fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 91811 - 14.12.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

Poglavlje VIII (1), Tomas


Tomas je vanserijski lik koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. On pripada generaciji rođenih 1954. godine, a poznat je po specifičnom autfitu i retro-retro-imidžu, koji su dijametralno nesrazmjerni njegovom habitusu, zbog antagonizma prema češlju i makazama kao i odnosom "na vi" sa vodom i sapunom.

Nekako mi je oduvijek bio interesantan ali nikako nisam uspijevao da mu se približim, on je ljude posmatrao površno i polunezainteresovano, iz nekog svog poluzatvorenog svijeta kroz poluzatvorene (ili poluotvorene) sive, jedva primijetne oči i preko orlovskog nosa, kroz koji i priča (gotovo ne otvarajući usta), kroz gustu dlakavu masu nerazdvojive cjeline od sjedinjenih i spletenih brkova, brade, obrva i kose.

Tomas se rodio upravo ovde, kojih dvjestotinjak metara od ove školske zgrade, u Kazidolima kao Tomislav Motika, mada je on kod svih koji ga znaju nekako neraskidivo vezan za objekat u kojem je živio a koji je u narodu poznat kao Ćorovića vila (ovo vila se izgovara kao kod izgovora imena Čengić-vila, ne kao u Aston Vila) a koji je u naše doba bio prepoznatljiv po Tomasu. Ova "vila" u kojoj je živio Tomas bila je jedna ruina u, što bi rekli građevinci, indiferentnom stanju i izgledala je kao da će se svakog časa urušiti ali i kao da čeka neki povoljniji trenutak i neki dodatni impuls sile da to i učini.

Ćorovića vila nekada u svoje vrijeme je bila elitno zdanje u čitavom kraju, izgrađena nedaleko od Srednjeg, uz prugu uskotračnog kolosjeka (760 mm, tzv. bosanska širina kolosjeka) Semizovac- Čevljanovići koju je gradila Austro-Ugarska zbog eksploatisanja prirodnog bogatstva ovoga kraja, prvenstveno šume i rude mangana (rudnik mangana Čevljanovići otvoren je 1880. godine, neposredno nakon što je 1878. godine, poslije neuspješnog otpora koji su organizovali Vehbija Šemsekadić i Hadži Lojo, austrijska vojska od 300. 000 vojnika pod komandom Josipa Filipovića okupirala Bosnu i Hercegovinu).

Vila je građena iza Velikog rata i pripadala je kapitalisti Ćoroviću, eksploatatoru i koncesionaru na sva prirodna bogatstva u državnom vlasništvu našega kraja u doba vladavine Karađorđevića, koji je bio i vlasnik pilane u Srednjem u to doba. Često prepričavan je događaj vezan za gazdu Ćorovića, koji se zbio kod crkve u Nišićima, 1920. godine.

Naime, crkva tada nije imala zvono i na tradicionalnom Petrovdanskom vašaru organizovana je licitacija za prikupljanje sredstava kako bi zvono bilo nabavljeno u livnici u Beogradu. Po principu "ko nudi više" biran je kum zvona. U finalnoj rundi takmičenja, u klinču "jedan na jedan", ostali su gazda Ćorović (do tada nepoznat lik na Nišićima) i jedan seoski domaćin iz Nišića, riješen "protiv bodila praćati se" ali vođen principom "seljačke politike" u nakani da se u pogodnom trenutku povuče i tako gazdu istrese a sebi podigne "naam" tj. rejting u očima seljaka, narodski u tom kraju rečeno "da razdre mačku".

Gazda ga je, naravno, odmah snimio, ali je riješio i da se našali sa svojim konkurentom. Kobajagi se gonio sa njim do cifre koja je prešla i vrijednost crkve a kamoli zvona a onda ga u posljednjem trenutku preduhitrio i, na opšte zaprepaštenje, pružio ruku ovom našem Nišićaninu pa kazao:

  • "Ja više ponuditi ne mogu, čestitam domaćine, nek' ti je sretno kumstvo!"

    Nišićki domaćin je davno bio prevazišao sopstvene mogućnosti tako da mu je preostalo jedino da se pokunji i u zemlju propadne. "Poraženi" Ćorović je kasnije isfinansirao kompletne aktivnosti oko nabavke zvona a za potomke i srodnike njegovog rivala ostalo je da se generacijama lijepi posprdno umovanje naroda da su oni ipak mogli isfinansirati zvečak ako već nisu mogli kompletno zvono.

    Ovo zvono kasnije je podijelilo "zlu sudbinu kletu" sa narodom Nišićke parohije i u februaru 1996. godine odnešeno u izbjeglištvo u Sokolac. Tu je na livadi ispred crkve sokolačke preležalo do obnove u međuvremenu spaljene crkve u Nišićima. Vraćeno je na svoje mjesto deset godina po egzodusu da uglavnom šuti i čeka neizvjesne godine koje dolaze i narod koji sluša neka druga zvona u bližim ili daljim krajevima i koji se u dogledno vrijeme vratiti neće da sluša zvono u svome zavičaju i svojoj crkvi, tako da se njegov zvuk u 364 dana godišnje uglavnom ne čuje (osim o Petrovdanu, kad stignu nostalgičari i dijasporičari, popovi i mirjani, a i tada nekako stidljivo, kao da ječi).

    Ćorovića vila o koju uporno i permanentno vrijeme je trošilo svoj neumorni zub bila je Tomasova baza, tu je on stalno nešto majstorisao. U dvorištu je bila žežnica za proizvodnju ćumura a unutar gabarita vile Tomas je dugo zidao neki objekat, valjda novu kuću, ali nikada obrisi ovog objekta nisu izašli na svjetlost dana.

    U školskim danima Tomas je hodao tankom crnom linijom koja razdvaja genijalca i njegov negativ u crno-bijeloj tehnici. Briljantan matematičar, logikom baratao besprijekorno, sa lakoćom rješavao razne zvrčke, cake i zavrzlame, limese i algoritme. Ipak, nekad i negdje skrenuo je u neki svoj svijet, tihi buntovnik protiv svega i svih pravila, iz svog utvrđenja smješkao se svijetu koji je jurio i juri ka svom kraju i bezdanu, čitajući redove a čitajući više između redova, gdje su mnogo bitnije stvari "zapisane", kako mi reče tada na straži u njegovim rodnim Kazidolima.

    Stekao sam tada utisak da nema teme koju Tomas ne može apsolvirati, dovoljno je započeti a on sam nastavlja. O Vasku da Gami, Bermudskom trouglu, sunčevim pjegama (pjegi vodilji i pjegi pratilji), raketama "fau 1" i "fau 2", stvarnom identitetu Tita i naravno, tamo gdje je najjači: motorima automobila na razna pogonska goriva.

    Pitam ga da mi objasni različite pojmove, pa i npr. kako se najlakše otvaraju brave. Kaže da to nije nikakva mudrost. Ako je u pitanju obična brava onda je najčešće dovoljna "šnala". One na vanjskim vratima sa cilindrom su nešto komplikovanije. Ako je u pitanju "elzet" brava, onda je problem rješiv lako ako imamo osam različitih "elzet" ključeva, jedan će svakako odgovarati. Ako ne, onda se cilindar polomi viljuškastim ključem 13-14, dijelovi isčiste šrafcigerom a onda montira sopstveni cilindar koji se otključa svojim ključem.

    Tomas nudi opkladu da će istjerati svoga jamesa uz piklić pred kafanom. Piklić je "kao uz nos", sa asfaltirane ulice na parking, nekih sedamdesetak stepeni nagiba i dvadesetak metara visinske razlike, uz to je zima i uz to je snijeg prekrio padinu. Neki su prihvatili ponudu uz veliku dozu omalovažavanja ali Timas je samouvjereno i bez velike muke ali u velikom stilu istjerao svoju skalameriju pred kafanu.

    Tomas je ekspert da od dijelova motornih vozila skrpi vozilo, koje najčešće predstavlja neki hibrid, koji ne liči ni na jedno ali on ga koristi u svrhe krajnje namjene- prevoza. Sjećam se neke skalamerije za koju je tvrdio da je to američki "đems", vojno vozilo koje je on sa otpada na Stupu prebacio u dijelovima i sastavio na Vili. U Srednjem, kod Šipovčeve kafane parkira se Tomas a okupljeni započinu sa posprdnim komentarima na račun Tomasa i njegove vozilice.

    Kasnije, u ratu, Tomas je osmislio i napravio specijalizovano "ratno" prevozno sredstvo, koje je on zvao "bagi" a koje je bilo u stvari neka "buba" bez školjke, samo pod na točkovima na kojem je montirao motor, dva sjedišta, upravljački sistem , mjenjač i zavario postolje na koje je postavio puškomitraljez "zbrojovka brno" iz II svjetskog rata, koje je sam osmislio, tako da se moglo (bar teoretski) istovremeno voziti lijevom a pucati desnom (valjda u slučaju nailaska na zasjedu, samo što nije bilo nikakve fizičke zaštite od napadača), a sve je to ličilo na "leteći" ćilim koji se kreće dvadesetak centimetara od tla.

    Ovo Tomasovo vozilo bilo je gotovo neprestalno u pokretu, pa je tako jednom snimljen na Palama i bio "višnja na havani" prije odjavne špice dnevnika koji je uređivao pokojni Risto Đogo. Najslikovitiji naziv za ovaj "izum" dao je Mladen Savić (ne visoki mršavi već mali debeli) nazvavši ga "zubaća". A meni je kao jedan od najsmješnijih ratnih prizora ostao onaj kad Tomas u šinjelu, sa ful- imidžom i sa punom ratnom spremom vozi "zubaću" pod punim gasom, nekih osamdesetak km/sat, a pored njega na suvozačevom sjedištu pokojni Aćim V. Pejić, onako dugonog i jedva uguran u "kokpit" sa krajnjim naporom uspijeva da ostane u sjedištu.

    Pričao mi u vrijeme tog stražarenja Tomas da je jedina prava slava koju svi Srbi treba da slave Vidovdan, i da će on isključivo to da slavi. Kažem mu da ne postoji niti je ikada postojao sveti Vid, da je i sam knez Lazar slavio svetog proroka Amosa, čiji praznik pada toga datuma, a koji je bio Jevrejin a ne Srbin, da je pojam "Vidovdan" pjesnička akrobacija deseteračkog postkosovskog opusa i proizvod srpske mitologije. Zna on to, ali smatra da slaviti treba Lazara i junake kosovske koji toga dana postradaše za srpstvo i vjeru. Zaista, tokom rata Tomas je slavio Vidovdan, dok je živio u Čevljanovićima kao izbjeglica sa Vile.

    Nekad u doba "špice" rata, u ljeto '94. kad sam bio u komandi bataljona, nađoh Tomasa u Perišića gaju (kod Zubeta) kako izvan bajte spava u gvozdenom krevetu. Pitam ga zašto nije u bajti, kaže da su ga istjerali Šiljci i Šijaci, ne žele biti sa njim zajedno u istoj prostoriji . On ne pridaje značaja tome, navikao je da drugi morališu i šilje neku stvar na njemu. Kasnije je sebi napravio samostalno novu bajtu po mjeri, u kojoj je boravio kao slobodni strijelac ali najredovniji na liniji do posljednjeg dana.

    Nastavak slijedi, akobogda.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|