fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_1992 - 97141 - 17.09.2016 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (3)

Kako smo odbranili Srpsko Sarajevo (2)


Kecman Veličko, zaboravljeni heroj

Iako su predsjednici opština Visoko i Breza imale dogovor sa Ilijašom o međusobnom nenapadanju, dogovor je početkom maja bio prekršen. Paralelno sa napadima iz Sarajeva, u pravcu teritorija pod srpskom kontrolom na opštine Ilidže, Rajlovca i Vogošće, napadi su krenuli i izvan Sarajva, u pravcu Ilijaša. Najčešći napadi na Ilijašku opštinu dešavali su se u pravcu sela Čekrčići. Malobrojni stanovnici tog sela odolijevali su žestokim napadima brojnije muslimanske vojske. Po Srpskom Sarajevu naviše se u to vrijeme pričalo o herojskoj borbi mještana tog sela.

U napadu na srpska sela oko Ilijaša poginulo je puno ljudi sa obje strane. Nakon sukoba dogovoreno je novo primirje, kako bi se poginuli vojnici pokupili sa bojišta i dostojno čovjeku, bili sahranjeni. Muslimanska vojska pokušala je da iskoristi dogovoreno primirje. U vrijeme dok su izvlačili svoje mrtve, pokušali su da iznenade malobrojne mještane i ovladaju srpskim selima na domak Ilijaša. Od tog dana potpuno su isčezla međusobna povjerenja između srpskih i muslimanskih predstavnika vlasti, na tom dijelu Sarajevskog ratišta.

Muslimanske snage su sa okolnih brda svakodnevno granatirale opšinu Ilijaš. U to vrijeme, osim užeg dijela naselja, najviše se grnatirala kasarana Misoča. Kasarna je bila najveći magacin kerozina na prostoru bivše Jugoslavije. Pogodak granatom u neki od rezervoara prijetio je ekološkoj katastrofi, ne samo za teritoriju pod srpskom kontrolom, nego i za cijelu Sarajevsku regiju, pa čak i kompletnu BiH. Međutim to nije sprečavalo muslimansku artiljeriju da svakodnevno granatira tu kasarnu i pokušava pogoditi skladište.

Rat je buktao na svim prostorima oko glavnog grada BiH, a sve vojne akcije su bili izvođene pretežno od strane muslimanskih snaga, usmjerene u pravcu srpskih teritorija. Srpska artiljerija je iz svih raspoloživih sredstava granatirala uži dio grada Sarajeva, ne birajući ciljeve. Svjetski mediji su prikazivali samo ono što se dešavalo u dijelu Sarajeva pod muslimanskom kontrolom. U to vrijeme, u samom gradu Sarajevu, kao i u Ilijašu, od posledica granatiranja urbane sredine, naviše je stradalo civilno stanovništvo.

Međutim, srpski narod je najviše brinulo što niko od velikih TV kuća nije iznosio vijesti o stradanjima srpskog naroda od posledica granatiranja, ne teritoriji po srpskom komtrolom. Ni jedna TV kuća nije objavljivala nikakve posledice koje može izazvati granatiranje kasarne Misoča. Zvaničnici međunarodnih snaga takođe su u svojim izvještajima prećutkivali mogućnost ekološke katastrofe, kao i mnoge druge situacije koje su se dešavale na tim prostorima. Zbog toga su UN snage, u srpskom narodu izgubili povjerenje, pa ih je srpska vlast okrivila da su pristrasni samo jednoj, muslimanskoj strani.

Povlačenjem JNA sa teritorije BiH, srpski narod ostao je bez oficirskog kadra, pa su u samom početku rata komande srpske vojske bile organizovane pretežno od lokalnog stanovništva. Ilijaš je imao sreću jer je u njihovo mjesto stigao major Josipović. On je rođen u Banjaluci. Od JNA je insistirao da mu odobr da ostane u BiH, jer želi pomoci srpskom narodu u odbrani svojih kuća. Pošto je Ilijaška opština u to vrijeme bila u najtežoj sitaciji, major je baš iz tog razloga izabrao da dođe tu na mjesto komandata Ilijaške brigade.

Ubrzo nakon Josipovićevog dolaska situacija na terenu se znatno promjenila. Major je uspio da razbije lokalizam među stanovništvom Ilijaša, jer je u to vrijeme svako branio isključivo svoje selo i svoju kuću. Major Josipović je uvidio da takvim pristupom borbi, srpski narod neće moći dugo izdržati silne napade koji su se svakodnevno smjenjivali. Već početkom juna '92. godine Ilijaš je krenuo u kontra-ofanzivu i veoma brzo ovladao muslimanskim selima od kojih je prijetila najveca opasnost za opštinu Ilijaš.

Međutim, i dalje je najveća prijetnja za taj region bilo granatiranje kasarne Misoča. Sa prostora Gornje Misoče artiljerija je svakodnevno granatirala magacine kerozina u kasarni. Major Josipović je donio odluku da se to selo pod hitno mora osvojiti i staviti pod srpsku kontrolu. Kernulo se u odlučne napade, ali bez vidnih rezultata. Selo Gornja Misoča je bilo dobro organizovano i veoma lako su odbijali sve napade srpske vojske.

Zbog prisutnog lokalizma među narodom, bilo je malo onih okji su izrazili želju da krenu u napad na neprijatelja. Josipović je iz tog razloga bio prisiljen da u pomoć pozove jedinice iz opštine Vogošća. Pošto je i u Vogošći kao i Ilijašu bilo vrlo malo onih koji su bili voljni da idu u napad na druga ratišta, napravljene su jurišne jedinice, isključivo od dobrovoljaca. Jurišne jedinice su imale zadatak da napadaju na teritoje od kojih prijeti opasnost i da vraćaju izgubljene teritorije na kojim je živjelo pretežno srpsko stanovništvo.

U Vogošći su u to vrijeme bile dvije jurišne jedinice. Jedna je bila Specijalna jedinica Bore Radića, a druga, Penina jurišna jedinica, iz Krivoglavaca. Dan za odlučujući napad na Gornju Misoču određen je za devetnaesti juli 1992. godine. Vogošćanske jurišne jedinice su sve svoje pripreme usmjerile prema tom datumu.

Napokon je došao i taj dan, akcija je počela! Dan je bio pravi ljetni, sunčan, a vidljivost dobra. Artiljerijska oruđa počela su sa granatirjanjem sela Gornja Misoča. Sve se treslo od topovskih udaraca. Potresi su se osjećali i na drugim opštinama oko Iljaša. Vogošćani su sa neizvjesnošću isčekivali ishod te bitke. Oko pedesetak srpskih boraca sa prostora Vogošće, po prvi put od početka sukoba, učestvovalo je na prostoru izvan svoje matične opštine.

Nakon silovitih topdovskih udara, krenulo se u pješadijiski napad. Baš onako kako smo do tada navikli od Bore i Pene, krenulo se bez traženja zaklona i saginjanja, u juriš na Gornju Misoču. Bilo je to kobno po srpske borce. Prvi ispaljeni rafali sa druge strane pokosiše Penu. Pao je na zemlju teško ranjen, ispred svojih saboraca. Ostali borci, uvidjevši životnu opasnost, potražli sigurnije zaklone. Pena je ostao da leži na čistini, a rafalni metci praštali su i dizali prašinu oko njega. Niko nije mogao da mu priđe jer je to bilo krajnje opasno.

A onda, na iznenađenje svih prisutnih, kraj Pene se pojavio Kecman Veličko, pripadnik Specijalne jedinice Bore Radića. Veličko je nesebično priskočio i počeo da izvlači Penu u pravcu najbližeg zaklona. Međutim, bio je primjećen od muslimanskih vojnika, a na toj čistini je bio laka meta za neprijatelja. Vrlo brzo bio je pogođen. Iako ranjen Veličko nije odustaja od izvlačenja teško ranjenog Pene. A onda je uslijedio još jedan pogodak, pa još jedan, pa još jedan. Pena uviđa da ce i Veličko izgubiti život izvlačeći ga iz opasne zone pa zamoli Velička da ga ostavi sa pištoljem, sa kojim će sam sebi presuditi, kada za to dođe trenutak, a da se on izvlači na sigurnu teritoriju dok još ima snage. Veličko odbija njegovu molbu i nastavlja da vuče ranjenog druga. Ubrzo dobija još jedan pogodak u tijelo, pa još jedan i još jedan.

Nakon sedmog pogotka svi su mislili da ce i Veličko sa Penom ostati da leži na toj ledini. A onda se desilo pravo čudo, svi su u nevjerici zurili u nih dvojicu. Veličko je zadnjim atomima snage nastavi da vuce Penu!

Veličko je konacno uspio sa Penom da se dokopa prvog zaklona, gdje su im ostali borci mogli da priđu i pomognu u njihovom izvlačenju. Pena je po lošim putevima hitno prebačen do Pala. Pošto ta improvizovana bolnica nije imala adekvatnih uslova za operaciju, Pena je sa helikopterom prebacen u Beograd na VMA. Kecman Veličko nije imao rane opasne po život, pa je zadržan na liječenju u Vogošćanskoj ambulanti.

Pena je uspješno operisan na VMA i bio je van životne opasnosti. U Vogošći je ta vijest dočekana sa velikim oduševljenjem. Zahvaljujući Peninom hrabrom ratovanju, poznati Vogošćanski kantautor napisao je pjesmu u Penino ime, "Sretne ti rane junače".

Kecman Veličko je još prije rata bio je poznat kao nadprosječno inteligentan dječak. Kroz svoje školovanje nije znao za manju ocjenu od petice. Bio je odlikaš, kojem je rat prekinuo uspješno školovanje. Kao pripadnik Borine jedinice isticao se hrabrošću u svim dotadašnjim bitkama. Njegovo herojski čin koji je napravljen tog dana bio je za tren zaboravljen. Veličku to nije smetalo, jer on zbog toga nije ni ratovao.

Nakon oporavka od rana Veličko se ponovo vratio ratnim zadacima. Nakon izvjesnog vremena dobio je papire za demobilizaciju i odobrenje da nastavi svoje školovanje. Odlazi u Novi Sad na studije. U vrijem kada su se Srbi spremali da iseljavaju iz Vogošće, zbog potpisanog "Dejtonskog sporazuma" za sprovođenje mira u BiH, u Vogošcu stiže vijest da je naš heroj Kecman Veličko nađen mrtav u svom stanu u Novom Sadu. Veličkova smrt se desila pod sumnjivim okolnostima, ostala je vječna sumnja da je to bilo ubistvo!




Idi na stranu - |listaj dalje|