fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 91803 - 12.12.2014 : Boris Sirob Srbija - best (13)

Zlatni brijeg


Tog, sada već davnog decemarskog dana, ratne '95. godine, sudbina mi je dodjelila još jedan važan zadatak! Rat je već bio gotov. Umjesto njega, na leđima smo nosili ukus gorčine Dejtona i iščekivanja šta će se nakon toga desiti.

Probudilo me je Sunce koje se probijalo kroz prozor moje sobe, koga je mraz išarao poput nekog vrhunskog gravera. Svjetlost, koja je prolazila kroz tako zamrznuto staklo, bila je nekako nestvarna i čudnovata. Zapitah se da li je to neki znak? Da sam kojim slučajem američki Indijanac, pomislio bih: "Kakav dan za umiranje!". Međutim, jednostavno opsovah sudbinu zbog koje su svi ovi naši junaci ginuli, upravo u ono vrijeme dok su dani bili ovakvi.

Napolju se bjelio predivan, smrznuti snijeg, koji se zadovoljno kupao na Suncu. Kada izađoh vani, zastade mi dah od prizora koji ugledah odmah tu ispred sebe. Sve je izgledalo kao u nekom lošem filmu. Ispred mene je stajao BOV, upravo onaj koji smo koristili samo u važnim zadacima a najčešće kada je trebalo izvući nekog ranjenog ili poginulog borca a da za to drugog načina nije bilo.

Zadatak jeste bio važan, ali začudih se zašto na njega idemo baš u tom BOV-u? Ipak, smirih se malo kada od vozača saznadoh da sem tog BOV-a na raspolaganju nismo imali ni jedno drugo vozilo.

I tako, krenusmo na posljednje jahanje na ovoj čudnoj skalameriji, koja je naprosto plovila kroz prhki snijeg. Kada stigosmo do onog, meni dobro poznatog, prizora dan mi postade nekako svjetliji i ljepši.

Prođoh kroz vrata moga spasenja. Koliko puta me je iza njih čekala moja utjeha kada mi je u životu bilo najteže. Ovaj put je samo klimnula glavom, u znak da krenem za njom. Razmaknula je zavjese na prozoru. Sunce je obasjalo prizor za koji su me vezivala najljepša sjećanja iz mog djetinjstva. Ispred mene je stajao, prekriven zlatnim klasjem, okrugao brijeg pravilnog oblika. Potrčah da pogledam sve ono što se nalazilo na njemu. Prvo preskočih tri ograde koje su ga okruživale, koje bijehu pravljene rukom pravog znalca, onog koji ih je godinama uređivao kako bi ih na kraju doveo do savršenstva.

Počeh se penjati uz blagu padinu. Naiđoh na isprepletano klasje pšenice koja se, iz tri uska kraka poluokružnog oblika, sastajalo u jednu širu traku koja se penjala na sami vrh brijega, a zatim nastavljajući dalje niz padinu sa druge strane gdje se isto tako i završavala. Negdje na vrhu, presjecala se sa drugom, istom takvom trakom, sa kojom je na površini brijega formirala predivan oblik krsta.

Ispred mene je proletjelo jato malih ptica, a odmah za njima i jato golubova, koje se uzdizalo iz klasja koje je formiralo oblik cirilicnog slova S. Na brijegu ih bijaše četiri i svako je imalo svoje jato Blistavih golubova.

Malo dalje naiđoh na tor, u kojem su u gomili stajale kao snijeg bjele ovce rumenih obraza, zbijajući se jedna uz drugu, pokušavajući da upiju ono malo zlatne svjetlosti oko sebe.

Žurio sam ka drugoj strani, odmah ispod vrha. Tamo me je čekao moj omiljeni lik, moj stric, domaćin ovog prelijepog brežuljka. Nisam mogao da iščekam da vidim da li će biti onakav kavog sam ga obično zaticao na ovom brežuljku. Ovih nekoliko ratnih godina ga nisam posjećivao jer za to nisam imao prilike.

Domaćin je bio upravo onakav kakvog ga oduvjek pamtim. Sjedio je leđima naslonjen na bure rakije, lica uzdignutog prema Suncu, sa nakrivljenom kapom na glavi, uživjući pri tom u prizoru koji se prostirao ispred njega. Priđoh mu, naslonih ruku na njegovo rame, sjedoh pored njega da zatvorenih očiju zajedno sa njim uživam u ovom bogastvu.

U javu me vrati majčin blagi glas.

  • "Vrijeme je!"

    Majka uze krajeve bjelog prekrivača, ručno vezenog upravo za ovu namjenu, a zatim umota zlatni brijeg, podignu ga uvis, a zatim pruži prema meni i mojim saputnicim, pri tome govoreći:

  • "Srećna vam slava junaci!"

    U glas uzvratismo, baš kao da smo se dogovarali:

  • "Bog da im dušu prosti!"

    Možda to rekosmo zbog toga što smo stalno mislili na njih, a možda i zbog toga što se baš i nismo osjećali junacima. Istinski junaci su ležali prekriveni zemljom na bregovima sličnim ovom. Ovo je bila njihova slava, slava Nemanjića - sveti apostol Andrej.

    Majka klimnu gavom u znak pozdrava. Nažalost, bio je to poslednji put da je za Ilijašku brigadu pripremala ovaj zlatni brijeg, slavski kolač koji smo mi kasnije nosili sa sobom u Komandu.

    Kroz glavu mi prođe misao da možda neće biti još mnogo prilika da vidim ovaj moj dom i kuću svoga strica preko puta. Zabolje me ta pomisao, da ćemo uskoro možda zauvjek napustiti ovaj predivni kraj!

    Mog strica već odavno nije bilo. Poginuo je junački u vihoru ovoga rata, koji se upravo završavao. Svratih do njegove kuće da bar još jednom u u sjećanjima prošetam po tom, meni zauvjek svetom mjestu, po brijegu na kojem smo za našu krsnu slavu ili Božić uvijek zajedno pekli zaoblice. Stric je volio da ustane rano, još prije svitanja, da naloži veliku vatru u obliku plasta kako meni ne bi bilo hladno kada dođem do njega. Njegova kapa bi bila već nakrivo, što je ujedno značilo da je već stukao polovinu boce.

    Zastadoh iznad tog brežuljka, zatvorih oči i - ugledah strica. Ovaj put uopšte nije imao kape na glavi! Stajao je iznad ugašenog ognjšta, u jednoj ruci je držao kandilo a u drugoj slavsku ikonu. Gledao je u mene, po prvi put je on od mene tražio savjet. Činilo mi se kao da me pita:

  • "Šta da radimo sa ovim?"
  • "Ne znam amidža, ne znam da li je prekadnja ili panajija! Ali te molim šta god da je, može li još jednom!"

    Stric zaškripa zubima, a potom nakrivi kapu koju nije imao na glavi. Usne mi se razvukose u osmjeh, klimnu glavom i okrenu se od mene, a ja začuh:

  • "POVILA SE POVILAAAAAAAAAA, VITA GRANAAAAA..."

    Dođosmo do komande, a odatle krenusmo do prostorije u kojoj smo trebali da proslavim posljednju krsnu slavu naše jedinice. Ono što začuh iznutra natjera mi suze na oči, a u ustima mi se stvori još veća gorčina. Svi smo slutili da nas čeka selidba. Pitao sam se da li ću ikada više čuti ono je upravo dopriralo do mojih ušiju.

  • POVILA SE POVILAAAA, VITA GRANA, JELOVAAAAAA.
  • POVILA SE POVILA , CIJELA SUMA BOROVAAAAAAA.
  • POVILA SE POVILA , I GORA ROMANIJAAAAAAAAAA.
  • POVILA SE , POVILAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA.


    Srećna vam krsana slava moji Nemanjići, Bog da vam dušu prosti i neka vam je vječna slava!

    Boris




  • Idi na stranu - |listaj dalje|