fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_1992 - 92221 - 23.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (7)

Lovačke puške iz fabričkog kruga


Ova priča koju "Stri" napisao o Svrakama me je potakla da i ja napišem svoju priču i tako razuvjerim "Starog" i ostale pratioce ovog foruma da PRETIS nije bio jedini koji je proizvodio "lovačke puške" za "Građanski rat" u BiH.

Dakle u jednom tekstu od "Starog" soji ovaj tekst:

  • "Poginuo jedan od Fejzovića, radnik u UTL-u, što znači da se lovačke puške nisu izrađivale samo u dvije RJ, PIRM-u i Alatnici već i ostalim RJ-a u krugu Pretis-a, ili su izvori išli iz ove dvije radne jedinice, pa se razlijevali na sve strane. "

    Moja priča počinje ovako:

    Početkom daleke '92. godine radio sam kao mašinista na predobradi za lakiranje automobila u TAS-ovoj lakirnici. Te godine je u lakirnici uvedena treća smjena, jer je povečan plan proizvodnje, a lakirnica u dvije smjene nije imala kapacitete da ostvari zacrtani godišnji plan proizvodnje. Tako sam i ja dobio obavezu da uz radnike u proizvodnji radim treću smjenu. Sa mnom je ostajala i ekipa za održavanje, jedan električar i jedan bravar. U njihovim timovima je bilo više majstora, pa je njihov krug za smjenjivanje u trećoj smjeni dugo trajao, dok je mene kačilo svake treće sedmice. Pošto smo svi imali svako svoju radionicu, koja se nalazila u samoj lakirnici, oni su u njima provodili svoje slobodno vrijeme, a ja sam u trećoj smjeni uglavnom svoje vrijeme provodio uz radnike iz proizvodnje.

    Moji radni dani su bili sa puno slobodnog vremena, jer je moj posao bio da nadgledam rad postojenja i u slučaju kvara obavjestim ekipu za održavanje, a oni bi tada otklonjali kvar što je brže bilo moguće. Kada sam bio u prvoj i drugoj smjeni, a na postrojenju nema kvarova, imao sam dosta slobodnog vremena i često sam ga provodio po drugim pogonima u krugu fabrike.

    Pošto je u TAS-ovoj radionici za održavanje radio moj, tadašnji veliki prijatelj Feđa, ja sam, kada se naše dvije smjene uklope, pošto je on radio samo prvu i drugu smjenu, veoma puno svog slobodnog vremena provodio sa njim. Njihova radionica se nalazila u podrumu TAS-ove zgrade ispod varionice. Tada sam često dolazio u njihovu radionicu, a oni su svi zajedno pili kafu, tako sam na neki način i ja postao dio njihove ekipe jer sam stalno zajedno sa njima ispijao kafe. Mnogi od tih ljudi mi nisu znali pravo ime jer sam imao nadimak po kojem su me svi zvali.

    U tom periodu su bila počele velike političke nesuglasice između nacionalnih vođa. Takav odnos je uveliko poremetio i odnose među radnim kolegama. Te uobičajene zajedničko ispijanje kafe radnih kolega svih nacionalnosti su počele da budu sve rjeđe i rjeđe, da bi na kraju potpuno prestalo. Podjeljeni u dva tavora, na jednoj strani Srbi a na drugoj strani muslimani. Kako nisam bio pripadnik ni jednoj političkoj opciji, meni je bilo sasvim svjedno da dođem u njihovu radionicu i sa mojim drugom Feđom popijem kafu. U tom krugu njegovih drugova sam bio jedini Sebin. Mnogi od ovih sa kojim sam sjedio i pio kafe nisu to ni znali. Pošto sam puno vremena provodio sa Feđom, vjerovao sam da on nije nacionalista, a on je to vrijeme počeo da pozdravlja svoje radne kolege muslimane sa njima uobičajenim pozdravom "merhaba". Sa Feđom sam se družio još iz dijetinstva i on nikada do tad nije koristio te pozdrave, pa mi je to bilo malo čudno, ali mi to nije smetalo da se družimo na poslu, takođe i posle radnog vremena. Mogu da kažem da smo tada bili kao braća i da smo sve slobodne trenutke planirali zajednički da provodimo, pa i državne praznike i godišnje odmore.

    Zbog tog našeg bliskog odnosa mnogi su vjerovali da sam I ja musliman, pa su se slobodno ponašali u mom prisustvu. Tako sam sjedeći sa muslimanima saznao da jedan Zemir iz bravarije u lakirnici pravio najbolje lovačke puške u fabrici. Zemira smo svi koji smo se družio sa njim, od mila zvali Zemo.

    To je bio jedan divan, tridesetrogodišnji mladić, vrijedan i veoma poštovan među radnim kolegama. Sa Zemom sam imao dobre odnose, koje smo stvorili susretajući se na zajedničkim kafama, a i one, on kao bravar, ja kao mašinista, na postrojenju na kojem sam radio. Mene je veoma zaintersovalo to kako on pravi te puške, pa sam ga zamolio da i ja sa njim napravim jednu pušku za sebe. Obećao sam mu da ću sve što budem mogao da mu pomognem prilikom izrade puške, a on da mi pokaže kako mogu da je napravim.

    Za izradu puške Zemo je imao i crtež koji mi je tada pokazao. Shvatio sam da Zemo ne pravi samo jednu pušku za sebe nego cijelu seriju. Bio sam oduševljen crtežom i izgledom puške, jer je izgladala kao kratež, što je u to vrijeme bilo popularno a bilo je lako za sakriti i iznijeti, a da to fabričko obezbjeđenje na izlazu iz kruga fabrike ne može da primjeti. Nisam ni jednog trena sumnjao da iza pravljena pušaka stoji nacionalistička pozadina, jer sam mislio da Zemo zna da sam Srbin po nacionalnosti, a ipak mi je čvrsto obećao da ćemo zajedno praviti pušku kad na njega dođe red da bude sa mnom u trećoj smjeni. Rekao je da smo tada sami on i ja i da ćemo njegovu radionicu zaključati iznutra i mirno izvoditi radove.

    Sve je bilo dogovoreno i jedva sam čekao da dođe treća smjena u kojoj će Zemo biti na dežuri. Dani su prolazili, a ja sam i dalje ispijao kafe sa bravarima i alatničarima muslimanske vjeroispovjesti. Nisam sunjao da mnogi od njih je znaju da ja nisam musliman, a meni vjeroispovjest nije bila prioritet za izbor ljudi za druženje. Sve je to tako teklo, dok jednog dana jedan među nama kroz političke priče nije počeo govoriti "svi su Srbi ista govna". Bio je to jedan čovjek iz Semizovca, koga smo svi zvali Bendžo. Meni je ta njegova konstatacija zasmetala i ozbiljno sam se suprostavio toj njegovoj tvrdnji. Međutim, Bendžo nije znao da sam ja Srbin pa je nastavio sa svojom tvrdnjo. Ja sam mu tad rekao, "Evo, ja sam Srbin, znači da i o meni tako misliš". On je pogledao u mene i sa nevjericom me upitao, "Ti Srbin?" Odlučno sam mu potvrdio, on je pogledao u Feđu, ovaj mu je potvrdno klimnuo glavo i on je tada shvatio da ja govorim istinu. Skočio je sa stolice na kojoj je sjedio, opsovao Feđi mater i brzim koracima se udaljio od našeg stola. Bendžo od tada nikada nije sjedio sa mnom i pio kafu iako sam ja i dalje dolazio kod njih.

    Osjetio sam da se pojedini polako svojim stavovima udaljavaju od mene. Shvatio sam da sam suvišan i smanjio sam dolaženje u njihovo društvo. Ubrzo su nakon toga slučaja svi prestali da ispijaju kafe, a ja sam samo na kratko dolazio u tu radionu, samo da pozovem Feđu, da odemo negdje zajedno popiti kafu. U priči sa Feđom saznao sam da je Bendžo bio ubjeđen da sam ja musliman i bio je ljut na Feđu zato što mu to ranije nije rekao, da spriječi to što se on izdao preda mnom o svom šovinizmu.

    Dani su prolazili i konačno sam dočekao da Zemo radi treću smjenu zajedno sa mnom. Svaku noć sam dolazio do Zemine radionice i pitao ga kada ćemo početi sa izradom "lovačke puške". Zemo mi je uvjek odgovarao da ima puno posla i da nema vremana, tvrdeći da će on mena pozvati kada ne bude puno zauzet. Zemo je bio na dežuri da popravi nešto u slučaju ako se postrojenje pokvari. Pošto nije bilo nikakvih kvarova u toku tih radnih noći, znao sam da on nije zauzet nikakvim poslom i da iz nekog razloga neće sa mnom pravi pušku.

    Kako je vrijeme odmicalo politička situacija je bila sve gora, a meni sve jasnije zašto Zemo neće da pravi pušku zajedno sa mnom. Bio sam siguran da Zemo i dalje izrađuje puške, jer je sve češće tražio da radi treću smjenu, obrazlažući da mu tako odgovara, jer kako on kaže, tako se on raspari u smjenama sa svojom ženom i na taj način omogućio da na smjenu sami čuvaju svoju dijecu.

    To je tada zvučalo veoma logično zašto on tako radi, ali samo za one koji nisu bili upućeni, čime se Zemo zapravo bavio tih predratnih dana! Sada sam uvjeren da je to bio njegov izgovor da opravda rad u trećoj smjeni, koju u to vrijeme niko nije voli da radi. Mislim da je Zemo dobro profitirao sa tim poslom, ali da je morao biti još sa nekim u vezi, jer profil cijevi koje su mu bile potrebne za izradu pušaka nije imao u TAS-ovim pogonima.

    Po svemu sudeći, u krugu fabrike sve alatničarske i bravarske radionice su pravile naoružanje takozvane "lovčke puške", a da su njeni proizvođači bili isključivo, majstori muslimanske vjeroispovjeti!

    Sva razdvajanja u druženju po vjerskoj osnovi su prouzrokovali muslimani!

    U to vrijeme sjedeći sa Srbima nikada nisam čuo pojedince sa toliko mržnje prema nesrpskom stanovništvu, jedino šta se moglo čuti, to je bio strah što se muslimani spremaju za rat protiv Srba.

    Kako sam imao priliku da čujem muslimane koliko mrze Srbe, tako nešto nikada nisam čuo sa srpske strane, pa zbog toga smatram da su muslimani glavni krivci za izbijanje "Građanskog rata" u BiH!

    Danas, oni misle da tu mržnju Srbi nisu prepoznali u njima, pa im nije jasno zašto su se Srbi odlučili boriti protiv zajedničke države koju su oni pokušali nametnuti i stvoriti na temeljima Jugoslovenske BiH!

    Bilo, ne ponovilo se!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|