fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_zavidovici - 93527 - 24.08.2015 : Dado RS - best (3)

Klek, Bataljon Gostović


Još jednom ponavljam da BATALJON GOSTOVIŠ VRS, za vrijeme rata od maja do 4. decembra 1992. kada se povukao sa prostora doline rijeke Gostović, nikada nije dobio bilo kakvu naredbu (ni usmeno ni preko radio-veze) o bilo kakvoj napadačkoj akciji, u bilo kojem pravcu, ni prema muslimanima ni Hrvatima od Lovice i Zepča.

Ti isti Hrvati su nas, uprkos tome što su pomagali Srbima od Zenice i Zavidovića da izađu na našu teritoriju, napali i izvršili upad na brdo Bandijera, pri čemu je poginulo par srpskih boraca u vraćanju izgubljenih rovova.

Jedine naredbe koje su dolazile glasile su povucite se, drži linije, čekaj da se riješi problem Zavidovića na višoj instanci. Takođe su nam naglašava ase nije o tome da mislite. ima ko o teme da misli i u nedogled.

Do nas su stalno dolazile informacije da Gostović ne ulazi u Republiku Srpsku, ali borci nisu htjeli da se povuku iako su civili povučeni u Kamenicu i Vozuću a bilo je i dosta onih koji su otišli za Srbiju jer su mnogi od njih imali familiji po Sremu i slično...

Mi smo jedino pokušavali da zadržimo linije. Posle vašeg napada i zauzimanje Kleka 10. juna, postavila se linija ispod Kleka kod sela Grabovice - Topolović brda - Križevina - Sinanovica - Kućica - Borovnice - Veleža - Tajana itd. Zbog geografske konfiguracije ispred naših linija ostale su nebranjena srpska sela pod Klekom: Mrđeni, Žioke, Oštrić, Dedići, Marin Vir... Oprostite mi ako sam nekoga preskočio jer velika je vremenska distanca.

Teško je bilo gledati sa naših linija kako pljačkate i palite ta sela. Ljudi su bespomoćno gledali kako odlazi njihova zamuka u pepeo i dim...

Ali, da se vratimo na maj 1992. godine. U to vrijeme svi sposobniji momci iz Gostovića su bili na obuci u Kalaišima (Vozuća) u tzv. Moto-bataljonu. Kada su muslimani izvršili napad na Klek, 10. juna, ljudi su tražili da se ide na Gostović. Vozućka komanda je stalno držale se teze, mi ćemo zajedno to riješiti, Moto-bataljon će krenuti od Mahoja i zajedno ćemo to riješiti, doći će pomoć sa Ozrena... Nas je bilo oko 300 boraca od 16-60 godina i držali smo teritoriju oko 112 km2. Rovovi su bili na 500 metara jedan od drugog, sa otprilike 2 borca u rovu a naoružanje je bilo ruski dobošari, m48, m53 i poneka papovka. Imali smo te desetak AP M80, većinom kod ljudi koji su ih dobili u rezervnoj policiji. U takvoj situaciji, u svakoj ozbiljnijoj akciji neprijatelj je mogao proći između rovova i oduvati nas začas.

Na kraju je sve ostalo samo na obećanju. Zabranili su povratak našim ljudima i tražili da ostanu na vozućkim linijama. Kada su Gostovićani to odbili i htjeli da se vrate tražili su da ostave moderno automatsko naoružanje zaduženo u Moto-bataljonu, ali smo ipak pregovorima zadržali su to naoružanje i vratili se u Gostović.

E sada, kada ovo budu čitali Vozućani možda će ovo i demantovati i pljuvati na ovu moju izjavu, te da su Gostovčani nikakvi borci ali da se ne zaboravi za 6. mjeseci rata u Gostoviću od 300 boraca poginulo je izravno u borbenim dejstvima odbrane 64 borca a popuna nikad nije izvršena niti je došla. Svaka čast jedino BEKŠI I RUSAKU i njihovim izviđačkim jedinicama što su dolazili par puta i pomagali nam da vratimo izgubljene rovove. Jedinu stvar koju smo mi mogli da uradimo jeste da razrjedimo postojeći broj boraca i šta je tu je. Ruku na srce i istine radi, kako se maćehinski Ozren odnosio prema Vozući tako su i oni se odnosili rezervisano i inferiorno prema Gostoviću. Otprilike i kad bi nešto valjanijeg i modernijeg oružija i MTS-a poslano od naših ljudi porijeklom iz ovog kraja kao aktivnim vojnim licima (ovde moram naglasiti da nijedan aktivni podoficir i oficir porijeklom iz Gostovića nije htio doći u Gostović od maja do decembra mjeseca da organizuje i pomogne svom narodu koji ga je poslao na školovanje u vojne skole). Kada bi pojedinci Gostovčani iskoristili lične veze i krenuli prema Gostoviću, redovno bi u Vozućoj to oduzeto, konfiskovano, ostavljeno njima a oni bi nam ubacili svojem M48, ruske dobošare i slično uz opasku ćemo mi ionako svi biti zarobljeni i predaćemo to oružje Turcima pa ce oni s tim pucati na njih.

Međutim, Gostovčani su pokazali ko su i kakvu su ljudi i borci kada su se nakon egzodusa i povlačenja iz Gostovića 4. decembra 1992. i odlaska u Modriču vratili ponovo na Vozuću a da to nisu morali. Mogli smo ostati u Posavini i mirno dočekati kraj rata. Umjesto toga, branili smo Vozucu. Ovdje moram odati čast i svako poštovanje Vozućkoj brigadi i borcima na herojskoj borbi i odbrani Vozuće i Ozrena i velikim žrtvama. Slava i pokoj duši poginulim herojima Vozuće i svim jedinicama koje su bile na Vozućkom ratištu: Vukovima sa Vučjaka, Panterima, Mandinim četnicima, Prnjavorčanima, Laktašanima, Posavcima, Krajišnicima itd. Do kraja rata i učestovali u svim bitkama i napadima svih mogućih turskih korpusa: odreda El-mudzahedin, Živiničkih osa, Lasta, Džamijskih golubova, Vikićevaca, Crnih Labudova... ma nema ko se nije izredao na Vozući. Znate vi to vrlo dobro...

Prilikom dolaska u Modriču narod je naselio napuštena hrvatska sela u Posavini i dobio borbeni raspored na čuvanju koridora u Posavini. Kada smo došli u Modriču nismo mogli da vjerujemo kako ljudi žive. Išlo se na linije 3 dana a slobodno 15 dana. Za nas je to bilo neshvatljivo jer mi u Gostoviću nismo imali nikakve smjene. Bili smo na liniji i dan i noc. Kada ideš da se okupaš ostane ti subarac sam na rovu pa kad se ti vratiš drugi dan ode on... i tako u nedogled 6. mjeseci...

Što se tiče ovog Ćazima Vikovića reći ću sledeće: kad ste napali 10. juna Klek i pobili onih 7. boraca mislim. tj. (nisam siguran da je to tačan broj) mi smo se organizovali i poslati su na Klek naši izviđači i sve čete su dale najsposobnije momke i brzim maršom smo se popeli na Klek (recimo do je uspon uz planinu od jedno 7-8 km pod punom ratnom opremom) dolaskom na Klek udarili smo na vaše položaje. Došlo je do borbe. Ako je taj Ćazim bio obučen u plavi radnički kombinezon i nosio automatsku pušku sa drvenim kundakom nije pogođen sa snajperom nego je izletio mom jednom drugu iza smrekve (TO JE NJEGOVA IZJAVA I ZVANICNA VERZIJA TOG DOGADJAJA) ja to nisam lično vidio svojim očima pa da tvrdim autentičnost tog događaja. Mada je rat legitimno vrijeme za ubistvo jer za te naše ubijene borce na Kleku niko nikad nije odgovarao? I ovaj ga je sastavio i uzeo mu je tu pušku. To znam jer sam je držao u ruci. Pošto se nije moglo ni napred ni nazad bez neke ozbiljnije jedinice, iako su obećavali iz Vozuće da ce doći do toga nije došlo te je došla naredba da se povučemo na Grabovicke Klekove tj. linija se formirala ispod Kleka u selu Grabovica a nasi poginuli su ostali i nisu izvučeni uz veliko ogorčenje naših boraca. Ta linija je ostala do decembra i našeg povlačenja iz Gostovića.

Znači da rezimiram, mi uopšte nikada nismo ni držali čitav Klek osim malog dijela iznad Grabovice do one tzv. Šumarnice. iako iz tvog pisanja zaključujem da ste vi bili u ubijeđenju da mi držimo čitavu planinu pod svojom kontrolom zbog te jedne obične jednodnevne patrole. Hehehe, u strahu su velike oči.

Eto, ovo sam napisao iz svog sjećanja i svog ugla gledanja o tom nesretnom vremenu (za sve narode u Gostoviću) i periodu svog života(imao sam tek navršenih 17. godina) bez namjere da omalovažavam bilo koga niti veličam neke druge. Isključivo istine radi!

I na kraju jedno pitanje. Ako si bio na Kleku zašto ne napišeš kako je bilo? Šta si vidio, doživio, šta je bilo sa našim poginulim borcima? Opiši neki tok borbe? Koja je jedinica napala par puta Topolović brdo od Marušića. Kako su prošli? Mi, kada smo vratili ona dva rova našli smo tragove krvi i kako ste vukli svoje poginule skoro do Marušića? Nekorektan si, tražiš da pričamo mi sa druge strane a ti ne pišeš nista. Napiši ako nešto znaš. Ko je napao Kameničku premet?Kakav je onaj top što ste pucali sa Kleka na Pušin Krst stalno? Kako ste sa Mahoja napali naš trocijevac i posadu na Velezu? Pozdrav!




Idi na stranu - |listaj dalje|