fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

boro_radic - 97339 - 14.10.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (5)

Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo (3)


Ubiše Boru Radića

Borbe za Misoču na opštini Ilijaš, donijele su nove žrtve u Vogošći. Poginuo Željko Jovičić iz Krivoglavačkog bataljona, a Kuzman Pena i Kecman Veličko su bili teško ranjeni. Veličko je bio van životne opasnosti, pa se njegov herojski podvig o spašavanju Pene potpuno zanemario. Svi Vogošćani su sa strepnjom iščekivali vijesti sa VMA, o Peninom zdravstvenom stanju.

Dok su doktori vodili borbu za živote ranjenika, Boro Radić je, po povratku iz Misoče dao voljno kompletnoj specijalnoj jedinici, kako bi se oporavili od preživljenog šoka i svega doživljenog tog dana u borbi na Misoči. Pripadnici Borine jedinice su se nakon toga raštrkali po naselju, a neki su iskoristili slobodno vrijeme i otišli u bolnicu da obiđu Velička, ranjenog ratnog druga.

Boro je u svim akcijama uvijek bio ispred svojih saboraca, pa je samo nekom ludom srećom u borbi na Misoči uspio da izbjegne smrt. Po povratku u Vogošću nije krio svoju radost i zbog toga je odlučio da uz čašicu rakije to i proslavi. Zaputio se u "Čiča Dražinu kolibu". Kafana se nalazila u zanatskom centru nedaleko od zgrade opštine Vogošće i bila jedina kafana u Vogošći u kojoj se u tom periodu točilo alkoholno piće.

Boro nije bio sklon alkoholu, pa ga je već privih nekoliko čašica poprilično opilo. Borinu opuštenost i slavlje prekinula je vijest da je Enes Durak, ponovo, sa svojom jedinicom, na putu Semizovac-Srednje, tačnije u Ljubini kod kafane "Ranč" izveo diverzantski napad na kombi-bus, u kojem su se sa Pala u pravcu Ilijaša prevozili žene i djeca. Da tragedija bude još veća, svi putnici u kombi-busu su krenuli na sahranu, taj dan poginulim Ilijašanima.

Enes Durak je iskoristio opuštenost civilnog stanovništva i u nekoliko navrata uspio da organizuje zasjede na tom dijelu puta, ali uvijek na teritoriji koja je bila naseljena pretežno hrvatskim življem. Na najbrutalniji način bi sa svojom vojskom usmrtio putnike koji su prolazili tom dionicom puta, a onda bi se povukao na teritoriju pod muslimanskom kontrolom. Njegovo vršljanje i ratne akcije na području oko rijeke Ljubine, postale su učestalije.

Hrvatski narod je na tom prostoru bio većinsko stanovništvo, postali su uplašeni i uznemireni, pa su iz straha zbog učestalih dejstava i kretanja muslimanske vojske kraj njihovih kuća, odlučilo da napuste svoje kuće i imanja. Stanovnici oko rijeke Ljubine su pozvali u pomoć komandanta HVO iz Vareša, Ivicu Rajića, koji je u njihovo ime napravio dogovor sa Borom Radićem i srpskim vlastima u Vogošći da oni bez problema mogu preći preko srpske teritorije i otići kuda god želi.

U Vogošći je procurila vijest o selidbi Hrvata sa tog područja. Neki stanovnici Vogošće poželjeli su da odu u Ljubinu i pozdrave se sa svojom rodbinom i prijateljima. Međutim, bilo je to veoma opasno i teško izvodljivo. U Semizovcu je bila rampa, na kojoj se upozoravalo o mogućim muslimanskim dejstvima, zbog čega su se mnogi ustručavali da odu na drugu stranu. Ipak, jake rodbinske veze prisiljavale su pojedine da odu tamo kako bi se pozdravili, pa su iz tog razloga potražili prijatelje koji su bili voljni da se upuste u taj rizik i odvezu ih tamo.

U mom komšiluku živila je Goga Ilić-Sabljak, bila je rodom iz Ljubine. Saznala je za selidbu stanovništa Ljubine, pa me zamolila, ako bi smio da je odvedem do njenih roditelja, koji još uvijek žive u Ljubini. Želila je da se pozdravi sa njima prije nego što odu. Bila je uplakana i kroz suze mi je govorila, "ko zna da li ću ih ikada više vidjeti"! Bio sam u sličnoj situaciji kao i ona, jer su moja supruga i sin bili daleko od mene, pa je to dodatno diralo moje emocije i tjeralo me da ovoj ženi izađem u susret.

Otišao sam kući, spremio se u vojničku uniformu i uzeo pušku, jer sam bio sigurniji da ću tako lakše proći rampu. Prišao sam mome automobilu, koji je bio parkiran na cesti, a Goga je vec bila kod auta, spremna za polazak. Odmah smo krenuli. Stigli smo u Semizovac. Poznavao sam sve ljude na punktu, a i oni mene, što mi je pomoglo da bez problema podignu rampu da prođemo dalje.

Stigli smo pred kuću njenih roditelja i ona je sva sretna, bez riječi potrčala prema ulaznim vratima. Podviknuo sam za njom, "ja cu ostati ovde", a ona je bez okretanja glave mahnula desnom rukom, kao da se pozdravlja sa mnom. Slatko sam se nasmijao, shvativši njenu žurbu i šta je mahanjem htjela da kaže.

Ostao sam na cesti kraj automobila i osmatrao okolinu. Bilo je veoma neprijatno stajati kao živa meta i isčekivati pogodak sa okolnih brda. Srećom, Goga se nije dugo zadržala. Nakon nekih desetak minuta, već smo bili na putu za Vogošću. Goga je sa velikim uzbuđenjem od sreće što je bila sa roditeljima, a i tuge što odlaze, kroz suze počela da mi priča šta se dešava.

"Stigla sam u zadnji čas", kaže ona. Sutra odlaze za Kiseljak. Neki su već otišli, ali svi će otići odavde na sigurnije teritorije, na teritorije pod hrvatskom vojnom kontrolom. Neki odlaze za Vareš, a neki za Kiseljak. Boje se jer muslimanska vojska previše vršlja tim prostorom, a svjesni su da to neće završiti dobro po njih.

Ubrzo smo stigli u Vogošću, a meni je bilo drago što sam pomogao Gogi, da možda poslednji put vidi svoje roditelje.

Sva ta dešavanja oko rijeke Ljubine ljutila su Boru Radića, pogotovo što je velikim dijelom uzrok svemu tome bio njegov do jučerašnji veliki prijatelj, Enes Durak. Durak je prije izbijanja sukoba bio radnik unutrašnjih poslova i kao milicioner na teritoriji Srednjeg izvršio krivično djelo zbog čega je izgubio službu. U vrijeme kada je Durak ostao bez posla, i nije imao osnovnih sredstava za život, Boro ga je doveo u Vogošću i sa svojim privatnim vezama pomogao mu da na Vogošćanskoj pijaci otvori tezgu za prodaju voća i povrća. Prijateljstvo sa Borom mu je pomoglo da opstane i bude prihvaćen od tadašnjih prodavaca, Sule, Saliha i ostalih lokalnih prodavaca, koji su u to vrijeme bili glavni snadbjevači Vogošće sa tim namirnicama.

Vijest, da je Enes Durak ponovo napravio zasjedu i pucao u nevino civilno stanovništvo, koje se kretalo tim dijelom puta, strašno je razbjesnilo Boru. On je istog trenutka, bez oklijevanja skočio na noge i ljutito krenuo u spašavanje nedužnih ljudskih života.

Pošto je Boro raspustio pripadnike svoje jedinice, došao je u situaciju da nema koga da povede sa sobom. Kraj njega su bili samo dvojica njegovih saboraca, Joša i Slava. Bilo je to nedovoljno ljudstva da se krene u tako ozbiljnu akciju. Odlučio se da u Vogošćanskom bataljonu potraži dodatno ljudstvo za pomoć. Došao je kod komandanta bataljona, Kljunića i rekao mu o čemu se radi. Kljunić je u tom trenutku na raspolaganju imao samo pripadnike bataljonske vojne policije. Shvativši o kakvoj se ozbiljnoj situaciji radi, Kljunić je bez oklijevanja izdao naredbu da odjeljenje V. P. krene sa Borom u spašavanje unesrećenih žena i djece.

Tadašnji komandir odjeljenja bataljonske V. P. bio je Keca. Keca je u to vrije bio u bolnici kod svog brata Kecman Velička, pa je Kljunić umjesto Kece, sa vojnom policijom poslao svog pomoćnika za moral, Jugovića, bivšeg UNIS-ovog rukometaša i nastavnika OŠ Igmanski Marš.

Svaki sekund je bio važan da se stigne u spašavanje ljudskih života. Bez dvoumljenja i oklijevanja, Juga, Džidža, Lala, Raže, Mišo, Peša, Joša i Slava, brzim koracima pratili su Boru. Posjedali su u četri automobila i punom brzinom krenuli u pravcu Semizovca i kafane "Ranč". Na putu, nedaleko od kafane "Čikin Vir", u Semizovcu, bila je srpska barikada. Bila je to nezvanična granica teritorije Srpskog Sarajeva. Rampa je bila spuštena, zbog čega je Boro morao naglo da uspori i potpuno zaustavi svoj auto. To isto uradili su i vozači vozila koja su pristigli iza njega. Vojnici na rampi pokušali su na brzinu da objasne Bori da je vozač kombi-busa, iako ranjen, bio dovoljno pribran, nastavio je vožnju i sa nekoliko ranjenih putnika uspio da projuri kroz zasjedu i tako spasi živote putnika.

Pošto se kombi-bus sa putnicima uspio spasiti od zasjede, sve je ukazivalo da nema potrebe da se u tom trenutku ide dalje i upušta u neplaniranu vojnu akciju i rizik opasan po život. Međutim, Borin bijes prema Enesu i pripito stanje nisu mu dozvolili da razborito shvati trenutnu situaciju. Zagalamio je na vojnike da odmah dignu rampu. Ljudi na rampi su poznavali Boru kao opasnog sarajevskog frajera, pa su bez oklijevanja podignuli rampu. Boro je nakon toga pritisnuo papučicu gasa i uz škripu guma pojurio dalje, a za njim su krenula i ostala vozila.

Samo nekoliko trenutaka kasnije kroz kotlinu riječice Ljubina odjeknuše silni puščani rafali. Sa zebnjom se isčekivalo šta će se dalje dešavati. Kako nije bilo uzvratne paljbe, bilo je potpuno jasno da su Boro i njegovi drugovi uletjeli u muslimansku zasjedu.

Nedugo potom, u Vogošću je stigla šokantna vijest da je ubijen Boro Radić!




Idi na stranu - |listaj dalje|