fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ilijas_sjecanja - 89038 - 28.02.2014 : Boris Sirob Srbija - best (12)

Život na kraju ceste


Ponekad Svevišnji, dozvoli Azraelu da se zajebava sa nama. Ili ako hoćete možda je to igra sudbine, blaže rečeno. Nekad ta igra bude gadna, smiješna a nekada tragi-komična!

Kao i sva djeca iz mog vremena, nismo živjeli u nekom materijalnom izobilju, kao današnji klinci. Mislim na nas većinu. Sjećam se vremena kad smo pili koka-kolu iz flaše od litar, gasili žeđ vodom sa česme koju smo pili iz dlana... I sve ono ostalo šta smo radili, a što kruži kao, popularno na društvenim mrežama. Vezano za nas kad smo bili djeca.

U to vrijeme pojedina mjesta još nisu imala ni ceste do kraja mjesta, tačnije sela, pa kada smo se vozili biciklom, koje je obično bilo od nekog drugog, obićno smo išli do kraja puta uz napomenu da može samo jedan krug do kraja...
Naš drug Petar je živio malo dalje od kraja ceste. Ponekad bi, kad je htio da ode kući po krišku masti sa mljevenom paprikom ili da nešto na brzinu uradi, tražio jedan krug, a mi svi u glas:

  • "Može, ali do kraja ceste!"

    Azrael mu baš nešto nije bio naklonjen. Petar bi često, prilikom odlaska do kuće odnosno dalje od kraja ceste, tresnuo sa bicikla i usput iskrivio neki dio ili razlupao koljena, pa nam je to bi znak da je išao dalje...

    Kad biciklo bude od nekog starijeg, Petar bi obićno dobio još koju iza ušiju na što smo se mi kao djeca smijali jer su nas tako "vaspitavale" generacije koju godinu starije od nas.

    Godine su prolazile a Petar je i dalje živjeo nešto dalje od kraja ceste. Azrael ga je malo popustio, tj. nije ga više dirao. Njemu se nije žurilo, strpljivo je čekao da dođe vrijeme da se ponovo poigra sa njim.

    I tako, prođoše dani blagostanja, završiše se dani djetinjstva. Odrasli smo a da toga nismo ni bili svjesnini. Dođe neko zlo vrijeme, pa zajebancije Azraela bijahu sve zlobnije i gore, ne tako više dječije. Drugačije smo im se smijaji, ne više kao nekada. Izgubiše onu dječiju čar.

    Po ko zna koji put zaputih se u Bijeljinu da se vidim sa starim prijateljem "Micom" . Trebali smo tog dana ići za Banjaluku, da gledamo neku robu za posao koji mu radim.

    Vrijeme bješe ni nalik onom koje volim kad putujem kroz Republiku Srpsku. Slinila je kiša, iz magle, čitavim putem. Sa sobom povedosmo i jednog njegovog zaposlenog, mladog ambicoznog direktora. Mico je vozio lagano , a Saša njegov direktor, skonta da smo Mico i ja ratni drugovi, pa nas poče ispitivati o ratu, a nama je malo falilo da otpoćnemo. I tako, priče su krenule jedna za drugom.

  • "Nekako, sada kada razmišljam o nesretnom ratu, mislim da se desio sad u ovo vrijeme, čini mi se da bi se nekako više vrednovao nego što mi vrednujemo naš rat, ustvari šta smo uradili u njemu, odnosno proživjeli. Misliš li Saša da sam u pravu? Mislišli da kad čuješ ove priče, djeluje ti kao da prićamo o nekom filmu?"

  • "Kako si znao o čemu mislim?" - upita me Saša.

    U tom trenutku Mico povika kraj ceste, stigli smo! A ja se sjetih mog druga iz djetinjstva, Petra, saborca iz rata, i Azraela!

    Saša, kada se budemo vraćali ispričću ti jednu priću o Azraelu , još jedan film.

    Čim krenusmo nazad, dok je kiša i dalje slinila, Saša naćuli uši i ja počeh:

    Bilo je to marta '93. godine. Upravo smo u munjevitoj akciji pomjerili liniju u dubinu neprijateljske teritorije uz sadejstvo "Munja" iz Igmanske brigade. Balije su ostavile skoro sve za sobom, pa čak nisu uspjeli ni kafu da popiju, pa su neki od koji su to upražnjavali, uradiše to umjesto njih.

    Među oružjem koje smo pronašli, bila je i jedna ruska zolja. Neko je ustanovio da je neispravna, ali je niko nije sklonio na mjesto namjenjeno za takve stvari ili je uništio.

    Nažalost, sad znam zašto je ostala da visi na šljivi pored priručnog magacina našeg bataljona. Azrael je tako htio jer je imao namjeru da se poigra sa nekim.

    Magacin bješe na kraju ceste, a do njega je dolazio kamion koji je dovodio borce na položaj. Moga druga Petra sudbina opet dovede do kraja ceste, samo ovaj put u suprotnom smjeru.

    Smjenilo se nekoliko godišnji doba, a zolja je i dalje visila na šljivi. Azrael je strpljivo čekao da se kockice fino slože, da bude sve kako treba, ne trba... Zolja je i dalje visila na šljivi, i ko zna koliko sam je puta pokušao aktivirati ali uvijek bez uspjeha. I svaki put, kada bi neko od nas to bezuspješno pokušao, opet bi je vratio na onu istu šljivu.

    Petar je gunđao svaki put kad bi krenuo na položaj:

  • "Čitav život idem kući koja je najudaljenija od kraja ceste, a sad opet idem na najudaljeniji rov, opet od kraja ceste."

    Mi bi smo se tome nasmijali, ka kada smo bili djeca. Ipak, sada mu više niko nije lupao zauške, nego smo ga tješili da bar sada ide niz cestu jer nije makadam.

    Vrijeme je prolazilo, a kamion je i dalje dovozio smjene. I svaki put bi na tom kraju ceste čekali Petra da stigne iz najudaljenijeg rova.

    Ona šljiva mu i nije baš bila na pravcu iz kojeg je on obično dolazio, a vozač nikada nije palio kamion dok Petar ne bi stigao.

    Ovaj put Azrael je bio tu, pored šljive, čekao je u zasjedi. Vozač je već odavno upalio kamion, mnogo prije nego što je Petar stigao i nervozno ga je cimao napred - nazad. Borci su se smijali i dozivali Petra:

  • "Hajde požuri, odosmo mi, nećemo te čekati. Hajde požuri do kraja ceste!"

    Petar se u trenutku nađe pored šljive, zgrabi zolju uz povik:

  • "Sad ću ja vama dati!"

    Iz kamiona se začuo naivni dječiji smjeh odraslih ljudi.

    Petar nije ni slutio da ga Azrael čeka u zasjedi i da je već povukao konce. Nakon što nanišani sa zoljom, onako sa kuka, pritisnu okidač. Nakon detonacije koja je uslijedila nakon toga, nije se više čuo dječijeg smjeha već samo zapomaganje i jauci.

    Petar je pogodio zadnju stranicu kamiona, srečom iskosa, inaće se vjerovatno iz kamiona ne bi čuli ni jauci je ne bi imao ko da jauče.

    Petar baci u blato kontejner zolje, i u istom trenutku na njemu ugleda lik Azraela kako mu se smije. Kako mu se smije dal zbog toga što mu je mio da ga zajebava ili zbog one baliske kafe u rovovima.

    Čudesne su vaga i gospodnje i đavolove!

    Petar je osuđen za ubistvo i ranjavanje nekoliko boraca iz nehata. Kaznu je izdržavao u zatvoru na Kuli. A da ne bi džaba ležao išao je na položaj negdje na Dobrinji 4.

    Nakraju rata, kada smo se selili poslije Dejtona, po poslednji put sam vidio Petra, negdje u blizini aerodroma. Upitah ga:

  • "Gdje ćeš ti? Gdje ti je porodica?"

    Petar me samo pogleda i reče:

  • Ostaću ovdje na granici! Našao sam neki napušteni stan, odmah tu na kraju ceste!

    Posvećeno stradalim u ovom istinitom događaju, čiji su pojedini dijelovi izmjenjeni, ali je suština istinita!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|