fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 89364 - 21.03.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

Dragislav Motika - Daca - VII-2


Iz neobjavljenog i nepročitanog romana "Znakovi pored ratnog puta"

Poglavlje VII

U onom "Centrotransovom" autobusu koji je narod zvao "željezara" a koji je kretao najranije od svih i vozio na relaciji Ilijaš- Krivajevići i obrnuto, Daca je bio neizostavan, uvijek sjedeći u trećem redu sa lijeve strane od ulaza. On i njegova supruga Dragica, rodom Macanović iz ilijaških Kadarića.

U vojsci - JNA Daca je služio Školu rezervnih oficira KoV u Bileći. Stoga je, kao rezervni kapetan, u godinama pred rat bio komandant Odreda teritorijalne odbrane Nišići, kojem smo pripadali mi rezervisti tog područja i koji je bio dvonacionalni, srpsko-muslimanski. Goneći "plave" spremali smo se u duhu doktrine komunističkog uređenja zajedničke nam SFRJ: "Živimo kao da će još sto godina biti mir a spremajmo se kao da će sutra biti rat".

Narod nije znao ili nije dobro čuo kad je Tito ovo izjavio. Naime, uredno podgojeni Jugosloveni, što bi se reklo prosječne domaće porodice, živjele su kao da će milijardu godina biti mir, a što se tiče rata, došao je prebrzo, u treptaju oka i ispalo je da smo se mi iz TO Nišića u stvari zajednički spremali za ratovanje izmeđuse. A u ratu koji je uslijedio izginuli su svi moji pretpostavljeni iz Odreda TO: komandir odjeljenja Hrustem Herić-Bjelan, na Polomu, komandir voda Jusuf Ahmiš na Mačku i komandant Daca na Orozovom brdu, svi u krugu prečnika 5,3 km. Prva dvojica na funkciji znatno većoj nego u TO a Daca... znatno manjoj.

Na posljednjoj vježbi, kao da smo znali da je posljednja, koja bješe u jesen 1989. godine, toliko je bilo zezanja i smijeha da nam je to moralo prisjesti. Iako je kiša lila cijeli dan, to nikome nije smetalo. Svi smo bili mladi i rat nam nije bio ni u dnu malog mozga. A, imadosmo tada i jednu "žrtvu", kolateralnu štetu, kako bi rekla doktrina NATO.

Naime, jedan "borac" iz moga odjeljenja popio je sadržaja iz čuture već u toku prijepodneva taman dovoljno da se zbog toga svali iza ograde i prespava ostatak odsutne bitke sa "plavima", izložen dejstvu oktobarske kiše , koja nije uspjela da ga osvijesti kao i "napori" saboraca. A usnuli Žuti je bio poznat kao "jandal" po monogo čemu, pa tako i npr. kod izbora badnjaka. Kod svih uz kuću za Božić je bio hrast ili eventualno grab, samo je Žuti uvijek prislanjao bor, uredno okresan, sem nekoliko grana pri klici.

U ratu koji je uslijedio Žuti je bio hiperdeficitaran kadar, pa nije morao biti vojnik nego je radio "svoj" posao, tako da je imao dodirnih tačaka i sa mnom. Jednom (i više nikada) je odlučio da obiđe borce na liniji a ja sam mu bio domaćin ili vodič, kako se uzme. Onako "pod gasom" držao mi je usput predavanja o mnogo čemu, a naišavši kroz pustu i popaljenu Crnu Rijeku zastade, okrenu se oko svoje vertikalne ose, pa kaže:
  • Vidi koliko je ovo uporište bilo, a srpski junaci su ga osvojili!

    Već prilično "plavog vrata" od njegove priče odlučih da mu kontriram pa kažem:

  • Postoji junaštvo ali i čojstvo, zaštititi druge od sebe. Konkretno, mislim da nam ne služi na čast pljačkanje napuštenih kuća i imovine koje je izvršeno u ovom selu nakon njegovog zauzimanja.

    E, tu sam ga već naljutio, obrecnu se:

  • Kakvo pljačkanje, u svakom ratu se uzimao i ratni plijen.
  • A šta ćemo sa onim "ne poželi ništa što je tuđe"?
  • Kada je rat to ne važi!
  • Ali, kada je Gospod dao Mojseju ploče na gori Horivu na njima nije pisalo, u zagradi ili kao fusnota, da ova zapovijest ne važi u ratu!

    Iznerviran, kao "argument" je potegao tvrdnju da ja pričam o stvarima o kojim nemam pojma i da on neće o tome sa mnom raspravljati. Od tog dana je prema meni izgradio zid koji nikad nije srušen.

    Po završetku rata Žuti je otišao u glavno sjedište svoje firme. Tamo je ispričao da je rat proveo na najžešćem ratištu, na Nišićkoj visoravni, odakle se poslednji povukao. Dali su mu posao u centrali i sada posjeduje čin koji u vojsci odgovara činu generala. Na Nišiće Žuti (a sada Bijeli ili, pravilnije, Beli) dođe o Petrovdanu, autom pozamašne kubikaže i sa pozamašnim krdom konja (stari narandžasti "fićo" odavno je pao u zaborav) i obavezno, nakon početnog oklijevanja, izvrši juriš na jagnjetinu, tek da ga želja mine. Na trećoj kili kao da mu Bog usta zaveže. Zaista, rat nekima i nije donio nedaće, naprotiv.

    Nedugo nakon naše posljednje vježbe "plavi" su nadjačali "crvene" bez borbe i poslije "demokratskih" izbora nastupila je nova era. Opet nedugo, nakon izbora, postade normalno da se ima, pokazuje i nosi oružje kao dio svakodnevnog bioritma i folklora.

    Srbi su noću "kao patrolirali" isprva krijući se a kasnije sve više javno se pokazujući u punoj spremi, da bi to jednog trenutka preraslo u tetrijeboliko šepurenje, noseći neke čudne skalamerije od oružja koje ja nisam vidio ni u JNA (iako sam radio u garnizonskom magacinu), za koje rekoše da se zovu "špagini". To je u stvari bilo zastarjelo rusko automatsko oružje PPŠ-41 (Pistaljet-Puljemjot Špagina), koji koristi municiju 7.62x25 mm (pištoljska), ima bubanj-okvir sa 71 metkom i osobinu da zna zapucati sam od sebe ako, naprimjer, jače udarite kundakom o beton ili ga odbacite a on doskoči na tvrdo.

    Muslimani su svoje naoružanje šetali danju, obučeni u plave čohane tip-top uniforme rezervnog sastava milicije, što im je davalo legalitet, pa su slobodno zalazili i u srpska sela. Od naoružanja su imali njemačke automate Heckler & Koch MP5 (Maschinenpistole 5) , kalibra 9x19 mm, mnogo savremenije i ubojitije oružje od srpskog "špagina". Da li su imali kakvog oružja za "u civilu" i "oko kuće" ne znam pouzdano. Doduše, nisu ti "rezervisti" bili isključivo muslimani, sa njima je bio i jedan Srbin sa nadimkom Lav, koji je kasnije "hekler" donio u miraz u srpsku vojsku, ali mu je isti konfiskovan od strane nadređenih.

    Poslednju aktivnost mi uočiratni rezervisti imali smo na nekakvoj smotri neposredno prije buma, zvanično nazvanoj (u pozivima) "prezaduženje opreme". Iz nekog razloga Srbi su prezaduženje bojkotovali, valjda da bi pokazali spremnost, odlučnost, jedinstvenost i odanost nekom meni tada nepoznatom centru moći. Naime, tada sam bio još uvijek nesvrstan i u očima okoline nacionalno neosviješćen, sa totalno "krivim navojem" i na nekim svojim "filigranskim pločnicima".

    Među tih nekih 0,2% Srba koji su se odazvali pozivu bio sam i ja (mada ne znam za nekog drugog Srbina da je isto postupio). Onaj službenik Štaba TO iz Ilijaša, Srbin razbarušene frizure koji je trokirao u govoru, imena (ako upamtih) Marinko, bez riječi i pogleda uperenog negdje iznad mene mi je bacio pred noge bluzu, košulju i pantalone SMB opreme M77. Tada odnekud kao duh izniče onaj nekada "doktor" OFK Nišići Vejsil. U stvari, bio je svo vrijeme tu prisutan ali kamufliran, opušteno i diskretno ali ažurno i sa koncentracijom Vasje Smislova u neki svoj folder u glavi evidentirao je one koji dolaze. Smiješeći prilazi, pruža ruku i pita:

  • Kako ti je majka?

    Vejsil je bio istinski humanista i medicinski radnik koji je nastojao pomoći mnogima, znanima i neznanima. Nekada davno, kad sam bio dijete, sjećam se kako se smijao bez zle namjere nekoj babi Jankovici, koja je pred širim auditorijem kazala:

  • Dobar je ovaj Vejsil, ne bilo mu vjere falit'!

    Pričao mi stric da je na popisu 1971. godine Vejsil u rubriku "nacionalnost" unio "Srbin". Ne "neopredijeljeni", ne "Hrvat" (preostale mogućnosti izbora) nego "Srbin". Sada je taj dugogodišnji aktivista SKJ, SSRNJ i uvaženi društveno-politički radnik naglo i odlučno promijenio boje. Od crvenih prešao je zelenima i u Crnoj Rijeci jedan je od osnivača partije Alije Izetbegovića.

    Kasnije, kada je ratni vihor zahvatio naš kraj a Crna Rijeka gorjela Vejsil je opet, kao duh iznikao među Srbima. Našavši se tog turbulentnog novembarskog dana u okruženju i sa ogromnim izgledima da izgubi život zaigrao je na posljednji adut. Iz svog zaklona u Gaju izašao je i sa svojom "medicinskom" torbom u ruci zaputio se pravo u grupu srpskih vojnika. Prepoznao je neke od njih i računao na njih.
  • Ja sam medicinski radnik i mene štiti Ženevska konvencija, vikao je prilazeći im.

  • Tebe štiti moja dobra volja da te ne ubijem, odvrati mu nekadašnji fudbaler o kojem je Vejsil brinuo, nekada britka sablja, nišićki Đakino Faketi.

  • Kako ti je majka, prišavši izusti Vejsil, u svom stilu onu svoju efektnu floskulu.

    Ovaj hazarderski potez donio mu je spas, niko mu ni čvoku nije opalio. Bio je poslije toga nešto malo vremena zatvoren pa pušten i već za nekoliko dana je na muslimanskim medijima govorio o srpskim zlodjelima i svojim patnjama u kazamatu u kojem ga je "liječio veterinar D. ".

    A poslije "prezaduženja" bilo je kud koji, svako na svoju stranu i definitivno, za sva vremena. Naš odred TO postao je jednonacionalni a muslimani su dobili svoj. Daca, sada već KIK (kapetan prve klase) je ostao na čelu našeg odreda a na istorijskoj "kozačkoj skupštini" u šumi Jelik oktroisao se i vojvoda, zajednički nama i "Brguljacima".

    Te 1992. godine na Nišićkoj visoravni Božić (u stvari, po pravoslavnom zakonu to je bio Božić iz 1991. godine, pada 25. decembra po julijanskom kalendaru) je bio izuzetno "svečan" ako se uzme u obzir da je ispucano bar 2-3 kamiona municije raznih kalibara u praskozorje, tek toliko da (sa)znaju "oni" da se na ovoj strani ima svega i mnogo se jako a šale nema.

    Nastavak slijedi, akobogda.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|