fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

prepiska - 88823 - 19.02.2014 : Stari Blizoi - best (7)

Sve se nema a pasulj se jede!


Prije odprilike tri godine, moja supruga i ja odlučimo da odemo na groblje, da obiđemo grob našeg sina, sahranjenog u jednom mjestu u Republici Srpskoj. Često smo nas dvoje razgovarali i o neimaštini koja je poslije građanskog rata zavladala u bivšoj nam državi Jugoslaviji, a posebno na prostorima nekadašnje Bosne, gdje nam još uvijek živi dio rodbine.

Govori mi tako žena tako kako su njeni upali u "bezdan", a i ja sam bio svjedok čestih telefonskih razgovora sa njima, i stalno slušao da nemaju ništa i da ne mogu preživjeti. Pa mi je žena često govorila o tome, kako bi me lakše pridobila i unijela u mene neku samilost prema toj svojoj rodbini. Ženska politika!

Da bih se ja udobrio, govori mi kako bi eto mi, trebali da materijalno pomonemo toj njenoj rodbini, bezbeli u novcu. Slušam moju suprugu kako mi mudro priča priču kao malom djetetu, pa će mi na kraju reći:

  • "Šta ti Stari misliš o ovome što ja govorim?" - priupita ona.

  • "Ništa ne mislim. Ako imaš, ti pošalji!" - rekoh joj.

    Slušajući česte žalopojke znam i ja zbog čega su došli u takvo stanje, ali ne baš sve. To je stanje, kome su oni sami sebi doprinjeli. Mislio sam tada na osnovu njihove kuknjave preko telefona, da stvarno nemaju, jer joj je jedan od članova te njene rodbine stalno govorio da su se zadužili do Boga, pa i kod drugih toliko, da je čak "prijetio" da će se ubiti.

    Kaže da ne može više izdržati zbog dugova koje imaju prema drugima ljudima i djeci koja se školuju. Djeca su studenti, jedno je na početku, a drugo na završetku studija. Znam da će mi žena reći da ja to uradim, da pošaljem novac toj njenoj rodbini. Sve mi je to bilo sumnjivo jer sam kasnije doznao još neke pojedinosti o njima.

    Ništa više ne govorimo žena i ja, već Boga mi ja na poštu i posla moju čitavu penziju. Nema govora o vraćanju novca! To je da se spasi život, a sramota bi bila da tražimo povrat novca, ako već pomažemo.

    Ali ja sam bio još više radoznao šta je po srijedi kod te ženine rodbine. Jer ja nisam mogao da čujem sve iz telefonske slušalice kad razgovaraju. I saznao sam da su bili izloženi veoma teškoj muci.

    Dođe vrijeme da krenemo prema mjestu gdje nam je sin sahranjen. I stigosmo da obiđemo grob našeg sina na čijem se spomeniku vide dobre crne masnice kao da ih je neko crtao grafitnom olovkom, a nije. Ružno gledati. Žena mi reče da to naš sin nije zaslužio, nego da izradimo novi spomenik dostojan našem sinu. Dogovorili smo se da ćemo nešto uraditi. Obiđosmo cijelo groblje baš zbog spomenika, a onda i još neke nama prijatelje i poznanike u tom mjestu.

    Saznavši da smo supruga i ja stigli, njena dva člana "kukujuće" rodbine doletila su sa "golfom 2" prešavši 250 km da nas vide. Bogami lijepo obučeni i uštirkani. Pozdravismo se i izljubismo se a zatim sjedosmo za jedan sto i naručismo nešto od hrane da se jede i bezbeli piće. Jedno pije, druge ne.

    Poslije jela kafa i cigarete ako neko puši. Oni Boga mi puše oboje. Puše neke meni nepoznate cigarete, duže od nekadašnje "Drine" i "Hercegovine". Pogledah malo bolje, ali ne upadaljivo, cijena na kutijama oko 2 KM i malo više. Oboje imaju mobilne telefone. Kući imaju i računar i priključeni su na internet. Ništa ne govorim ni njima a ni mojoj ženi. Razgovoramo o njima i djeci, ali se sve svodi na težak život da bi se priča završila ponovnom prijetnjom o mogućem samoubistvu. Žena ko rod izvadi "nešto" iz svog novčanika da ja ko ne vidim i utrpa im to u ruku. Rastali smo se i otišli na suprotne strane.

    Rastali smo se i otišli na suprotne strane. Ostala je priča koju smo pričali tada.

    Prođe evo skoro i godina, kako sam se po drugi put uputio u mjesto gdje sam prije živio. Posjetio grob našeg sina i vratio se našem prijeratnom mjestu boravka. Gotovo da sam zaboravio na sve te govorancije od prije tri godine, o pomoći kritičnoj porodici. Ali.

    Neki dan reče mi žena da odem kupiti neke namirnice za hranu. Moraš, jer nema niko mlađi, pa da nam oni to kupe. Nema više: Hajde mali kupi to, hajd kupi ono.

    Sad sam ja i mali, mladi i stari.

    Ćušnu mi žena, ne jedan, već dva cekera i bezbeli spisak namirnica i to mi podvuče koje marke da kupim. Nemoj mi ovo, nemoj mi ono. Odoh i kupih sve što mi je napisala i riječima podvukla. Sad treba na autobus nazad kući.

    Dok čekam autobus na stanici koja se nalazi ispred jednog velikog trgovačkog centra, ja zbog provejavanja snijega, čekam u holu centra. Ovde na autobusku stanicu dolaze mnogi autobusi koji se ovde ukrštaju. Ovo mu dođe ko glavna polazna, ali i stanica za presjedanje na druge linije. Na stanicu pristižu autobusi sa oznakama koje govore gdje koji od njih ide, u kom pravcu. A sad je baš vrijeme kada učenici i studenti u većem broju ulaze u hol i čekaju svoje autobuse za nastavak vožnje prema svojim kućama. Gledam svaki od tih učenika i studenata drži u ruci mobilni koji je povezan kablovima sa ušima na glavi. Često nešto čeprkaju po tasterima svojih mobilnih telefona. Nisu to oni mobiteli od ranije. Ovo su sada sa ekranima, pa se smijući dovikuju sa drugima na drugoj strani i još koješta.

    Sve me to vrati u mjesto gdje sam nekad živio i na "kukujuću" rodbinu moje supruge.

    Prošle godine kada smo otišli da posjetimo sinov grob. Čula "rodbina" da smo došli, pa se potrudiše da i oni dođu da nas ko vide. Prvo dođe prava ženina rodbina, a onda dođoše i djeca, studenti. Bezbeli, žena otvorila srce pa se raspilavila gotovo da sve dadne toj svojoj rodbini, da je strpa u svoja njedra. Djeca od ženine rodbine baš kao i ova na autobuskoj stanici gdje čekam autobus, stalno nešto čeprkaju po tasteru svojih mobitela. Vidim da i kod njih nisu stari mobiteli, već sa ekranom. Priupitah jedno od njih:

  • "Koliko uplaćuješ za taj mobilni?"

  • "Najmanja uplata je 2KM." - odgovori mi jedno od njih. Ćutim i ništa ne govorim.

    Jedno od njih, starije, puši kao i otac i majka. Gledam cijenu, a ono skoro pa 3 KM.

    Sve to sabiram, pa dolazim do nekog po meni realnog zaključka, da se troši mnogo na luksuzne stvari, iako kukaju da se nema. Četiri mobitela po minimalno 2 marke dnevno, to mu je 8KM. Jer mnogi, pa ni ova ženina rodbina nisu ni svjesni koliko mobilni telefoni odnose kućnog budžeta svaki dan.

    Ovih dana gledam metež u Sarajevu i još nekim gradovima Federacije. Demostranti nose parole na kojima između ostalog piše : "Mi smo gladni, dajte nam hljeba!" Piše i još mnogo koješta drugo. A među njima sigurno 90% njih nose mobilne telefone u svojim džepovima. Zaboravili ljudi kada se dovikivalo s brda na brdo, da se saopšti što se saopštiti trebalo. Zaboravili ljudi da u skoro svakoj kući postoji telefon. Zaboravili ljudi da odu do komšije kao nekada, pa da ga pozove na kafu, piće.

    Dobro, reći ćete:

  • "Pa to su zastarjela vremena. Ovo je sada novo savremeno doba."

    Jeste, ali to savremeno doba pojede nam sve.

    Sada se sa jedne stolice na drugu ispred tebe šalju SMS poruke u toku nastave u školi, u toku rasprave u skupštinskim organima i tijelima gdje sjede jedni pored drugih. Ali to ne smije čuti neko drugi šta se priča. Zato i imamo kriminala gdje ne smije čuti neko drugi šta se govori. Ono što se dešava na ulicama u Federaciji, to su potpuno smišljene igre.

    Ako imalo imate razuma, možete zaključiti i ko stoji iza demostracija. O čemu se radi možete vidjeti iz suprotnih izjava pojedinih političara i ministara iz istog naroda. Naročito obratite pažnju na izjave poslije skupa sa prestavnikom iz Evrope, gosp. Fileom i vidjećete šta se krije iza demostracija. Nađite jedne novine iz Raške pa ćete vidjeti ko je taj.

    Zamislite samo koliko potroše i ko im je odobrio da ti troškovi korištenja mobitela zaposlenim u državnim institucijama idu na teret javnog budžeta držasvnih institucija?

    Ako hoće da koriste mobitel, ima, ne dobru, već preveliku platu, pa neka plaća, upotrebu mobitela. A u svakoj instituciji postoje telefoni i teleprinteri koji suže za komunikacije. Kad mogu građani da plaćaju svoje korištenje mobitela, mogu i oni.

    Ali narod glup pa glup. Sam sebi stavlja omču oko vrata. Važno je da si u grupi onih koji čeprkaju po tasterima mobilnih telefona, sa onim bogatijim što sjede u organima vlasti. A to što nemaju šta da jedu, to je nešto drugo. To je:

  • "Sve se nema, a pasulj se jede!"

    Međutim, ima ljudi koji nemaju šta da jedu, ali o tome drugi put.

    Pretpostavljam da će ovaj moj članak izazvati neku reakciju kod pojedinih učesnika ovog foruma. Al, ja sam tu!




  • Idi na stranu - |listaj dalje|