fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

tarcin - 95663 - 03.04.2016 : Mali85 Markedzani Sarajevo - best (17)

Moj rat


Želim da podjelim svoje iskustvo iz rata, iz očiju sedmogodišnjeg djeteta. Rođen sam u okolini Sarajeva, mjesto Pazarić. Sa samo sedam godina doživio sam taj prokleti rat zbog kojeg i dan-danas imam traume, ali sam još uvijek u jednom drugom ratu - ratu za opstanak jer sam jedan od rijetkih koji je ostao na svom ognjištu. Za muslimane sam "četnik" a za svoje Srbe "izdajnik" tako da ni sam ne znam kome pripadam, možda Indijancima.

Ali da počnem od '92. godine kada na početku rata u naše selo koje je bilo većinski srpske življa dolazi muslimanska TO ili policija (ne razumem se mnogo jer sam bio suviše mali) po naše očeve, i staro i mlado, od 18 pa do 75 godina. Dolaze kombijem i autobusima pod izgovorom "samo ispitivanje" međutim to "ispitivanje" je trajalo za neke 6 mjeseci a za druge četiri godine. Sve to se dešavalo u logoru Silos, osnovna škola Pazarić i kasarna Krupa. U logoru su od moje rodbine bili skoro svi, otac 6 mjeseci, majka 7 mjeseci, stricevi 6 mjeseci, ujaci 4 godine, ujna 4 godine, djed 6 mjeseci, tetak 4 godine...

Početak rata , lijep sunčan dan. Moj otac, majka i baba ispred kuće sjede i piju kafu, dolazi TO i moj komšija musliman po mog oca da ga vode u Silos na ispitivanje. Navodno vratiće se odmah. Međutim, vraća se nakon 6 mjeseci. Tog muslimana viđam svaki dan i dan-danas.

Nekoliko dana nakon toga, sa svojom majkom odlazim kod komšinice isto Srpkinje. Ta žena je skuvala pitu zeljanicu, mene je bilo stid jesti, pa kada smo pošli kući ja to majci i kažem, a ona meni obeća da će mi kada dođem kući napraviti pitu. Dolazimo kući, a ja i baka smo sjeli na stepenice. Majka je krenula da muze kavu, kad najedanput baci kantu i bježeći iza kuće kaže: "Eto ih po mene!" Došao je bijeli Golf 2 sa dva policajca Šehić (ne znam mu ime) i Mirso Šabić, pitaju za majku, baba im kaže da nije tu, a ja mali, ne razmišljam pa kažem da je tu i odem iza kuće da je dovedem. Strpaše je u auto i pravac u "Silos" ja na stepenicama se podnimio i plačem. Kaže im baba:
  • "Odveli ste mu oca, pa sada i majku od maksuma odvajate!"
    Policajac Šabiš se okrenu i kaže:

  • "Baba, ako ti je dojadilo živiti uzmi štrik i objesi se!"

    Ove ljude viđam svakodnevno, šetaju se slobodno...

    Dok su otac i majka u logoru, ja i baba smo bili sami. Tih šest mjeseci nismo spavali u svojoj kući, svako predvečerije smo išli u susjedno selo kod moje strine koja jw imala četiri sina, godina kao i ja. Kada smo se jedno jutro vratili kući, ja sam otišao kod svog komšije Nevena da se igram sa njim, prolazeći pored njegove štale i garaže koja ostaje od ulaza sa lijeve strane, meni iza leđa, sasvim slučajno sam se okrenuo i ugledao njegovu baku, kako visi na užetu, na gredi garaže. Žena se objesila od muke jer joj je sin u logoru, u kome svakodnevno dobija batine, isto kao moj otac... Vrisnu sam i pobjegao sav izbezumljen. Od te traume sve do srednje škole nisam smio sam otići sam u WC.

    Otprilike jedan mjesec nakon odvođenja naših očeva u logor, u selu su ostale žene i djeca. jedne noći ja i baka predvečer odlazimo kod strine na spavanje, samo što smo stigli vojna policija (kasarna je bila blizu) dovozi jednu stariju baku svu uplakanu, koja prepričava da je HOS upao u selo. Njenog muža su u kući (po njenoj priči) koji je imao neki 70-tak godina tukli i zaklali a njegovu sestru zboli 7 puta u leđa, koja je nekim slučajem preživila. Tu noć su žene i djeca pred tom hordom pobjegli u šumu do dolaska policije, koja ih je kasnije dovela u kuću moje strine. Tu noć smo svi tu spavali.

    Nakon toga je još par puta bilo još upada u naše selo. Jednu moju komšinicu su pred djetetom silovali njih pet, a njeno djete od 2-3 godine jedan je uhvatio i bacio od zid, zbog čega je taj dječak zadobio povrede, tako da je i dan-danas mentalno oboleo sa posebnim potrebama. Njenu jetrvu su pred dvoje djece tukli i glavu stavili na panj i sjekirom zasjecali pored glave.

    Jedne prilike su došli pripadnici HOS-a, dokazano su svi bili muslimani iz Konjica bez i jednog Hrvata, u moju kuću. Baku su odveli u sobu da je pitaju za djecu i zlato, a jedan je ostao sa mnom, sedmogodišnjim djetetom. Kaže on meni: "Gdje ti je tatin pištolj, nađi ga ili ću te ubiti..." Ja sam jadan prerovio sve stvari, plačući od straha, a moj otac nikad oružija nije imao. Pištolj nisam našao, a ta junačina od vojnika nauružan do zuba, uze mene onako mala i lagana i baci na krevet, stade mi koljenom na prsa, lijevom rukom uhvati me za kosu, desnom vadi nož iza pasa i stavlja oštricu meni pod grlo i psuje majku četničku pa kaže:

  • "Sad ću te zaklati!"

    Ja vrisnem a baba, moj heroj (eh, bila je baba opasna k'o zvečarka) ulazi na vrata, psujuci mu Boga i majku i pita:

  • "Šta mi to radite sa djeteta?"

    Taj vojnik skida nož sa mog vrata i stavlja ga za pas i sa ostalim vojnicima izlazi u žurbi preko vrata. Odlaze!

    Nekada u oktobru '92. godine, standardna procedura: ja i baba na spavanju kod strine, kuhinja mala, krevet sa lijeve strane na kojem sam zaspao, stolica pored kreveta i veliki sto koji okružuju stolice, moja 4 rođaka spavaju na podu na dušeku, ja na krevetu na desnom boku okrenut leđima prema stolu, iza mene na stolici komšija Dupovac (ne sjećam mu se imena, umro je pre 8-9 godina) sav pjan ko tena, pištolj za pojasom. Baba sjedi ispod mojih nogu, strina na stolici preko puta njega. Kad odjednom "bang, bang, bang" prvi metak u plafon pored babine glave, drugi u zid ravno a treći metak kroz deku meni u nogu, pa kroz moju nogu u krevet. Osjetio sam samo vrućinu i košmar, prži, košmar, ja preskačem ogradu i poderem se na žicu... Sledeće čega se sjećam, ujutro ustajem lijeva noga zamotana u zavoju.

    Nekoliko dana kasnije sa bakom šepajući idem u sred dana, kolona vojske ide nama u susret i crveni Golf 2 naglo koči ispred nas, izlazi taj isti Dupovac, psuje, kune sam sebe, hvata se za glavu, kaže "Šta uradih djetetu!" Bio je pijan, neka mu je prosta duša pred Bogom.

    Moj otac nakon 6 mjeseci dolazi iz logora i moja dva strica, otišo sa 110 kila vratio se sa 60. Moj stric je uvjek bio mršav i brkove imao a otac mi debeo krupan i jak čovjek. Dolaze pred strininu kuću, gdje sam spavao, izlazim da ga dočekam kad ono ispred mene stoji mršav čovjek, prljav, veliki crni brkovi, duga kosa. Pitam ga ja:

  • "Striko, a gdje mi je tata?"
  • "Sine, pa to sam ja, tvoj tata, zar me ne poznaješ?"

    Trebalo mu je dosta vremena da se oporavi, nikad nije htio da priča o Silosu dok se rat nije završio, pa je tek onda otvorio dušu. Majka izlazi mjesec dana nakon oca, mojoj sreći nigdje kraja.

    U ratu je bilo svega: granate, provociranja komšija, bježanja u šumu u podrume, gladi... Ja sam cjeli rat išao u školu, bio sam jedini u razredu, razna vrijeđanja od strane učenika, sreća bio sam krupan i živ, nisam dao na sebe pa sam pojedinim dobru lekciju podjelio. Bilo je i dosta dobrih nastavnika, koji su me voleli i štitili. Bilo je tu i dobrih komšija. Dupovac Sabit je bio bolji od najrođenijeg brata, mnogo nam pomogao, porodica Trešnjo veoma dobri ljudi... Pinjo Uzeir je jako dobar čovjek, prijatnog i simpatičnog izgleda, valjao je mom ocu i majci, nosio bi im ponekad hranu u logor. Upravnik Beca je moga oca desetak puta spasio od batinjanja u Silosu... Otac mi pričao da ga je redovno tukao jedan Željko Hrvat, zvani "Ustaša" koji je bio čuvar u Silosu. Pričao mi je kako mu je ovaj zavezivao ruke, uvede ga u hodnik pa ga udarao u glavu, a kada on padne tukao bi ga !izmama u bubrege. Viđam ja i Željka, sedmično bar pojednom, ja visok 183 i težak 90 kilograma, idem u teretanu, ali neću mu ništa, mada mi se kosa nakostreši kad ga god vidim. Ja sam pravoslavac, vjerujem u Boga i ne mrzim nikoga, ima Boga i on sve vidi i svakom će da sudi prvo meni pa onda i svima ostalima.

    Bilo je tu još svašta ponešto, ali neke stvari su bolne i bolje ih zadržati za sebe. Jebeš rat, nikome dobra nije donio, a ja i moja porodica imamo samo traume. Ne mrzim nikoga, svi smo mi ljudi. Samo bih voleo da svako plati za svoja zlodjela, bio Srbin, Hrvat, musliman, ako je radio zlo nije mi ga žao. Sa druge strane, žao mi je ljudi sa sve tri strane, izgubiše živote, majke i očevi kukaju za djecom. Ne ponovilo se nikada više!

    Eto, to je moja mala ispovjest.

    Puno pozdrava




  • Idi na stranu - |listaj dalje|