fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 89493 - 28.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

Znakovi pored ratnog puta VII-3


Te zime, 1991/92 snijegu se nije žurilo da napusti Nišićku visoravan ali se nekima baš žurilo da započnu ono što nisu mogli postići politikom ostvarivati njenom produženom rukom - ratom. "Najkraća definicija islamskog poretka definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile", stoji u "Islamskoj deklaraciji", zvanično potpisanoj od Alije Izetbegovića a nastaloj na prostorima drevne Persije.

Za uspostavljanje ovog "jedinstva" postojala je jedna velika prepreka, pravoslavni Srbi koji nisu pristajali da žive u toj projektovanoj islamskoj državi, jer islam nije samo vjera nego i društveno uređenje, sa strogo propisanim normama ponašanja, koje ne važe samo za muhamedance nego i za sve ostale koji žive na tlu države sa islamskim uređenjem, a što se postiže sredstvima navedenim u definiciji. Da bi država bila islamska i u njoj uspostavljen islamski poredak potrebno je imati apsolutnu većinu stanovništva, u suprotnom se može imati samo vlast, stoji takođe u deklaraciji. Da bi to postigli muslimani nisu sjedili skrštenih ruku nego su vukli poteze ubrzanim ritmom stremeći prije svega postizanju ciljnog procenta, što se moglo postići jedino ratovanjem.

Papisti se nisu konfrontirali sa muslimanima, nastojeći da preko njih i zajedno sa njima eliminišu vjekovnu prepreku širenja papističke jeresi na istok, Srbe. Zato su mahali vezanim zastavama, zajednički napaljeni ka istom cilju.

Rat je "visio u zraku" i prije pucanja pupoljaka zapucali su metcima. Srpska svadba na Baščaršiji pretvorila se u krvavi pir i predstavljala je istinski početak rata. "Zelene beretke" nisu više mogle čekati, krenula je grudva niz padinu, mada nije u početku tako izgledalo. Srbi su odgovorili barikadama i paralisanjem Sarajeva, tog drugog marta 1992. godine. Centar Sarajeva bio je odsječen od ostatka svijeta, sve prilaze i komunikacije zauzeli su Srbi u fantomkama.

Kod nas na Nišićima takođe su nikle barikade na saobraćajnicama, na Krivajevićima, Ivanjskom brdu, kod Kamene ćuprije. Drumovi su opustjeli i sablasnom šutnjom vodili u neizvjesnost. Kako nije bilo moguće otići na posao taj dan sam iskoristio za skijanje. Posljednji put u životu tada sam stao na meni omiljen sportski rekvizit skije, usamljen na skijalištu Borkovi. Nedavno sam prolazio pored ove nekad mi drage a sada beživotne daleke padine, u sred zime bez imalo snijega, na Zadušnice. Upokojeni brežuljci mladosti uokvireni nezgrapnim vilama poslijeratne elite kao da se nemušto izvinjavaju iz nepovrata.

Poput fudbalskog golmana koji krene na loptu pa stane (poslije čega neminovno slijedi gol) i srpsko rukovodstvo je istoga dana uveče uklonilo svoje barikade i povuklo ljude kućama. Stariji su govorili "ili kuj ili ruke ne garavi" a veliki Njegoš skoro istovjetno: "Što se mrči kad kovati nećeš, što zbor kupi kad zborit ne smiješ?". Kao glavnog pregovarača srpski oligarsi isturili su rezervu sa kraja "benča", političkog transvestita i konvertita, bivšeg komunističkog ekstra-kadra i rukovodioca iz sela Milići Rajka Dukića i rezultat je bio negativna nula, ako se izuzme jedino to što muslimani nisu gonili barikadiste od barikada do kuća.

Namjerno ili slučajno Srbi su propustili da riješe u svoju korist situaciju u BiH na samom početku krize. Umjesto toga zavladalo je neko čudno primirje, napeto kao hozn-treger i ništa više nije bilo isto. muslimani su se distancirali od nas i zauzeli neki gard, bokserskim riječnikom rečeno "dupli dekung", do daljnje-g, što bi rekao Alija.

I dalje smo toga marta skupa sa muslimanima putovali istim autobusom na posao, ali uz minimum komuniciranja i maksimalnu dozu podozrenja jedni prema drugima. U Sarajevu je došlo do vidljivih i čudnih promjena: namnožila se populacija švercera devizama ispred "Evrope" i nenormalno povećao broj revizora u "Grasovim" vozilima. I jedni i drugi su imali mahom bijele čarape i govorili ekavicom sa naglaskom koji potiče iz Raške oblasti. Izgledalo je kao da je Raška oblast neki kontinent i da su se svi njegovi žitelji iz nekog razloga odjednom obreli u Sarajevu.

Naglo, upadno i napadno sarajevskim ulicama počeli su šetati momci sa maskirnim košuljama i zelenim beretkama. Boja beretke ne mislim da je izabrana po uzoru na američku jedinicu tog imena, prije će biti da se težilo potrefiti nijansu boje "zelene knjige". U grupicama po 3- 4 špartali su ulicom Vase Miskina, tek stasali momci sa ozelenjelim imidžom. Svakim danom kao da su odnekud izvirali, bilo ih je sve više. Idući sa posla kod Vojne bolnice naletim na grupu njih dvadesetak, svi sa zelenim beretkama stoje zbijeni u grupu i po komandi za predvodnikom urlaju "alahu akbar". U našem autobusu neko mršavo, neugledno i zakržljalo momče "zelena beretka" iz Kamenice(kako su tada Crnu Rijeku zvali njeni žitelji) pokazuje izbečenim i zadivljenim drugarima neki nož sa zakrivljenim sječivom na vrhu. Kaže da je to specijalni nož "sandoklan" koji će da kolje Sande sa Nišića. Da li isključivo Sande ili se i mi ostali možemo nadati? Vjerovatno, ali se prioritet, eto, zna. Preplašena djeca šapću ime tog nadobudnog zelenog potencijalnomg "sandokoljca", Muhidin Bajramović. "Zelena beretka" ante portas.

Rat je stizao neminovno a po mene u totalno nezgodno vrijeme. Prilično težak fakultet završio sam u eri Ante Markovića kao student generacije, a pošto nije bilo dovoljno kandidata za postdiplomske studije da ne gubim vrijeme čekajući "prazan" upisivao sam kurseve engleskog jezika i stigao do naprednog stadijuma. Još sam živio u ubjeđenju da ću uspjeti ostvariti sve zacrtane ciljeve u životu a jedan od njih bio je i baviti se naukom i školovati se na svim preostalim stepenima, dostići sva preostala stručna i naučna zvanja.

Sa mnom na engleskom je i momak iz Ilijaša Boro Vitomir. Boru znam sa zajedničke obuke vozača koja nas je zapala kod harizmatičnog i najnervoznijeg instruktora Riste Džombića, koji je imao ubjedljivo najkraći fitilj među instruktorima, mahom smirenim i staloženim ljudima u odnosu na koje je bio dijametralno suprotan. "Slabo voziš, griješiš uvijek isto, to ti kaže tvoj instruktor Risto" deklamovali su oni sa strane Bog zna kad sklepane stihove, podjebavajući Ristine pitomce.

Priča mi Boro da on ima problem sa vladajućom oligarhijom( sastavljenom mahom od površno ili ovlaš obrazovanih ljudi) u Ilijašu koja se u širokom luku kloni svih akademskih građana i smatra ih nedostojnih učešća u poduhvatu odbrane srpstva, u kojem su se sami proglasili predvodnicima i avangardom. On je intelektualac, diplomirani ekonomista od tridesetipetšest godina i kaže da je logično da se on pridruži svom a ne nekom drugom narodu u slučaju oružanog sukoba ali i da nije logično i ne priliči da se sada zakiti kakvom puščuriniom i hoda takav ulicama.

Kažem mu da su i meni tek tada postale jasne neke stvari a prevashodno zašto sam i ja ignorisan od mojih suseljana Srbendi . Plus sam negdje zezajući se citirao Coku, nišićkog boema, koji kaza: "ovo sadašnje rukovodstvo sve sami šoferi i gostioničari". Epilog- položaj daleko iza aut-linije, na mene se ne računa ni u petogodišnjem planu.

Na žalost, dobri i čestiti Boro je poginuo i to na samom kraju rata u nekom rovu na Čekrčićima u koji ga na početku smjestiše "nadležni", čestito se odužujući svom narodu, na Vidovdan 1995. godine.

Tog četvrtka drugog aprila 92. dugo i besciljno lutao sam ulicama Sarajeva, ne sluteći da je to posljednji put da prolazim ulicama "mog" Sarajeva, u kojem sam završio srednju školu i fakultet, zaposlio se i radio, kovao planove za budućnost, u kojem sam i rođen, onomad. Ulice su kao i uvijek bile pune naroda koji je naivno još mislio da se rat u BiH može izbjeći iako je "neovisna i samostalna" Hrvatska izvršila agresiju na BiH i pokolj Srba kod Bosanskog Broda, 26. marta.

Poslije rata "milion" puta prošao sam Sarajevom, u automobilu ili pješke ulicama. Nekad mi onako iz čista mira dune i odem prošetati gradom, ničim izazvan . Ali, taj grad nema više dušu, ne možete tu više sresti Kustu ni Neleta (Đuro tek po nekad navrati), Miću Vukašinovića ni mog komšiju sa Nišića (imao vikendicu a vikende provodio sjedeći u "Boru") Dražena Žerića- Žeru. Kao da gledam u prazno, pune a prazne ulice. Nedostaje mi i onaj tip što je "nasuvo" pjevao sevdalinke od sebilja do vječne vatre, nedostaje mi moj drug sa utakmica Crvene zvezde, najveći zvezdaš Sarajeva svih vremena Hilmo Šljoka, i onaj Šiptar sa "trokoljic", i onaj drugi Šiptar što ubacuje kugle sladoleda u kornet iza leđa i ispod noge, zapuštena žena što prodaje perece na staroj sklepanoj dvokolici sa točkovima od bicikla, debeli tip što valja nekakve nožiće koji gule krompir i prave od njega spirale, visoki i nezgrapni Bobo sa cvikama "dno od tegle" što hoda gore- dolje, Vehbija što prodaje tigrovu mast, Mišo Hasani što čisti cipele, nedostaje mi i Avdija Balta- Hođica( švercer iz Crne Rijeke koji je završio Islamski teološki fakultet u Kairu i znao Kur'an napamet, a nakon što je "raščinjen" svakoga dana nešta "valjao" u gradu)... Nedostaje mi zauvijek izgubljeno "moje" Sarajevo.

U petak ujutro, trećeg aprila krenuo sam na posao kao i do tada. Neposredno pred dolazak autobusa zaustavi se na stanici neki stojadin, žute boje. Prepoznah vozača, komšija kaže da ne idem na posao jer je javljeno da muslimani planiraju da blokiraju grad u toku dana i teško da će se neko izvući nakon toga. Vraćam se kući. Počinje moja karijera ratnika.




Idi na stranu - |listaj dalje|