fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 91837 - 16.12.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

Poglavlje VIII -(1), Tomas, nastavak (1)


Nekad, u vrijeme stalnih borbi, čestih mobilizacija i rijetkih odmora, kasno po noći pođoh u Čevljanoviće da ponovo vratim na liniju vojsku koja je toga dana otišla na (planirani) dvodnevni odmor. Idući od kuće do kuće tražio sam ljudstvo, od kojih su neki naprečac kao u zemlju propali, neki ne htjedoše ni vrata otvoriti, neki imadoše jake i neoborive izgovore, poput zvanica u jevanđeoskoj priči o svadbi careva sina, a neki jednostavno ni po koju cijenu ne htjedoše ići na liniju.

Jedini Tomas samo reče da ga pričekam dok uzme opremu i zaista, već nakon minut- dva on se ukrca u kamion i, ispostavi se te noći, bijaše jedini "plijen" te propale noćne mobilizacije i jedini častan vojnik koji se odazva pozivu. Vozeći se tako, pored kafane "Zamak" ćutimo sva trojica, vozač kamiona, Tomas i ja i zurimo u beskorisni mrak kroz šoferšajbnu po kojoj rominja neka sitna rodna kišica, kad Tomas procijedi kroz nos:

  • "Kažem ja tebi, koga ufatiše toga i jebaše."

    Tomas je imao nesrećno i traumatično djetinjstvo koje je odredilo pravac njegovog bitisanja, tako da nije postao doktor nauka (naučnik, što je svakako mogao, s' obzirom na njegov intelektualni nivo i potencijal, mada je u sadašnjim vremenima ova titula devastirana, devalvirana i dezavuisana od strane brojnih polupismenih imalaca iste, tako da u suštini i uglavnom označava duplu nulu, karakternu i intelektualnu) nego to što jeste. Iz tog vremena mu je i nadimak Tomo "Srndać" koji mu nadjenuše obijesni "drugovi", koji je naslijedio od nesretnog oca, a neki "umjereniji" iz polusvijeta, koji sebe svrstava u totalno i dijametralno suprotnu percepciju u odnosu na Tomasa, na potpuno pogrešan način, zovu ga i "Srna". Obje varijante ovog nadimka Tomasu su podjednako mrske i ljuti se na svakoga ko se usudi ili koji je dovoljno bezobrazan da ga tim imenom zovne ili mu se obrati.

    Kao ilustrativan primjer mogu navesti jednu (ne)zgodu iz rata. Nešto je Tomasu zatrebalo tako da se je morao obratiti komandi bataljona (mislim, gorivo), što je činio ekstremno nerado. Nazove on tako centar veze i na najučtiviji način predstavlja se djevojci koja tu radi na centrali:

  • "Ovdje Tomislav Motika, zovem iz Čevljanovića i trebao bih razgovarati sa komandantom ili nekim iz komande ko je odgovoran za logistiku."

    Djevojka je zbunjena, u stvari ga je pobrkala sa jednim drugim Tomislavom Motikom, onim sa Krivajevića, jer u stvari ona i ne zna pravo ime Tomasovo. Kaže:

  • "O, to si ti Tomo, šta ćeš u Čevljanovićima, sigurno si ost'o bez goriva."

    Tomas je ukapirao da je ona promašila temu, objašnjava da on živi u Čevljanovićima, što ju je još više zbunilo (otkud Motika da živi u Čevljanovićima), ali tek kada je pomenuo da je on u stvari "Tomo s' Vile" njoj su se otvorili vidici, pa sa olakšanjem i bez razmišljanja viknu u slušalicu:

  • "Aaaaaa, Tomo Srna, pa što odma' ne kažeš, čovječe!?"

    Tomas je odmah prekinuo vezu i pješice, pod punim gasom i ljut do linije konvergencije krenuo ka komandi, udaljenoj nekih pet- šest kilometara uzbrdo. Nakon nekih sat vremena pješačenja upada on u prostorije centra veze kao tornado, sav zajapuren ali bez imalo smanjene huje koja ga je obuzela dok je telefonirao i sa vrata se izdere na začuđenu i preplašenu djevojku:

  • "Kome ti nadijevaš imena?"

    Da ne bješe prisutnih, ko zna šta je onako rastrojen mogao napraviti.

    Poslije rata Tomas je preselio u Mokro, u izbjeglički geto pompezno od utemeljitelja nazvan "Karađorđevo". Kao i u svim naseljima iste namjene, koja su zajedno činila "grad" sa najvećim parkom na svijetu (od Žljebova do Rogoja), Srpsko Sarajevo, tadašnja vlast ojađenim izbjeglicama dijelila je po parče livade a za infrastrukturu ostavili su svakom pojedincu da se snađe u skladu sa mogućnostima i maštovitošću. Tako su nicala naselja u totalnom haosu i nastao totalni urbicid od gomila besplnski sklepanih dezorjentisanih objekata, sa tek ponekim zalutalim objektom sa fasadom, vlasništvo nekog domaćina koji je u bescijenje dao imanje u ili oko Sarajeva ali toliko veliko da se mogla i dobra kuća sagraditi.

    Tu, u blatnjavom i urbicidisanom Karađorđevu, među natrpanim i mahom nedovršenim kućama, Tomas je podigao zdanje sebi po mjeri. Ponekad, kad mu dođe inspiracija, napravi kakav stroj za vrćenje ražnjeva (kapaciteta jedan do pet), za mljevenje krušaka ili za siječenje mesa sa ražnja ili popravi kakvu razdrndanu "dvojku", tek da ima za štogod u džepu.

    Nakon nekih petnaestak godina susretoh se sa uredno ošišanim, potkresane brade, čistim i okupanim Tomasom kraj crkve u Nišićima, za jednog od Petrovdana, u vrijeme naglog buđenja lokal-patriotizma koji je odnekud poput korozije probio kroz odseljeno domorodačko stanovništvo srpskog Weltanschauung-a. Tomas, sa viljuškastim ključem u ruci sjedi na nekoj drvenoj klupici neposredno uz prenapučen šator sa stolovima koji se prolamaju od jela i pića, kao u vrijeme svečanosti priređivanih u čast demona Bahusa, protkan muzikom i pjesmom o legendarnoj "gari".

    Svi koji su se posnalazili i zaimali po bijelom svijetu, koji su se nakon rata poupisivali u klasu onih za koje je kazano da će prije kamila proći kroz iglene uši nego oni u Carstvo nebesko, osjetili su potrebu da u toj crkvenoj avliji nahrane i napoje napaćene zemljake, makar o Petrovdanu, usput "diskretno" pokazavši dokle su dogurali. Za to je oštra konkurencija i samo odabrani dobiju to ekskluzivno pravo, koje dodjeluje sveštenički kor.

    Prilazeći mu provociram Tomasa:

  • "Evo Tomasa sa ključem, strogo 13-14."

    Zna Tomas šta mu govorim "između redova", samo progunđa:

  • "Ma nije to, posl'o mi gazda pivu pa ključem otvaram flašu."

    Zaista, tek tada primijećujem da je dolibaša (a po "kafanskom" pravilu i platiša) ravničarski biznismen i etno- seljak porijeklom iz naših krajeva koji je istjerao "lava" iz sopstvenog izvornog imena. Pitam Tomasa zašto ne sjedne pod šator, kao i ostali, on samo odmahuje rukom i poteže iz flaše sa nacrtanom glavom jelena rogonje. Znam, između redova, kao da želi reći da su se u međuvremenu "baš ono" namnožili šiljci i šijaci.





  • Idi na stranu - |listaj dalje|