fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

komentari - 91339 - 08.10.2014 : Stari Blizo - best (2)

Vjerovanja i olajavanja (1)


Zbog zdravstvenih problema u porodici, nisam stigao ranije da se javim i da odgovorim mom "novom krštenom kumu" i njegovim "prikumcima", koji mi tako bezdušno nadjenuše novo ime i uputiše uvredljive riječi. Ali, kako kažu naši stari, nikad nije kasno za odgovor.

Prije nego počnem sa odgovorom "kumu i prikumcima", evo jednog kratkog isječka istinite priče iz mog "Putopisa" o meni, obavljenog po "starom" Radnom (ne Rodnom) zavičaju, koja se podudara sa autorom broj 91205.

"Nakon našeg dogovora o odlasku i boravku u Rodnom kraju i zavičaju moje supruge (Sarajevski kanton), locirali smo se kod njene sestre, moje svastike, gdje ćemo provesti vrijeme našeg boravka. Dva tri dana nakon odmra od puta, supruga i ja odlučismo da idemo na groblje gdje nam je sahranjen sin.

Za odlazak na to grblje mora se koristiti javni autobuski prevoz. Ali nama se tom prilikom ponudi jedan naš prijatelj da nas on vozi. Kada smo stigli do groblja i grobnice, bili smo iznenađeni izgledom spomenika na grobu našeg sina. Spomenik od bijelog mermera iz rudnika mermera "Venčac" ispod Bukulje kod Aranđelovca, bio je takav kao da su ga djeca četkom išarala crnom bojom. Takav spomenik moja supruga nije mogla da gleda, pa je počela plakati i tražila je od mene da se mora napraviti drugi spomenik. Stupili smo u kontakt putem telefona sa kamenorescem Zoranom.

Kako u to vrijeme Zoran nije bio u svom mjestu, on nam je obećao da će nas nazvati kad se vrati s puta. Mi se vratismo nazad na našu lokaciju. Nakon par dana, nazvao nas je Zoran i rekao da će biti na groblju u sledeću subotu u zakazane nam sate.

Sad moramo ponovo na groblje, ali prvo moramo autobusom do Vogošće, da sačekamo autobus koji ide iz Sarajeva direktno za Srebrenicu. To je manji autobus sa oko 30-tak sjedišta. Stigosmo u Vogošću, gdje je usputno stajalište, gdje se zaustavljaju autobusi koji idu prema sjeveru, u pravcu Tuzle, Vareša, Ilijaša i drugih mjesta. Nekad je tu bio i kiosk od pokojnog "Božura". Tu na stanici ima dosta putnika, više starijih nego mlađih. Ima priličan broj i pasa lutalica, koji se motaju između nas putnika. Putnici očekujući svoje autobuse, sve se propinju da vide, da li je njihov, jer se stvorila kolona raznovrsnih vozila zbog semafora. Pored postojećeg novoizgrađenog objekta, nalazi se i jedna klupa na kojoj sjede dvoje starijih, muškarac i žena. Bijaše jedno mjesto na klupi prazno, pa supruga ode i sjede porad njih. Čekajući autobus iz Sarajeva, sa jednom malo većom ručnom torbom, cekerom u ruci, hodam i gledam pse kako se motaju između nas putnika. Povremeno zalaju tako da se ništa ne čuje čak ni kad auti prolaze. Šetam i prilazim mjestima gdje su nalijepljeni kojekakvi oglasi i smrtovnice koje i čitam. Ima ih i na subovima od ulične rasvjete. I dok čitam jedan oglas na stubu, o kolektivnom odlaženju i odvoženju zainteresovanih na more, priđe mi jedan mladić starosti, možda oko 20-tak ili manje godina. Više crn nego normalnog tena, prije bi se reklo da je romske pripadnosti, da je Rom.

Mislio sam da i on hoće da čita oglas, pa se ja pomjeri malo u stranu i mahinalno pogledah u njega. Tad mi se taj mladić obrati:

  • "Gospodine, dokle vi putujete?"

    Rekoh mu gdje putujem, ali ga upitah: "A dokle ti putuješ?"

  • "Ma ja sam hotijo da idem malo dolamo u Srebrenicu, jer mi dol amo živi majka, ali nejmam dovoljno para za kartu da je odem posjetiti. Majka mi živi sama jadna a treba joj pomoći, nemoše ništa da radi"

    Pa kako nemaš para a živiš ovde u gradu, pa od čega onda živiš, pitam ga?

  • "Ma radio sam ja goramo u autopraonici (pokazuje mi rukom u pravcu nekadašnje "Feridove mesare", gdje se stvarno nalazi jedna auto praonica), pa mi vlasnik dao otkaz, a primijo jednog koji je došo iz zatvora. Reko mi on, da mu je jeftinije da plaća tog radnika iz zatvora 250, nego meni 350 maraka, tako da sada ne radim niđe."

  • "Pa od čega sad živiš kad ne radiš i od čega ti majka živi u Srebrenici?"

  • "Majka živi ni od ćega, od bašće i poljoprivrede"

    Pa što se ne vratiš u Srebrenicu kad imaš imanje, sada je tamo načelnik opštine vaš Srebreničanin?

  • "Ma kaki vratiti dol amo njemu. Ma to je čojik bezobraznik i jedan najveći kradljivac i veliki lažljivac."

    Uz ovaj njegov odgovor, opsova mu još nešto nedolično. Gledam ga ali ne govorim ništa.

  • "On samo grabi sebi. Zato ja moram ići kod majke da joj pomognem, ali nejmam dovoljno para za autobus."

    Slušajući njegovu žalopojku i vjerujući toj njegovoj priči, nešto mi se sažali na njega, pa kriomice, da me supruga ne vidi, izvadim popišanih 10 maraka i dadoh mu. Misleći da on već ima nešto kako bi mogao platiti autobusku kartu (iako ne znam koliko košta karta do Srebrenice) i da ode vidjeti svoju majku. Jer majka je majka.

    Momak uze novčanicu strpa je u džep zahvali se i malo se udalji od mene. Pogledah u pravcu odakle treba da stigne autobus i vidim da se primiče semaforu koji je sada postao usko grlo na tom djelu puta od Sarajeva prema Semizovcu i dalje. Pokretom glave dadoh znak supruzi da ustane i da priđe meni. Autobus dođe i stade ulaznim vratima tačno ispred nas. Rekoh supruzi da uđe i zauzme mjesta dok ja platim vozne karte, koje vozač ručno mora da piše. Kad platih karte, dođoh do supruge i sjedoh. Sa sjedišta gledam kako koji od putnika ulazi, plaća kartu i zauzima jedno od svojih mjesta. Uđoše svi, ali mog sagovornika iz dol amo "nejma".

    Nisam čuo da je vozač bilo šta rekao u vezi viška putnika, jer je bilo još dva tri mjesta prazno. Čudno mi je to. Odmah sam shvatio da me je izradio, da me je za deset maraka koje mu dadoh, napravio od mane budalu. Pametan dečko. Nije mi za marke, ali kako me tako jeftino napravi glupog i budalastog i još me obalati.

    Ne govorim supruzi ništa i još joj nisam rekao o tom slučaju, jer bi mi rekla:

  • "Jebalo te deset marka, ko da ti je to neka para. To je dvije porcije ćevapa."

    Ali nije u pitanju taj novac već nastup neznanca i moje glupo vjerovanje, pa mi se naturi pitanje:

  • "Ko je taj mladić koji mi se tako lažno, jadno i žalosno predstavio, kao jedan veliki sirotan, bijednik?"

    Krenusmo ka odredištu i nakon par sati stigli smo i na groblje. Tamo nas je čekao Zoran. Rekosmo mu šta hoćemo i šta želimo.

  • "Nema nikakvih problema, samo vi meni recite koju vrstu i kakav spomenik želite. Evo možemo poći redom po groblju pa vi pogledajte spomenike koji vam se sviđaju. Pokazaću vam i one koje sam ja radio."

    Dosta porodica na tom grblju izmjenilo je spomenike svojim poginulim i umrlim.

    Hodajući po groblju, supruga pokaza na jedan spomenik, za koga kaže da bi takav željela, ali da se slova ne graviraju, urezuju u ploču kao kod već postojećeg spomenika.

  • "Nema nikakvih problema gospođo, imamo mi sada novu tehnologiju za slova, ali šta ćemo za fotografiju?" - pita Zoran?

  • "Pa može li ona sa postojećeg spomenika, upitah Zorana?"

  • "E, ne može. Morate imati fotografiju na papiru, pa da mi date da je ja pošaljem čovjeku u Šabac na izradu za spomenik."

    Nemamo sada ovde nikakve fotografije, govorim, a supruga reče da ona ima u putnoj torbi koja je ostala kod svastike.

  • "Nema problema sutra ću ti poslati e-mali od ovog čovjeka iz Šapca, pa možeš da pošalješ fotografiju njemu direktno preko meila, reče nam Zoran."

    Složismo se i na kraju se rastasmo. Mi se vratismo nazad. Samo što smo ušli u kuću, Zoran zove da mi pročita e-mail i kaže šta još treba da uradim.

    Po dolasku, supruga nađe fotografiju od pokojnog sina i ja sutradan ujutro na autobus i u Vogošću da preko pošte probam poslati fotografiju u Šabac. Znam da sam ranije slao jedan dokument sinu, pa sam mislio da i sada pošaljem. Na pošti udari na jednu mrzovoljnu radnicu i dobih odbijenicu. Izađem vani i stanem pet-šest koraka od ulaza u poštu, razmišljajući gdje ću da nađem nekog, kad su u Vogošći svi nepoznati, da bi poslao fotografiju. Tad mi se upališe lampice i sjetih se fotografa koji ima svoju radnju baš tu u blizini pošte. Tu, gdje se (čini mi se), nalazila prodavnica tekstilne robe gdje je nekad radila Bilja. Fotograf mi je jedne prilke radio neke fotografije od naših predaka, pa mi je tada rekao:

  • "Gospodine, sve što vam treba oko fotografija, kopiranja, plakata ili bilo čega iz ove branše, slobodno dođite kod mene. Ja ću vam sve uraditi. Ako mene ne bude u radnji, imaju moji sinovi i samo recite da ste razgovarali sa mnom."

    I ja se uputih u tu fotografsku radnju. U radnji dvoje mladih, momak i djevojka. Oboje lijepi, ali i vrlo učtivi.

  • "Dobar dan gospodine, izvolite šta ste trebali, rekoše mi oboje?"

  • "Dobar dan." - rekoh i ja njima. Rekoh šta mi treba, a momak mi reče da nema problema, ali da malo sačekam, jer sad radi jedan posao koji ne može prekinuti. Odmakoh se u stranu da sačekam. U radnju ulaze većinom mladi, tražeći da im se izrade određene vrste fotografija i fotokopiranje nekih dokumenata. Kad je momak završio sa predhodnim poslom, pozva me da mu dam fotografiju i da mu pobliže pojasnim šta hoću.

    Rekoh mu da trebam poslati fotografiju od sina na e-mail koji mu ja i pokazah, ali, rekoh i da je fotografija malo izblijedila, pa bi trebalo malo prilagoditi stvarnosti, ako se može. Momak uze fotos i stavi na svoje mašine-kompjuter da prilagodi boju lica. Kad je napravio nekoliko snimaka, pozva me da uđem u njihov prostor i da vidim fotografije. Odredismo zajedno jednu od nekoliko fotografija i on poče skeniranje. Dok on obavlja radnju, gledam kako su njih dvoje vrlo dobar tandem u obavljanju poslova. Dok momak radi na mašineriji, djevojka radi ostale poslove i sa mušterijama. Tada kao po običaju, ja priupitah njih:

  • "Izvinite, šta ste vas dvoje u srodstvu?" Jer vidim da djevojka u nedostatku posla priđe momku i nasloni se nanjegovo rame.

    Nasta blagi osmijeh na licu i zagledanje jedno u drugo, ali djevojka reče, da su momak i djevojka.

  • "Baš lijepo." - rekoh - "vidim da vrlo odgovorno radite, pa mi je malo neobično da mladi tako s voljom rade a ima ih Boga mi koji ne rade."

    Zbog njihovog složnog rada i dok čekam završetak posla koji treba da urade, ja poče priču o "sirotanu i nesretniku" sa autobuske stanice. Nisam stigao ni do pola priče, a momak me prekide pa mi se obrati:

  • "Ma slušajte gospodine, ma kakav bijednik? Ma taj nikad nigdje ništa nije htjeo raditi, niti hoće da radi. To je jedan seljački lopov, koji vara pridošle i nepoznate ljude ovde u Vogošći. On svakom priča o tome kako ima majku samu u Srebrenici i da on nema posla, a laže. On je gospodine, narkotičar i kad god se dočepa koje marke dade za drogu. A djevojka koja sluša šta momak priča dodaje:

  • "Jao, kako je tako taj bezobrazan, sram ga bilo! Kakvo je to đubre od čovjeka!"

    ...nastaviće se...




  • Idi na stranu - |listaj dalje|