fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_1992 - 91917 - 25.12.2014 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (10)

Maj 1992 godine (1. dio)


Već početkom 1992. godine se vidjelo da je rat u Bosni neizbježan. Srbi su se organizovali za odbranu svoje imovine, držeći straže po svojim selima. Uprkos tome muslimanski političari su vjerovali da su nadmoćniji pa su gurali muslimanski narod u neizbježan oružani sukob.

Odrastao sam u porodici u kojoj je moj otac, kao glava porodice, zastupao komunističku tezu da treba vjerovati u čovjeka, pa sam i sam bio takav. Nisam bio religiozna, pa sam prelazeći te granice zbog svoje velike ljubavi, još daleke 1985. godine stupio u mješoviti brak. Ipak, poštovao sam vjernike i računao da svaki pravi vjernik bojeći se Boga, neće napraviti nešto što se Bogu neće svidjeti, tako da sam bio duboko uvjeren da su vijernici dobri ljudi. Međutim, 1992. godine su se mnogi nevjernici su se okrenuli vjeri, ušli u vjerske zajednice i svojom pokvarenošću uništili vjerničku tezu da Bog sve vidi!

Kako sam predosjećao da je rat neizbježan, u glavi mi se motala misao kome se prikloniti u ovom ratu, jer sam bio svjestan da je neutralnonost pogubna za mene i moju porodicu. Poslao sam svoju ženu i sina u Suboticu, gdje ih je moj brat odvezao sa autom, zajedno sa svojom porodicom.

Rat je bio na pomolu, pa sam morao da donesem brzu odluku! Od dva zla, morao sam da izaberem manje i tako sam po prirodnom određenju, kao Srbin, odlučio da se priklonim srpskom narodu i srpskoj vojsci. U to vrijeme nije bila još raspisana mobilizacija pa sam potražio jedinicu koja mi je po lokaciji najviše odgovarala. Bila je to jedinica u kojoj je komandir bio Brenjo, a njegov zamjenik pokojni Tomo Milović. Njena komanda je bila u hotelu "Biokovo". Tu sam završio i zbog toga što sam imao jako puno povjerenja u Brenju, koji je nekada bio i politički angažovan.

U početku sam u noćne straže išao kod Sportskog centra i Upijevog restorana, koga su popularno zvali "Pivnica". To se nalazila nekakva dogovorena linija razgraničenja srpske i muslimanske opštine Vogošća. U toj jedinici je bilo i onih su živjeli u Omladinskoj ulici. Stražarili smo svaku noć okrećući svoje puške u pravcu svojih stanova, a nakon toga smo odlazili kući, skidajući vojničku opremu i ostavljajući puške u prostorijama komande čete. Danju bismo se vraćali na spavanje u svoje stanove, praktično u ruke našem neprijatelju. Za mene je ovo bila suluda deja, pa sam odlučio da se preselim kod svoga oca u ulici PVFO. Kod njega sam se osjećao mnogo sigurnije, iako je u njegovoj zgradi bilo dosta nesrpskog stanovništvo.

Vremenom sve više shvatao da sam uradio pravu stvar i izabrao pravu stranu.

Približavao se Prvi maj, praznik rada, pa je i majka otišla u Suboticu da obiđe unučad. Pokušao sam da i tatu ubjedim da i on pođe sa njom, ali je on rekao:

  • "Razumijem ja tebe, znam ja šta znači razdvojenost od svojih najmilijih! Idi ti sine, a ja ću ostati ovdje, to je moja dužnost i obaveza prema ovoj državi koja mi je puno toga lijepog dala u toku ovog mog života!".

    Zamolio sam ga da bar ode za praznike, pa da se onda ponovo vrati, ali on se odlučno usprotivio svakom mom ubjeđivanju. Nadao sam se, da ukoliko otac ode na put, da će ga tamo ubjediti da se više ne vraća nazad. Muđutim sve je bilo uzalud! On nikako nije popuštao. Bio je okorjeli komunista, borio se i srcem i dušom za spas Jugoslavije.

    U tim prazničnim danima, dosta vremena smo provodili zajedno, ne računajući moje djetinstvo, više nego ikada u ostatku mog života. Kao da sam tada slutio da ćemo se veoma brzo razići i to zauvjek! Pričao mi je o svemu i svačemu i pokušavao da mi prenese neka svoja teška iskustva iz prošlog rata, a ja sam ga slušao i upijao svaku njegovu priču! U razgovoru sa ocem shvatio sam da je ponosan na mene što sam uzeo pušku da branim srpski narod u zla koje se nadvilo nad njim. Sjećam se kada mi je rekao:

  • "Sine, bojao sam se da ćeš nas ti izdati, a evo izdade nas tvoj brat!"

    Ovo je moj otac rekao jer mi je brat sa porodicom otišao za Suboticu i to je on smatrao izdajom, pa je tako čak i na svog sina gledao! Inače, mom bratu ovo nikada nisam preneo da ga ne bi povrijedio.

    Tog kobnog maja, svašta se dešavalo u Vogošći, pa je jedan dan nestalo struje. Kako struja nije dolazila nekoliko dana, sada se više ne sjećam razloga za to, ali je Blagovac tih dana bio granatiran od strane muslimanske armije pa je sasvim moguće da je bio pogođen neki dalekovod i tako presječen njen dovod u naselje. Dani su prolazili a struja nikako da dođe.

    U stanu u Omladinskoj ulici sam u frižideru imao dosta mesa, koje smo punac i ja pripremili za ne daj Bože "ako rat potraje", ne računajući da bi se meso moglo i pokvariti ukoliko ne bude nestašica struje. Požalio sam se tati i on mi je rekao da donesem svo meso pa ćemo ga ispeći i potopiti u mast, i tako ga sačuvati za duži vremenski period. Kako niko nije imao struje u Vogošći, komšije koji su imali šporete na drva i ugalj su iznijel svoje šporete pred ulaze zgrada, kako bi svi mogli da ih koristimo. Iako je bila nacionalna netrpeljivost, velika komšijska solidarnost nije izostala. Svi su zajednički koristili šporete i prinosili drva i ugalj za loženje. U jednom danu svi su zajednički bez obzira na vjersku pripadnost uspjeli da konzerviraju svoje namirnice. Bili smo ponosni na bratstvo i jedinstvo koje smno pokazali tom prilikom.

    Iako je sve izgledalo da se međusobno poštujemo, uglavnom muslimansko stanovništvo se, neki iz straha, a neki zbog političkog opredeljenja, polako osipalo i napuštalo teritoriju pod srpskom kontrolom. Jedan mali broj nesrpskog stanovništva nije otišao vjerujući u komšijski suživot. U ulazu od mog oca je u to vjerovao je živio i vjerovao u suživot Hastor Haris, dječak tek nešto više od osamnaest godina starosti. Momak je živio sam u stanu njegovog strica koji je u to vrijeme bio na specijalizaciji u Njemačkoj, a bratića ostavio da mu čuva stan i odatle ide u školu u SŠC "Đuro Pucar-Stari", koji se nalazio preko puta te zgrade. Od Harisa sam bio 15-ak godina striji ali smo se intezivno družili u tom teškom periodu. Haris je poticao iz bogatije porodice pa je u stanu imao kompjuter koji je bio pojam za mnoge stanovnike Vogošće. Na njemu smo se igrali do iznemoglosti, trošeći svo naše slobodno vrijeme. U Harisu sam vidio veoma pametnog dječaka i bilo mi je jasno zašto se njegova familija odlučila da mu ukaže povjerenje da tako mlad živi sam u tom stanu.

    Jednog dana se pročulo da u SŠC ima puno Euro-blokova i keksa koji je bio namjenjen kao užina za učenike te škole. Djeca k'o dijeca, odmah su se dosjetila da odu u školu i pokupe te slatkiše. Među njima je otišao i Haris. Međutim, on od toga nije imao nikakvu korist. Sva roba koju su iznijeli završila je kod Ivanović Miroslava - Mikija.

    Za ovu pljačku su čuli ljudi kojima se nije moglo vjerovati, a među njima je i jedan koji je bio bliža Mikijeva rodbina.

    Upravo taj što je bio rodbina uhapsio je Harisa zbog provale i pljačke škole. Čuo sam za to i meni je bilo sumnjivo da Mikija niko nije privio, iako je on jedini znao i bio kolovođa te pljačke jer je njegova majka znala da tamo imaju ti slatkiši, Miki je organizovao pljačku i jedini ima koristi od toga.

    Taj dan je bilo mirno i zbog toga sam cijeli dan bio pred zgradom, čekajući da se Haris pojavi. Negdje u popodnevnim satima Mikijev rođak, Predrag sa puškom na gotovs tjerao je Harisa ispred sebe gurajućiu ga i udarajući vrhom čizme po cjevanicama. U tom momentu su mi se upalile lampice i shvatio sam da je to sve bila namještaljka da bi se imao razlog za pretres Harisovog stana. To me je jako naljutilo i stao sam pred tog čovjeka i ljutito ga upitao zašto udara to dijete. On mi je kratko odgovorio da je opljačko Srednju školu i da mu idu pretresti stan. Rekao sam mu da on nije policajac I da ga više ne udara i da ću ja kao svjedok poći sa njima u pretres. On mi je odogovorio da sa tim nemam ništa, ali sam insisitoirao i on je shvatio da se ja ne šalim. Iako je bio poprilično u pijanom stanju, uspio je da se kontroliše da ne ispadne naša velika rasprava oko toga.

    Dok smo išli prema ulazu rekao sam mu da neću dozuvoliti da uzme bilo šta iz tog stana što nije ukradenu u školi. Na licu mu se vidjelo nezadovoljstvo, ali se nije usprotivio.

    U toku pretresa, zavirivao je u svako mjesto u koje bi se nešto moglo sakriti. Na jednoj polici je vidio puno flašu viskija. Pokušao je da ga uzme ali sam mu odmah rekao da mu neću dozvoliti da to ponese sa sobom. Pošto u stanu nije pronašao ništa za šta je Haris bio okrivljen, izašli smo iz zgrade. Ja sam mu tu rekao da sada može da ide kod svog Mikija i da će tamo naćI sve što traži. Bilo mu je jasno da znam kakav je plan skovao i bez rijeći se udaljio.

    U tom momentu sam ugledao Boru Radića kako sjedi u svom audiiju ispred zgrade na ulici. Pošto sam dobro poznavao Boru, prišao sam autu i on je otvorio suvozačev prozor. Rekao sam mu šta se ovde sve dešavalo, pošto je Predrag bio pripadnik njegove jedinice, zamolio sam ga da mu oštro zaprijeti da to više ne čini. Rekao sam mu da ako još jednom dođe u moju zgradi da vrši teror da ću se ja lično obračunati sa njim. Boro mi je odgovorio da ne brinem, da će on sa njim razgovarati u vezi toga i da se to više neće to ponoviti.

    Haris je ostao kod kuće i više ga niko nije dirao. Izgledalo je sve kao da se dobro završilo! Međutim, nakon toga tek su nastale prave provokacije. U nekoliko navrata Mikijev otac, Marinko Ivanović, je u pijanom stanju prijetio komšijama sa puškom, pucajući i galameći oko zgrade, vičućI: "Ubiću ja ove ustaše ovde". Tada nisam sumnjao da je to upućeno meni, jer je u ulazu još uvjek bilo nesrpskog stanovništva, pa mi je bilo logično da misli na njih. Vrijeme je pokazivalo da je taj "ustaša" kojeg Marinko pominjao, ustvari bio ja.

    Ubrzo nakon toga sam otišao kao dobrovoljac da branim mještane na brdo Žuč, jer je prijetila opasnost da ga napadnu muslimani sa Kobilje Glave, koji su već uspjeli da zarobe I zvjerski pobiju sve vojno sposobne stanovnike iz sela Grahovište.

    Nakon mog sedmodnevnog boravka na Žući, maoja majka se vratila iz Subotice. Bio sam presretan što ponovo vidim svoju majku. Sve je bilo lijepo i majka mi je prepričavala dožuvljaje iz Subotice, prićajući mi o mom sinu i njegovim vragolijama.

    ...nastaviće se...




  • Idi na stranu - |listaj dalje|