fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 97401 - 24.10.2016 : Vuk Gradinski Nišići - best (3)

Počelo je...


Znakovi pored ratnog puta (roman Vuka Gradinskog), dio I-3

A toga maja te 1992. godine, uprkos očiglednim najavama iz okruženja i crnim oblacima koji se valjahu u nepreglednim gomilama, ipak nekako iznenada i u neočekivanom obliku nastade neko novo vrijeme i zauvijek u nepovrat odoše svi oni lijepi dani naše mladosti. Životni tok i u našem kraju poprimi neki novi i čudan vid, poznavaoci mehanike fluida rekli bi da je tečenje iz laminarnog prešlo u turbulentno, mirne i paralelne putanje ljudi-čestica poprimile su haotičan i nepravilan oblik.

"Svijet se okrenuo naopačke.. . mirni ljudi skoro blage ćudi/sjebalo ih nevrijeme", rekao bi pjesnik Branimir Džoni a drugi pjesnik iz prethodnih, a našim tada sličnih vremena, Vladislav Dis, napisao je:

"Progledale sve jazbine i kanali,
Na visoko podigli se sutereni,
Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
Postali su danas naši suvereni. "

Iznenada i pravo niotkuda nešto poput nečega za što je kasnije uobičajen naziv cunami zahvatilo nas je, zaplovili smo talasima rata neprestano tražeći kakvu plutajuću stvar da se za nju prihvatimo. Turbulentni tok na površinu je izbacio one koji se u takvom govnolikom fluidu najbolje snalaze, uživo smo dočekali najcjelishodnije obrazloženje Andrićeve floskule "kad pametni zaćute, glupi progovore a fukara se obogati", koju sam tada kao mantru ponavljao vjetru jer me oni "koji imaju uši da čuju" nisu mogli ili htjeli slušati.

Dan uoči moga odlaska na "po zasluzi" prvi ratni zadatak: vanredno obezbjeđivanje "pansa" i onih više ili manje onovremenih VIP u njemu, dugo sam pričao sa mojim đedom. On, prekaljeni ratnik iz prve polovine davnih četrdesetih a sada niotkoga primijećen svugdjevrzmajući posmatrač, napravio je neki svoj presjek, summary svih dešavanja neposredno uoči ovog našeg rata i za ovo mjesec i nešto malo još od njegovog početka, povukao paralele, parabole i hiperbole u odnosu na "svoje" vrijeme, sve to dobro promiješao pa pustio da se malo slegne i sada traži nekoga sa kim bi zaturio eglen i razmijenio koju na temu aktuelnih dešavanja. Onako besciljan i u praznom hodu sa glavom na offu, došao sam mu na zicer.

Tako, dok mi sjedimo na majskom suncu, neposredno ispred nas prolazi jedan momak iz sela sa ganc- novim "kalašnjikovim" i 'nako od zezanja a i da bi isprobao svoju novodobivenu igračku, ispali onih trideset komada iz okvira u tri-četiri brza rafala, izrešetavši valjda one nevidljive nam mnogočislene demone podnebesja. Čiči kao da je to bio okidač da počne sa iznošenjem svog suda ali i da kroz ljuti oštrobridi dim "udružene morave" evocira izglancana i skupocjena sjećanja na "svoje" vrijeme:

  • E, moj sinko, za jedan jedini metak ispaljen bespotrebno Der'konja je palio dva'es'ipet batina i vodio vola iza jasala onom ko ga je opucao. A vid' ovo! Kažem im ja da od ove vaše vojske nema ništa, nema komande, nema di'cipline, nemore tuj biti ni ratovanja. Pa, umene Mika na položaj ide s' flašom. Da mu je flašu naš'o Der'konja sastavio bi ga s' crnom zemljom (koga je taj udario onaj nije ostaj'o na nogama. Nije bio nešto puno visok, al' onaj širac, zbojak, ma ljudeskara).

    Dok priča, imam osjećaj da onaj njegov širac "Der'konja" nekako raste do neslućenih visina, da je već mimoišao i klicu ove jabuke pod kojom sjedimo a širinom zakrilio ovo sunce što viri iza oblaka.

  • Moj sinko, u Rakovoj Nozi Arsen Grujić sa Kostreša svira frulu, a ja i Der'konja vodimo kolo! Da ti je to bilo viđet.. .

    Tu je već stao, kao da ga je nešto presjeklo u grlu, vjerovatno mu se srce toliko razgalilo i nabubrilo od žara i ushićenja da je zastao na vrhuncu, u opisu trenutka kada je doživio valjda najveće lično životno zadovoljstvo. Počeh zamišljati tu njegovu ratnu zgodu: on čuveni igrač kola sa Nišićkih teferiča kod crkve iz tridesetih godina dvadesetog vijeka i njegov komandant i vrsnik vode kolo a milozvučje Arsenove frule mu i sada u ušima odjekuje kao filharmonija, dok kroz njegovu nanovovaspostavljenu raspaljenu maštu i sjećanje zmija od vojske i naroda vijuga za njima dvojicom na seoskoj utrini. Nekud se zagleda, otpuhnu, povuče onu svoju "udruženu moravu", valjda uhvati misao koja mu je već uveliko bila pobjegla negdje niz ovu livadu, nakašlja se pa ouzbiljeno i značajno nastavi:

  • Kažete borite se za tu n'aku Srpsku Republiku. A đe je ona, dokle je? Ne zna joj se nigdi za granicu. Da tu ima pameti i komande uzeli bi Drinu za leđa odredili dokle je naše i nedali nikom' 'vamo.

    Naravno, đed sa kartom ne stoji najbolje, ne može shvatiti "leopardovu kožu" rasprostranjenosti etničkih grupa u BiH, ali je vojnička logika još duboko ukorijenjena u njemu. Jeste on nepopravljivi monarhista, antiprotivan svim republikama (jer đe je republika kralju nema mjesta, a on je oduvijek bio za kralja i otadžbinu), ali ako je nešto ikoliko srpsko osjeća se pozvanim da koju doturi, ako ko posluša... Sjetih se njegovih riječi od prije desetak godina kad sam pošao u JNA, gore negdje prema austrijskoj granici (zbog đedovih ratnih i poratnih aferima i moj stari je služio na bugarskoj a stric na rumunskoj, tako da ni meni nije ginula granica, sreća što Vladivostok nije bio u SFRJ ):

  • Upamti sinko, rata će bit'! Zato pazi šta radiš u vojsci i kak'og će te upamtit. Ja kad sam tridesčetvrte stigo u Kruševac, od prvog dana- kad čistim i mažem sebi čizme, očistim i namažem i kaplaru. I, za mjesec dana mene prebace u ku'inju. Ostali poskapali na obuci a ja više ni dana nisam je im'o.

    Dok razmišljam o njegovoj "filozofiji" pod uniformom, što bi se reklo o njegovom oportunističkom poimanju vojnikovanja , kasnije i vojevanja- ono: "da ne najebeš k'o ostali poradi na sebi", prekida me sa odavno skovanom poentom:

  • Nego, ti ako iđe ikog imaš biži vodlen što dalje. Vidiš da je ova komanda sve go budalaš, a tebe su roditelji iškolali za i'žinjera a jok da ti čobani naređuju i da se oko omara po Bijambarama i Zvijezdi ganjaš sa "anam njima".

    Implicitno ili eksplicitno, mnogi su mi tih dana savjetovali isto što i đed, samo je on kao najiskusniji, koji je sve to proživio i predurao, bio i najuporniji, ponavljajući svoju mantru: "Biži vodlen"!

    "Asan Balta, zvani Ćoro
    Ratovati nije mor'o!"

    Pjesnik Todor Nišićkovisoravanski ovako je, u jednoj svojoj poemi, pomenuo nekog crnoriječkog ustašu, koji je 1941. uoči napada na Nišiće imao tačno polovinu od ukupno potrebnog broja očiju za vojnikovanje i ratovanje. Nije imao dovoljno očiju ali jeste imao snažan motiv: uništiti sve srpsko i dosegnuti svoj komad slave i svoje parče dženeta.

    Tog proljeća te 1992. godine ja nisam imao neki poseban motiv za ratovanje. Dapače (ovu Hrvatsku riječ, posvojenu iz "Alan Forda", nekada smo, u sprdnji, "prevodili" kao: "čak, štaviše, da pile"), meni se uopšte nije ratovalo. Nisam imao ni izbliza jak motiv kao Todorov Asan. Postojao je samo neki nevidljivi a dosadan crv iz "črevja mojego".

    A taj crv me je nekako uporno i cjelodnevno podsjećao da nikad i niko moj nije pobjegao iz rata i ostavio na milost i nemilost neprijatelju svoje najmilije, svoj kraj i svoj narod. Možda bih se odhrvao sa ovim mislima ali sa ona svoja dva polimerna lanca DNK nisam mogao nikako. Tamo zapisani su i smiješani kodovi predaka koje sam, ničim izazvan, "fasovao". Valjda ih ima i nalik onim kod dva moja pradjeda, Pavla Grujića i Boška Motike, koji Švabe i Bugare nagrdiše po Solunu i Kajmakčalanu, a nađe se pokoja molekula i od ovog učaurenog đeda koji sad cvili "u kontru" a nekada je i sam pričao (ma utušio pričom) kako je po istim ovim Bijambarama i ovoj visoravni bojevao naspram partizana i ustaša po principu "jelika ti, jelika mi".




  • Idi na stranu - |listaj dalje|