fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 91167 - 16.09.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (2)

Znakovi pored ratnog puta VII-7


Odlomci iz nepročitanog i nenapisanog "romana"

A onda, iznenada i ničim izazvana "rijeka" mijenja ime. Nije više "crna" nego dijametralno suprotno, sad se zove Bjelila. Jedna bjelilska dionica služila je nekada davno za kupanje jagnjadi a tu smo mi i sa jedne i druge strane vode učili plivati, u početku i najčešće sa unutrašnjom gumom fićinog točka kao pomagalom. Kasnije su ovo mjesto vikendaši iz Gudura rasturili, kupalište na Bjelilima pretvoreno je u usko korito kroz koje je posramljena voda brže-bolje bježala ka uvoru. A prije uvora u jednu od bijambarskih pećina opet novo ime za isti potok. Sada "rijeka" nije ni crna ni bijela nego je Brodić, uzan i brz vodotok. Spočetka ljeta moglo se kupati i u jezeru na uvoru jer grotlo nije moglo primiti svu vodu koja je srljala i survavala se u pećinu.

A ova noć kroz koju tumaramo Stojke i ja je obasjana punim mjesecom i zahvaljujući tome mi bez problema šunjamo oko potoka. Nikada mi nije bilo jasno zašto nigdje nisam pročitao da je neko napisao da na punom mjesecu vidi siluetu golmana (mada nekima to liči na rakova kliješta) ili to godinama vidim samo ja, "pravog" fudbalskog golmana u "panterskom skoku", što bi rekao Petar Lazović.

Nakon što smo obišli sve "vijerove" i vrbake predlažem da se vratimo na polaznu tačku prečicom koju savršeno poznajem, uz Vlačino liješće, pa niz Borak, preko Leksinog, Lazarevog pa Ilijinog čaira, znem gdje preći potočić koji se u Milojinoj bari razlijeva u močvaru ali tu je i most preko močvare, napravljen od dva paralelno položena brvna dobivena razrezivanjem "žioke" , međusobno spojena klanfama, onda uz Brdce i eto nas u crkvenoj avliji.

Mom drugu Stojketu se ne ide "u bazu", kaže da još je rano, tek je pola dva a mi imamo još fore do šest. Predlaže da krenemo u suprotnom smjeru, da pređemo rijeku i krenemo ka Nanićima, da vidimo stražare li muslimani . Na prvi mah ideja izgleda suludo ali i ja volim istraživati a pošto sam dobar poznavalac terena pristajem da malo prohodamo i na lijevoj obali.

Znam gdje je gaz a po mjesečini ga nije teško potrefiti. Tu su vratnice kojim se prolazi iz Vlačinog imanja , zatim spušta niz "piklić" u korito, koje je tu široko, šljunkovito i plitko, tako da nesmetano prelaze kola sa volovskom zapregom i traktori.

Pričam Stojketu kako smo nekada mi đaci osnovne škole iz Nišića sproljeća ovuda išli na izlet u Bijambare. Tu u produžetku, nekih dvjestotinjak metara kroz šumu je prva od tri u nizu travnate ravne plohe koje narod zove bare a cjelokupan kompleks, zajedno sa šumom- Bijambare. Ta bara se i zove Prva bara i tu smo išli na školske izlete. Sa druge strane bi došli đaci iz Crne Rijeke pa bi neizostavno došlo i do fudbalskog meča, u kojima su, nekako po tradiciji, pobjeđivali oni. To je bilo u vrijeme kad je u Crnoj Rijeci učitelj Đemil učiteljovao, pa se nije moglo u viši razured proći mufte, propadalo se često i učestalo, što je imalo za posljedicu da su njihovi igrači bili godinu- dvije stariji, što je bilo značajno preimućstvo. Mislim da smo ih dobili onda kada su za nas igrali Koboš i Brija, braća za koje mi nikad nije jasno zašto nisu postali profesionalni fudbaleri, ti istinski talenti koji su "jeli" loptu još u nižim razredima osnovne

Prva bara je duga oko 250 m, slijedi pojas šume pa Srednja bara. Ova je najmanja po površini, duga tek oko 150 m, a za mene ostala u sjećanju iz ranog djetinjstva po nesaglednom dželepu konja koji su tu pasli. Moji strčevi, tada momci, ponijeli bi neke priuze od kojih bi pravili improvizovane uzde pa bi hvatali te konje i jahali po barama.

Čak su i mene usjedali na nekog alata sa bijelom grivom (valjda ga i pamtim po tome) kojeg bi ja jahao a oni vodili. Jahanje je bilo (naravno) bez sedla a alat (konj boje rđe, ne sredstvo za rad), stara izraubovana raga, je imao mršava leđa i oštru kičmu čiji dodir džokej dugo upamti...

Na Srednju baru može se stići i iz pravca Bjelila, poslije nje slijedi opet šuma i put koji vodi ka Dugoj bari. Pored puta je izvor Banjevac (ili, što bi rekao profesor Enver, Hamzinovac). Taj izvor iz njedara zemlje živom svijetu polučuje najljepšu i najpitkiju vodu na visoravni. Pored izvora bila su dva pločolika kamena, položena jedan uz drugi. Ispod njih bili su džezva i fildžan, koji su pripadali Staniši, najvećem nišićkom hedonisti svih vremena.

Staniša je imao poseban ritual, uglavnom za lijepog vremena, kad bi uzeo svoju lovačku pušku (istu obavezno napunivši), kafu i šećer i uputio se ka Banjevcu. Udaljenost izvora od kuće bila je taman da se zamori i izduva, potrošivši zle materije iz organizma (ja ga pamtim iz dana i njegovog životnog intervala kada je imao sedamdesetak do devedesetak godina). Tu pored Banjevca bi po ustaljenom ritualu ložio vatru, pristavio kafu (niko je nije znao napraviti kao on, koji je to profesionalno radio u Domu), smotao jednu duvansku, odćeifio pijući kafu, ispucao jedan metak iz sačmare, sve doveo u red, posložio na mjesto pa lagano krenuo nazad istim putom. To je bio Stanišin recept, performans i najznačajniji segment habitusa potreban za dug i zdrav život.

Staniša je često znao biti i "pod gasom", ali "sportski", inkognito i jedva primijetno, što su tek poneki znali detektovati po spoljnim znacima. Kad bi ga sreo neki šeret, kojih su bili puni Nišići, kao iznenađen bi upitao : "Šta je Staniša, što si to p'jan, jbg ti?". Uvijek bi uslijedio isti odgovor "osupnutog" Staniše: "Mapa niiisam", ali ga je odavala uvijek ista pjesma, koju je pjevao tiho i kroz zube, samome sebi, samo u tim prigodama i uvijek i isključivo do pola: "Đe su b'jele ovce plandovaleeeee...!"

Duga bara je "najdesnija" i najbliža Bijambarskim pećinama. Ona ima jednu baru kao "separe", prema Srednjoj, pa dolazi ova najveća travnata površina. Pruža se gotovo pod pravim uglom u odnosu na osovinu Prva- Srednja i po površini je veća od ove dvije zajedno, duga oko 700 metara.

U drugoj polovini sedamdesetih godina i s' početka osamdesetih ovdje je bilo "fudbalsko igralište" OFK Nišići. Za razliku od onog u Krivajevićima ovo je bilo gotovo idealno ravno (sa malim ispupčenjem oko centra, kao Željina Grbavica), nije se moralo kositi jer je bivalo uredno opašeno od strane goveda, konja i ovaca (nešto kao beogradski pašnjak iz sredine pedesetih, nazvan stadionom JNA ) a mana mu je bio i loš pristup ako padne kiša i udaljenost od civilizacije. Kao ono u brazilskoj prašumi u Manaosu stadion Sport Resifea i Nautika.

Dok sam Stojketu pričao o istoriji i geografiji Bijambara prešli smo ovu baru po kojoj hodamo, koja nije nijedna od one tri nego neposredno graniči uz Bijambare, pa se počesmo peti uz strmu padinu koja po nagibu liči na skakaonicu a zovu je Parabić (ili Porabić, iz ove perspektive nisam siguran). Tu bi negdje trebao biti put, znam da smo nekad tuda vozili sijeno koje bi kupovali u Nanićima, ali onaj "golman", koji sad nekako djeluje više kao vaterpolski nego fudbalski, učestalo zalazi među oblake pa nastaje tama i nevidjelo te se i put negdje zaturio.

Put nismo potrefili nego nasumično idemo uz padinu. Dočekuje nas prepreka u vidu "trnjoreda", valjda je po granici između dvije parcele niklo trnje i šiblje. Da bi zaobišli trnje krećemo se duž prepreke, ali dospijevamo pravo pred Zaidovu kuću, iznenada i neočekivano, odnosno pedesetak metara ispred nje.

Jeste da je ova kuća izdvojena od sela ali sam smatrao da je mnogo dalje. Sad- šta je tu je, iznenađeni zalegosmo na rosom natopljenu poodraslu travu.

Zaid je u stvari Zahid ali se njegovo ime među Srbima izgovaralo isključivo na način kako je ovdje napisano. A bio je poznat bukvalno svima pa i nama obojici, on i njegova braća bili su revolucionari u rezanju drvene građe na visoravni jer su prvi prešli na mehaničko rezanje, koje je zamijenilo do tih kasnih šezdesetih godina dvadesetog vijeka uobičajeni manuelni način rezanja, ručnom žagom. Braća Kadrići su u stvari grobari jedne vještine kojom su se odlikovali ljudi sa visoravni, rezanja "japije" ručno.

Zahvaljujići okolnosti da je "u mene" đed bio poslijeratni (drugog svjetskog) majstor gradnje kuća i drugih objekata od drveta, a samim tim i pripreme građe, što je zauzimalo veći dio vremena gradnje, on je u svom ekonomskom dijelu dvorišta imao i "kozu" za ručno prorezivanje građe. U vrijeme kad je koza izdisavala poslednje godine svoga eksploatacionog perioda ja sam bio mali dječak ali sam obožavao gledati kako se radi na njoj tako da mi se urezao u sjećanje jedan dio procesa rada.

Prema posebnom ceremonijalu, praćenom povremenim komandnim uzvikivanjem nekih meni čudnih i nerazgovijetnih riječi, uz pomoć capina i lega balvan se zajedničkim snagama 3-4 čovjeka namicao na kozu, posebno skovanu "skalameriju" od drvenih greda, tako da je zauzimao radni položaj, oko dva ipo metra od zemlje. Linija budućeg reza obilježavala se crvenim kanapom, umočenim u mokru ilovaču, tako što se zategnuti kanap odigne 2-3 cm a potom otpusti naglo, tako da za njim ostane prava linija.

Poslije se balvan dogonio u horizontalu uz pomoć vaser-vage i kajli tako da zauzme idealno ravan položaj, kako testera ili narodski žaga nebi "šaveljala", a zatim bi bio učvršćavan klanfama za kozu.

Radni proces obavljao bi se posebno namijenjenom žagom, tako što bi dvojica stajali na zemlji i vukli ravnomjerno i istovremeno žagu na dole (oni su u stvari rezali), a jedan bi stajao gore i samo izvlačio žagu u praznom hodu a njegova najbitnija uloga bila je da pazi na liniju. Taj gornji obavezno je bivao moj đed, koji je usput puktao i dimio na lulu i komandovao onoj dvojici mučenika dole, dok im je ona piljevina nesnosno i uporno padala za vrat i u oči. Kad bi došli do koze, onda bi balvan rotirali za 180 stepeni, pa polako cijugali i drugu polovinu.

A onda su se pojavili Kadrići, sinovi Ismetovi, Zaid i braća mu Đulaga i Mustafa, sa svojim motorom i naprasno ukinuli vještinu ručnog proreza. Motor je bio "aran", dvotaktni, jednocilindrični primitivni dizel SUS-motor. Na sebi je imao dvije "rore", jednu za sipanje nafte a drugu za sipanje vode, kako se ne bi zapušio (a pušio se često i intenzivno). Palenje motora vršilo se kurblom, koju je trebalo vrtjeti prilično dugo, za što je trebalo prilično snage. Zvuke tog motora (različite kad se zahuktava, kad "sastavi", kad reže i kad se odvaja okorak) pohranio sam među nezaboravne zvuke zavičaja.

Motor je u svom sastavu imao "kolo" koje se rotiralo a na sebi imalo ispupčeni dio na koji se nabacivala transmisiona traka, kaiš, kako su je zvali. Na drugom kraju trake bilo je isto takvo metalno okruglo ispupčenje sa osovinom za koju se vezivala okrugla žaga koja se vrtila velikom brzinom i proizvodila karakterističan zvuk pri rezanju, ravnomjeran i ubitačan, koji je sem balvana parao i živce prisutnih. Balvan je putovao lijevo-desno na kolicima sa čeličnim točkovima, koji su se kretali po vođicama od "L" profila na drvenim nosačima.




Idi na stranu - |listaj dalje|