštitili živote i sačuvali vjekovna ognjišta - počeli su se priključivati Četničkom pokretu - koji je na početku rata bio samo grupa vojnika koji su odlučili da zaštite stanovništvo i suprotstave se neprijatelju. Nisu bili ništa više! Narod je na početku Otadžbinsko-odbrambenog rata izbezumljeno bježao, dok su neki ostajali.

    A ta Istočna Bosna... U samom početku ovog zadnjeg rata najgore je bilo upravo na tim područjima i tu su se dešavale i prve borbe: Višegrad, Foča, pa onda Bratunac, Srebrenica, Cerska itd.

    I tajming se u oba rata poklopio:

  • Beograd je bombardovan 6. aprila i tada je i počeo rat, a Draža je 13. maja zvanično organizovao ustanak i ustrojio pokret, tj. vojsku na Ravnoj Gori.

  • I rat u Bosni je počeo 6. aprila 1992. godine, sa izuzetkom dešavanja u Posavini, dok je Vojska Republike Srpske zvanično formirana 12. maja.

    Većina ljudi koja je pripadala Četničkom pokretu u 2. svjetskom ratu, i protiv kojih je bila tolika propaganda, a koji su prolazili golgotu za vrijeme SFRJ jer im nije bio dozvoljen povratak u zemlju, su ustvari bili najobičniji stanovnici, najčešće seljaci koji su se priključili da bi zaštitili familije i sačuvali svoja imanja. Isto tako su u ovom predhodnom ratu vojnici VRS ustvari bili obični stanovnici koji su ustvari samo branili živote familija i svoja ognjišta.

    RE: Istorija se ponavlja

    Drago,

    hvala ti na ovom, izuzetno mudrom poređenju. Ne zaboravi da smo i u ovom ratu imali Nijemce kao naše protivnike, samo kao članove mnogo moćnije vojske - NATO agresora.

    Ne zaboravi da su u 2. svjetskom ratu svi srpski gradovi bombardovani 1945. godine od strane "naših" saveznika, tačnije Britanaca i Amerike dok je Republika Srpska u zadnjem ratu bombardovana 1995. godine. U "tajming" se jedino ne uklapa bombardovanje Srbije i Beograda, koje se desilo sa četiri godine zakašnjenja.

    Dalje, i nakon ovog zadnjeg rata mnogo je dobrih momaka, boraca sa prve linije, sakupilo hrabrosti da krene trbuhom za kruhom - u Zapadnu Evropu, Ameriku, Australiji....

    Konačno, isto kao i 1945. godine, na vlast je došao ološ i fukara, ratni profiteri i prelivode.

    I nakon 2. svjetskog rata su pošteni Srbi odvođeni u Sarajevo, gdje im se sudilo samo zbog toga što su bili u Četničkom pokretu. U isto vrijeme Hrvatima i muslimanima su oprošteni ratni zločini, ili su na sudu dobijali izuzetno kratke zatvorske kazne.

    Više od 10 godina je nakon 2. svjetskog rata trajala potraga za "ratnim zločincima", ili bolje rečeno Srbima, koji su se skrivali po pećinama i bosanskim vrletima. Oni koji su uhvaćeni živi su imali tu nesreću da im se sudi javno, preko radija, da im se montiraju lažni svjedoci i falsifikovani dokumenti. Oni koji su bili previše "opasni" ubijani su eksplozivom (npr. Radivoje Kosorić) ili trovani (npr. Slobodan Milošević).

    U nakon 2. svjetskog rata se moralo ćutati o ustaškim zločinima u Jasenovcu, na Kozari, po hercegovačkim jamama, Kninu... Sve je to rađeno zbog "bratstva i jedinstva" - danas se to zove "zajednički suživot!"

    Sve u svemu, istorija se stalno ponavlja ali to shvataju samo oni koji je proučavaju i znaju. Upravo zbog ovoga ja stalno pokušavam da na ovu stranicu ubacim i poneki tekst iz Prvog i Drugog svjetskog rata, ali mi se sve čini da je interesovanje za njih relativno malo.
  • 2sr- 87223 - 13.11.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Nemački sveštenik i njegova propoved posle drugog svetskog rata o Srbima


    Objavljeno: 13. novembar 2013.
    br> Propoved koju je održao nemački sveštenik i protestant Fridrih Grisendorf godine 1945. u svome selu Everburgu kraj Osnabrika, neposredno pred odlazak u penziju, u selu gde se tada nalazilo na hiljade srpskih zarobljenika.

    Ko se osveti, taj se ne posveti

    Martin Luter osnivač protestantizma nemački sveštenik o Srbima

  • "Naša otadžbina je izgubila rat. Pobedili su Englezi, Amerikanci, Rusi. Možda su imali bolji materijal, više vojske, bolje vojskovođe. No, to je ustvari izrazito materijalna pobeda. Tu pobedu su odneli oni. Međutim, ima ovde među nama jedan narod koji je od svih pobednika izvojevao jednu mnogo lepšu, drugu pobedu. Pobedu duše, pobedu srca, pobedu poštenja, pobedu mira i Hristove ljubavi prema bližnjemu. Taj narod su Srbi.

    Mi smo ih ranije samo površno poznavali. Ali smo takođe dobro znali šta smo mi činili u njihovoj otadžbini. Ubijali smo na stotine Srba, koji su branili zemlju; za jednog našeg ubijenog vojnika, koji je inače predstavljao vlast okupatora - nasilnika. Pa ne samo da smo to činili, već smo sa blagonaklonošću posmatrali kako tamo na Srbe pucaju sa svih strana: i Hrvati, i Albanci, i Italijani, i Mađari i Bugari i... Znali smo da se ovde među nama nalazi 5. 000 Srba oficira koji su nekada predstavljali elitu društva u svojoj zemlji, a sada liče na žive kosture, malaksali i iznemogli od gladi. Znali smo da kod Srba živi verovanje da "ko se osveti - taj se ne posveti", i mi smo se zaista plašili osvete tih srpskih mučenika.

    Bojali smo se da će oni posle kapitulacije naše zemlje činiti s nama ono što smo mi njima činili. Živo smo zamišljali tu dramu i već smo u mašti gledali našu decu kako plove niz kanalizaciju ili ih peku u gradskoj pekari. Zamišljali smo ubijanje naših ljudi, silovanje naših žena, rušenje i razaranje naših domova. Međutim, kako je bilo?

    Kad su pokidane logorske žice i kada se 5. 000 živih srpskih kostura rasulo slobodno po našoj zemlji, oni su milovali našu decu poklanjajući im bonbone, mirno razgovarali sa nama. Srbi su dakle milovali decu onih koji su njihovu Otadžbinu u crnoj zavili. Tek sada razumemo zašto je naš veliki pesnik Gete učio srpski jezik. Sada tek shvatamo zašto Bizmarkova poslednja reč na samrtnoj postelji beše - Srbija!

    Ta pobjeda je veća i uzvišenija od svake materijalne pobede! Takvu pobedu čini mi se, mogli su izvojevati i zadobiti samo Srbi, odgajeni u njihovom svetskom duhu i junačkim srpskim pesmama koje je naš Gete tako mnogo voleo...

    Ova pobeda će vekovima živeti u dušama Nemaca, a toj pobedi i Srbima koji su je izvojevali, želeo sam da posvetim ovu moju poslednju svešteničku propoved".

    Fridrih Grizendorf je bio dvorski sveštenik, vrlo obrazovan i širokih vidika. Svojevremeno ga je njemački car Viljem Drugi poslao Vilsonu da primi 14 tačaka njegovog programa o samoopredjeljenju naroda. Umro je 1958. godine.

    (Baštabalkana)
  • 2sr- 86755 - 22.09.2013 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - best (1)

    Mađarska pobila 12.763 Srba, to ne može da se zataška


    Predsednik Društva za očuvanje sećanja na Holokaust Aleksandar Veljić tvrdi da je ideološki obojena posleratna istorija zataškala činjenicu da je u zloglasnoj "Raciji" iz 1942. godine, zločinačkoj akciji mađarske okupacione vojske na području Bačke, ubijeno 12. 763 nedužnih ljudi.

    Foto: Arhiva "Mađarski narodni poslanik iz tog vremena Endre Bajči Žilinski, došao je do nepobitnih saznanja da su u januaru 1942. godine pripadnici mađarske okupacione vojske pobili u Bačkoj 12. 763 nedužnih ljudi", naveo je Veljić u saopštenju.

    On je dodao da se Žilinski pozvao na mađarske vojne izvore iz vremena kada je i počinjen jedan od najvećih fašističkih zločina u Drugom svetskom ratu.

  • "Okupator je, prema navodima Žilinskog, koji se poziva na mađarske vojne izvore, te stravične zločine činio u trouglu Dunava i Tise u Bačkoj, kad je ubijao i pod led Dunava bacao nedužne ljude, starce, žene i decu. Ideološki obojena posleratna istorija zataškala je i znatno umanjila broj žrtava. Nažalost, otkrivena istina o zločinima njegovih sunarodnika u Bačkoj, Žilinskog je koštala života", naveo je Veljić.

    On ističe da su podaci Žilinskog dobili potvrdu u nedavno otkrivenom članku Nilsa Horneja u švedskom listu "Socijademokrata" od 12. oktobra 1943. godine u kome se navodi da je u "Raciji" pogubljeno više od 10. 000 nedužnih Srba.

    Navodeći da je Hornej te podatke dobavio od mađarskih zvaničnika i izbeglica iz Bačke, Veljić dodaje da na svetlost dana izlaze podaci i o broju jevrejskih žrtava nezapamćenog genocida u Bačkoj.

    "Ovih dana otkriven je i izvor o broju jevrejskih žrtava u knjizižJugosloveni u mađarskim zatvorima i logorima 1941-1945ž iz pera bivšeg predsednika novosadske Jevrejske opštine Vladislava Rotbarta, koji u knjizi spominje oko 2. 000 Jevreja koji su ubijeni tokom takozvanih racija januara 1942. godine", podseća Veljić.

    Taj napis, navodi Veljić, podudara se sa podacima o 1. 708 identifikovanih Jevreja i saznanjem da je u Novom Sadu boravilo oko 300 jevrejskih emigranata iz zemalja pod nacističkom okupacijom. "Njihov identitet uglavnom nije poznat, a kao stranci, i Jevreji su u Raciji bili na meti za odstrel", dodaje Veljić.

    On navodi da je do sada identifikovano 545 drugih žrtava stravičnog zločina mađarskih fašista iz 1942. godine.

  • "Identifikovane su 83 romske žrtve Racije i one nikako ne predstavlja konačan broj pogubljenih, jer nema podataka o ubijenim novosadskim Romima, niti o većini žrtava iz 50 romskih porodica u Mošorinu. Takođe nije poznat identitet oko 150 pogubljenih kisačkih Slovaka u toj raciji", naveo je Veljić.

    Prilikom obeležavanja godišnjica ovog zločina u Novom Sadu, pokrajinske i gradske vlasti navele su podatak da je u zloglasnoj "Novosadskoj raciji" mađarskih fašista iz januara 1942. godine pobijeno do 1. 300 nevinih Jevreja, Srba i Roma.
  • 2sr- 86200 - 31.07.2013 : Dejan Las Vegas - best (0)

    Pokolj u Glinskoj crkvi (1)


    JEZIVO SVJEDOČANSTVO

    Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u Glinskoj srpskoj crkvi. Kao što je poznato, pokolj, koji su ustaše izvršili u crkvi u Glini mjeseca avgusta god. 1941. godine, bio je jedan od prvih ovakvih pokolja u Hrvatskoj. Iza toga slijedilo je masovno ubijanje Srba u Baniji, Kordunu, Slavoniji, Lici.

    Evo strašnog svedočanstva i optužbe Ljubana Jednaka, On je o svojim doživljajima one jezovite noći pričao jednostavnim riječima, bez uzbuđivanja. Njegove jednostavne riječi bile su prodorne, strašne. Govorio je tiho i sabrano, ali njegovi su prsti nervozno lupkali po stolu:

  • "Evo, kako je to bilo - započe Ljuban; - 29. avgusta 1941. sjedio sam kod kuće, u Selištu. Ljudi su u selu i okolici bili zaplašeni, jer su kolali glasovi da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o namjerama ustaša. Govorilo se, da su sad ovdje, sad tamo nekoga ubili. Ali ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite.

    29. avgusta nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce. Uspio sam se provući i pobjegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednu kuću, kad dođe jedna baba: "Bježite, evo ustaša"!

    Opet sam pobjegao, ovaj put u Gređane. Tamo su mi rekli, da su me ustaše već tražili. Iz ovog su sela već bili odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo je među njima i staraca od 80 godina. Strah i užas zavladao je selom. Niko nije znao, štaće biti s odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.

    Sakrio sam se bio za neko vrijeme i razmišljao, šta da radim. Odlučih da potražim sigurnije sklonište i izvučem se na cestu. U zao čas!

    Na križanju naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta namjeravaju s njima ustaše učiniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše hapsiti! Trebao sam na nj navaliti i pobjeći, pa bi me možda mimoišle patnje, koje sam doživio.

    Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali srpsku majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lijepu svečanost. Slutili smo zlo.

    Pitali su nas, da li hoćemo da nas smjeste u crkvu ili u općinu. Padali su razni odgovori. I mene su pitali. Vidio sam, da je besmisleno birati, pa sam odgovorio, da mi je svejedno.

    Dali su me u općinu. Bježati se nije moglo. Bili smo okruženi razbojnicima, koji su bili do zubiju naoružani. Režali su na nas kao bijesni psi. Ljudi su drhturili i znojili se, neki mladić, još dijete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i promatrao pred kućom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bili su tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam vjerovao, da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta mi smo se poznavali i nikad se nismo svađali!

    Dugo smo sjedili u općini, premještali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se, što će se dogoditi. Osjetio sam glad, ali hrane nije bilo.

    Oko 3 sata po podne zabruji pred općinom kamion. Provirih kroz prozor: kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i iz Perne. Poznavao sam mnoge, bilo je među njima mladića i staraca. Njihove su oči zaplašeno lutale.

    Kad je kamion stao, izdere se ustaša Tusić, da pregledaju uhapšene, nemaju li oružja. Počelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po leđima i glavama uhapšenih. Zapomaganje i vika:

  • Nemojte, braćo! Spasite, kumim vas Bogom!... Psovke i udarci.

    Nahrupiše tada razbojnici i k nama u sobu i redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama. Po leđima jednoga starca lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo, i čuli su se uzdasi jadnog čovjeka. Srušio se, ali se opet pridigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je s čela prokapala krv na njegovu bijelu košulju. Jedan dječarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su letjeli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormara, krv je poprskala pod. Prostačke kletve i zvjerski smijeh ustaša pomiješali su se sa vikom i zapomaganjem bespomoćnih žrtava.

  • Majku vam srpsku, pišat ćete danas krv - urlali su podivljali ustaše.

  • Gospodine, pa šta sam vam skrivio... Nemojte, ako Boga znate! Smiluj se!... - zaklinjali su tučeni.

    Uspio sam se neopaženo pomiješati s onima, koji su već bili tučeni.

    Razbojnici su tučenima prevrtali cepove i otimali im novac. Ljudi su sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Među ustašama porodila se svađa zbog plijena. Kod pretrage jednog čovjeka pronašli su 3000 dinara i počeli se za te pare tući...

    Onda su nas izveli pred kuću. Vratio se prazan kamion. Gledao sam naokolo, neću li naći koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom, da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom:

  • Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam, da ne mogu i ne smijem...

    I okrenu se. Pala je komanda.

    Oko kamiona ustaše. Tjeraju nas kundacima i cijevima od pušaka u kamion. Nesretnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je to bilo teško, jer su bili isprebijani.

    Kad j e kamion pošao, zaletio se na mene Đuro, kojega sam maločas molio, da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali, prije nego što sam uspio da bilo šta zapitam, tresne me Đuro pesnicom po glavi. U licu se bio promjenio, oči izbečio kao da je pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je moj šešir! Zaprepastio sam se, kako se čovjek u času prometnuo u zvijer. Nisam to shvaćao, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo međusobno imali nikakve prepirke. Odakle najednom ta mržnja?

    Nisu nas daleko vozili kamionom. Na željezničkoj stanici u Topuskom iskrcali su nas. Tu je već bilo nešto Srba iz okolnih sela. Gurali su ih u vagone. I nas su tjerali u već prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom teretnom vagonu među 150 ljudi. Gazili smo jedan drugome po nogama.

    Bilo je nesnosno vruće, i jedva smo disali. Što dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu zraka. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neki su pali nakon dva sata u nesvijest, dječaci su zalomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žeđ.

    Vagoni su stajali na pruzi i čekali odnekuda lokomotivu. Vrijeme je prolazilo, činilo mi se, da sve traje vječnost. Privukao sam se prozorčiću i ugledao pred vagonom Stanka Žužića iz Gređana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga, da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.

  • Marš, svinjo! - bio je njegov odgovor.
  • Stanko, ako Boga znaš, vode mi dodaj - molio sam dalje.
  • Marš!

    Spuštala se noć. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža. Ljudi su željeli, da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali lokomotiva nije dolazila.

    Prošla je čitava noć. U zoru su počele pripreme za odlazak.

  • Prikopčaj ovaj vagon - čuli smo komandu izvana - ovi idu na prisilni rad...

    Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i počeli zaboravljati na svoje muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, neće ni to trajati vječno. Naći će se pravde i za nas u svijetu. U tom raspoloženju dovezao nas vlak do Gline.

    Vrata se s bukom otvoriše. Svježi je zrak prostrujao u vagon. Po dvojica smo skakali iz vagona i postavljali se u red. Dočekao nas je novi red ustaša. Gledali su nas krvavo.

    Odvedoše nas pred Glinsku crkvu. Tu nas je dočekao glinski ustaški koljač Nikica Vidaković:

  • Došli ste, majku vam vlašku! De, uvedi ih, da se pomole svom srpskom bogu. Bit će im za dušu... Trkni po ključeve, da sve mrcine zatvorimo u crkvu...

    Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati. Bili smo sami i tiho smo razgovarali. Neki su od nas vrtjeli glavom i govorili, daće nas pobiti. Većina se nadala, da ćemo na prisilan rad. Bili smo žedni i gladni. Polijegali smo.

    Škljocnu brava na vratima. Ulaze neki Paja Kreštalica i Milić:

  • Diži se!

    Izvršili su popis svih zatvorenika. Treba, kažu, taj popis da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici. Nade su ponovno rasle.

    Oko podne dolazi neki ustaški natporučnik i pita nas, ima li koga, tko je prekršten. Javila su se dvojica, i njih je natporučnik poveo sa sobom.

  • Biće, da ovi ne moraju na prisilni rad - tješili su se neki...

    Poslije podne opet uđoše neki ustaše.


  • Tko je Pero Miljević? Pero se javio.
  • Deder, golube, priđi bliže. Šta ti znaš o četnicima? Govori sve šta znaš...

  • Znam, da ima popis četnika kod bilježnika govorio je ustrašeni Pero.
  • A jesi li ti četnik?
  • Nisam...
  • Nisi, boga ti tvoga! Nisi četnik, je li, kurvo vlaška! A tko je godine 1935. pucao na Malinca, ha? Majku ti tvoju...

    I zaleti se ustaša na Miljevića. Iz zvonika su donijeli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok nije sav pocrnio. Najprije je vikao, kasnije je samo stenjao. I opet odoše.

    Pred noć su došli neki ustaše:

  • Tko ima novaca, neka dade, kupit će im se hrana. Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara.

    Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu. Ali niko se nije vratio sa hranom.

    U suton stao je pred crkvom kamion. Došao je tiho i, tek kad su se vrata otvorila, začulo se zujanje motora. Protrnuli smo. Zašto nas u noći hoće odvesti? Ali, prije nego što smo se snašli, nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule crkvom.

  • Palite svijeće!

    Ljudi su užurbano počeli paliti svijeće. Oko nekih svijeća dugo su se prestrašeni ljudi bavili. Nisu htjele gorijeti. Nisam praznovijeran, ali sam dobro vidio, da velike svijeće nisu htjele da gore. "To je neki znak", šaptali su starci drhtavim usnama.

    Svjetlo drhtavih svijeća osvjetlilo je crkvu i ljude. Sjene su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se činilo, da se u tišini mogu nadaleko čuti.


  • Vjerujete li u našeg poglavnika? - zaurla jedan ustaša.
  • Vjerujemo - čulo se nekoliko glasova
  • Vičite: "Živio poglavnik!"

    Neki su vikali.

  • Jače, majku vam srpsku! Jače...

    Odjednom zapuca karabin preko naših glava.

  • Lezi - viče jedan krvnik.

    Složismo se svi, ko jedan, na crkveni pod.

  • Diži se!... Lezi, diži se... lezi...

    Nespretni su se ljudi dizali i opet padali...

    Tako nekoliko puta, dok nije jedan razbojnik riknuo na ustaše:

  • Šta se igrate, boga vam vašeg! Skidaj sa sebe sve - okrenuo se prema nama - odijela, cipele, sve!

    Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, hlače. Ljudi su sjeli i počeli skidati cipele. Niko nije pitao zašto treba skidati. Svi su radili brzo kao u nekoj groznici, sve u strahu, da će biti zlo ako ne požure. Čuli su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano.

    Dok smo se svlačili, razbojnici su haračili i razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacali su banditi na nas pjeneći se od bijesa i psujući u sav glas. Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gaćama.
  • 2sr- 86195 - 31.07.2013 : Dejan Las Vegas - best (0)

    Strahote na dnu jame Jamina iznad Tribnja


    Ovaj tekst je napisan 1980. godine

    U jami zvanoj Jamina iznad Tribnja Kruščice kod zaseoka Ljubotići zadarski speleolozi otkrili su stotine lubanja i kostura u nanosu šljunka i zemlje.

    Naša najveća planina Velebit česta je meta planinara i speleologa. Na Anićakuku alpinisti treniraju prije odlaska na Evropske i izvanevropske planinske vrhove, a brojni speleolozi zavlače se u njedra opjevane planine, pretražujući njene spilje, jame, vrtače i ponore.

    U jednom takvom pohodu skupina speleologa zadarskog planinarskog društva "Paklenica" spustila se u jamu iznad Tribnja Kruščice kod zaseoka Ljubotići. Zadarski speleolozi, predvođeni 32-godišnjim Ivanom Lukićem, pošli su tragom priča stanovnika velebitskih sela i zaselaka da je ta jama, u narodu zvana " Jamina", bez dna i da su u nju za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubacivali svoje žrtve. Na taj su način željeli uništiti tragove svojih zločinačkih pohoda, jer su bili uvjereni da je jama, iako nije možda bez dna, dovoljno duboka da se u nju nitko neće nikada spuštati ili da će leševi dospjeti podzemnim vodama čak do mora.

  • Bile su to stravične priče, da je u njih bilo teško povjerovati - rekao nam je Ivan Lukić, uz napomenu da mu se kosa dizala kada je i slušao da je u jamu u jednome mahu pobacano čak 180 ljudi.

    Kasnije su se Ivan Lukić i njegovi drugovi Željko Bevanda (18), Mario Dražević (26), Siniša Subotić (23) i Predrag Kurtin (18) uvjerili da je istina ono što narod priča. Naime, kada su se spustili na dno jame i oko sebe osvjetlili, ugledali su jeziv prizor: iz nasipa šljunka i zemlje virili su ljudski kosturi.

  • U jamu smo ušli u 11 sati navečer, a izašli smo sutradan u 6:30 sati, pa smo imali dovoljno vremena da je pretražimo i uvjerimo se u ono što smo čuli. Oko nas su stršile ljudske kosti na kojima su se očitovali tragovi nasilja. Na nekim lubanjama su se raspoznavali tragovi oštrih predmeta ili tupih udaraca, što potvrđuje priče da su nesretni ljudi završili život na najsvirepiji način. Prema onome što smo vidjeli, može se zaključiti da je u jami smrt našlo čak više od 180 ljudi - kaže Ivan Lukić.

    Jama je duboka 75 metara. Na vrhu je promjera pet-šest, a na dnu desetak metara. U Jamu se prvi spuštao Ivan Lukić. Na 51. metru naišao je na koso položenu policu. Do te dubine jama se spuštala okomito, a dalje, do 75. metra, pod kutom od 75 stupnjeva. U jami su speleolozi otkrili i spilju dužine pedesetak metara u kojoj nisu našli ništa osim stalaktita i stalagmita. Sa sobom smo ponijeli hranu i opremu kao daćemo u jami boraviti nekoliko dana. Međutim, jamu smo istražili samo za jednu noć - istakao je vođa speleološke ekipe.

    Inače, zadarski speleolozi za sobom imaju pedesetak pohoda u podzemlje. Znali su u zemljinoj utrobi boraviti i po nekoliko dana, živeći u vrlo oskudnim uvjetima. Najveća dubina koju su postigli je 210 metara u jami Mune u Istri. Jama je još dublja, ali zadarski speleolozi dalje nisu mogli jer nisu imali potrebnu opremu. Ističu da im je ipak najznačajniji pothvat istraživanja Jamine u Velebitu, jer su na taj način potvrdili istinite priče u koje mnogi nisu vjerovali. Događaj je, naime, toliko strašan da četiri desetljeća poslije postaje nevjerojatan.

    U jami je na najstrašniji način našlo smrt 180 stanovnika ličkih sela Počitelja, Divosela i još nekih, u prvim danima ustaške strahovlade. Jadno stanovništvo, mahom starci, žene i djeca, pokušali su izbeći progone i pokolje, ali su ih u Velebitu presreli ustaše i sve poubijali. Neke su i žive bacali u jamu.

    I danas su živa sjećanja starijih stanovnika podvelebitskog mjesta Tribanj Šibuljina o tome kako su ustaše bacali svoje žrtve u tu jamu. I u ličkim mjestima Počitelju i Divoselu sjećaju se strašnog pokolja u Velebitu. Pošli smo tragom tih priča i u razgovorima sa svjedocima zločina i rodbinom stradalih slušali priče strave i užasa".

    A. Ivković ("Večernji list", Zagreb, 28. i 29. lipnja 1980)
  • 2sr- 86194 - 31.07.2013 : Dejan Las Vegas - best (0)

    Živo svedočenje preživelog Srbina, Serđa Poljaka


    O Jadovinskom logoru na Velebitu i stradanju u Jadovinskim jamama postoj i živo svedočenje preživelog Srbina Serđa Poljaka, iz Šibuljine - (Tribanj) kod Karlobaga, koji je sa drugim Srbima iz istog sela bio odveden u logor na Jadovno i bačen u jednu od jama, ali je čudnim načinom ostao živ, spasao se noću iz jame i pobegao. Kasnije je otišao u partizane i poginuo 1942. godine. O njemu piše i njegovo svedočenje o Jadovnu prepričava Pavle Babac u knjizi "Velebitsko podgorje 1941-45":

  • "Logor kod sela Jadovna i put do gubilišta u kraškoj jami opisao je očevidac Serđo Poljak, koji je u drugoj grupi Šibuljčana iz Karlobaga doveden neposredno na Jadovno, a zatim, nakon nekoliko dana, odveden na streljanje u krašku jamu iz koje je, iako teško ranjen, uspeo da se spase pukim slučajem.. . 22. aprila(1941), oko 8 časova ujutru, stigoše iz Kruščice isti naoružani pozivari (ustaše) po drugu grupu (Srba iz Šibuljine), koja je ovog puta bila nešto veća.. . Ta druga grupa, u kojoj su se nalazili Babac Vladimir, Lukić Dragan, Lukić Marko, Poljak Nikola, Poljak Serđo i Poljak Stevan, krenula je iz Šibuljine preko Kruščice za Karlobag.

    Iz Karlobaga su pješice oterani preko Baške Oštarije i preko grebena Metle u Jadovno... 22. aprila prije podne nalazili su se u pokretu, pješice na putu iz Karlobaga prema Baškim Oštarijama. Vezani žicom po dvojica, išli su lagano, u prvom redu Serđo sa Draganom, iza njih Nikola sa Stevanom, a na začelju Marko sa Vladimirom. Njih je pratilo osam naoružanih ustaša... Nebo je bilo oblačno, počela je padati sitna kiša. Prošlo je podne. Kiša je prestala... Išli su pravo, uzdignute glave, mirno i ponosno potpuno uvjereni da su nevini, i da su pravda i Bog na njihovoj strani. Starina Vladimir Babac, poznat po svojoj prirodnoj inteligenciji, veoma načitan i duhovit čovek, poneo je toga dana sa sobom knjižicu Svetog Pisma...

    Dan se počeo gasiti... Spuštao se mrak... Hodanje je postalo znatno teže. Spuštajući se niz padine grebena Metle videli su prva svetla u kućama obližnjeg sela. Videlo se po držanju njihovih pratilaca da će skoro biti kraj njihovom putu. Posrćući, vezanih ruku, po mraku i neravnoj kamenitoj stazi u pravcu osvetljenih kuća, prilazili su sve bliže i napokon stigoše u Jadovno. Odmah pri ulazu u logor, zaustaviše ih pored stražare gde su obavljene kratke službene formalnosti između sprovodnika i logorskih čuvara. Za to vreme skidoše im uze sa ruku. Držeći u rukama male fenjere, naoružane ustaše ih odvedoše desetak metara dalje, do jedne gomile ljudi koja je ležala na zemlji...

    U logoru je bilo preko hiljadu ljudi, na relativno maloj i neravnoj kraškoj ledini sa mnoštvom kolibica od suvog granja. Prostor nije bio duži od pedesetak metara, a širina ne veća od dvadesetpet metara. Ceo ovaj prostor bio je ograđen gustom bodljikavom žicom u 3 reda, visine 4 metra. Oko žice nalazile su se jake ustaške straže, kao i u dubinu od oko jednog kilometra, tako da niti je ko mogao logoru prići, niti je iko mogao iz logora pobjeći. Naši Šibuljčani uzalud su pokušavali da pronađu svoje zemljake iz prve grupe. U tome su ih sprečile ustaše, naredivši im da uzmu alat i izravnaju kraške vrtače po logoru. U toku dana, i ovde kao i u Gospićkoj kaznioni, često se čula vika ustaša i brujanje kamiona koji su dovozili nove žrtve.

    Serđo je neprestano mislio kako da se izvuče iz ove veoma teške situacije, osećajući instinktivno da mu je život u opasnosti. Prva misao koja mu je pala na um bila je da podmetne desnu ruku kada ih ustaše budu vezivale žicom.

    Serđo na desnoj ruci nije imao šaku, jer mu je istu pre nekoliko godina, prilikom ribarenja, mina raznijela. Ako mu to pođe, za rukom, u slučaju opasnosti ruku će moći lako izvući iz žice, a onda pokušati pobjeći...

    Iz razmišljanja o tome kako da pobegne, trgli su ga mitraljeski rafali koji su se čuli iz daljine, sa severne strane logora. Neki ljudi pored njega rekoše da je tamo ustaško vojno strelište gde se vrše školska gađanja. Mitraljezi su štektali sa kraćim razmacima skoro celog dana. Kakva su to gađanja, čudio se Serđo, i nije nikako mogao to da shvati.

    Oko podne su ih pustili na miru. Bez hrane, okupljeni Šibuljčani su se čudili da ovde još nisu zatekli četvoricu svojih zemljaka iz prve grupe. Sjedeli su na zemlji, oko jedne vrtače i šapatom ponavljali isto pitanje, kuda će ih odvesti, i kuda to odvode vezane ljude. Poslije podne, gladni i žedni, nastavili su da rade isti posao sve do mraka. Tada je prestalo ono podmuklo štektanje mitraljeza. Naiđe još jedna noć, koja će u njihovom životu biti poslednja.

    Svakog dana u ovaj logor (na Jadovnu) iz Gospića i sa raznih drugih strana pristizalo je oko 1.000 ljudi. Toliko ih dnevno nije moglo biti likvidirano, pa je ljudi uvijek nešto preticalo. No ipak, i naši Šibuljčani ubrzo dođoše na red, među prvima u zoru idućeg dana. I ovde se sve obavljalo u žurbi. Prije nego su stigli prvi kamioni sa zatvorenicima iz Gospića, trebalo je osloboditi skučeni prostor u logoru za prijem novih žrtava. Pozvaše ih i povezaše žicom.

    Povezali su ih žicom baš onako kako je Serđo želeo. Otvoriše velika vrata i povedoše kamenim putem u pravcu zapada, uz jednu malu pošumljenu glavičicu sjevernim podnožjem Velebita.

    Posle jednog časa hoda, prije nego će izbiti na vrh brežuljka, narediše im stražari da stanu. Odmah zatim ustaše izbrojaše jedno pedesetak ljudi, među kojima i naše Šibuljčane, pa ih povedoše napred, niz glavicu, ka jednoj uskoj dolini. Tu je stajala jedna grupa ustaša, nedaleko od njih jedan poljski šator, a ispred njega jedan sto sa nekoliko stolica. Dok su prilazili, pratioci im rekoše: "Tamo ćete biti pozvani i razvrstani za radove". Jedan od ustaša dodade: "Sada ćete dobiti ručak".

    Vezani i prestrašeni ljudi uđoše u krug koji su napravile šmajserima naoružane ustaše. Primetiše i četiri mitraljeza postavljena u pravcu preko jaruge, koju će primetiti tek pred sam kraj. Priđe im ustaški oficir Rude Ric, bivši učitelj: "Ajte naprijed, brže, brže!" i povede ih naprijed do uzdignutog uzanog kamenitog platoa. Prođoše pored mitraljeza, i tada im ustaški oficir reče: "Mi ovdje spremamo vježbe u streljbi, a vi ćete nam pomoći tamo preko jaruge da postavljate školske mete. Ajte brže!" Tako ih je doveo do samog zida i kraja provalije iznad kraške jame. Oficir se odmakao nekoliko koraka, a u tom trenutku zaštektaše mitraljezi, nastade jauk, šiknula je krv. Ljudi padahu kao pokošeno snoplje. Ustaše naoružane šmajserima, koje su stajale sa strane, stadoše ubijati nedotučene žrtve i gurati ih nogama sa platoa u jarugu.

    Serđo Poljak, čim je čuo mitraljesku paljbu, nije gubio vreme, niti čekao da mu priđu ubice. Pošto se brzo oslobodio žice, sam ja trkom skočio u jamu. Nije dugo padao jer se ubrzo zadržao na jednoj zaglavljenoj gomili leševa i odmah priljubio uz jedno ispupčenje u zidu, obamro od straha. Primetio je krv na levoj ruci, iznad šake. Bio je pogođen jednim mitraljeskim zrnom. Slušao je podmuklu mitraljesku paljbu i jauke žrtava. Zatim se onesvestio.

    Kada je i poslednja grupa bila likvidirana, već je i mrak pao.

    Serđo se osvestio od tišine koja je nastala, a reklo bi se prije od jakih bolova koje je tek sada počeo osjećati. Kroz bol tek osjeti da je živ i stade pokušavati da se iz jame izvuče na površinu. Jako ga je bolela ranjena ruka, a na drugoj nije imao šaku, no ipak, malo po malo počeo se uspinjati, ali oprezno, bojeći se da ga neko ponovo ne ubije. Kada je došao skoro do vrha, pritajio se neko vreme, osluškujući. Nikoga nije bilo i on izađe na onu zaravan odakle se sam bacio.

    ...Krenuo je prema grebenu Metle planine... Pocepao je košulju i previo ranu... Išao je severnim padinama Velebita, prolazeći ispod Golog vrha i Visočice prema Rujnu...

    Sutradan, skoro pred podne, stigao je na Rujno i zatekao svog starog oca ispred stana. Pao mu je u zagrljaj, nem od tuge, umora i bola.. .

    Tako je Serđo ostao i dalje živi svjedok ustaških zločina i saučesništva italijanskih vojnih vlasti. Serđo je u Kotarima našao sigurno sklonište, odakle je uskoro otišao u partizane".

    (Babac M. Pavle, "Velebitsko Podgorje 1941-1945", Beograd 1965/83, str. 22-27).
  • 2sr- 86193 - 31.07.2013 : Dejan Las Vegas - best (0)

    Priznanje ustaškog učesnika u klanju - Himlija Berberović


    Drugo svedočanstvo, to jest priznanje potiče od jednog ustaškog učesnika u klanju u Glinskoj crkvi, Hilmije Berberovića, iz Bosanskog Novog. Posle pokolja u Glini on je došao u Beograd (gde je do rata radio, pa kao poznavalac prilika upućen je bio da tajno ubije nekog nemačkog vojnika i time izazove streljanje novih 100 Srba!) U Beogradu je uhapšen i pred policijom je o pokolju u Glinskoj crkvi priznao ovo:

  • "Početkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da ide u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je pretresanje završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 25 do 45 godina starosti.

    U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškaraca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gde smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana dok se zatvori ne napune, a tada su ubijani. Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1. 000 ljudi. Tada je komandir satni je određivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje. Prije nego što pođu na ovaj posao, davano im je alkoholno piće, i to nekima rum a nekima rakija, pa kad se napiju, onda su ih sa noževima puštali unutra.

    Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali u zvonaru, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom su išli i neki oficiri, Dobrić Josip i Mihajlo Cvetković, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali pravo u srce, - neke klali preko vrata, a neke udarali gde stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem.

    Za vreme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvetljavali prostor. U više mahova desilo se da je neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je nekoga udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.

    Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: "Živio kralj Petar", "Živjela Jugoslavija", "Živjela kraljica Marija", "Živjela Srbija", "Dole ustaše", "Dole Pavelić", itd.

    Klanje je počinjalo u 22 sata uveče, a trajalo je do 2 sata (po ponoći). Za sve vrijeme dok je poslednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovako klanje u crkvi desilo se 7 do 8 puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala.

    Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili leševe. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke i zakopavali. Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline, gde su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljani pored obale u dvije vrste, pa su povezani konopcima jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini. Lješine ovih lica, koja su streljana pored obale, bacane su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gde su streljani.

    Prikupljanje Srba vršeno je na taj način što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica od 15 do 50 godina starosti.

    Prilikom ovog dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su neki ustaše kao i vojnici dolazili u logor, odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu negde na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili". (Iz arhive Sv. Sinoda, Sin. br. 1060/237/1947, Prilog 1, str. 46- 48).
  • 2sr- 86191 - 31.07.2013 : Dejan Las Vegas - best (0)

    Pokolj u Glinskoj crkvi (2)


    Rastao sam se od mog sapatnika i krenuli smo svaki na svoju stranu.

    Nisam znao, gdje se nalazim, i lutao sam naokolo nasumce, u želji da što dalje odem od jame. No kako sam se zaprepastio, kad sam se, nakon lutanja od preko jednog sata, opet našao u blizini jame! Kao pomamom okrenuo sam natrag glavom bez obzira. U ušima su mi odzvanjali pijani glasovi ustaških koljača.

    Dolutao sam napokon do Majskih Poljana. Sakrio sam se tu kod ujaka Pavla Lončara, gdje sam živio šest mje-seci...

    Ja sam jedini ostao živ iz one jame. Mog druga, koji se zajedno sa mnom izvukao iz jame, ustaše su vrlo brzo uhvatili i ubili..."
    2sr- 85555 - 21.06.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (7)

    Srbi opet krivi, ovaj put zbog Mađara!


    Domaću štampu ne čitam, valjda zbog toga što mi svaki put kada pogledam u to žuto smeće, poraste pritisak i krv proključa. Ipak danas, sasvim slučajno, odletjeh na "Press Online" i primjetih naslov:

    "Skupština Srbije osudila teror nad Mađarima 1944-45"

    U objašnjenju stoji da je skupština Srbije usvojila Deklaraciju o osudi akata protiv civilnog mađarskog stanovništva u Vojvodini tokom 1944. i 1945. godine. Istu su podnijeli poslanici Saveza vojvođanskih Mađara i Srpske napredne stranke, a usvojena je većinom glasova...

    U nastavu teksta stoji, onako između redova, da je odluka "iznuđena" zbog podrške Mađarske kao članice Evropske unije uoči odluke EU o tome da li će Srbija dobiti datum za početak pristupnih pregovora.

    Predsednik Skupštine Nebojša Stefanović rekao je da Predlog deklaracije o osudi akata protiv civilnog mađarskog stanovništva u Vojvodini tokom 1944. i 1945. ne predstavlja reviziju istorije već želju da se reše problem iz prošlosti i da se srpski i mađarski narod okrenu budućnosti.

    Moram priznati da sam u tom dijelu istorije prilično "tanak" pa ne znam da li se zločin doista desio i u kojoj razmjeri. U svakom slučaju, vjerujem da jeste ali bih volio da slovom i brojem znam i šta se desilo.. . Konačno, volio bih da znam da li su taj zločin počinili Titini komunisti ili, ne daj Bože, lično Srbi...

    Ipak, ono što sa sigurnošću znam jeste da je Mađarska u Drugom svjetskom ratu bila agresor, da je okupirala Srbiju i da je samo u par dana u Novosadskoj raciji 1942. godine ubila 3000 civila, uglavnom Srba. O tome je već pisano na ovom forumu i kompletan članak o tome možete pročitati ako kliknete ovdje. Samo da podsjetim da su se nad zločinom zgražavali i krvoločni Nijemci, koji su tražili od svoje više komande da spriječi to divljanje mađarskog okupatora...

    Nije mi namjera da na ovom mjestu poričem da se u 1944. i 1945. godini i desio zločin nad vojvođanskim Mađarima. Međutim, pošto sam po struci inženjer, volim precizne podatke pa bi mi bilo jako drago da mi neko objasni koliko je bilo mađarskih žrtava u tom periodu. Naravno, ne želim pri tome da neko citira mađarsku istoriju jer i oni su dobro poznati po prekrajanju istorije pa čak tvrde da oni imaju istorijsko pravo na Crnogorsko primorje. Uostalom, oni i živote vojnika koji su poginuli pod Staljingradom pripisuju civilnim žrtvama rata.

    I na kraju, hajde da na drugi tas istorijske vage stavimo i tačan broj srpskih žrtava nastradalih od strane Mađara, kako bi naša djeca dobila potpuniju sliku istorije. Možda je istina ipak malo vrijednija od ulaska u Evropsku Uniju!

    P.S. Meni se sve čini da ćemo se u budućnosti morati još mnogo puta izvinjavati: Italijanima, Nijemcima, Albancima... a možda i Hrvatima za Jasenovac.
    2sr- 85178 - 23.05.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Evo naše djece: jama Prebilovci kod Mostara


    2sr- 84893 - 09.05.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (8)

    Evropa obilježava Dan pobjede nad fašizmom


    Deveti maj se u Evropi obilježava kao dan pobjede nad fašizmom. Jugoslovenskim narodima je, kao i ogromnom dijelu Evrope, slobodu donijela velika Crvena Armija. Ovo su moja razmišljanja o tom velikom događaju.

    Nakon završetka Drugog svjetskog rata u mnogim gradovima Evrope su podignuti spomenici slavnoj ruskoj armiji i njenom narodu. Četrdesetak godina kasnije, nakon kolapsa Sovjetskog Saveza nacionalističke frakcije novoformiranih zemalja su se potrudile da unište sve ono što je podsjećalo na Rusiju i Crvenu armiju. Pod naletom njihovih vandala i bjelosvjetskih huškača srušeni su spomenici u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Estoniji... U opštem ludilu, koje je zadesilo Evropu devedesetih godina prošlog vijeka, svi su se trudili da iz svoje istorije izbrišu činjenicu da im je slobodu donio slavni ruski narod!

    Međutim, ima i onih koji su se opredjelili da takve spomenike sačuvaju, pa čak i da obnove. U mojoj nedavnoj posjeti Beču, bio sam prijatno iznenađen kada sam na Švarcenberg placu (Schwarzenbergplatz) naišao na spomenik sovjetskim vojnicima poginulim za oslobođenje Austrije od fašizma, poznatim pod nazivom "Spomenik herojima Crvene armije". Hej, spomenik Rusima koji su njemački narod oslobodili od Nijemaca!

    Ovaj velelepni spomenik je podignut 19. avgusta 1945. godine i čuva uspomenu na 17. 000 sovjetskih vojnika koji su poginuli u aprilu 1945. godine u borbama za oslobođenje Beča. Podigli su ga njemački zarobljenici i austrijski radnici, a grad Beč ga je obnovio 2007. godine.

    Spomenik impresionira svojom ljepotom, kao i veličinom. Zbog njegove dužine od preko 260 metara i predivne fontane koja se nalazi u njegovom sastavu, imao sam velikih problema da ga "smjestim" u jednu fotografiju. U sastavu spomenika nalazi se polukružni slavoluk na kome su ispisane sledeće riječi:

  • "Вечная слава героям Красной армии, павшим в боях с немецко-фашистскими захватчиками, за свободу и независимость народов Европы"

    ili prevedeno na srpski:

  • "Vječna slava herojima Crvene armije, koji su pali u borbama sa njemačko-fašističkim okupatorima, za slobodu i nezavisnost naroda Evrope"

    Ispred slavoluka uzdiže se obelisk na čijem vrhu se nalazi figura sovjetskog vojnika, koji na sebi ima kacigu i štit od zlata, na kojem se nalazi grb SSSR-a. U svojoj desnoj ruci on drži sovjetsku zastavu, a na prsima mu se nalazi automatska puška Špagin PPŠ-41.

    U podnožju spomenika, na crvenom granitu je ispisana zahvalnica vojnicima Trećeg ukrajinskog fronta koji su učestvovali u borbama za oslobođenje Beča.

    Prema najnovijim podacima, zemlje nekadašnjeg Sovjetskog Saveza su u borbi protiv fašizma imale oko 26,6 miliona žrtava. Od svih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza najgore je prošla Bjelorusija, u kojoj su Nijemci pobili oko 2,3 miliona stanovnika. U ovoj zemlji je poginuo svaki četvrti stanovnik, uglavnom zbog toga što je Staljin insistirao na partizanskom ratovanja u ovom području. Bjeloruski partizani su odigrali ključnu ulogu u slomu njemačke armade. Njihov zadatak je bio da, poput partizana u Srbiji, miniraju pruge i onemogućavaju pozadinsko snabdjevanja njemačkih trupa koje su bile na vratima Moskve.

    Neke zemlje nemaju ama baš ni sa čim da se pohvale u vezi Drugog svjetskog rata. Tako je, na primjer, Albanija u tom ratu imala samo 30 hiljada vojnih žrtava, od čega ni jedna nije bila civilna. Bugarska je u istom ratu imala 25 hiljada poginulih, od toga samo 3000 civilnih žrtava. Oba naša susjeda su svoju populaciju sačuvali tako što su otvoreno stali na stranu fašističkih okupatora.

    Podaci o broju civilnih žrtava pojedinih zemalja mogu i da zavaraju. Primjera radi, procjenjeno je da je Čehoslovačka ( Češka i Slovačka skupa) imala oko 345 hiljada žrtava u 2. svjetskom ratu. Međutim, ako se uzme u obzir da je od toga čak 277 hiljada Jevreja, onda se vidi da je broj žrtava u ove dvije katoličke zemlje gotovo neznatan. Mnogo više žrtava je imala Crvena armija, koja je izgubila 144,000 vojnika u toku oslobađanja ove zemlje.

    I neke zemlje, nastale na prostoru bivše Jugoslavije, su u 2. svjetskom ratu prošle jako dobro uprkos činjenici da su bili vjerni Hitlerovi sateliti. Iako ne postoje tačni podaci o broju žrtava hrvatskog i muslimanskog korpusa, više je nego očigledno da su u tom ratu prošli jako dobro zahvaljujući njihovom žongliranju između fašizma na početku rata i zaštiti od strane antifašističkog pokreta srpskog naroda u vrijeme kada je trebalo dijeliti pravdu. Zbog toga su njihovi gubici značajno manji od očekivanih - Titovi komunisti su ih sačuvali od zaslužene odmazde Crvene armije i posleratnog procesuiranja.



    Bješe to hladan i kišan dan kada se nađoh pred spomenikom koji su Bečlije podigle velikoj Crvenoj armiji. Dan Gospodnji 1. april 2013. godine, nekako baš na godišnjicu ove značajne bitke koja se vodila sve do 15. aprila 1945. godine, kada je Beč bio potpuno oslobođen...



    Ogromnim, zlatnim slovima na ovom spomeniku dominira tekst ispisan na ruskom jeziku...
  • 2sr- 84721 - 01.05.2013 : Kenan Sarajevo - best (0)

    Srbi, Jevreji i muslimani u 2. svjetskom ratu


    Prije svega želim da Željku jednom i zauvijek kažem da Nedićevu Srbiju i NDH nisam izjednačio i ne izjednačavam, jer je ustaška NDH nešto najgore i najstrašnije što je fašizam i nacizam katoličkog tipa izrodio u istoriji ljudskog roda. A konkurencija u vidu Katoličke Inkvizicije koja je uništila čitave civilizacije u Južnoj i Srednjoj Americi, potisnula pravoslavlje iz Srednje Evrope i muslimane iz Španije je bila velika.

    Više puta su vodeće ustaše u emigraciji priznale da im je prvo bio cilj da zatru Srbe i Jevreje, a da onda polako i natenane protjeruju, sistematski pokrštavaju i istrebljuju muslimane kad se rat završi, dok ta Lijepa Njihova ne bude do Drine i vascijela katolička. U tom smislu su se izražavali još u ratu, posebno fratri koji su muslimansku siročad pokrštavali po Hercegovini i Slavoniji, dok im se još zgarišta kuća nisu ni ugasila.

    Jasenovac, Stara Gradiška i ostala stratišta možda nisu velika kao Aušvic-Birkenau ili Buhenvald, ali po brutalnosti daleko nadilaze gasne komore nacista.

    Srbija istina nije bila tako fašistički ostrašćena kao Hrvatska i tada i danas, ali, postojao je visoki nivo kolaboracije sa Nijemcima. Nije bilo teško biti bolji od Hrvata. Postojale su 3 grupe u Srbiji 1941 - 1944 : Nedićevci, Ljotićevci i Ravnogorski pokret Draže Mihajlovića. Nedićevci su bili klasična kolaboracija kao u Francuskoj general Peten, koja je stavila svoje poluge vlasti u saradnju sa Nijemcima. Nedićevci su uglavnom vladali u gradovima i oslanjali se na gradsku srpsku elitu. Pod vlašću Nedićeve žandarmerije se "dogodio" logor Sajmište kod Beograda, gdje su Jevreji Srbije do decembra 1941 pogušeni izduvnim gasovima u specijalnim autobusima, a ostatak izručen u logore smrti u Njemačkoj. Nisu prstom makli da ih spasu.

    Ljotićevci su bili manjina, podržavali njemački nacizam i bili neka vrsta paravojske i pomoćnih jedinica njemačkog okupatora, a Ravnogorski pokret je bio najjači na selima, spontano okupljao srpsko seljačko stanovništvo i sl. Ova tri pokreta su nekad sarađivala, a nekad se sukobljavala.

    Partizani i Tito nakon pada Užičke republike decembra 1941. nisu imali podršku u Srbiji, sve do ulaska Rusa u Beograd oktobra 1944. godine.

    U svjetlu ovih činjenica čudi opsesija Josipa Broza Beogradom i nekakvo oslanjanje na spski narod koji barem u većini u Srbiji nije pokazao interes za Titovu Jugoslaviju, dok je nije silom prilika morao prihvatiti. Kako je sve završilo to znamo.

    Muslimani realno u 2. svjetskom ratu nisu bili ni na čijoj strani i mijenjali su strane da prežive i sačuvaju narod. Kad je to radio general Nedić za Srbe onda je to OK, a kada rade muslimani onda je to izdaja. E nije, isto je to.

    Za lojalnost muslimanskih milicija su se do kraja rata borili svi, kako je ko nailazio. Muslimani u većini nisu htjeli da se bore ni za koga, iako ih je bilo i u partizana, i u ustašama i u četnicima i njemačkih vojnika, jer to su sve strane hrišćanske ili ateističke države za njih. Muslimanima ne bi bilo dobro nigdje, ni u Hitlerovom Rajhu, ni Pavelićevoj NDH, ni u Moljevićevoj Velikoj Srbiji, ali najmanje bi im bilo loše u Titovoj Jugoslaviji pa su se silom prilika aranžirali sa komunističkim režimom kao i svi ostali.

    Upoređivati muslimane i Hrvate, i Hrvatsku ustašku i rimo-katoličku krivicu i fašizam pripisivati muslimanima, jednostavno nije istorijski tačno, i samo je jeftini politikantski pokušaj da se obračun sa muslimanima 1941/42 i 1992/93 od strane Srba opravda.

    Što se nas tiče, eto vam hrišćanske "braće" Hrvata, "neće krst na krst" pa se vi tamo s njima obračunavajte, razgovarajte i ravnajte račune, ako smijete, a ne smijete od Vatikana i Njemačke, a nas malo zaobiđite po tom pitanju.

    Srbi, Jevreji i muslimani u 2. svjetskom ratu


    Kenane,

    zamolio bih te da ubuduće sve svoje tvrdnje potkrepljuješ činjenicama iz vjerodostojnih izvora informacija.

    Kao prvo, treba da znaš da je samo 5% muslimana do 1944. bili u partizanima. Ostali su bili u ustašama, mada nije nezanemarljiv broj onih koji su bili u četnicima.

    Što se muslimana u ustašama tiče, ne treba zanemariti ni one koje su iz Krajine (Kozara i Grmeč) u Jasenovac poslali oko 150 do 200.000 hiljada Srba. Ništa nisu bili manje žedni krvi ni oni koji su kod Staljingrada, u sastavu Handžar divizije, ratovali na strani Nijemaca.

    Ovaj put ću preskočiti ovu temu o učešću muslimana u ustašama, ali ću je detaljnije obraditi u 2. svjetskom ratu.

    Ukupne muslimanske civilne žrtva u Drugom svetskom ratu iznose oko 8.000, od čega su četnici, osnosno Srbi, likvidirali oko 6.500 (popis svih imena je u knjizi "Genocid nad muslimanima", Dedijera i Miletića, Svjetlost, Sarajevo, 1990). Muslimani i Hrvati likvidirali su preko 700.000 srpskih civila do 1943. godine (prema italijanskim, nemačkim i britanskim izvorima; npr. Marko Aurelio, "Nadbiskup genocida", srpsko izdanje "Jasen", Nikšić, 1999).

    Genocida četnika nad muslimanima nije bilo, jer da bi masakr bio genocid, motiv mora biti rasna, nacionalna i verska netrpeljivost. Motiv pripadnika Četničkog pokreta za ubistvo muslimana uvek je bila osveta.

    Međutim, jedan istraživač iz Pljevalja, Jelovac, kaže da je na spisku muslimanskih žrtava iz Pljevaljskog sreza pronašao muslimane koje su četnici ubili kao ustaše, zatim starije osobe umrle prirodnom smrću i nerođenu decu, tj. izmišljenu. Pronašao je oko 40 ovakvih primera. Naredbe i mere koje su preduzimale četničke komande, počev od Draže, sastojale su se u tome da se muslimanski civili spašavaju odmazde, a ne da se ubijaju. Krivce je trebalo kazniti posle rata, po principu pojedinačne, a ne kolekstivne, odgovornosti. Naravno, koga su mogli, kaznili su i tokom rata.

    To je jedan od razloga što je tako velika razlika između broja Srba koje su ubili muslimani - i pre svega Hrvati - i broja muslimana i Hrvata koje su ubili Srbi (četnici).

    Ono za što ja okrivljujem muslimane jeste činjenica da su iz Istočne Bosne u Jasenovac poslali preko srpskih 30.000 civila (uključujući i moga strica) a iz Sarajeva dvostruko više. Ukoliko se realno pogleda, preko 300.000 srpskih žrtava iz Jasenovca su (uglavnom muslimani) pokupili i poslali u Jasenovac da ih Hrvati ubiju. Po meni - to je isto kao i da su ih ubili!

    Tačno je da je izvjestan broj Jevreja stradalo na Banjici. Međutim, za tvoju informaciju, radi se o par hiljada a ne o 80.000 koliko ih je stradalo u Jasenovcu, pod ustaško-muslimanskom kamom. Međutim, ono što je karakteristično za Banjicu jeste da su tamo strijeljanja vršili uglavnom Nijemci, koji su izdali naređenje da Jevreji moraju javiti u srpsku policiju odakle su sprovođeni za Banjicu.

    O ovome ima dosta svjedočenja, a najbolje je ono koje je napisala Gordana Kljujuć, po čijoj knjizi je snimljen "Miris kiše na Balkanu".

    Istine radi, treba da napomeneš da je prema zvaničnim podacima kroz Banjički logor prošlo 23.288 logoraša od kojih je strijeljano 3.849. Međutim, po nekim procjenama kroz ovaj logor je prošlo oko 250.000 ljudi od kojih je strijeljano negdje oko 30.000 ljudi. Ono što je interesantno jeste da su kroz ovaj logor zatvarani uglavnom Srbi tj. preko 95%, kojih je i najviše strijeljano. Sem Srba, u njemu su nastradali i Jevreji (oko 5000), Romi(4000), zatim partizani, pristalice NOP-a (oko 12000), zatim četnici, pristalice Ravnogorskog pokreta, stranci, kriminalci i prestupnici. Strukturu poginulih danas je teško utvrditi, izuzev onih 3.849 koji su uredno registrovani u knjigama koje su i danas sačuvane, jer je veliki broj građana Beograda vođen u Jajince i tamo direktno strijeljan a da pri tome nisu ni prošli kroz ovaj logor.

    Ono što takođe treba naglasiti jeste da je komandant Banjičkog logora bio njemački poručnik Vili Fridrih, dok je kontrolu nad njim vršio Gestapo, iz čijih redova je poticao i Fridrih Jung, zvanični ljekar u logoru.

    Ukratko, ti opet porediš dvije stvari koje ne mogu da se uporede: u Jasenovcu je nastradalo oko 900.000 ljudi, od čega 85% Srba, a u čitavom Beogradu (uključujući i logor Staro Sajmište) je nastradalo oko 30.000 ljudi, od koga 60% Srba. Bitna razlika je i u tome što je logor u Jasenovcu formiran naredbom Ante Pavelića a logor na Banjici naredbom Gestapoa!

    U 2. svjetskom ratu, baš kao i uvijek kroz istoriju, obični ljudi su se u Srbiji pokazali kao veliki prijatelji Jevreja, Slovenaca i drugih naroda. Za razliku od Sarajeva u kome je počinjen masakr nad Jevrejima (vozovima su poslati u Jasenovac) u Beogradu je preživjelo dosta Jevreja koji su pobjegli iz Bosne. I o tome ima dosta dokumenata i knjiga. Sve ovo mogu da potkrijepim i pričom moga pokojnog strica (koju ću uskoro da postavim na Youtube) a koja govori o tome kaku su rogatički muslimani u Podromaniji kod Sokoca strijeljali desetak Jevreja. On navodi i imena rogatičkih muslimana koji su počinili taj zločin, a čini mi se i ime jednog Jevreja - vlasnika neke radnje u Rogatici. On kaže da su muslimani poveli Jevreje u Sarajevo, na voz za Jasenovac, pa im dosadilo i jednostavno su ih pobili pokraj puta a zatim se vratili u Rogaticu.

    Mislim da bi, za početak, trebao malo da pročitaš istoriju, ako ne srpsku ono bar onu koja ze piše na Zapadu pa da tek onda pišeš na ovome mjestu jer ja članke pune neistina stvarno ne želim da objavljujem na ovom mjestu!
    2sr- 84709 - 30.04.2013 : Kenan Sarajevo - best (2)

    Proces pomirenja


    Za proces pomirenja se nisu stekli ni najmanji uslovi, barem kad je odnos muslimana i Srba u pitanju. Nešto sasvim drugo je bio 2. svjetski rat, kada je ipak domaća, a ne strana pravda kaznila vinovnike ratnih zločina, kako kod četnika a o ustašama i domobranima da i ne govorim, od kojih je stradalo nebrojeno više naroda.

    Umjesto da je Hrvat-Slovenac Tito rasturi Hrvatsku za vijeke vijekova, i kaznio Hrvate za Jasnovac on se bacio na izgradnju Jadranske magistrale, jačanje hrvatskog turizma i privrede, nagrađujući ono što su napravili u ratu, tako da je ubijanje ustaša po Sloveniji i Bleiburgu bilo smijurija i predstava za narod, jer je "Lijepa Njihova" postala jača nego ikada, samo sa drugim ljudima.

    Slično se dogodilo sa Srbijom koja namjesto da bude kažnjena za svoje držanje u ratu, pristupilo se izgradnji Beograda kao glavnog grada, u koga se 45 godina sljevao federalni novac, a od Jugoslaviji sumnljivo vjerne Srbije stvoren šatro temelj jugoslovenske federacije.

    Hag je smijurija, jer je na terenu izgrađena srpska država zvana Republika Srpska koja je nabijena pod nos i grlo muslimanskom narodu, a posebno u Sarajevsko-romanijskoj regiji. Kazne, i da nisu ovako blage neće ukloniti srž problema, jer ni Karadžić ni Mladić nisu izmilsili srpski nacionalizam, već su tek jedni od bezbrojnih hiljada izvođača, kakvih i sada hiljade čeka da se ostvari na terenu.

    Jedino još veliki trend iseljavanja i Srba i muslimana sprečava jači sukob koji neprestano tinja. Ne vjerujem u mir, ne vjerujem u dejtonsku BiH, i ne vjerujem u pomirenje.

    RE: Proces pomirenja



    Kenane,

    malo je nepismeno i pokvareno porediti "srpski nacionalizam" i hrvatsku umobolnu NDH. Pored toga očigledno je da nemaš pojma o istoriji i događajima u 2. svjetskom ratu.

    Kao prvo, četnici u Srbiji su bili zvanični saveznici Zapada sve do 1943. godine kada su Englezi i Amerikanci shvatili da u ratu imaju više korist od partizana jer su ovi bili spremniji miniraju pruge i time nanose više štete Nijemcima.

    U isto vrijeme, Draža Mihajlović je vodio umjereniju politiku, tj. čuvao je srpski narod čekajući da nas oslobode Rusi ili Amerikanci. Danas je više nego očigledno da je Dražina politika bila mnogo bolja za Srbe!

    Treba naglasiti da se u toku 2. svjetskog rata u Srbiji nije desio ni jedan masovni zločin od strane četnika u odnosu na druge narode, dok se desilo niz zločina nad srpskom narodu, da pomenem samo zločine Mađara u Noviom Sadu, Nijemaca u Kragujevcu i Albanaca na Kosovu... Da ne zaboravim muslimane, navešću i jedan primjer sa kojim sam i lično upoznat: kada su partizani 1945. godine oslobodili Sjenicu, sa krovova kuća su ih zasuli muslimani i pobili pedesetak njihovih boraca, uglavnom Srba. Nakon toga je Tito naredio da se do Sjenice u narednih pedeset godina ne pravi asfaltni put, pa je ovaj grad dugo vremena imao jako lošu putnu komunikaciju sa susjednim gradovima.

    Nije mi jasno o kakvom držanju Srbije u 2. svjetskom ratu govoriš? Navedi mi bar jedan zločin koji je počinjen u Raškoj ili bilo kojem dijelu Srbije?

    Što se Bosne tiče, to jeste bilo krvi na obje strane, ali su u svemu tome deset puta gore prošli Srbi jer su muslimani u ogromnom broju stali uz NDH. O tome govori i podatak da je Srba do 2. svjetskog rata u Bosni bilo preko 50% a danas znaš koliko ih ima. Ne zaboravi ni to da UN ne priznaje genocid, pa prema tome muslimani i Hrvati ne smiju da danas uživaju plodove genocida koji je počinjen nad Srbima u 2. svjetskom ratu. Zbog toga je Republika Srpska minimum onoga što Srbima u Bosni pripada, jer da je bilo kakve pravde danas bi imali svoju vlastitu državu.

    I za kraj, moram da kažem da je ovo najgori članak koji si napisao jer u svakoj rečenici vidim zablude i nacionalnu obojenost. Zbog toga ni sam ne znam zašto sam ga objavio.
    2sr- 83177 - 28.02.2013 : Vojo Šešlija Hag - best (0)

    Genocide in Yugoslavia, 1941-1945


    Genocide in Yugoslavia, 1941-1945 (1/5)



    Genocide in Yugoslavia, 1941-1945 (2/5)



    Genocide in Yugoslavia, 1941-1945 (3/5)



    Genocide in Yugoslavia, 1941-1945 (4/5)



    Genocide in Yugoslavia, 1941-1945 (5/5)

    2sr- 81797 - 21.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

    Sporazum ustaša i komunista iz 1935. godine


    Svesni teškoće u borbi, bez obzira na podvojenost u pоgledu na društveni poredak, vođstvo hrvatskog narodnog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovsnske komunističke stranke u Kraljevini Jugoslaviji,

    ***


    ovlašćeno i sporazumno sa svima prvacima legalnih i ilegalnih formacija sklapa sledeći

    SPORAZUM

    1) Vođstvo hrvatskog narodnog oslobodilačkog ustaškog pokreta s jedne strane i vođstvo komunističke stranke s drugs strane svesni su težine svoga položaja koji dolazi od zajedničkog neprijatelja, svake jugoslovenske vlade i srpskog naroda kao nosioca srpske hegemonije (nadmoćnost) i podržavaoca svakog režima koji sputava, smeta i tupi nade:

    a) kod hrvatskog naroda da će ikada doći čas oslobođenja ispod srpskog jarma,

    b) kod komunističkih masa da traže saveznike u rušenju postojećeg stanja, ma kakve poglede taj saveznik imao na poredak i formu države po postignutom uspehu.

    2) Vođstvo jugoslovenske komunističke stranke svijesne svoje uloge, priznaje da do komuniziranja Balkanskog poluostrva ne može doći dok se ne slomi kičma srpstvu i pravoslavlju, jer je poznato da su to dva faktora koja su omela prodiranju Osmanlija na Zapad i komunizma i Austrije na Istok. Sporazumni su da uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno utire se teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrava.

    Vođstvo hrvatskog oslobodilačkog ustaškog pokreta predoseća da bi bez promene postojećeg stanja hrvatski narod podlegao jugoslovenskoj lukavosti i srpskoj hegemoniji i nudi saradnju svima porobljenima Jugoslavije i komunističkoj stranci posebno, da ubrzaju tok događaja sredstvima i načinima prema uputima svoga vođstva.

    3) Vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta obavezuje se da će sve štrajkaške demonstracije, manifestacije i sve razne izgrede koje izvode komunističke formacije potpomagati i u njima učestvovati. Vođstvo komuniegičke partije smatrajući hrvatski ustaški pokret jakim činiocem i pomagačem urušеnju postojećeg stanja, obećanje svaki podržak i potporu u ostvarivanju ustaških ideala.

    Vođstvo i jedne i druge strane obavezuje se da će izbegavati, sve svađe i zadevice između jednih i drugih; u napisima, ličnom razgovoru i itd., a u slučajevima demonstracija, revolucija i ratova, jedne druge bez prigovora pomagati, naročito uništavanjem svega što je srpsko i pravoslavno, kao što je istaknuto u tačci dva ovog sporazuma.

    4) U slučaju lokalnih nesporazuma dužnost je lokalnog vođstva ustaškog pokreta i komunistrpke stranke da sve sukobe odnah likvidiraju, a svaka formacija o tome svoje starije jedinice obavjestnti. Neskladnost načelne naravi rešava vođstvo hrvatskog ustaškog pokreta i vođstvo jugoslovenske komunističke partije.

    CILJ

    Jugoslovenska komunnstička stranka kojoj je Zakon o zaštiti države od 1922. god., onemogućena akcija slobodnog kretanja i rada sa jedne, i vođstvo hrvatskog oslobodilačkog pokreta s druge strane, primaju na sebe zajednički i sporazumo DUŽNOST zajedničke borbe i međusobnog pomaganja u svakom slučaju potrebe do postignutog cilja: raspadanja jugoslovenske države i uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno.

    Sremska Mitrovica, juni-lipanj 1935. godine

    Za komunistnčku stranku
    Moša Pijade, s.r.

    Za ustaški oslobod. hrv. pokret
    Dr. Mile Budak, s.r. advokat
    2sr- 81736 - 19.01.2013 : Davor Savić Ljubljana - best (3)

    Medijski lobi ili marketing


    Neki dan je na "History Chanel" bila zanimljiva serija o 2. svjetskom ratu i otporu saveznika u okupiranoj Evropi. U jednom djelu emisije su predstavljeni i partizane u Jugoslaviji. Zasmetalo mi je da su partizane predstavili u okviru hrvatskog nacionalnog korpusa, tamo su čak i neka dva stara hrvatska partizana davala intervju. Oni koji nemaju pojma o istoriji dobio bi utisak da su Hrvati bili stub odbrane protiv nacizma. U tom prilogu nije bilo ni jedne riječi o Jasenovcu, a nije pomenuto ni "U" od ustaša. Na kraju sam primjetio da su u izradi serije učestvovali Hrvati, što znači da uspešno lobiranje i prikrajanje istorije 2. svjetskog rata još uvjek traje.

    Nije prošla ni jedna sedmica, kad na istom kanalu prikazuju emisiju "Croatian Kings" tj. "Hrvatski kraljevi" i opet počinje priča kako su oni bili jaki i kako su prvi pili pivo u Evropi i uspješno se odupirali Frankima i čak ih i pobeđivali. U toj seriji je bilo više hrvatskih povjesničara.

    Cijeli život, bar ovaj školski koji sam proveo u u Sloveniji, nikada nismo ništa učili o hrvatskim kraljevima. Znam da je bilo i njih, ali smo veći značaj davali Nemanjićima, Caru Dušanu i srpskom carstvu. Koje je bilo u to vrijeme i najjače o Hrvatima osim to da su pali pod Franke i posle pod Ugare nismo imali nijednu temu, znači opet stvaranje slike koje je drugačija od realnosti.

    Danas 19. 0. 2013 odlučim se da idem na njihovu web stranicu i budem skroz zatečen u članku o 1 svjetskom ratu kao sile saveznika protiv centralnih sila nalaze se: Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Japan. Dok o Srbiji ni riječi, osim u jednom djelu gdje piše da je srpski nacionalista ubio prestolonaslednika.

    Napisao sam im i jedno pismo i sad čekam odgovor a svima ovde šaljem poruku mi nismo izgubili rat vojnički, već smo ga izgubili medijski i da taj medijski lobi tj. marketing traje na Zapadu još i danas a Hrvati su u tome mnogu uspješniji od nas. Oni će sa tim da nastave sve dok se istorija ponovo ne napiše.

    Apelujem na sve srpske lobiste u SAD i na Zapadu da ne spavaju, da se probude jer čemo ponovo izgubiti rat.

    Davor Savič
    2sr- 81267 - 06.01.2013 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Kompletan film: Badnje veče 1943. godine


    2sr- 80319 - 09.12.2012 : Nenad NS - best (0)

    U Novosadskoj raciji, januara 1942. godine, ubijeno preko 3000 civila


    U Novom Sadu su bile dvije racije, ali je najkrvavija bila ona iz 1942. godine u kojoj je za 48 sati stradalo oko 5000 ljudi. Ova racija se još naziva i Jovandanska ili Sajkaska ali ne po selu Sajkasu nego po tome sto je Sajkaška ulica u Novom Sadu postala ulica duhova jer su u njoj ubijeni svi njeni stanovnici.

    Mađarski Honvedi su krenuli dan pre Svetog Jovana sa racijom od Sajkaške ulice (nalazi se na ulazu sa autoputa Novi Sad - Beograd) pa su odatle nastavili da divljaju po okolnim selima na tom potezu ( Kać, Kovilj, Šajkšs, Gospođinci, Đurđevo, Nadalj, Budisava ), ljudi su zatvarani u velikim prostorima kao što su opštine, škole, crkveni domovi i selektivno su odvođeni na Dunav, na plažu Strand gde su mađarski fašisti iskopali rupu u ledu i ljude ubijali tako što su ih žicom vezivali u parove pa jednog vezanog bi udarili maljem i on bi drugog povukao pod led u Dunav.

    Pošto je moja familija iz Kaća i bili su tamo u to vreme, slušao sam mnogo o tom zločinu i postoji nekoliko veoma interesantnih stvari. Kao prvo, Bačka je tada bila dodeljena Mađarskoj ali su u praksi Nemci vodili glavnu reč i u Kać je stigla depeša mađarskih vlasti iz Novog Sada sa imenima domaćina koje treba uhapsiti. Zatvoreni su svi ugledni domaćini, svi koji su bili deo državnog aparata pre izbijanja rata, kao i svi oni koji su imali na duže vreme odsutnog muškarca iz kuće, svi koji su se vratili iz zarobljeništva posle Aprilskog rata (a u ovu grupu spada pola sela koje se vratilo na Đurđić dva meseca ranije) kao i svi potencijalni butovnici...

    U Kaću je čitava generacija mog pradede bila bez palca na desnoj ruci jer su se sakatili da ne bi u prvom ratu išli na Srbiju, pa su i njih pokupili mada niko od njih nije bio u Aprilskom ratu.

    Drugi dan racije, Mađari su iz grada došli po Srbe i tu se dešava divna stvar. Nemci, folkdojčeri, takođe stanovnici Kaća, inače su generacijama bili tu, su izašli pred Mađare na ulaz u selo i nisu želeli da ih puste da odvedu njihove komšije i prijatelje jer se po selu uveliko pričalo o strašnim dešavanjima u gradu. Satima su domaći Nemci, inače seljaci i zemljoradnici a ne vojnici, po ciči zime stajali i blokirali ulaz u selo i na kraju je zahvaljujući njima sprečen masakr Kaćkih Srba. I ti domaći Nemci su znali da su mladi Kaćani u Partizanima i da njihovi roditelji lažu da su kod familije u drugom selu ili da rade u gradu ali su i pored toga spasili svoje komšije od sigurne smrti.

    Na početku 1945. godine se dogodila obrnuta situacija. Kada je Hitler naredio da Nemačko stanovništvo mora pratiti vojsku u "Fatherland" i tada su Srbi bili ti koji su molili Nemce da ostanu, garantovali im sigurnost ali su ipak otišli, valjda zbog toga što su neki verovali u Rajh a drugi su se plašili.

    Kada se 1942. godine otopio sneg, Sremci su iz Dunava u jednom danu izvadili preko 2200 tela žrtava racije i tog proleća je goreo Srem (u jednom danu je u Krčedinu zauzeta kasarna i ubijeno 120 ustaša). To je valjda ono sunce posle kiše i ono da i najveće zlo donese nešto dobro.

    Danas NVO pričaju gluposti, kao da su Srbi proterali Nemce, Honvedi se okupljaju u Novom Sadu a organizator zločina je pre dve godine proglašen nevinim u Mađarskoj.
    2sr- 80149 - 03.12.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (1)

    U Novosadskoj raciji, januara 1942. godine, ubijeno preko 3000 civila


    Jedan nemački dokument o Novosadskoj raciji januara 1942. godine

    Segedin, 31. januara 1942. godine

    Nemački konzulat
    12/76
    Nemačkom poslanstvu u Budimpešti

    Mađarske kaznene mere u Novom Sadu

    Prošle subote, 24. ovog meseca, imao sam priliku, povodom jednog nemačkog klavirskog koncerta, da razgovaram sa ovdašnjim komandantom korpuso o, kako je upravo izveštajem od 22. ovog meseca broj 12/59 ukratko javljeno, mađarskim merama protiv srpskih buntovnika. General mi je nagovestio da su preduzete oštre mere; bilo je neophodno da dođe do velikog broja streljanja, ali sada opet vlada mir.

    28. ovog meseca obavestio me je celenlajter NODAP u Novom Sadu, gospodin Hans Prohaska (Hans Prochaska), da me Nemci iz Rajha u Novom Sadu mole da hitno, što je moguće pre, dođem k njima. Oni su bili zabrinuti zbog mogućih daljih streljanja. Dodše, ni jednom Nemcu iz Rajha se do sada ništa nije dogodilo, ali ipak, mora se računati sa nepredvidivim, u slučaju da Srbi obnove svoje podmukle napade. Umirivao sam gospodina Prohasku i preko njega pozvao Nemce iz Rajha da pod svim okolnostima sačuvaju mir i najavio dolazak po mogućnosti idućeg dana u podne. O ovome sam ukratko tok popodnevna uputio telefonsku poruku Poslanstvu u Budimpešti.

    Još istog podneva potražio sam ovdašnjeg komandanta korpusa i razgovarao sa njim o merama koje bi bile neophodne za posebnu zaštitu Nemaca iz Rajha. General se za to cpremno izjasnio, jer on takođe = što posebno napominjem - neizostavno računa sa mogućnošću daljih pobuna Srba i komunista. U tom slučaju će se još oštrije udariti nego do sada, i zato će on uzeti Nemce iz Rajha pravovremeno u zaštitu koliko god bude mogao. Upravo tada pustio je da uđe pukovnik Grašija (Grassy), komandanta grada Novog Sada koji je prispeo zbog podnošenja izveštaja. Zajedno smo razgovarali o pogodnim merama, i na moj predlog odmah je prohvaćeno da svi Nemci iz Rajha prime jednu posebnu propusnicu na mađarskom jeziku sa fotografijom, u kojoj će biti naglašeno da njen vlasnik stoji pod zaštitom Honveda.

    Sledećeg jutra pokušao sam, u pratnji jednog službenika konzulata koji je nanije dugo godina bio vozač, da mojim automobilom signem do Novog Sada. Deset kolometara od Segedina uleteo sam u snežni nanos odakle su morali da me izvuku seljaci, i nakon pet sati bio sam opet u Segedinu. Konačno, uzeo sam jedini mogući putnički voz za Novi Sad, kome je bilo potrebno osam sati do Novog Sada. U Novi Sad sam stigao noću zbog čega je sastanak sa nemačkom kolonijom morao da otpadne.

    Sledeći prikaz situacije pružili su mo gospodin Prohaska i ostali Nemci iz Rajha koje sam juče rano susreo u hotelu.

    Naime, 21. ovog meseca mađarska žandarmerija u saradnji sa vojskom preduzela je pretrese stanova i hapšenje, kao i prva streljanja, što se ni idućeg dana nije natnije povećavalo. Broj onih koji su tim merama bili pogođeni bio je trenutno mali. Ali, tada su Srbi, usred dana, u centru grada bacili bombe i ručne granate. Isto to su ponovili 23. ovog meseca, premda su svuda unaokolo postojali istaknuti pozivi koji su ih uporno upozoravali na moguće posledice. Mađarsko odgovor nisu morali dugo da čekaju: 23. i 24. odgodilo se na stotine streljanja. Ko je od ranije bio sumnjiv, poznat kao vodeđi Srbin ili komunista, ko je bežao ili nije na poziv odmah izvadio ruke iz džepova, bio je na mestu streljan. Takođe, nisu pošteđene ni žene ni deca. Tri žene, ranije nemačke državljanke, od kojih je jedna bila udata za Jevrejina, dok su druge dve bile udate za Srbe, streljane su u svojim stanovima pored svojih muževa. Na isti način pobijeno je i 13 ruskih emigranata pripadnika Brangelove armije, o kojima imam sposak, sa svojim rođacima. Ukupno treba da je streljano preko 3000 ljidi od toga 800 Jevreja.

    Jedna tačna ponovna provera privremeno nije moguća. Kada mi je još pre moga odlaska iz Segedina, od strane komandanta korpusa i zatim u Novom Sadu od mađarskih štapskih oficira priznato nekih 2300 streljanih, od toga 800 jevreja, moram biti broj mrtvih, u stvari, mnogo veći. Cele kuće, osobito vile i letnjikovci naseljeni Jevrejima, stoje prazne jer su njihovi ukućani svi do jednog mrtvi.

    Nemci iz Rajha su ovim događajima, koje su mogli da posmatraju delom pred svojim domobima, delom na putu ka svojim radnjama ili na dunavskom ledu, sasvim razumljivo uznemireni. Srbi koji su bili njihovi kućevlasnici, saradnici na poslu ili dugogodišnji poznanici, ležali su na ulicama, po kućnim tremovima ili drugde, pred njima sada iznenada mrtvi. To ih je bolno dirnulo, posebno kada se radilo o ljudima koji su na početku srpskog terora protiv svih Nemaca, aprila prošle godine, hrabro pokazali spremnost da ih uzmu pod zaštitu.

    Kao otežavajuća okolnost je, uz to, da ne retko mladi mađarski policajac ili vojnik odmah puca, kada se nekao na nezadovoljavajući način legitimiše ili kada bi pri vađenju dokumenata gurnuo ruku u džep.

    U ovo ne treba sumnjati jer je pukovnik Graši dodao kako žali zbog takvih slučajeva. To je za dlaku moglo da se dogodi i oružanom vođi Folksdojčera, koji mi se obratio u hotelskom hodniku. On je trebalo da pokaže dokumenta o svojoj službenoj propusnici koju je kao glavni gradski vrtlar ("stadtisher Obergartner") smeo da upotrebljava. Kada je posegao u fioku po dokumenta, uspeo je da se spase samo zahvaljujući slučaju.

    U ponovnom razgovoru sa Grašijem, na koji sam poveo i celenlajtera gospodina Prohasku, dobio sam - po ljudskom merilu neophodno jamstvo - za naše Nemce iz Rajha, da im se kod budućih sličnih događaja ne bi desilo nikakvo zlo. Oni zadržavaju ne samo svoje pomenute specijalne propusnice, već je takođe ponavljana i ravnomernim razmacima stroga zapovest svim vojnim grupama i policijskim organima da u raciji, patroliranju ili kućnim pretresima itd. niko ko se izjasni kao Nemac iz Rajha ne bude diran. On će u slučaju da kod sebe ne bude imao propusnicu, biti sproveden do kontrolnog mesta u štabu komandanta grada.

    Ovom odlukom su Nemci iz Rajha veoma zadovoljni, pošto sam im potom ukazao da surova vremena zahtevaju surove mere. Takođe sam ih podsetio na pokolj sto hiljada Nemaca u Brombergu od strane poljsko-jevrejskih zveri,na užasne postupke prema našim zarobljenim i ranjenim vojnicima na Istočnom frontu. Iza svih sramnih dela učinjenih u poslednje vreme protiv Nemačke i njenih saveznika stoji duh Moskve, koji se sa jasnim saznanjima o njegovoj opasnosti bez ikakvog obzira mira iskoreniti.

    Potpisao: Kampf.

    Ovaj dokument se nalazi u Saveznom vojnom arhivu (Bundesarchive - Militar-archiv) u Frajburgu u SR Njemačkoj u Fondu vojno-obaveštajne službe (Abwehr) RW 5=Ausland-Ahwehr/Ausland VI, v.476-Jugoslawien.

    Komandant 5. domobranskog korpusa u Segedinu je bio general-potpukovnik Feketehalmi-Cajdner (Ferenc Feketehalmi-Cheidner) koji je primivši naređenje šefa Mađarskog kraljevskog generalštaba general-pukovnika Sombatheljija (Ferenc Szombathely) rukovodio "racijom" na prostoru Južne Bačke. Presudom Vrhovnog suda Vojvodine 31. oktobra 1946. godine osuđen je i obešen u Žablju.

    Širenje glasina o pokolju Nemaca velikih razmera u Poljskoj pred upad nemačkih trupa 1. septembra 1939. godine, o čemu je nemačko Ministarstvo inostranih poslova takođe objavilo svoju belu knjigu, služilo je za pripremanje terene za kasnije mere genocida nad Poljacima i Jevrejima.
    2sr- 79257 - 08.11.2012 : Mihailo Danilovic Majur, Šabac - best (0)

    Nikšić: Otkriven partizanski zločin posle 70 godina


    Pero Maksimović: Ceo grad je došao da se oprosti od ubijenih mladića i devojaka!

    Nikšić - Sedam decenija Nikšićani ćute o krvavom događaju koji se odigrao u drugoj polovini januara 1943. godine nadomak grada, na prevoju Pandurica, kada su se partizani surovo obračunali sa 12 momaka i devojaka, starih od 16 do 18 godina, koji, praktično, život nisu ni osetili, niti su pripadali bilo kojoj vojsci. Ta mladost bila je kriva samo jer je htela da zimski školski raspust provede kod rođaka u Bjelopavlićima i što se sasvim slučajno našla u kamionskoj koloni do Danilovgrada, koju su pratili Nemci, Italijani i četnici.

    Posle paljbe partizana na Pandurica niko od vojnika ni sa jedne, a ni druge strane nije zrnom očešan, dok su goloruki momci i devojke panično pokušavali da nađu sklonište od metaka. Nisu uspeli, ali su ih partizani brzo pohvatali, a potom u obližnjim škripovima metkom u glavu, po kratkom postupku, likvidirali.

    Ova priča iz višedecenijske duboke tame konačno izlazi na svetlost zahvaljujući Peru Maksimoviću (78), čoveku čiji je brat Dragutin (16) bio jedna od nevinih žrtava.

  • Dugo se ćutalo o ovom partizanskom piru, ali mislim da nikada nije kasno za istinu. Ono što me boli jeste što dželate nikada nije stigla kazna. Morao sam da dignem glas, jer sam predugo mislio da bi to mogao da učini neko drugi, ali nije. Brat mi je u cvetu mladosti pokošen, kao i njegovi vršnjaci, a da niko zbog toga nije odgovarao. Normalno je da svakoga boli svoja rana, pa i mene moja ż kaže u razgovoru za "Novosti" vremešni Pero Maksimović, i nastavlja:

  • Imao sam deset godina kada se zločin desio, ali sve pamtim kao da se jutros odigralo. Moj brale Dragutin, Drago, kako smo ga iz milošte zvali, bio je sila, krupan momak, prava planina. I on se radovao zimskom raspustu, pa iako je bilo ratno vreme pokušavao je da uživa u odmoru od škole. Hteo je da nekoliko dana odmora provede kod tetke u Danilovgradu, a uskom saobraćajnicom koja je vodila do tog mesta moglo se putovati jedino u kamionskoj koloni koju su pratile tri vojske: nemačka, italijanska i četnička. Uskočili su u kamione ne sluteći da će im to biti poslednji odlazak.

    Hladan je i siv bio taj januar. Ne pamti Pero tačan datum zločina, ali zna da je 1943. godina bila tek zakoračila. Varoš Nikšić jedva da je u to vreme brojala oko 4.000 stanovnika.

  • Na ukletoj Pandurica dočekali su ih partizani. Kada su pripucali, vojska se razbežala, a ovi momci i devojke, ne znajući kud, brzo su stigli u ruke partizana. Nijedan vojnik nije bio čak ni ranjen, a kamoli da je stradao! Ali zato su se obračunali sa decom.Uvlačili su ih u škripe i ubijali iz pištolja metkom u glavu. Među svojim vršnjacima ležao je nepomično i brat Drago. Za zločin se brzo saznalo. Moj stariji brat Danilo kad je čuo za ovu tragediju jurnuo je ka Pandurica, misleći da je možda naš Drago živ. Ali, avaj!Obilazeći stege naišao je na nepomično telo bratovo. Ne pamtim imena ostalih momaka i devojaka, osim jedne buricka, koja je živela u centru Nikšića, u današnjoj manastirskoj ulici. Bila je lepotica, vedra i vesela.

    Pamti Pero Maksimović suze roditeljske i bratske. Nikšić je grcao tih dana u suzama. Na organizovanom ispraćaju na centralnom gradskom trgu postavljeno je 12 stolova na kojima je bilo podignuto isto toliko kovčega.

  • Ceo grad je došao da se oprosti od ubijenih mladića i devojaka, njihovih sugrađana, koji nikom nisu oko zatrunili, a kamoli bili nečija vojska! I predsednik opštine Jevrem Šaulić bio je tih dana uz nas, ojađene porodice. Brata smo sahranili na gradskom groblju, da bi ga 1951. godine preneli u porodičnu grobnicu u Gornjem Polju.

    Život prepun tragedije

    Porodici Maksimović je komunistička vlast konfiskovala svu imovinu. Ipak, uspelo se preživeti, a Pero je čak završio i Nastavnički fakultet u Rijeci. U svom Nikšiću nije mogao da dođe do posla, pa je dobar deo života proveo u tom primorskom gradu. Tamo se upoznao i sprijateljio sa poznatim advokatom Veljko Guberina, da bi sa oživljavanjem višestranačja u SFRJ osnovali Narodnu radikalnu stranku, sa ciljem da zaštite srpske interese u Hrvatskoj.

  • Ceo život pratile su me srpske tragedije, ma gde da sam živeo. Danas sam u Crnoj Gori, pokušavajući da od zaborava otrgnem makar deo zabranjene istorije. Voleo bih kada bi ova moja priča pomogla da se otkriju imena ostalih nastradalih momaka i devojaka na Pandurica.

    Partizan, pa četnik

    Stariji brat Danilo je 1941. godine bio skojevac, partizan. Ali, kada mu je dat zadatak da ubije najuglednijeg plemenika u Gornjem Polju Joša Jovovića, odbio je to da učini. Ozlojeđen je napustio partizane i prešao u četnike - priseća se Pero Maksimović. - Bio je pripadnik Gvozdenog puka Pavla Đurišića, uhvaćen na Zidanom Mostu i osuđen na 19,5 godina zatvora. Robiju je izdržavao u zloglasnoj podgoričkoj Jusovači.
  • 2sr- 77362 - 20.09.2012 : Novak Alimpić Beograd - best (3)

    Kragujevački oktobar


    Srbi su me tri puta ujeli za srce, ali uvek ću više da ih poštujem nego Hrvate...

    Adolf Hitler


    Na šta se odnose prva dva ujeda, lako sam shvatio ali sam za trećim duže tragao.

    Prvi ujed je svakako Engleska organizacija 27. marta u Beogradu. Od tog šamara, Hitleru brkovi spadoše sa lica.

    Pre toga jedini sramni sporazum po Nemačku imperiju, i uslove koje nije dao nikome dao je sporazumu princu Pavlu, tzv Ribentrop-Cvetković Maček... Samo da budemo "neutralni"! U Prvom ratu izgubismo 40% populacije, u drugom dadosmo 30%. Malo je tako umnih nacija na planeti!


    Drugi ujed je svakako ustanak Draže Mihajlovića našeg Čiče, rodoljuba ali prvenstveno "britanskog obaveštajca"...

    Treći ujed je izvršio Mihajlo Mika Đorđević partizanski zvani "Cvikeraš", ironijom sudbine , upravo je on bio sudija u procesu Draži Mihajloviću, kao i Dragutinu Keseroviću oslobodiocu Kruševca i Stevanu Moljeviću...


    Već 70 godina, jedina istina o streljanjima u Kragujevcu je interpretacija komunista. 2300 civila , muskaraca od 16 do 60 godina.. Odmazda Nemaca za 10 poginulih i 26 ranjenih vojnika Vermahta u zasedi. 100 za poginulog i pedeset za ranjenog Nemca...

    Šta se to desilo pa da Hitler ostvari tu strašnu pretnju i da aktivira tu opasnu menicu? Ko ne ume da napravi, a ume da uništi??
    Naravno komuništi!

    Mika Đorđević beše iz poštene kuče, srednje klase Kragujevačkog kafedžije. Na studijama, ga uhvatiše crveni pod svoje, bio je i veliki protivnik crkve, bez većeg razloga. U leto 1941. godine, nabavlja škodine mitraljeze, i sakriva ih u vinski podrum.. ..
    Poćetkom oktobra , Broz pokušava da aktivira menicu 100 Srba za jednog Nemca, Mika Djordjevič dobija zadatak...

    Na putu Kragujevac-Gornji Milanovac, na čuki iznad velike krivine između sela Bare-Ljiljak, pravi mitraljesku zasedu. Nailaze dva Nemaćka kamiona, bez posebne zaštite, ako šarac na motoru ispred kamiona može da bude neka zaštita!

    Kamioni ko za inat puni Nemaćkih oficira i podoficira. Mikina ekipa crvenih ih pobi sve, a potom sidjoše i izvršiše naređenje do kraja. Svim Nemcima odsekose polne organe i nabiše im u usta! Takve ih ostaviše i pobegose 16. novembra...

    Nakon toga, Kragujevćanima nije bilo spasa...

    18. Novembra počinju opšta hapšenja muškog stanovništva od 16 do 60 godina, gde se ko zatekao. Ljotićevci i Nedićevci obilaziše Nemačku komandu, pokušaše sve da spasu narod, međutim Nemci su bili neumoljivi...

    Komunistićka je laž, da su Nedićevci učestvovali u hapšenju naroda. Streljanja su poćela 19. novembra, po okolnim selima, a 20. i 21. je bilo masovno u "Šumaricama"

    Komunisti i danas tvrde da je streljano 2300 ljudi i dečaka, međutim sa okolnim selima streljano je preko 5000 ljudi, nije bilo 10 likvidiranih Nemaca nego više...

    Mika Đorđević, karijerista borac Kraljevačkog odreda, avanzovao je i za "konjovodca" odreda. Međutim, kasnije je uspeo da uđe u "prateči" odred Glavnog štaba. U toku desanta na Drvar uspeo je da oduzetog i prestrašenog Tita na leđima izvuče uz brda...

    Interesantno je da u pećini na Drvaru, Sreten Žujović - Crni vadi pištolj da ubije Tita, ali se opet pojavio Leka spasilac.

    "Tito je bio sam u pećini sa Davorikom Dajkom Paunović. Hteo je da se preda: probao je maršalsku novu uniformu i rekao: "Boga ti, pa ja sam maršal, ne smiju me streljati..."

    Spor, spor je bio Žujović!

    Tito nije zaboravio zasluge Miki Đorđevića. I po ratu postaje sudija Vrhovnog vojnog suda. Mač stvaranja nove jugoslavije i obračuna sa "narodnim neprijateljem" novih srpskih glava u novim temeljima nove Jugoslavije...

    Mika Đorđević je pod stare dane, depresivan i polulud, viđan kako noću tumara po kragujevačkim grobljima. Redovno je deci delio bombone!

    Iako istorija verovatno mnoge ne interesuje, siguran sam da mnogi ne znaju istinu o Kragujevcu. Zbog toga neka stoji na ovom sajtu istine.
    2sr- 72508 - 09.08.2012 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (1)

    Muslimani u partizanima


    Danas se ne zna pouzdano kakvi su bili sastavi partizanskih jedinica u Drugom svjetskom ratu, jer su komunisti taj odnos prikazali nerealno da se ne bi narušilo "bratstvo i jedinstvo".

    Jednu priču koju sam davno čuo, a radi se o Hasanu Brkiću, sigurno može da pokaže kakav je bio odziv muslimana na prostoru u i oko Gradačca, a vjerovatno i na drugim prostorima u BiH. Za učešće u Drugom svjetskom ratu, "narodnom heroju" Hasanu Brkiću je napravljen spomenik ispod Gradačačke kule, a oko spomenika su postavljene ploče njegovih poginulih saboraca. Zanimljivo je da su na tim pločama bila ispisana imena, uglavnom srpskih boraca, među kojima je i moj ujak, najstariji brat moje pokojne majke. Radi se o borcima koji su poginuli na "Fruškoj Gori". Da stvar bude još čudnija, Hasan Brkić je bio politički komesar u toj partizanskoj jedinici, pa se na osnovu toga može naslutiti i odgovor zašto su partizani postavili baš njega za političkog komesara.

    Još jedna zanimljivost koja je vezana za Hasana Brkića. Partizani su ga u toku rata zvali Aco, kako se ne bi izazvalo nezadovoljstvo srpskog naroda koji je na sve moguće načine pomagao partizanima u toku rata. Tako se Hasan Brkić kao jedini musliman u toj jedinici krio iza lažnog imena da seljaci po srpskim selima ne bi saznali da se radi o muslimanu pa zbog toga ne bi i dalje pomagali NOB. Pošto je sastav partizanskih jedinica bio takav kakav jeste, može se naslutiti da oni nisu ni pomišljali da uđu u muslimanska i Hrvatska sela oko Gradačca. U to doba ustaše su vladale tim prostorima, a svi znamo kako su se odnosili prema srpskom stanovništvu na prostorima gdje su oni bili na vlasti.

    Na osnovu svega ovog, nameće se zaključak da su pojedini muslimani, zahvaljujući učešću u NOB-u, dobili visoke funkcije u partizanima kako bi se povećao odzivm muslimana u partizane. Nakon završetka rata, Tito je uradio istu stvar kao i u ratu. Školovanije i naprednije muslimane je postavljao na odgovorne funkcije kako bi pridobio muslimane da tu novu Jugoslaviju prihvate kao svoju državu.

    Danas je očito da su muslimani iskoristili taj period da stvore temelj neke svoje nove države, srušili su sve što je Tito stvorio i krenuli u etničko čišćenje svoje nove države koju nazivaju cjelovita BiH. Na tom putu im se isprečio srpski narod koji je kroz muslimanske medije lažno prestavljen na najokrutniji mogući način.

    Zbog svega što se dešavalo na tim prostorima u prošlosti, kada su muslimani krenuli da sruše "Titove staze revolucije", sve je krenulo kako ne treba i zbog toga se počela iskopavati istina iz naše prošlosti, ko je kome šta loše uradio. Kada se pođe kroz istoriju dođe se do zaključka da su muslimani bili oni koji su vladali Bosnom za vrijeme Turske okupacije, pa zbog toga pokušavaju da danas "vrate" Bosnu u svoj posjed. Zbog svega toga muslimani sa svojim političkim idejama pokušavaju da prikažu da su oni "Bošnjaci" jedini legalni prestavnici BiH a da su svi ostali narodi došli iz neke vukojebine.
    2sr- 67222 - 07.03.2012 : Zeljko Tomic Sokolac - best (1)

    Da se ne zaboravi - pokolj 2300 Srba kod Banjaluke


    Prije tačno 70 godina, na 7. februara 1942. godine, u Drakulićima kod Banjaluke se desio pokolj u kome su ustaše u selima pobile 2300 Srba, od čega 551 dijece. Pokolj je izvršen isključivo hladnim oružjem.

    Ovo je najveći pojedinačni ustaški zločin, učinjen van logora u jednom danu, u Drugom svjetskom ratu.

    Sedamdeset godina je prošlo, a nevine srpske žrtve iz prethodnih ratova više niko ne pominje.

    Srpski narod ovo nikada ne smije zaboraviti!
    2sr- 28303 - 27.04.2011 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (0)

    Sarajevo u Drugom svjetskom ratu


    - Njemački i ustaški teror u okupiranom Sarajevu sredinom 1941. dosegao je čudovišne razmjere " sjeća se Esad Cengić.

    " Neke javne ustanove, čak i Pravoslavna bogoslovija, pretvorene su gotovo preko noći u njemačke i ustaške zatvore, a svi zatvori bili su prepuni. Svakog dana otpremani su novi transporti u njemačke i ustaške logore. Na sarajevskim ulicama osvitali su plakati Pokretnog prijekog suda sa imenima strijeljanih komunista, Jevreja, Srba i svih onih koji se nisu mirili sa »novim poretkom«. Stalno su objavljivani Propisi« i »Upozorenja« čime su ograničavana prava građana i produžavan policijski čas.

    Imena ulica i natpisi na javnim ustanovama i privatnim radnjama zamjenjivahi su, ćirilicom pisani tekstovi " brisani!

    Po nalogu Nijemaca vrijeme na časovnicima pomjereno je za jedan sat unaprijed. Prijetili su da će pucati na svaki tračak nezamračenog svjetla. Preko noći iseljavane su cijele ulice; njihovi drevni stanovnici, sarajevski Jevreji. Danima i noćima vršili su racije. Ustaške novine krupnim naslovima objavljivale su vijesti a napredovanju Nijemaca: »Uništene i posljednje boljševičke horde«, »Moskva pred padom«, »Staljin traži propusnicu za Bagdad«...

    Ljudi su sa strahom čitali i laži i istine ustaške štampe i, ispunjeni neizvjesnošću za svaki novi dan, hitali u nesigurna skrovišta svojih kuća. Na brzinu su prokopavane rupčage u podrumima i za bijeg pravljeni prolazi na tavanima i kroz dimnjake... I odrasli i djeca dežurali su vireći iza zastrtih prozora.

    Dani i noći bijahu puni strepnje da ustaša ne zakuca na vrata.

    Uh, kako me ovo podsjeća na Sarajevo 1992-95 godine! A vas?

    Idi na stranu - |1|2|