fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_rat - 92403 - 17.02.2015 : Stari - best (1)

Kad iz čovjeka progovori rakija


U jednom od prethodnih članaka na ovom sajtu jedan učesnik se hvali kako je u toku rata "pomagao" Srbima. Nisam mogao odmah da se uključim u komentar, ali nije ni sada kasno da iznesem moj slučaj "hvalisanja".

U ljeto '92. godine, vodile su se žestoke borbe u zonama odgovornosti Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa, kroz koja su prolazili putni pravci izlaza iz Sarajevske kotline i putevi spasa. A za one koji su ostali u toj kotlini bili su zatrvoreni sa svih strana. Oni koji su uspjeli ranije napustiti Srpsko Sarajevo, otišli su bez cilja, grlom u jagode. Sa sobom su ponijeli tovare briga za muške članove svojih porodica, za one koji su im ostali kod svojih kuća da brane ono što se odbraniti može.

Baš u to vrijeme poginuo nam je sin. Moja supruga nije bila u našem mjestu kada se to desilo. Nije mogla doći na sahranu jer su sve saobraćajne veze pokidane. Došla je skoro mjesec dana kasnije, i tada je jedva ostala živa, jer je išla od Zvornika preko nekih mjesta, da li Paprača ili Caparde ne znam tačno, gdje su muslimanske snage napale kolonu civilnih vozila, među kojima i moja supruga, od kojih su neki čak i izgorjeli u svojim vozilima. Kada je došla bila je u crnini a izgledala je kao da je bila u nekom rovu od ilovače.

O susretu sa suprugom, ne mogu pisati.

Nije se čestito ni odmorila od puta, obavijena tugom za svojim djetetom htjela je da odmah idemo na groblje. Izišli smo iz zgrade gdje nas je sreo jedan naš poznanik, musliman. Nosio je jednu veću i jednu manju torbu. Žena mi u crnini ide ispred mene, a on umjesto da joj izjavi saučešće priđe meni i moli me da ga odvučem na prelaz da ode iz našeg mjesta. Rekoh mu da sačeka, pa ću ga odvući kad se vratim s groblja. Mi smo sjeli u auto i otišli na groblje.

O susretu majke sa grobom svoga djeteta, to ne mogu da pišem. To je bilo strašno!

Nismo bili na groblju ni pola sata, otpočelo je granatiranje po susjednom selu, pa čak i u groblje. Govorim supruzi da napustimo groblje, ali ona odgovara da bi voljela da i ona pogine i da leži u grobu sa svojim sinom. Nekako je ubijedih i krenusmo do auta a onda prema gradu. Ispred susjednog ulaza, stajao onaj musliman koji me je molio da ga odvučem do prelaza. Otišao sam u stan, uzeo sapun za umivanje, četkicu za zube i kaladont i dao mu još 10 DM. Jer stvarno nisam imao više! Sjeli smo u auto i krenuli pravo do prelaza. Na benzinskoj pumpi kod Delića kuća sretoh jednog našeg borca, koji se vraćao sa smjene na prečazu, na punktu. Rekoh mu o čemu se radi i on mi reče da ostanem tu na benzinskoj i da ga sačekam, pa ćemo zajedno nazad u naselje. Tako i uradih. I naš borac dobro poznaje mog poznanika. Pribojavao sam se da iz pravca prelaza ne bude kakve pucnjave, ali ne bijaše baš ništa. Ubrzo se i onaj borac vrati, rekavši mi da je poznanik prešao i otišao. Otišao je živ i zdrav. I otišao je bezbjedno i tako ostao živ.

Kasnije sam saznao da je u toku rata radio u blizini Pionirske doline u kući Milorada Marjanovića, koji je prije rata imao svoju mašinsku radionicu. S njim su radili još neki naši poznanici iz Vogošće i Sarajeva.

Završio se nesretni rat i neki su se Srbi vraćali i tražili svoju imovinu, stanove ili kuće. Među takvim bio sam i ja. Jedva sam uspio da povratim svoju imovinu! Vratio sam se u stan jer su me moji Srbi istjerali iz tuđe imovine u mjestu gdje sam bio privremeno sa boravkom.

Nakon povratka u Vogošću taj moj poznanik, ostao mi je još više zapamćen zbog njegove nagle promjene u svom nastupu i ponašanju. Kada smo se poslije rata, po povratku u naš stan, sreli u Vogošći, taj isti moj poznanik me je tada upitao:

  • "Je l' Alaha ti, jesi 'l se to vratio u svoj stan?"
  • "Jesam!" - rekoh mu.
  • "A ko ti je bio u stanu?"
    Rekoh mu koje stanovao.
  • "E, neka si se vratio. Od ove bagre se ne može živjeti!"

    Nisam mu baš ništa odgovorio na tu njegovu primjedbu o pridošlom satnovništvu, jer tada nisam ni znao ko se sve i iz kojih su se krajeva doselili novi stanovnici u Vogošću.

    Pa eto, sad znaš da sam u svom stanu, govorim mu, a on mi tada reče:

  • "E, da znaš doći ću ti jednu veče, al da me ne vide ovi drugi da idem kod Srbina."

  • "Pa kako hoćeš!" - rekoh mu, ne rekavši mu ni dođi ni ne dođi, ali mi je ta njegova rečenica govorila nešto?

    Nakon nekoliko dana, moj poznanik u ranim večernjim satima pozvoni na vrata stana.

  • "Evo ja došao!" - reče.
  • "Izvoli uđi!" - rekoh mu.

    Pozdravi se sa mnom i mojom ženom i sjede na kauč. Poče priča o proteklom ratu, gdje se sve on nalazio, šta je sve radio (lagao mi je iako je Bogomoljac) i gdje mu je bila porodica, jer nisu bili zajedno. Moja žena iznese u osrednjem ovalu narezane suve govedine i sira Trapista, te donese i flašu Loze, jer druge još nismo imali. Iako ja ne volim, a samim tim i ne pijem Lozu, žena nasu obojici po čašicu i uz piće i mezu nastavimo priču.

    A sjećam se dok sam još radio, da je on javno govorio da ga SKJ i politika ne interesuju, jer nam je tada rekao, da je on veliki vjernik. Iskreno rečeno, ja ga nisam prije ni vidio da on konzumira alkohol.

    Ovog puta uz svoju priču, on je često ispijao čašicu sa Lozom i mezetio, pa sam se zapitao: "Bože, kako to da vjernici muslimani piju alkohol, ako im je zabranjeno?"

    Moram, iako to baš i nije zgodno a ni red da kažem, da je moj poznanik ubrzo ispraznio oval s nareskom i popio priličnu količinu Loze, pa je piće imalo uticaja i na njegovo dalje ponašanje. Očito da ga je rakija oslobodila i okuražila, pa mi je u sred mog stana izrekao ono što nikada ne bih očekivao da će mi reći. Ali on too reče samouvjereno jer je iz njega govorila rakija:

  • "Jebi se ti, ništa ti meni nisi pomogao!"

    Ja ćutim i gledam u njega. Potom pogledah u ženu, a ona zaprepašteno klimnu glavom. Nisam znao šta je ona htjela da mi kaže tom svojom mimikom, ali vidjevši da je moj komšija u pripitom stanju, ja mu rekoh da je već 11 sati i da treba da idemo na spavanje. On ustade i ode baš kao da i nije bio kod poznanika.

    Nakon odlaska poznanika, žena poče da me psuje:

  • "Ma slušaj ti, ne zovi mi više nikoga da mi dolazi ovdje u stan. Sram ga bilo da tako govori kad se najeo i napio kod nas. A znam da te molio ko nikoga da ga odvezeš do prelaza. Kako ga nije sramota da sada tako govori?"

    Žena se naljutila pravo na mene.

  • "Ženo, ja ga nisam zvao, već je on rekao da će doći da nas posjetiti" - pokušavam da se opravdam, i sam ogorčen na ovog mog poznanika.

    Šta ćeš, takvi su ti ljudi iz kojih umjesto njihovog mozga govori rakija. Neka to bude prošlost iz koje ostaje nauk za budućnosti.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|