fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 91221 - 25.09.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

Znakovi pored ratnog puta VII-8


Dok smo u "zalegnutom" položaju osmatrali predio oko Zaidove kuće tu "na livadi punoj rose" osjetismo kako nam hladna vlaga prodire kroz odjeću i kao da nastavlja dalje sve do koštane srži. Prvi put primjenjujem onu "četničku" vještinu o visini očiju i vizuri u nivou trave, ispravna je, nema šta. "Nema nigdje nikoga, spavaju" tek što prozborih a Stojke skoči i potrefi kroz ono granje (vjerovatno je u međuvremenu snimio otvor) dalje uz padinu. Kad ga stigoh i povukoh za jaknu kaže "Neka nas još malo da vidimo ima li ih gore". Srećom, ubrzo udarismo na novi trnjored, koji izgleda da nema prolaz a i onaj mjesec se izgubi iza oblaka, tako da ga konačno ubijedih da ne idemo dalje. Kažem mu da kad bi vidjeli njegovi roditelji gdje sam ga doveo (a u stvari samo sam išao za njim ) ne bi me oprao ni Dunav. Put u povratku obično izgleda kraći nego u odlasku, a ovaj se meni odužio kao vječnost, tek sam odahnuo prošavši Vlačino liješće, šta da se desi nešto ovom djetetu?!

Već sljedećeg dana dobio sam poziv, pravi pravcijati sa sve potpisom komandanta Dragislava- Dace i pečatom, da se sa punom ratnom opremom javim u komandu Odreda teritorijalne odbrane, u motel "Bijambare", radi obezbjeđenja objekata. Nekako smiješno djeluje disproporcija napisanog i stvarnog stanja. Od "pune ratne opreme" imam samo tandžaru, ostalo je stadndardno- farmerke, jakna , majica, patike. Ipak, de se ne bih brukao i skretao pažnju uzimam od starog njegovu "papovku" i idem se javiti po pozivu. To biješe u ponedeljak, 11. maja 1992. godine.

Narednog dana Stojketovi roditelji su iskoristili "vakuum" i ekspresno ga deportovali sa Nišića, na koje do današnjeg dana nikada više nije kročio. Kako ja nisam bio tu, nisu više imali nikoga od povjerenja sa kime bi djetetu dozvolili da ide na stražu i odlučili su da ga po svaku cijenu izvuku iz opasne ratonosne sredine. Na polasku Stojke mi je ostavio svoju pušku ( za koju se snašao preko svoje raje iz kvarta), automatsku M-70, sa preklopnim kundakom, koju sam nosio do kraja rata i koja mi je bila neka vrsta amajlije.

Od tog maja Stojketa nisam vidio ni čuo dugi niz godina. A on je, primoran otići iz kraja koji je obožavao iako je u njemu boravio samo povremeno, batalio košarku, posvetio se nauci i završio fakultet. Onda je odlučio i prelomio, uzeo krst svoj i krenuo za Pastirom Dobrim, koji je alfa i omega, put, istina i život. Od mnogih neshvaćen ali odlučan i čvrst u svojoj namjeri da ne posustane i istraje penjući se po ljestvici praoca Jakova, do kraja koji je u stvari početak za odabrane. Jer mnogo je zvanih a malo odabranih.

Posljednje godine, mjesece, dane sate i minute ovozemaljskog života njegove svetosti, patrijarha Pavla, Stojke je proveo uz njega. On mu je dao posljednju pričest i zaklopio mu oči po upokojenju.

Kotrljajući se životnim putevima i stranputicama, Božjoj promisli zahvaljujući, sa Stojketom sam se našao nakon što je od našeg rastanka život nam na pleća obojici u međuvremenu natovario po breme od bezmalo pa dvije decenije godina, protkanih iskušenjima i preponama poput onih u trci "stipl-čez". Čudni su ti susreti sa dragim osobama koje ne vidimo dugo vremena pa iznenada vidimo. "Smejem se a plakao bih", kako reče pjesnik ili "plačem a smejao bih se". Od onog nestašnog dječaka kojeg ne drži mjesto i nepogrešivog šutera za tri poena postao je ozbiljni gospodin sa dva završena fakulteta , koji priča malo a mudro, aktivno govorti nekoliko jezika, ugledan i cijenjen u svom okruženju.

Meni, drugu svom iz svjetovnog opštežića, omogućio je tada da cjelivam svetinju čiji je čuvar, desnu ruku koja je svojevremeno zahvatila vodu iz rijeke Jordana i polila njome na krštenju glavu Sina Čovječijeg, koji je došao da spase ljudski rod.

Ja, ubogi grešnik, da cjelivam ruku onog koji bješe glas vapijućeg u pustinji, trska koju ljulja vjetar, koji govoraše grešnom svijetu: "Pokajte se, jer se približi Carstvo nebesko", onaog koji dođe da poravni staze Gospodnje i pripravi put Spasiteljev. Ostaje zauvijek urezana u sjećanje mi ta ruka bez malog i domalog prsta (koje nekada davno odsjekoše templari ili neka druga masonerija) koja zrači mirisom koji nikada nisam osjetio, valjda je to "miomir" o kojem sam čitao. Zbunjenom i pretrnulom od iznenađenja poslije svete ruke udostojio je mene grešnoga i da cjelivam česticu krsta kojeg Hristos iznese na Golgotu, na kojem bi raspet i na kojem ispusti preblagu dušu svoju. Drug moj i sustražar sa Nišićke visoravni ukazao mi je i uzana vrata i tijesni neravni put kojim malo ih ide jer svi odabiru onaj široki ravni put i široka vrata koji vode u tamu najkrajnju, tamo gdje je plač i škrgut zubi.

...............

U komandu se javih tačno u zakazano vrijeme. Komandantska kancelarija je u potkrovlju, u njoj je komandant Daca i njegov zamjenik Mlađo, takođe Motika. Kažu mi da su odlučili da ja budem komandir ekipe koja je skupljena radi obezbjeđenja objekta kao i magacina, iz kojeg se nemilice krade municija i druga MTS. Bićemo smješteni u objektu nekadašnje škole, koji je pred rat služio za školu u prirodi sarajevske djece. Mlađo ima problem jer mu s vremena na vrijeme teče krv na nos, u prostoriji je sparno i zagušljivo zbog loše termoizolacije.

U školi je spavaonica, ulazim i vidim da se ekipa već okupila, ja sam jedanaesti. Vidim da nije bila oštra konkurencija za komandirsku funkciju kojom sam počastvovan od komande. Iako smo takorekuć komšije, vrlo malo poznatih lica vidim.

Poznata i karakteristična Tomasova kosmata glava, nalik lavljoj, šeta po spavaonici s' kraja na kraj. Kontroverzni Tomas, istovremeno uhljup i neshvaćeni genije, nervozan je, kopka ga neka nepravda. Kaže da je dotjeran po principu "koga u'fatiše toga i jebaše". Kažem mu da nije jedini, da smo svi uglavnom tako "odabrani" a da ovih sedam dana možemo i na glavi predubiti.

Tu su i dvojica meni nepoznatih momaka koji imaju bukvalno metar (ako ne i više) preko leđa. Izuzetno nabildani, što bi narod rekao "k'o od brda odvaljeni". Rekoše mi za njih da su nedavno izašli iz zeničkog tzv. KPZ-a. Očito su tamo imali vremena za tegove i teretanu.

Nekako po inerciji, u meni se javlja asocijacija za tu ustanovu, moj drug iz JNA Kemo. Kemo je bio mršav i neugledan Ciganin iz okoline Kalesije, punim imenom Kemal Omerović, crn kao tava sa besprijekornim nizom zuba kao biseri i onim karakterističnim ciganskim švalerskim brkovima. Od početka vojnog roka imao je namjeru da zeza sve i svakoga, smišljeno i maliciozno idući na nerve svima. U svim prilikama i neprilikama u spavaonici je, izvrnut na krevetu (koji je obavezno bio "na bijelo", da bi ga što intenzivnije uprljao) pjevao neku nesuvislu pjesmu, o svom komšiji koji je "postradao" jer je došao u sukob sa zakonom pa po prirodi stvari završio u Zenici. Toliko je ponavljao te "stihove" da su mi se bespovratno urezali u mozak:

  • "Hej, poslušajte moja braćo draga, jednog dana Avdaga nastrada! U Doboju po hrđavu putu, gdje sam bio nekoliko dana pa sam sebi zadobio rana. Dok sam brate rane prebolio, ja sam sebi robije dobio. Pa ja čekam od jutra do podne, kad će doći milicija po me. U krevetu ležim pokraj vrata, milicija zakuca na vrata. Pa mi žvako milicija veli: Haj' se Avdo što brže opremi, pa ti s nama do Zenice kreni, jojojojoooj.

    Hej, Zenica je kuća pregolema, u njoj ima tri stotine soba. Svaka soba za jednog je roba a samica za mene je tamna: o'zdo beton, naokolo cigla, na vratima žena noge digla. Hej, ribam hodnik od jutra do podne, za večeru napijem se vode...!".

    Ubrzo su se "vlasi dosjetili", bezbjednjaci su odveli Kema nekud (govorio je, nakon saslušanja, da će ići kod "spijatra") zauvjek iz moje jedinice. Da li je zaista otpušten kao "slučaj" ili je otišao "hrđavim putem" Avdaginim, nismo saznali. Tek, saznalo se da je opjevani Avdaga u stvari "po hrđavu putu" krenuo nakon što je u Doboju izbo oficira JNA.

    Mnogo kasnije, u vrijeme kada se na sarajevskoj televiziji prikazivala meni simpatična serija putopisnih reportaža (neka vrsta "hodoljublja") rahmetli Nisveta Džanka "Pozitivna geografija" (o krajevima BiH, usput "začinjena" nekim ljudima koji su u većoj ili manjoj mjeri "iskočili iz vinkla" ) bješe i epizoda o Kalesiji. Gledajući najavu , to me asocira na Kema tako da sam "tamburajući po mozgovima" ukućanima odmah nakon uvodne špice otpjevao kultnu pjesmu Kemovu. Kasnije putopisac ulazi u neku cigansku mahalu i razgovara sa stanovništvom. Kažem da je možda ovdje i Kemo. Jedan Cigo, brkica, zarastao u bradu je najpričljiviji . Vidim Kemo, dvadeset godina stariji (mada bi se reklo i više) ali nema sumnje da je on i kažem to ukućanima. Kažu mi da foliram, od toliko Cigana da bude baš taj... E, onda on uze šargiju i oplete "Hej, poslušajte...".

    Ova dvojica momaka sa "Zenicom" u biografiji kasnije su se pokazali kao istinski borci i junaci, hrabri i čestiti ljudi, koji su ne štedeći sebe ratovali i obojica u ratu dali svoje živote. O svakom od njih je po jedno poglavlje napisano u ovoj knjizi.

    Ostali borci iz ove moje "jedinice" koja je tih sedam dana i nikada više bila na okupu, bili su mahom mladi momci koji su tu zbog neposlušnosti i pravljenja "pizdarija" pa su njihovi komandiri prijavili ih da malo "da'nu dušom".

    Kao komandir nisam morao da stražarim, ali sam imao već programirani "bioritam" po sistemu "do pola noći" ili "od pola noći" tako da sam dreždao sa stražarima napolju po dobar komad noći.

    Magacin koji čuvamo je bio prenatrpan mahom municijom različitih kalibara, sa vratima otvorenim "na izvol'te". U to vrijeme svako je imao kod kuće municije u izobilju, pa mi nije jasno zašto se kralo. Kad sam malo bolje pregledao, vidim da su sanduci sa municijom ispremještani i ispreturani, da je kradena samo jedna vrsta municije- ona od "špagina" 7,62 mm, ne zbog špagina koji su već bili prevaziđeni, već zato što je odgovarala pištolju "tetejcu".

    U objekt motela, kojeg takođe čuvamo, smjestila se komanda Odreda TO (zvaničan naziv samoorganizovane formacije ljudi u civilu sa oružjem i voljom da se brane) sa pratećim sadržajima. Tu je kuhinja, još uvijek su tu zakupci objekta, porodica iz Srbije. U motelu se hranimo (za kasnije ratne prilike izuzetno kvalitetno i raznovrsno) mi stražari, svi koji su u i oko komande, kao i neki "važniji" organizatori "ustanka" sa terena. Tu su i razni putnici- namjernici na proputovanju prema Srbiji, koji svrate na predah, piće ili zato što poznaju nekoga od domaćih glavara.

    Stalno prisutan tu je i gospodin sa bradom, uvijek za stolom u kutku lijevo od ulaza i uvijek sa istim društvom. Kažu da je to neki profesor sa sarajevskog FPN, koji je tu poslat kao povjerenik Srpske demokratske stranke za naše područje (i ne samo naše, nego za opštine Vogošću i Ilijaš), ime mu je Nikola a prezime čudno i u duhu hercegovačkih posprdnih nastalih na razmeđu devetnaestog i dvadesetog vijeka - Poplašen.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|