fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

boro_radic - 98232 - 23.11.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Dan kada je Vogošća bila u suzama


Tog tragičnog, devetnaestog jula '92. godine, naša jedinica se nalazila u Uglješićima, na liniji odbrane Vogošće. Još prije našeg povratka sa liniji, stigla je vijest da je na Misoči bilo mrtvih i ranjenih. Vijest o stradanjima naših boraca donijeli su ljudi koji su nas tog dana smijenili na straži.

Po povratku sa linije, došli smo u komandu Bataljona, u zgradu hotela "Bikovo". Komandir našeg voda, inače moj kum, dao je voljno, nakon čega su neki vojnici otišli na večeru u vojnički restoran u hotelu, a ostali krenuli svojim kućama.

Kum i ja, kao njegova vjerna snjenka, smo po nekom nepisanom pravilu najprije svratili u kancelariju komandanta Bataljona, kako bi saznali nešto više o borbi na Misoči. U kancelariji zatekosmo samo zamjenika jedinice, rezervnog kapetana prve klase, Momu Ćorovića. Momo nam reče da je Kljunić otišao sa odeljenjem bataljonske VP u Ljubinu da spašava žene i djecu, koji su u tom selu naletili na zasjedu muslimanske vojske. To je bila još jedna tragična vijest tog dana, koja nas je kao mnoge Vogošćane potresno iznenadila.

Momo dodaje, da je u komandu bataljona stigla ta vijest i da je nakon toga komandant Kljunić bez oklijevanja krenuo u pomoć, u pravcu Ljubine. Sluteći da ova zasjeda neće izaći na dobro i da će biti potrebna pomoć u ljudstvu, Kum reče Momi da ćemo biti u blizini komande, pa ako zatreba, da nam javi ukoliko zatreba bilo kakvu pomoć.

Pošto ni Momo nije imao pouzdanih informacija o zasjedi, Kum i ja izađosmo iz kancelarije. Otišlo smo na večeru u vojnički restoran, a potom smo neko vrijeme stajali ispred zgrade komande u iščekivanju da saznamo nešto više o zasjedi.

Dan se bližio kraju kada odlučismo da prošetamo niz ulici Moše Pijade. Samo što krenusmo, pred nama se od nekud pojavi Josa. Bio je sav uznemiren! Pričao je nepovezano, ali shvatismo da je bio sa Borom u Ljubini, u pokušaju spašavanja civila. Priđosmo mu i počesmo mu postavljati pitanja, ali šok koji je Josa doživio, izgledalo je kao da mu ne da da razborito govori, pa nikako nismo mogli da shvatimo šta se u Ljubini stvarno desilo. Neprekidno je ponavljao:
  • "Ubiše Boru, ovo je namješteno, ovo je izdaja!"
    Kum i ja pokušasmo da ga smirimo i Josa poče razboritije da govori. Reče da su kod kafane "Ranč" uletili u muslimansku zasjedu i da je u toj zasjedi naših boraca "kijamet" poginulo. Baš ovakvim riječima Josa opisa pogibiju tih ljudi. Nije znao ko je još osim Bore poginuo, ali je znao da su tijela Bore i ostalih ubijenih ostali u okruženju i da im se od žestoke muslimanske pucnjave ne može prići.

    Kum reče Josi da će angažovati naš vod, a da on ode u hotel "Park" i sakupi sve Borine speijalce, pa da zajedno krenemo u čišćenje terene, kako bi došli do tijela poginulih. Međutim, Josa nije pokazao zainteresovanost za takavu akciju i on ponovo počeo ponavljati iste riječi:
  • "Ovo je namješteno, ovo je izdaja".
    Mi shvatismo da Josi ne pada na pamet da se vraća na mjesto stradanja njegovih drugova i da se uključi u njihovo izvlačenje pa mi Kum predloži da krenemo nazad u Komandu i tamo ponovo ponudimo našu pomoć. Pođosmo prema komandi, a Josa krenu u drugom pravcu i nestade iz našeg vidokruga.

    Uđosmo u zgradu komande, a tamo je vec stigla vijest da su Boro Radić, Srđan Amidžić - Điđa, Dejan Lalić-Lala i Željko Markovic-Raze poginuli, a da je Mišo Živković ranjen u zglob lijeve ruke, a Juga moralista ranjen u stražnjicu, dok je bježao iz auta prema zaklonu.

    Tu saznadosmo i da se tijelo Bore Radića nalazi u mrtvačnici, a da su tijala Điđe, Lale i Razeta ostala u Ljubini u izrešertanim vozilima. Kum ponudi našu pomoć za izvlačenja ostalih poginulih, ali nam rekoše da je zbog mraka, koji je već pao, akcija odložena za sledeće jutro.

    Mi napustismo prostorije komande i zaputismo se u mrtvačnicu, u "Dom zdravlja-Vogošća".

    Do početka rata u Vogošći nije postojala mrtvačnica, ali je zbog velikog broja poginulih ona improvizovana u garaži vogošćanske zdravstvene ustanove, gdje je Boro Savić, jedini zvanični grobar iz tog perioda, pripremao tijela za sahrane.

    Stigosmo pred Dom zdravlja, gdje zatekosmo dugačku kolonu vogošćanskih boraca kako ulaze u mrtvačnicu, u namjeri da se uvjere u istinitost priča koje su sa nevjericom kružile po Vogošći, o pogibiji Bore Radića.

    Garažna vrata, kroz koja se ulazilo u prostoriju, su bila potpuno otvorena. Stadoh sa Kumom u kolonu. Još sa ulice viđoh prizor od kojeg se naježih! Boro Radić je nepomično ležao na mrtvačkom stolu. Pripadnici njegove specijalne jedinice, sa puškama u rukama, stajali su mirno, odavajući poslednju počast svom komandantu! Bio je to prizor od kojeg se ledila krv u žilama.

    Počasna straža se držala neprekidno, onako kako to dolikuje za velike ličnosti, a građani Vogošće su dolazili i odavali poslednju počast svom heroju! Bila je to scena, koja je mnoge građane Vogošce tjerala da puste i pokoju suzu!

    Sutradan, još od ranog jutra je krenula akcija izvlačenja preosatalih tijela poginulih vogošcanskih heroja. Za vrijeme pretresa terena na kojem je bila organizovana zločinačka zasjeda, nije bilo otpora od strane muslimanske vojske, pa se sa lakoćom došlo do ostalih postradalih tijela.

    Već u podne u komandu Jošaničkog bataljona je stigla vijest da je akcija privedena kraju, a tijela Lale, Điđe i Razeta bila su u vogošćanskoj mrtvačnici.

    Mnogi Vogošćani su bili u velikoj žalosti, ne skrivajući suze, jer izgubiše svoju omladinu, najbolje među najboljima!

    Zbog vrućih ljetnih dana žurilo se da se tijela poginulih što prije sahrane. Samo dan kasnije sve je bilo spremno za poslednji pozdrav od naših junaka. Kako ratna dejstva nisu dozvoljavala da se sahrana obavi na gradskom groblju Rosulje, Željko Marković-Raze, Dejan Lalić-Lala i Srđan Amidžić-Điđa sahranjeni su na seoskom groblju u Krivoglavcima. Sa druge strane, Radići su imali svoje seosko groblje, pa je Boro Radić kao pripadnik te familije, sahranjen u porodičnu grobnicu u Radića potuku.

    Sahrani je prisustvovao ogromna masa naroda, svih vijera i nacija. Groblje nije bilo dovoljno veliko da primi sve one koji su došli da odaju poslednju počast vogošćanskom heroju, pa su mnogi morali ostati izvan ograde groblja. Vjerski obred popa Stanka protekao je u mukloj tišini. Nakon završetka molitve, riječ je uzeo Bokan, inače beogradski glumac i reditelj. U Vogošću je doveo jednu od najboljih dobrovoljnih jedinica koja je došla u Vogošću, a zatim ostao sa njima da pomogne srpskom narodu. On je Boru poznavao kratko, ali je shvatio o kakvom se heroju radi pa je zbog toga, ali i zbog svojih glasovnih i glumačkih kvaliteta, preuzeo na sebe obavezu da održi oproštajni govor za srpskog heroja. Njegove dirljive riječi parale su srce udovice, Zehre (kršteno Zorica) Radić. Izgledalo je kao da će svakog trenutka od bola i tuge izgubiti svijest i pasti na zemlju. Jezivi prizor ucvijeljene udovice i Bokanov gromoglasni emotivnim govor, odjekivao je koritom Radića potoka. U tom trenutku osjetih i ja suze kako teku niz obraze, ali shvatih da nisam jedini koji plače.

    Počeh da brišem suze i nesvjesno podigoh pogled prema ostalima. Pored mene su stajali Mirso Međuseljac- Deba, moj prijatelj Neđad Skenderović- Feđa i moj kum. Pogledah naokolo po groblju, svi su bili uplakani, šmrcali su i brisali suze sa obraza. Bila je to dirljiva scena koju je ovaj naš heroj istinski zaslužio, i to su znali svi koji su ga poznavali!

    Bokan na kraju govora obeća da ćemo na kraju rata, baš na tom mjestu gdje počiva Boro Radić, izgraditi crkvu njemu u čast. Svi prisutni se složiše sa tim! Bokan završi govor sa riječima, "vječna mu slava", a Radića potokom, od svih prisutnih, kao u jedan glas odjeknu "slava mu i hvala".

    Pripadnici Borine specijalni jedinice ispališe tri plotuna iz naoružanja u čast svom velikom komandantu, a kada se kovčeg sa Borinim tijelom poče da spušta u raku, a njegova supruga Zehra kleknu na koljena uhvati se za sanduk i zakuka iz sveg glasa. Srce od jezivog prizora i tuge hoće da pukne u grudima. Lagano priđoh raki, ubacih grumen zemlje, prekrstih se i krenuh niz strminu, prema česti i izlazu iz groblja. Za mnom krenuše Feđa, Mirso i Kum, i svi mi bez ijedne izgovorene riječi krenusmo u pravcu Vogošće.

    Kada smo već bili na domak naselja, našu tišinu prekide Feđa. Dok je izgovarao prve riječi već sam shvatio šta hoće da mi kaže. Tražio je od mene da ga izvedem iz Vogošće. U dubokoj podsvijesti to sam već dugo vremena priželjkivao da mi kaže. Misao da mu je život u opasnosti, konačno je doprla i do njegovog mozga. U njegovom pogledu se nazirao ogroman strah. Izgledao je kao da mu je neprijatno što to od mene traži, jer sam mu to isto već odavno predlagao. Onako stidno reče: "Sad, kada više nema Bore, ja se bojim ostati u Vogošći."

    Iako je civilna vlast strog zabranila izlazak iz ratne zone, čvrsto mu obećah da ću učiniti sve da ga izvedem iz Vogošće. Zamoli me da to učinim i za Mirsu Međuseljca, na šta mu rekoh da nema nikakvih problema, da može povesti koga god želi. Počesmo odmah pripremati plan o njihovom izlasku iz Vogošće.

    Vogošcanski ratni bilten koji je izlazio svaki dan pod nazivom "NAŠ GLAS", nakon godinu dana od pogibije vogošćanskih heroja objavio je IN MEMORIAM pod nazivom "Sjećanje na ratne heroje".




  • Idi na stranu - |listaj dalje|