fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 89889 - 26.04.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (6)

Znakovi pored ratnog puta (VII-4)


Rat me je zatekao nenaouružanog i potpuno nespremnog, ali okolina se pobrinula da bar prva prepreka bude savladana u najkraćem roku. Četvrtog aprila kažu mi da u Kriznom štabu trebam zadužiti lično naoružanje. Vidim kod drugih, one nezgrapne "špagine" zamijenili su "kalašnjikovima". Doduše, kundak je mahom drveni ali je puška tip-top, svi su se zakitili tim puškama, naprasno uozbiljili, nabacili neku crtu strogoće i kao da neprestalno misle o nečem izuzetno važnom.

U štabu oružje dijeli predsjednik štaba lično. Kad dođoh na red izgubi se na trenutak negdje u susjednoj prostoriji, nešto pretura pa otuda iznese neku staru "tandžaru", M-48. Kaže: "Izvoli oružje!"

A kada sam ga pogledao začuđeno, doda i: "Bolje nisi zaslužio." Zaista, čovjek se uživio u ulogu koju je prigrabio onako mentalno-higijenski i etički potpuno zapušten , dodavši svemu i enormno veliku količinu ega, u stilu Luja XIV - L'État, c'est moi. A prije toga sa mnom u životu nije prozborio čestitu rečenicu, što mu nije smetalo da donese sud o mojim sposobnostima i moralnoj vrijednosti, isključivo na bazi ogovaranja "upućenih" i "dobronamjernih" dušebrižnika iz meni bliskog okruženja. Pričao mi naš doktor kako je on ostao bez cigara ubrzo po izbijanju rata, a kako nije mogao bez tog poroka i "đavolje kadionice", otišao je u štab po koju kutiju nasušnu spasa. Kada je predsjednik rekao da nema, on se je usudio primijetiti: "Kako nema, eto ti pušiš Marlboro"? ; "Kad ja nemadnem Marlbora ti nećeš imati 'ljeba jesti", odgovorio mu predsjednik, u stilu madam Pompadur- aprčs nous, le déluge. Sa takvim na čelu mi uđosmo u rat.

Ovako oskudno naoružanog uključiše me u sastav već formirane jedinice Teritorijalne odbrane. Razmišljam: kad njih nije strah spavati u svojim kućama a da su čuvanje istih i sopstvene čeljadi povjerili meni, vojniku kojemu su kao lično naoružanje uručili praktično neupotrebljivu tandžaru, cijevi nagrižene 70%, ni meni nije blam istu nositi. Stari me zeza: "Kad pođeš na stražu bolje ti je ponesi kakav kolac, najbolje je granov ili smrekov, lakši je a opasniji si tako nego sa tom puščurinom koja bogzna da li može i opucati, a pogoditi koga može samo slučajno. Ovako, ako koga smotaš iz mraka iza ušiju, na pravilan način, taj neće ustati."

Primijećujem pogubne posljedice politike vlasti ilijaške opštine: zaratilo se a mi Srbi na području Nišića (u užem smislu) nemamo nikoga sa bilo kakvim činom rezervnog (pod)oficira, ako izuzmemo vremešnog i inertnog Kekeca, koji je "abehajac" i stariji vodnik. A pošto smo svi po činu tako reći jednaci, zakržljali usljed dugogodišnje zapostavljenosti, preostali kriterij za imenovanje komandnog kadra u mojoj Prvoj četi, sastavljenoj od Nišićana, je isključivo moralno- politička podobnost, iliti pripadnost političkoj opciji desne orjentacije, koja se stavila na čelo srpskog naroda. A da takvih ne bi nedostajalo, svi dotadašnji aktivisti naprečac upokojenog SKJ pre¿li su sa lijeva na desno, usput učiniv¿i po jedan ideološki salto- mortale u stilu nigerijskih golgetera i ponovo vedre i oblače.

Sada imam komandira odjeljenja koji je mlađi vodnik, što i nije nelogično, ali i komandira voda koji je vojnik i komandira čete koji je takođe vojnik. Apsurd, a uz to se potrefilo da se ovi "komandiri" očajno razumiju u strategiju, taktiku, pravilo službe ali i logiku i opšte obrazovanje. "Oficiri" skoro pa kao onaj u Marinkovićevom romanu "Kiklop", za kojeg glavnom junaku vojniku njegov sapatnik kaže: "Ti znaš Pitagorin poućak a on zna da konj ima ćetiri noge!"

Realno, nas branitelja srpstva (bez ćekićstva) je tada bilo na brojnom stanju taman dovoljno za jednu osrednju šaku jada.

Organizovani smo tako da se naša aktivnost svodi na noćno stražarenje nedaleko od sopstvenih domova, sa radijusom kretanja između streha i ćertova objekata i zurenjem u tamu odakle bi se mogli pojaviti "oni".

Po dvojica u svojoj "zoni odgovornosti" do pola ili od pola noći čuvamo stanovništvo, materijalna dobra i sve ispod, na i iznad zemlje. Moj vod drži "Stadion". To je u stvari jedna vještački formirana zaravan, sa južne strane oivičena padinom u nagibu na Milojinom brdcu (neposredno ispod crkve), nastala tako što je Miloja prodao zemljani materijal za pozajmište holandskom preduzeću "Arie Hak Pijpleidingen ", koje je gradilo cjevovod gasovoda na dionici Zvornik- Sarajevo 1979. godine.

Začuđenim a po definiciji radoznalim i ljubopitljivim ljudima, koji nisu mogli pojmiti toliki obim iskopa bez konkretnog i vidljivog efekta, Miloja je stručno objašnjavao da se tu u stvari gradi fudbalski stadion, pa otud i ostade naziv lokaliteta. A nakon tih radova brdce je ostalo bez pola svoje siluete, kao da ga je ujela neka ogromna zvijer apokalipse i na toj lokaciji nikad niko šutnuo loptu nije.

Na tom "stadionu" smo zamrcali ili osvitali, zavisno kako koga dopadne, orjentisani prema dijelu Crne Rijeke zvanom Odžak, udaljenom od nas oko dva kilometra čiste livade i poljane, pravi brisani prostor. Lijevo od nas je kvart i uporište Zlotege ali i nepokrivena šupljina od 800 metara, desno je Borak i šupljina od 700 metara, sve livade i sjenokosi.

Vjerovatnoća da muslimani krenu preko livade u napad nije velika , ukoliko se prethodno ne najedu bunike (Hyoscyamus niger) ili gljiva ludara (Boletus satanas). Nije logično, jer postoje lakši i manje opasni putevi. Pričao mi jedan stari i još uvijek tada živući četnik kako su ustaše u junu 1941. godine, uglavnom muslimani iz Crne Rijeke, pod zaštitom šume krenuli na Srbe pravcem Nanići-Česma- Bijambare-Bjelila-Borak, sa ciljem da zauzimanjem dominantne kote Borak (1033 m. n. m) ovladaju kompletnim prostorom Nišića, koji su tada kontrolisali pobunjeni naoružani Srbi (još nije bilo partizana ni četnika). Razvila se, kaže, žestoka borba u Bijambarama. Bolje naoružane i brojnije ustaše potisle su Srbe nakon što je teže ranjen srčani borac Dimšo Ćuran.

Povlačeći se, Srbi su zadržavali ustaške snage čekajući pomoć od Knežine, po koju su poslati konjanici. Kada su napokon stigli knežinski ustanici iz Jabuke, ratna sreća okrenula se za 180 stepeni. Dobro organizovani i naoružani Knežinci pod komandom Borka Radovića i osokoljeni domaći potisli su ustaše, a ovi su se potom ušančili u Crnoj Rijeci, zaustavivši dalje nadiranje srpskih ustanika, koji se nisu zadovoljili time što su ustaše vratili na polazne položaje, nego su krenuli u protivnapad, da dotuku protivnika.

Pričao mi ovaj starina da je odlučujući momenat bio kada je izvjesni Pilindavić, visok valjda preko dva metra, "razapeo" teški protivavionski mitraljez na Borku, kod Vlačine štale, pa osuo po Crnoj Rijeci, kad su krovovi prekriveni šindrom počeli da lepršaju uvis. Ubrzo nakon toga muslimani su u kompletnom sastavu sa sve pokretnom imovinom napustili Crnu Rijeku i otišli za Vareš, otkud su se nakon 1945. vraćali postepeno i strahobolno a u većem broju se vratili tek 1952. godine, nakon što su komunisti likvidirali posljednju grupu u šumu odmetnutih četnika na Slivnju, uz pomoć izdajnika čije se ime sa prezirom izgovaralo među Srbima na visoravni, Tatomira Sorka.

Ovi naši na Borku organizovani su kao i mi, seoska straža i ništa ozbiljnije noću, iako su jako pristupačni za napadače zbog šume a do pansiona "Bijambare" je nepokriveni šumoviti Kopitovac, kilometar nebranjenog prostora.

Danju je stanje opušteno pa tako jednom, dok su igrali fudbal kao duh stvori se u selu mršavi stari musliman, sa onom kapom koja na tjemenu ima pipak, tzv. francuska. Ne pridajući puno pažnje zabezeknutim igračima, sa rukama na leđima prođe pored njih predvostručeni, oronuli Sifet, uredno ih pozdravivši kaza da ide kod svog ahbaba Alekse, nešto starijeg savremenika mu još iz "onog" rata, da njih dvojica popričaju o ovom ludilu jer oni znaju da ono ne vodi dobru i treba ga hitno zaustaviti, dok ne počnu padati glave.

Stari prijatelji su se ispričali pa razišli, ispostavilo se zauvijek. U povratku Sifet prođe pored mjesta gdje je birvaktile Pilindavić razapinjao onu skalameriju, vjerovatno mu je la(h)knulo što tu nije bilo kakve gvožđurije. Ona je postavljena kasnije, kada je Sifet već bio allahrahmetile, u novembru 1993. a ne 1994. kako stoji u poeziji njegovog sina Envera Kazaza, jednog od najvećih trenutno živućih intelektualaca bošnjačkih.

A slučaj ili nešto drugo (možda i "vodom") , tek dvojica najškolovanijih intelektualaca sa naše visoravni (koju mi zovemo nišićkom a muslimani crnoriječkom, iako mjesto po kojem zovu visoravan ne zovu Crna Rijeka (a mi zovemo) nego Kamenica), Enver Kazaz i Dragomir Sando (ako računamo one koji su se školovali u kontinuitetu a ne i one koji su saletili razne diplome po raznim sinergijama, apeironima, singidunumima, fabusima i sličnim staklenim ustanovama, mahom zahvaljujući "naknadnoj pameti" iz kasnih četrdesetih i pedesetih godina svojega vijeka), potiču iz dvaju kuća koje su udaljene jedva stotinjak metara u Nanićima.

A u davna vremena ona, kad sam bio đak prvak, vraćajući se iz škole susretnem grupu djece iz Crne Rijeke, učenike starijih razreda, koji su išli iz Ivančića. Iz te grupe izdvoji se ponajmanji od njih, valjda tada bješe peti razred, pritrča mi i uhvati me za grlo, pitajući zašto se ne sklonim sa puta, iako sam to već bio učinio, valjda nedovoljno brzo, po njegovoj procjeni. Ostade mi u sjećanju zauvijek ta žuta glava dječaka koji me je preplašio, sa gotovo žmirećim očima i ježolikom kosom. Mnogo kasnije sam saznao njegovo ime, Enver Kazaz.

I, mada je on bio daleko od siledžije, nikada nisam sa njim kontaktirao, mada znam da je bio briljantan student koji je nizao uglavnom desetke na studiju srpsko- Hrvatskog jezika i književnosti (iako je sada univerzitetski profesor nekog "drugog", bošnjačkog, ili bosanskog kako ga sad zove), sa svojim karakterističnim stajlingom: šoferska jakna sa krajevima kaiša gurnutim u džepove i HTZ kundure, uvijek kroz naočare zagledan poluzatvorenih očiju negdje iznad glava drugih, u "pravi razlog samurajskih filmova, tanku crnu liniju", nikad p'jan ni trijezan, već "onako, taman".

Možda mi i nemamo ništa zajedničko ali svakako da imamo duboko u sebi ukorijenjenu ljubav prema istom zavičaju, istoj dvoimenoj visoravni. Ali, on je pjesnik, pa je znao suštinu našeg bitisanja pretočiti u poeziju:

"U mojem zavičaju
Ratuju jezici nacija
Od pamtivjeka do danas
Ista sela, isti bregovi i isti potoci
Nose po dva imena
Da svak'
U istom trenu bude
Na svome i tuđem mjestu

U jednom Bjelila
U drugom Crna je
Tekla ista rijeka
U jednom Kamenicu
U drugom Crnu su rijeku
Naseljavli isti insani i isti ljudi

Nišićka jednima
Crnoriječka drugima
Zavičajna visoravan
Vodu su s Banjevca pili oni
A oni istu vodu s Hamzinovca
Njima Kopitovac a njima
Polovača davala isti šumski hlad
Nama Bešlino, a nama Deliparino
Brdo rađalo istu pšenicu
Mi se penjali na Gradinu
A mi na Marnikovića
Isti vis"

(Nastavak slijedi, akobogda)




Idi na stranu - |listaj dalje|