fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

betanija - 99245 - 23.01.2017 : Milan Podgorica - best (1)

Betanija (2. dio)


Piksi je zauvijek ostao ispod Orahovog brijega. Mnogi borci koji su bili slobodni, dobrovoljno su došli da pomognu svojoj braći u velikoj drami. Na vrh Orahovog brijega među prvima izašli su i pripadnici Stanice policije Vogošća i tu im gine jedan veliki borac, rahmetli Mehmed Mehmedović - sjeća se Enes Zeković.

U pobjedi na Orahovom brijegu spominje se i briljantna uloga boraca Zajke Bakije, Zaima Trnčića... Specijalci VJ, tokom operacije "Pancir 2", zarobili su na Betaniji dvojicu branilaca. Fahrudina Karavdića Fadana su odveli živog u Vogošću i nakon nekoliko dana ga izmasakrirali, dok su borcu pod nadimkom Ruža izvadili oko, iživljavali se po cijelom tijelu i bacili ga pred branioce kako bi ih psihološki dotukli.

Nesretni 21-godišnjak se nakon izvjesnog vremena probudio iz kome i dopuzao do svojih saboraca. Nakon desetak teških operativnih zahvata u Italiji Ruža je preživio. Za ovaj zločin nad ratnim zarobljenicima do danas niko nije odgovarao, niti je ko pokrenuo istragu protiv pukovnika Stupara i njegovih specijalaca.

Salemu Numanoviću, tadašnjem diverzantu 3. bataljona 1. slavne brigade Armije RBiH, pred oči stalno dolaze slike ove veličanstvene bitke i likovi njegovih saboraca koji nisu dočekali dane slobode.

  • Bila je to prava drama... Slušamo kako Piksi, iako odsječen, navodi granate na naše položaje u kući s crvenim krovom. Onda mi javimo našima sad će vas gađati, i naši se pomjere, pa se opet vrate. Slušamo putem motorole kako domaći četnici s Poljina i Vogošće neće da im krenu u pomoć. I onda čujemo kako na Poljinama spremaju bure s eksplozivom od 200 kilograma, da ga gurnu među nas na Medicinskom centru na Betaniji. To bi nam bio kraj, oči bi nam poispadale.

    Dolazi Ale Numanović, zamjenik komandanta 3. bataljona, i kaže: "Moramo napasti prije nego što nam gurnu to bure". Sretnemo na Kobiljoj Glavi, kod tada srušene džamije, Suada Hodžića, borca koji je već bio demobilisan. Ide u civilu, naglancanih gojzerica, i kreće s nama. Za 20 minuta moramo u napad, jer pobit će sve.

    S jedne strane u napad idemo rahmetli Jasmin Isanović Žuti, rahmetli Jasmin Džindo, rahmetli Nedžad Rastoder, Suad Hodžić i ja, a s duge Ale Numanović, Nule Gondžić, Mujo Sadiković, Zaim Šljivo, Mukadem Vatreš i momak Rambo iz Vojne policije. Privukli smo se tranšejom, četnicima na pet metara, podvukli se ispod njihovog rova. Dogovor je: "Ale daje znak za napad".

    Svako je imao po sedam bombi. Čujemo ih u rovu kako pričaju ekavski, komandir na zauzetom rovu "petici" je neki Momo. Čujemo ga kako se žali da "od 50 ljudi, ima osam čitavih". Mjesečina je, vidimo Aleta kako puže uzbrdo prema četnicima. Dolazi na tranšeju iznad njih i onda se prolomi njegov glas: "Idemo, momci!"

    Čini mi se da se Aletova naredba čula do stadiona Koševo. Mi smo u dvije minute bacili 50 bombi u pet kvadratnih metara. Počinju da bježe. Vraćamo naše položaje. Mnogi su kasnije pričali da su učestvovali u ovoj pobjedi, ali niko nije osim ljudi iz 3. bataljona - ponosno priča Numanović.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|