fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

poginuli - 92950 - 21.03.2015 : Zeljko Tomic Sokolac - best (9)

O tome kako je otišao naš Stevo?


Ne volim maj, za mene je to najtužniji mjesec. Jer, upravo u to vrijeme, kada se nakon duge romanijske zime oko tebe budi život, kada zamiriše cvijeće i zacvrkuću ustreptale ptice, sve me nekako potsjeća na smrt i one koji su nas napustili nekako baš u to vrijeme. Jedan od njih je i naš Stevo.

U trenucima kada zastanem da se odmorim od ove beskonačne trke koju nazivamo život, u mislima odlutam u ona davna, prošla vremena kada su dani bili ispunjeni zadovoljstvom, a ljudi nekako bolji od nas koji još uvijek hodimo po šaru zemaljskom. I tada, kada me talasi tuge lome na moru sjećanja i u mislima stignem i do Stevana, stalno se vraćam na onu davnu 1947. godinu, u vrijeme kada Stevan i ja još uvijek nismo bili ni rođeni. Naime, te godine su naši djedovi odlučili da napuste svoja ognjišta i zauvjek se presele u Banat. Doduše, neki od njih su se nakon tri godine oranja plodne vojvođanske zemlje ponovo vratili u Podromaniju, a među njima i tetka Dušanka koja se nešto kasnije udaje na Pale i tamo sa sobom povlači i svoga brata Dušana, Stevanovog oca.

Ja lično mislim da je moj stric napravio kobnu grešku što se vratio iz Srbije. Da je kojim slučajem ostao u Banatu i tamo zasnovao porodicu, vjerovatno bi sada imao nekoliko sinova, a sa njima i mnoštvo unuka i praunuka. Ovako, sa Stevanovom pogibijom se ugasila njegova loza a njihova kuća je ostala bez muške glave.

Iako mi Dušan ne biješe rođeni stric, spadao je među one rijetke koji su nas stalno zvali, interesovali se za naše probleme, nudili pomoć kad god je to bilo potrebno. Zbog toga smo ga svi voljeli, a u našoj kući je bio jako drag gost.

Stevan i ja smo se rodili nekako u isto vrijeme, on u avgustu a ja u oktobru. Ona stričeva dobrota je zračila i iz Stevanove duše. Doduše, on je vječito nekuda žurio, bio manje strpljiv i posvećen nama, ali se i u onim slučajnim susretima sa njim osjećalo iskreno zadovoljstvo što se ponovo vidimo, kao i žaljenje što su nam se životni putevi nekako razišli.

A onda dođe i onaj nesrećni 3. maj 1994. godine. Beli Vukovi su se toga dana nalazili u Koritima, opština Ilijaš. Jedinica Srđana Kneževića se zatekla u gustoj bukovoj šumi. Upali su u kišu neprijateljskih granata koje su se rasprskavale u krošnjama starih bukovih stabala. U takvoj situaciji, geleri su pljuštali na sve strane pa nikakav zaklon nije mogao da zaštiti Srđanove junake. Stevan se zaklonio iza jednog drveta, ali ga je jedan sićušni geler pronašao i pogodio u tjeme. Ostao je na mjestu mrtav.

Na Stevanovu sahranu su došli svi njegovi rođaci, drugovi iz orkestra, prijatelji iz kulturno-umjetničkog društva, kolege sa posla... Našlo se tu i nekoliko Belih Vukova, skupa sa Srđanom Kneževićem. Došli su da sa porodicom Tomić podjele tugu, ali niko od njih nije uspio da zaustavi suze ožalošćene majke, da ublaži njenu bol, da utiša njene jauke.

Dani su prolazili. Na Pale sam navraćao rijetko, a i takvim prilikama na prenoćište nisam više išao u kuću mojih, sada već pokojnih Stevana i Dušana Tomića. Jednom prilikom, otprilike šest mjeseci nakon Stevanove pogibije, zanoćih kod nekakvih poznanika koji su stanovali na svega par stotina metara od Stevanove kuće. U ranim jutarnjim časovima probudi me bolan krik:

  • "Eeeee Jooooojjjjjjj!"

    Skočih iz kreveta i izađoh u dvorište. Na kapiji je stajao domaćin sa cigaretom u ruci. Upitah ga šta se desilo, strahujući da je opet neko poginuo.

  • "Ma ništa ne brini, to tvoja strina opet kuka za Stevanom. Ona to radi stalno i mi smo na to već odavno navikli!"

    I tako je moja strina Ljuba Tomić, rođena Guja, nešto više od godinu dana lila suze i kukala za svojim sinom jedincem. Sa suzama je iz njenog tijela odlazila i snaga, pa su njeni jauci iz dana u dan postajali sve tiši i tiši. Na kraju se i sama upokojila i zauvijek preselila na Gradsko groblje "Koran" na Palama. Ona danas počiva odmah pokraj humke njenog voljenog sina Stevana. Na njenoj sahrani je bilo puno ljudi, mada mi se danas nekako čini da je mnogima iz njenog komšiluka laknulo kada je maju 1995. godine zauvjek otišla u Carstvo Nebesko. Samo oni koji su to doživjeli znaju kako je strašno slušati majku slomljenog srca da žali za sinom.

    Ponekad navratim na groblje da ostavim cvijeće i poneku suzu iznad njihovog uzglavlja. Hladni kamen mi govori da su moji voljeni mrtvi, ali se meni opet nekako čini da već dvadeset i kusur godina sanjam jedan ružan san iz koga nikako ne mogu da se otrgnem. A tako bih volio da se probudim, da se vratim u ono vrijeme kada su bili živi i strina, i stric, i Stevan, i sve oni koji su umrli u maju!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|