fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 90759 - 11.07.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

Znakovi pored ratnog puta VII-6


Toga aprila 1992. godine noći na Nišićima bile su izuzetno hladne. Mraz k'o jaje, govorili su stariji. Duge noćne stražarske sate ubijali smo na razne načine, najčešće hodajući a kad je mračno, bez mjesečine, onda negdje u zaklonu.

Moj "savjetnik", tada još živući borac JVuO iz 2. svjetskog rata, kaže mi: "Kad je noć tamna da se ne vidi prst pred okom, onda, da bi vidio ispred sebe, lezi na zemlju tako da su ti oči u nivou tla. Onda ćeš jasno vidjeti sve jer je zemlja tamnija i sve se jasno ocrtava." Takođe, on je bio mišljenja da noću ne prijeti neka naročita opasnost od muslimana jer zna dobro iz onog rata da se oni "boje noći" a naročito zaziru od šume po noći. Što se mene tiče, oba ova savjeta pokazali su se tačnim mada generalno gledano- nisu.

Jedan drugi nekadašnji pripadnik JVuO, čuveni pripovjedač i stostruki čajo Jovo Eskija, pričao mi je jedan istinit događaj u vezi sa noćnom tamom i vidljivošću. Došla, kaže, grupa četnika (koji su odbili da se predaju novoj vlasti) iz šume 1946. godine za Đurđevdan u kasne sate na slavu kod Relje Đurića na Glavicu, jer po našem običaju na slavu se ne zove, slava sama zove. Domaćin ih ugostio kako i koliko je mogao u to vrijeme, a kad su se gosti nahranili i napojili, primijetiše da se domaćin meškolji, da bi se obradovao kad bi oni pošli. Što bi se reklo, svakom gostu ne gine jedno radovanje od domaćina, nekom pri dolasku a nekom pri polasku.

  • Videra domaćine kako je napolju, vidi li se, mi bi trebali ići!- podigavši ton reče glavni u četničkoj grupi.

    Domaćin to dočeka k'o zapeta puška, istrča napolje pa otuda odmah utrča, te zavika:

  • Mjesečina k'o dan!


    Onda jedan od gostiju iz šume, vidjevši da je domaćin rad da ih se što prije riješi, podigavši čašu da nazdravi jednu "putničku" kaza:

  • E, fala ti brate domaćine! Lijepo si nas dočekao, nahranio i napojio, ti dade nama a Bog će tebi. Sad ćemo svima koje vidimo reći kako si ti dobar domaćin i Srbin i kako nam je kod tebe dobro bilo.

    Čuvši to domaćin ponovo unezvjeren istrča napolje, vrati se kao metak pa izusti:

  • Nev'di se prst pred okom!

    U ovoj istoj, staroj Reljinoj kući na Glavici bio sam u ratno vrijeme devedesetih. To je posljednja starinska kuća koja mi je ostala u sjećanju: drveni četvorovodni krov sa pravougaonom osnovom od šindre (dobija se cijepanjem tankih dasaka od smrčevog drveta sa posebnim rasporedom godova, ne "bjelika" ni "bljuštrika") strm, sa nagibom od nekih sedamdeset stepeni, sa otvorom na vrhu zvanim "badža".

    Temelji kuće su od kamenih blokova, tek ovlaš tesanih priručnim alatima, naslaganih u nizu pravilnom koliko se dalo postići a preko njih se pružaju drvene temeljne grede, nešto većih dimenzija presjeka od onih koje ih slijede po vertikali, a sa kojim su povezane željeznim klanfama.

    Zidovi su niski, od brvana tesanih "sikirom" plankačom (sa sječivom koje je sa desne strane ravno). Prethodno se kanap umoči u ilovaču, zategne se i njime na deblu nacrta trag - linija do koje se skida "meso". Brvna su sa fasadne strane netretirana premazima ni impregnacionim smjesama i poprimila su neki čađav izgled u tamno-smeđoj varijanti. Postavljena su nasatično, uglovi su spojeni tradicionalnom vezom na "ćert", koja daje izvanredno ćvrst i kvalitetan spoj. Ćert na vanjskim uglovima je sa prepustom 10 cm, dok je na unutrašnjim uglovima varijanta "slijepog ćerta", tj. iste veze ali bez prepusta.

    Prozori su minijaturni, pedeset sa pedeset, sa krstolikim ramom i malim staklenim pločama kao ispunom, po četiri na svakom prozoru.

    Vrata su niska, od dasaka, visine oko metar i šezdeset, tako da se pri ulasku mora sageti i uz to prekoračiti prag, koji je tridesetak centimetara visine. Kuća kakve su nekada bile sve kuće na Visoravni, etno-kuća, što bi rekli moderni nostalgičari -ljubitelji starinske arhitekture ili para koje kao prihod donose tzv. "etno-sela", zavisno od percepcije.

    U to vrijeme komanda našeg odreda Teritorijalne odbrane (tako se zvanično nazivala ta jedinica do formiranja VRS-a u maju 1992.) trenirala je strogoću na nama friškim ratnicima tako što je noću uvodila tzv. "mobilno" stanje. Ispočetka stidljivo, pa svaki otprilike treći dan a kasnije je rijetko koja noć bila bez "mobilnog". Kažu, neprijatelj se pregrupiše, puna muslimanska sela vojske "sa strane", čuju se kamioni, vide se svjetla i sve tako neki izmišljeni razlozi. U početku smo to shvatali ozbiljno i po cijele noći dreždali na mrazu a kasnije smo se prilagodili, neki spavali na štalama u sijenu, neki u bajtama a neki hvatali krivinu pa lagano kući, u meke dušeke.

    Situacija je nailikovala onoj iz priče o čobaninu koji je stalno uzvikivao:"Vuk, vuk..." i strašio druge čobane šireći dezinformacije, tako da ga kasnije, kad se stvarno pojavio vuk, niko nije shvatio ozbiljno. Tako bi se desilo i nama da je neprijatelj stvarno neke noći odlučio napasti a tako nam se desio i genocid na Čemernu, 10. juna iste godine.

    Za jednog "mobilnog" iskupismo se svi u jednoj kući, gledamo finale Kupa evropskih šampiona u košarci, Huventud-Partizan. Zbog rata, šta li, tek tada sam jedini put u životu navijao za neki klub Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Titula šampiona se zalila, bilo je još zaliha prave domaće "without sugar" šljivove rakije. "O svačemu heglen zapodjesmo" pa tako jedan čiča, penzionisani policajac, kaže da zna nabrojati sva prezimena u Crnoj Rijeci, kojih je, po njegovom, preko dvadeset. Nudi opkladu, neki prihvatiše a ja sam sudija.

    Čiča je spreman, vjerovatno se ranije preslišao, pa naizust nabroji prezimena crnoriječkih muslimana (koja sam ovdje složio po abecedi, uz dodavanje obavezno ispuštenog "h"): Ahmiš, Alikadić, Arnautović, Avdagić, Bajramović, Balta, Begić, Bibić, Ćiva, Dovadžija, Džuvo, Halkić, Kadrić, Kazaz, Mušanović, Neretljak, Osmanović, Ramić, Šehić, Zukić, Žero. Mali tajac a onda ga neko tušira: "Eeee, a đe ti je 'Uso Govedina?"

  • "U pm, jes' 'Uso, ali on se nekako drugačije preziva... sjetiću se..." Uz sve napore ne uspijeva se sjetiti on ni ostali. Onda ja, kao ovlašteni sudija prekidam diskusiju:

  • "Gotovo, pao si! Zove se Omerašević Husein. A izostavio si i Čizmu!". "Otkud Čizmo, nema Čizmo!?", ne da se on, misli da ga zezam. "Ima, ima Čizmo Jasmin, iz Drinčića, Studenkin", pokušavam ga ubijediti, ali uspijevam tek uz pomoć nekoliko njih koji znaju Čizma iz škole.

    Kasnije, opet onaj isti čiča pita me: "Da li znaš koliko boraca za puške ima u one tri kuće u Nanićima (zaselak Crne Rijeke prema Bijambarama, op. a. ) desno, najbliže šumi?". "Znam, velim, u kući Behajida Neretljaka on i tri sina, Salem, Fikret, Sead. Džuve: Karaga-Ekrem, Zijad, Mustafa, Ahmet, kod Zahida Kadrića on i tri sina, Edin, Ismet, Izet. Ukupno dvanaest".

  • "Jes', njih u tri kuće dvan'es' a nas u čitavom selu 11"!

  • "Znate li vi", kaže čiča, "da je po popisu od prošle godine u Crnoj Rijeci 993 stanovnika?", pa nastavlja:" ako ih je od toga trečina za pušku, to je 331. A vidi nas: ovdje 11, Borčana 10, Zlotege i Krčevine 14, Buljetovina 16 i Hadžiči 13.

    Ukupno nas 64 branimo se od Crne Rijeke!". Četa mala ali odabrana, relo bi se. Ali to bješe četa mnogo više mala nego odabrana. Izračunasmo: 5 njih na jednoga našeg. Istina, imamo značajnu prednost u naoružanju (uz "časne" izuzetke) i ogromnu prednost u "naoruđanju" ali smo sa ljudstvom tanki dozlaboga. A tek poslije "Čemerna", kad je došlo do značajnog dezerterstva u našim redovima...?!

    Moj partner na straži je Stojke, koji je još dječak, šesnaest mu godina tek. On je iz Sarajeva, u posljednji čas pobjegao nekoj raciji komšijske jalije organizovane u "zelene beretke". Došao kod nas pa se dobrovoljno priključio domorodačkim formacijama naoružanog naroda uprkos žestokom protivljenju roditelja.

    Stojke je košarkaš, raskošan talenat, velika nada YU-košarke, predvodnik generacije u KK Bosna. Iako još dječak na pragu je prvog tima, nedostaje mu još snage a i na njegovoj poziciji "dvojke" je velika gužva, uz još neprikosnovenog šutera Miroljuba Mitrovića za minutažu se bori i Nenad Marković a tu je i Haris Brkić, dvije godine stariji od Stojketa, takođe veliki talenat.

    Pričamo najčešće o košarci, zezam ga da kad postane slavni NBA igrač sjeti se da sam ja za njega nekada bio Akim Oladžuvon. Naravno, kad je on bio mali, ali je to ipak bilo. Koš na kojem smo igrali bio je pričvršćen za okresano stablo omorike i "u strani" a pošto sam ja "visio" na njemu imao sam veliku prednost nad basket-rivalima jer sam bio "štela". Propisana visina od 3,05 bila je pod drvetom ali je sa polu-distance bilo tu i cijelih četiri metra i svi koji su imali ruku prilagođenu "normalnim" koševima ovdje su podbacivali.

    Nemirnog duha i urođene hrabrosti zapisane u DNK spiralama predaka iz Drobnjaka, Stojke ne može da se skrasi na jednom mjestu. Neprestano hodamo jer bi on to činio i sam a ja ga ne smijem pustiti samoga( obećao sam njegovom ocu da ću ga čuvati), a kada je mjesečina onda idemo na dalje relacije, uzduž i poprijeko po tek zazelenjelim čairima. Jednom predloži da odemo do rijeke. Mjesečina je, što bi rekao pokojni Relja "k'o dan". Znamo kao svoj džep tu rijeku, u stvari potok, obale i priobalje. Tu smo nekad pecali klenove i poneku pastrmku sa crvenim tačkama po tijelu, na mamac do kojeg bi lako došli sipanjem vode u rupe od popaca, pa kad zlatokrili crni domaćin izađe iz rupe bude i nabijen na trokuku. U godinama koje su uslijedile tu se riba "pecala" i u potpunosti "popecala" na način prilagođen vremenu i raspoloživim sredstvima, crnom ili zelenom bombom, zavisno od ambicija i sklonosti "pecaroša".

    A ovaj vodotok simbol je i ogledalo mentalnog sklopa stanovnika područja oko njega. Kao jedini tok vode na visoravni u vrijeme kad se odlučivalo gdje će biti građeno Sarajevo pokazao se nedostojnim zahtjevima graditelja pa je lokacija visoravni otpala u finalu i Sarajevo je pomjereno tridesetak kilometara prema jugozapadu. Nekih petstotinjak godina kasnije isti ovaj lokalitet je ušao u finale izbora za mjesto gradnje aerodroma i opet ispao, ovaj put u konkurenciji sa maglovitim ali moralno- politički podobnijim u to doba Sokocem.

    Potok koji izbija na površinu između (H)Adžića i Crne Rijeke u početku se i zove Crna rijeka. Da li je naselje sa lijeve strane potoka dobilo ime po njemu ili je bilo obrnuto, niko ne znade reći. Ubrzo nakon izvora "rijeka" meandrira po kao tepsija ravnim barama između gustih vrba, rakita, jova, gradeći "vijerove" pa se gubi u dubećoj šumi bijambarskoj.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|