fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

dejton - 95277 - 26.02.2016 : Feniks RS - best (8)

Zašto su rastrgli srce?


Evo ovih dana se navršava punih 20 godina kako su Sarajevo i Sarajevsko-zenička kotlina ostala bez Srba. Sarajevo je bilo posle Beograda drugi u svijetu, posle Čikaga, treći grad po broju Srba.

Egzodus koji su Srbi doživjeli je največa migracija nekog naroda nakon rata i nezabilježen dokaz patriotizma da jedan narod zauvjek odbacuje i žrtvuje sva svoja materijalna i nematerijalna dobra za spas države.

Kako je kolonizacija Vojvodine bila Osma ofanziva, izlazak Srba iz Sarajeva je onda bila najveća srpsko- politička defanziva. Mnogi politički analitičari došli su do zaključka da je to sve izgledalo kao vrlo vješto isplanirano iseljavanje Srba.

Zašto? Vjerovatno iz razloga što su domaći i strani neprijatelji bili svesni da su Srbi skoncentrisani na tom prostoru dokazali svojom slogom, borbom, pameću, patriotizmom i hrabrošču da je to srce Republike Srpske, koje ne mogu nikakvim načinom uništiti i ako su to pokušavali pune četiri godine. Shvatili su da radi ostvarenja tadašnjih i budućih planova koji će biti na štetu Srba to srce treba raskidati na nespojive komade.

Nažalost to im je i uspjelo, jer od blizu 150. 000 hiljada Srba sa tog prostora rasejali su po svijetu preko 100. 000 hiljada a samo jedan manji dio se zadržao na prostoru Sarajevsko-romanijske regije u nekoliko raštrkanih gradića.

Najtragičnije je što je i sama tadašnja srpska politička vlast podsticala to iseljavanje iz razloga što su nas gledali kao korisno biračko tijelo koje im je bilo potrebno i što nisu imali hrabrosti da siđu u jednu od odbranjenih i sačuvanih šest opština koje su izdate. Oni koje smo branili dok su oni uživali na Palama i u koje smo se nadali da će oni sada nas politički zaštiti i pomoći ostavili su nas same na milost i nemilost i da se sami organizujemo i snalazimo. Takva, možemo slobodno reći izdaja sopstvenog naroda od strane vlasti nanijela nam je pored svih briga i otvoreni lom duše.

Nisu imali hrabrost da ni nakon samog potpisivanja Dejtonskog sporazuma, da siđu i prazgovaraju sa svojim narodom i svojim borcima koji su proveli rat na najtežem srpskom frontu na koji su četiri godine udarala tri muslimanska korpusa, ali nisu uspjeli ni nakon 35 ofanziva da tu liniju fronta prekinu i pomaknu jer bili su svjesni ako im to uspije da će 3 spojena korpusa vrlo lako zauzeti kompletan dio istočne Bosne što im je bio strateški cilj.

Niko od političkog rukovodstva nije silazio sa Pala ali su zato dolazili ljudi iz Srbije obilazili nas i ohrabrivalji a jedan od njih je bio i Obren Joksimović koji će nakon par godina posle toga postati i ministar u vladi Srbije.

Rok za predaju teritorije i vlasti muslimanskim vlastima je bio od 28. 02. do kraja marta. Svaka opština je imala rok od 7 dana. Uzalud su nas neki ubjeđivali da ostanemo ali bilo je to uzalud jer smatrali smo da svaki Srbin koji ostane nakon predaje vlasti da se zbog svog imanja i svoje kuće odriče svoje vjere i nismo bili daleko od istine.

Krenule su onda kolone Srba, po hladnoći, dubokom snijegu i magli sa jednom misli u glavi sačuvati vjeru i Republiku Srpsku, bolje je i na Romaniji pod omorom nego u svojoj kući bez krsta i slobode.

Mnogi od nas danas kažu za državu smo dali sve a od nje nismo dobili ništa i da oni koji to nisu doživjeli više žale i pričaju o svom izgubljenom šeširu nego mi o svojim izgubljenim pradjedovskim ognjištima a možda je to tako i bolje, dok još uvijek prolazimo kroz ovaj teški i krivudavi životni put ali je sigurno mnogo bitnije ono šta nas na kraju tog životnog puta čeka.




Idi na stranu - |listaj dalje|