fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

zlocini - 92139 - 13.01.2015 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (12)

Tužna sudbina Trifka i Nebojše Novića


Negdje u ljeto 1968. godine moja porodica, otac majka, brat i ja smo doselili u ulicu Spasoja Blagovćanina. Za nas je to ljeto bilo pravi pakao! U proljeće te godine moj otac je trebao da dobije stan u novogradnji, u zgradi koja se gradila kraj hotela "Bikovo". Ali zbog nekih mućki u njegovom OUR-u umjesto u taj stan, nakon mnogo patnji uselili smo se u stan u ulici Spasoja Blagovčanina.

Ljetni raspust je već bio počeo, a dijecu u ovoj, za nas novoj ulici nismo poznavali, pa smo brat i ja svakodnevno, u jutro kad se probudimo, odlazili u stari komšiluk i tamo provodili veći dio dan. Dijeca iz novog komšiluka su se međusobno poznavali, a prema nama su bili neprijateljski raspoloženi. U svemu tome je prednjačio jedan od najstarijih dječaka, koji je svakodnevno sa mlađom dijecom od njega, pravio grudve od blata i ostavljao ih u svom ulazu da se preko noći osuše, a ujutro, kada bismo brat i ja naišli kraj njegove zgrade on bi poveo svu tu dijecu da na nas gađaju grudvama od zemlje. Ovo je još više doprinjelo da mi svako jutro odlazili na igranje u drugi kvart.

Prošlo je dugo vremena dok se i mi nismo uklopili sa ostalom djecom iz komšiluka i počeli zajedničko igranje oko tih zgrada. Počela je školska godina, pa nam roditelji više nisu davali da odlazimo daleko od zgrade. Najprije smo se družili sa drugovima iz razreda, koji su živili u tom kvartu, a posle se to prenijelo i na ostalu djecu u komšiluku.

Po prirodi sam bio uvijek nestašno dijete, sklon da se družim sa klincima koji prave probleme, a ne sa dobrom dijecom, pa je to moje ponašanje uticalo i na roditelje mojih drugova, koji su im često branili da se druže sa mnom. U svemu tome je prednjačio jedan komšija, koji je kada se vraćao sa posla, mene vidi u blizini njihove zgrade, često tjerao odatle, govoreći da samo stvaram probleme i da se idem igrati kod moje zgrade. Ja sam odlazio pognute glave, jer me je moj otac odgojio da starijim ljudima ne trebam da se suprostavljam.

Pošto je na mene to njegovo tjeranje od te zgrade puno pogađalo, odlučio sam da se tamo više ne igram. Pošto nisam išao tamo, tako je i moj stariji brat ostajao uz mene. Vremenom su nas dijeca u kvartu zavolila i polako, svi su počeli dolaziti kod naše zgrade na igranje.

Ispred zgrade je bio jedan parkić sa klupama. Taj parkić nam je služio kao igralište gdje smo igrali lopte, kako smo to tada popularno zvali "na male golove". Sva dijece iz tog kvarta, osim dijece od čovjeka koji me je tjerao od njegove zgrade dolazili su da se igraju na tom mjestu. Igra je započinjala tako što bi se međusobno podijelili na jednak broj igrača, i tako bi napravili dva i više ekipa.

Među dječacima je bio jeda diječak kojeg smo zvali Čarli. Čarli je bio tri godine striji od mene ali kako je on bio zaostajao u razvoju, nije izgledao toliko stariji. Uvijek je bio pored nas, pa i kad se ne igra sa nama. Iako smo ga svi volili, Čarlija smo uvjek ostavljali na kraju da ga odredimo kome će pripasti, a često ako je bio neparan broj ne bi dobio priliku da se igra sa nama. On je bio svijestan svojih mogućnosti pa je zbog toga govorio da se neće igrati i tako pokušavao da izbjegavao učešće u igri sa nama. Stariji diječaci bi ga prisiljavali u slučaju da nam je potreban za formiranje timova. On bi tada sramežljivo i nerado prihvatao da učestvuje u igri. U igru sa njim često je bilo smiješnih scena zbog njegovih, ponekad nekontrolisanih pokreta. Zbog svega toga je i dobio nadimak Čarli, a njegovo pravo ime je bilo Nebojša Nović.

Dani i godine su prolazile, a Čarli je stasavao u velikog momka. Iako je bii vidno oštećenje u razvoju, njegovi drugovi ga nisu izbjegavali. Druženja sa rajom iz komšiluka su za Čarlija a i za nas je bilo veliko uživanje.

U tom druženju dešavale su se povremeno nekakve Čarlijeve provale, koje bi se prepričavale u raji iz dana u dan. Uvjek se gledalo da te šale sa njim ne pređu granice i ne povrijede Čarlija kao ličnost.

Iako je Čarli kroz svoje dijetinstvo i momački život doživljavao česta podsmijavanje i razne provokacije svih sa kim se družio, sve nas je neizmjerno volio kao svoje najmilije!

Čarli je zbog svojih psihofizičkih mogućnosti upisao i završio specijalni školu i kao knjigovezac se zaposlio u PRETIS-u, fabrici koja je i pomagala njegovo školovanje.

Pošto je stan od njegovog oca Trifka bio previše mali za njihove potrebe, Trifko se odlučio da se u svojm preduzeću stavi na listu za dodijelu stanova. Pošto je Trifko imao najbolje uslove da dobijanje stana, vrlo brzo je došao na red da promijeni manji stan u kojem je živio u Vogošći , za veći u Dobrinji.

Preselenjem Čarlijeve porodice u Dobrinju nije poremetilo njegovo druženje sa starom rajom iz bivšeg komšiluka. Svakodnevno je nakon završetka radnog vremena ostajao u Vogošći i nakon druženja sa drugovima odlazio u Dobrinju na spavanje kod roditelja. Čarli nije volio što su preselili iz Vogošće i to nikada nije krio. Volio je iz dubine duše svoju Vogošću i sve u njoj, jer se u njoj osjećao sretnije, sigurnije i sposobnije za život!

Mnogi njegovi drugovi su se vremenom oženili i stvorili porodice, pa je Čarli osjetio potrebu da i on stvori svoju porodicu. Našao je dijevojku sličnih osobina i oni su odlučili da stupe u brak. Čarli je krenuo u potragu za kumom, raspitujući se između svojih drugova iz dijetinstva, ko bi to mogao i htjeo biti, pa se tako obratio mom baratu. Rekao mu je da je našao dijevojku sa kojom želi da se ženi, a ako on neće da mu bude kum, on se onda neće ni ženiti! Moj brat se na to nasmijao i rekao mu je da je presretan što mu je ponuđeno kumstvo i da će drage volje to i biti! Čarli je ubrzo nakon toga stupio u brak sa svojom izabranicom. U tom braku je dobio predivnu curicu, koja danas ima 30 godina! Ona je majka troje divne dijece i danas živi u Kozarskoj Dubici!

A onda, odjednom, kao iz vedra neba, Čarlijev život postao je pakao, krenuo je "Građanski rat"!

Čarli sa svojom porodicom ostaje da živi na Dobrinji, dijelu grada pod "multi-etnčkom" muslimanskom kontrolom, Sandžaklija, Bosanaca i ostalih!

Pošto Čarli nije nikada služio vojsku, po svom izgledu na prvi pogled već se moglo vidi da nije bio vojno sposoban, a njegov otac Trifko zbog starosnih godina, tako nisu bili ni vojno angažovani u multietničkoj takozvanoj Armiji BiH. Pošto je Čarli po rođenju, a i po imenu i prezimenu Srbin, multietničko Sarajevo mu je dalo radnu obavezu, pa je vojno nesposobni Čarli morao da kopa rovove po okolnim brdima.

Čarlijeve muke su tako trajele od početka rata pa sve do "Badnjeg dana" '94 godine! Tog dana, mutietničkoj takozvana ABiH je ponestalo Srba u jedinicama, pa su se nakon skoro dvije godine rata dosjetili i odlučili da vojno nesposobnog Čarlija mobilišu. Zbog Čarlijeve nesposobnosti i zdravstvenog stanja, njegov otac Trifko odlučio je da krene sa njim. Takozvani vojnici ABIH su Čarlija i Trifka sa jednom grupom Srba poveli iz Dobrinje prema Mojmilu. Počele su da padaju granate u njihovoj blizini. Oni su se razišli u više grupa kako bi smanjili rizik od pogotka i velikog stradanja. Jedna od granata je doletila iz pravca Mojmila, pala u Čarlijevoj neposrednoj blizini i geleri su odletili na njega. Čarli, teško ranjen ostao je nepomično da leži, a njegov otac koji nije bio pogođen, pritrčao je do sina, prizivajući pomoć, jaučući iz sveg glasa nad njegovim nepomičnim tijeom.

Takozvana ABiH, kao i "Hitna pomoć" se oglušila na vapaj srpskih stradlnika i nije niko pritekao da ukaže pomoć. Sve to je sa obližnjeg prozora gledala jedna sarajevska gospođa, pa kada je shvatila o čemu se radi, izletila je iz stana i sa svojim automobilom odvukla je Čarlijevo tijelo u bolnicu Koševo. Za Čarlija je to bilo prekasno, jer je sve to predugo trajalo! Nović Nebojša - Čarli je tada bio sahranjen bez srpskih obilježja na pogrebu na groblju u Koševu.

U Sarajevu je upisano da je Nović Nebojša stradao kao civilna žrtva, iako je tog dana pošao da se odazove na poziv za mobilizaciju. Po vojnim pravilima, od momenta uručivanja poziva niste više civil, pa je ovo jedna velika prevara od mnogobrojnih prevara takozvane ABiH.

Nović Nebojšu - Čarlija je samo Bog spasio od đavoljih kandži, pa ga je sebi uzeo na viječni mir i počinak baš na "Badnji dan" 1994 godine, kada Bog ispunjava mnoge želje! Po svemu sudeći to je bila Čarlijeva poslednja!

Viječmi ti mir i laka zemlja, dragi moj prijatelju Čarli.

Iako Trifko tog dana nije bio ni ranjen mada bi on sam želio i volio da je on poginuo, a ne njegov neduzni sin, njegovim patnjama je to bio tek početak! Trifko je od tada lagano umirao, jer nije mogao da prihvati i podnese sve to sto je tog dana vidio. Tog dana kada je Čarli poginuo, Trifko je izgubio moć gutanja, tako da je veoma teško jeo, i to samo pasiranu hranu. Iz dana u dan Trifkovo stanje se pogoršavalo a tuga povećavala! Od silne nepravde i tuge koja ga je pritiskala, ispočetka je polako gubio glas, da bi kasnije potpuno prestao da govori, a zatim više nije mogao ništa da jede što je pruzrokovalo smrt...

Eto, to je tužna sudbina vogošćanske porodice Nović.

Čarlijeva majka Zora zadnjih jedanaest godina živi kod kćerke u Kanadi. Nebojša je sahranjen prvo na Koševu, bez pravoslavnih obilježja, a posle rata i kad je njegov otac Trifko umro od tuge za njim, prenešeni su njegovi ostaci i dostojanstveno je sahranjen pored svog oca u mjestu gdje je Trifko rođen. Nović Trifko i Nebojša sahranjeni su u porodicno groblje gdje su sahranjena i Trifkova braca u mjestu Donji Detlak, Derventa.

Vjećni vam spokoj i laka crna zemlja!




Idi na stranu - |listaj dalje|