fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

pozdravi_ilijas - 91059 - 08.08.2014 : Stari Blizo - best (3)

Zbogom ostaj zavičaju mio, rodni kraju gdje sam se rodio


Dara je darovanje a rodni kraj gde sam se rodio, tuga je velika...

Poštovani gospodine Nedeljko Žugiću, Hvala ti! Hvala ti za priloge koje si uvrstio u zadnjem tvom šesto-avgustovskom javljanju na ovoj stranici.

Hvala ti kao čovjeku, a ne samo kao sakupljaču naših narodnih radinosti, umotvorevina i rukotvorevina našeg prostodušnog naroda, koji će se vjekovima prenositi s generacije na generaciju, već što si se upustio u taj posao da nam vjeru povratiš, ali i nama starijima i dušu uznemiriš.

Nisam siguran, pa ne znam, da li još postoji "TV Istočno Srpsko Sarajevo", jer je kod njih, koliko ja znam, bilo je nekih problema i pritisaka, da se ukine taj kanal na Sarajevsko-romanijskoj regiji. Kanal, na kome sam ranije imao prilike da gledam neke tvoje priloge. Ali...

Moram početi od malo ranijeg vremena, malo ispred. Skoro sam bio u Republici Srpskoj, pa i u Federaciji. Zbog nepredviđenih iznenadnih zdravstvenih problema, nisam imao mogućnosti da posjetim neka mjesta koja smo mislili posjetiti. Prije neki dan sam odlučio da našu posjetiti mjesto prijeratnog življenja, gdje smo supruga i ja proveli svoju mladost i izrodili djecu, opišem u kakvom je sada stanju. Ko je živ, a ko nije od onih mojih, naših poznanika Srba, pa i onih drugih, muslimana i Hrvata, koji ostadoše u tom mjestu, u VogošćI.

Kada otvorih prvi tvoj video snimak i ugledah kuću koju su mnogi kao i ja mogli prepoznati iz ratnih dana, pozvao sam suprugu da sjedne na moje mjesto da i ona to pogleda.

  • "A, jest Boga mi ona kuća u kojoj sam ja prespavala!" - sjedajući ispred ekrana govori ona.

    I doista, bila je to "kuća spasa i dobrote", koja je bila, a trebala bi, i na kraju morala bi biti spomenik koji će ostati kao istorija, naslednicima onih koji su bili zatečeni u "Sarajevskoj kotlini" od '92. do početka '96. godine. Moram javno da priznam, da ja lično nisam bio u prilici da upoznaam vlasnicu kuće, pokojnu baba Daru, ali kad sam video kuću na snimku, odmah sam je prepoznao. Svi mi koji smo izlazili iz Srpskog Sarajeva a išli preko Poljina, Radave, Brezovice ili Vučje Luke do puta kod Mokrog, nismo mogli sići a ni doći do puta, a kamo li proći, a da ne vidimo i ugledamo prvo kuću babe Dare. Prvo se vidjela kuća, a potom put koji je išao pored nje prema Mokrom. Kuća i žena koja je u njoj živjela bile su puna usta priča mnogih, pa i moje supruge 1992. godine. Ali i sada tokom i nakon ovog video snimka o toj velikoj dušebrižnici, baba Dari.

    !992. godine, na dan pogibije našeg sina, moja supruga nije bila u Vogošći samnom. Bila je u Srbiji. U to vrijeme vodile su se jake borbe na putnom pravcu od Zvornika prema Sarajevu na dva pravca, preko Šekovića i preko Milića, ali i oko Sarajeva i Vogošće. Njen dolazak je bio u pitanju, tako da nije bila prisutna na sahrani našeg poginulog sina. Ona je odlučila da krene bez obzira na posledice koje su po njen život. U društvu sa jednom ženom i njenim sinom koji su izbjegli iz Sarajeva u Jagodinu, krenuli su za Vogošću. Već je bio mrak kada su s autobusom stigli u Sumbulovac. Ljudi koji su na tom području bili dobro obavješteni o ratnoj situaciji na tom djelu ratišta, rekli su im da neće moći ići prema Vogošći, jer u to vrijeme nema nikakvog prevoza. One nisu znale šta da rade u to doba dana u nepoznatom mjestu, jer im je Sumbulovac kao mjesto nepoznato. Takođe su im rekli da mogu da odu kod baba Dare.

  • "Mi smo se pogledali, ali smo se ipak uputili ka toj kući. Dođemo pred ulazna vrata i pokucasmo, ali se niko ne javlja. Žena sa sinom otvori vrata, ali unutra nema nikoga."

  • "Uđosmo i stadosmo na sred kuće čekajući hoće li neko doći. Odjednom uđe jedna manja starija ženica sa jednim manjim loncem u rukama. U loncu mlijeko..." - priča mi supruga o svom susretu sa baba Darom, pa nastavi priču:

    Samo što je ušla reče:
  • "Sjedite, sad ću ja da skuvam mlijeko i pripremiti nešto da pojedete, reče baba Dara."

    Na brzinu skuva mlijeko i nasu nam u šolje, a zatim ih stavi na sto, donese još sira i kajmaka, pite i domaćeg hljeba, govoreći nam da uzmemo i da se ne stidimo.

    Sve ovo mi ispriča moja supruga dok samnom gleda ovaj snimak u kome gospodin Savo priča o narodnom dobročinitelju, baba Dari, a sve njegove riječi potvrđuje moja supruga.

  • "Poslije večere, baba Dara nam spremi ležaje gdje ćemo spavati, pa nam reče:

  • "Vas dvije ćete gore na sprat, a ti mali, ti ćeš ovde samnom, reče nam baba Dara. Na sprat smo se morali penjati pomoću merdevina. Sutradan smo ustali rano i malo pojeli od onog što je sinoć ostalo, a onda izišli iz kuće. Imala sam nešto manjih novčanica (DM) kod sebe, ali sam sve to što sam imala dala babi Dari. Ona je odbijala da uzme, ali sam ja tušnula njoj u ruku i mi smo se zahvalili na prijemu i zatim smo otišli iz te njene kuće."

    Priča mi supruga tako što gleda i sluša priču koju gospodin Savo priča u video snimku, a ona samo potvrđuje njegove riječi sa "baš je takva bila."

    U ovom tvom snimku učesnici pominju i mogućnost izgradnje nekog od simbola koji bi ostavio uspomenu na pokojnu baba Daru. Ja ne znam njenu zaostavštinu kolika je, ali ako još ima bliže okućnice, ja predlažem da se od kuće i okućnice napravi park sa spomen kućom-muzejom: Muzej za donaciju "Baba Dara" u koji bi se svraćali oni putnici, dobro-namjernici i naslednici od onih koji su tokom rata bili zatečeni u "Sarajevskoj kotlini", koji bi prolazili tim putem. Međutim, mi podržavamo svaki predlog koji će sačuvati lik i dobro djelo naše baba Dare i spremni smo da učestvujemo u dobrovoljnom prilogu. Hvala ti Nedeljko još jednom za ovaj prilog!

    Komentar za tvoj drugi snimak, gotovo da ga i nemam, ali ipak moram malo reći i početi iz daljnje prošlosti. Ovo baš zbog riječi navedenih u naslovu ovog članka: "Rodni kraju gdje sam se rodio."

    Moram prvo da pomenem jednu našu narodnu izreku:

  • "Odakle si, odakle ti je i žena!"

    U Vogošću sam došao kao dijete bez roditelja, sa navršenih 14 godina života. Kao ratno siroče sam, zajedno sa mojim vršnjacima odrastao i sticao znanja, kako stručna tako i kulturna. Jer ja sam dijete iz jednog krajiškog sela.

    Kao dijetetu i još ratnom siročetu sa područja Bosanske krajine (jer ja sam dijete iz sela, ispod Kozare), u kojoj se neki naši običaji razlikuju od običaja u Srarajevsko Romanijskoj regiji, bilo mi je vrlo teško da se prilagodim sredini u koju sam stigao. Istina u sredinu u koju su se sjatilo mnogo mladih ljudi, momaka i djevojaka iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. Sredina u kojoj su se razlikovali dijalekti govora i izgovora pojedinih riječi, odjevanje a naročito po načinu pjevanja. Kada bi se organizovale razne zabave na otvorenom, a toga je u ono vrijeme bilo dosta na području Sarajeva i okoline, pa i u Vogošći, momci i djevojke bili bi prepoznatljivi po mjestima iz koji su stizali sa svih podrućja biv¿e nam države Jugoslavije. Tada bi se odvajale grupe iz Sarajevske, Hercegovaćke, Dobojske, a naroćito iz okoline Dervente, Kraji¿ke i Lićke regije. Pjevalo bi se i igralo u njihovim narodnim kolima sa tih podrućja, koja su se igrala na ovim okupljanjima. Nije bilo moje "Ojkaće".

    Vremenom sam stasao i rastom uzrastao do momkovanja. Odlazio sam na "teferiče", koji su se kod nas zvali zborovi, a u Srbiji vašari. Odlazio sam i u Reljevo kod crkve gdje sam slušao način pjevanja u Sarajevskoj dolini, koje nam baš ti sada ponudi u ovom svom drugom snimku. Bilo mi je vrlo neobično kad sam slušao te pjesme jer, pravo da kažem, nisam mogao razumjeti njihove riječi.

    Gdje god je bilo kakvo veselje, ja sam odlazio sa svojim drugarima.
    Nisam imao mnogo djevojaka, ali sam se zaljubio u jednu i baš u "vašu" iz tog kraja. Kada sam prvi put otišao sa njom u njeno selo, u blizini Vogošće i Ilijaša, slušao sam njihove pjesme koje su me sve više opijale, iako nisam mogao kako već rekoh, da razumijem njihove riječi. Vremenom su se sve više udomaćile kod mene, pa bih i ja tada ponekad zapjevao, a pjevao sam ih (po nekima) vrlo dobro. Jer mi i supruga ponekad kaže:

  • "Ja ne znam šta bi s tobom. Ranije si pjevao odlično, a sada ni glasa od tebe i pjesme."

    A, ja joj odgovaram: "Ženo, kako oženih tebe ja sam potpuno umukao!"

    Čim bih čuo da odjekuju glasovi pjevanja sarajevskog područja, ja bih znatiželjno osluškiva i gledao odakle dolaze ti zvukovi i gdje se to pjeva. Nije ni čudo što ova narodna izreka koju već navedoh ima svoj smisao. Odakle si, odakle mi je i žena.

    Gledajući snimke i slušajući pjesme naših Ilijašna kod crkve Sv. proroka Ilije u Ilijašu, koji su bili i ostali hrabri junaci tokom i sve do kraja rata (iskreno ti govorim), da su mi pošle suze niz lice kada su zapjevali ovu.

    Zbogom ostaj zavičaju mio,
    Rodni kraju gdje sam se rodio.

    Žao mi je što nisam uspio da zapišem riječi ostalih pjesama koje su se tada pjevale, ali bar sam zapamtio ove riječi. Zato molim učesnike i izvođače ovih pjesama, ako su u mogućnosti, da ih postave na ovoj stranici.

    Nije me sramota, ma koliko se branio, ipak je zbog ovih riječi morala suza da poleti niz moje lice poslije otpjevane ove pjesme. Hvala vam dragi Ilijašani za pjesme koje su stigle i u ovaj dio podneblja.

    Dragi moji Ilijašani, vi ste ostali naš ponos iz ratnih dana, a danas sa vašim porodicama i prijateljima i zaštita srpskog obilježja na području nekadašnje Sarajevsko-romanijske regije, vašeg zavičaja i vašeg rodnog kraja, ali i u mjesima gdje sada živite i gdje se okupljate u vrijeme naših praznika.

    Neka ste mi živi i zdravi i budite ponosni na svoj zavičaj i rodni kraj sa vašim porodicama. Još jednom hvala ti Nedeljko. Živjeli!
    Stari




  • Idi na stranu - |listaj dalje|