fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

rat_znakovi - 88767 - 15.02.2014 : Vuk Gradinski Nišići - best (10)

Dragislav Motika - Daca - VII-1


Iz neobjavljenog i nepročitanog romana "Znakovi pored ratnog puta"

Poglavlje VII

O Petrovdanu 2013. godine zalutao sam u Krivajevićima. Zaboravio sam skretanje za Kremenac i nekada čvrstim makadamom a sada u travu i grmlje zaraslim, jedva primijetnim putom, "ovariso" prema Mićinoj kući. Čudno je kako nekada dobro znani predjeli nakon dvadesetak godina nesusretanja i negledanja izgledaju nakako kao da su smanjeni u proporcionalnoj razmjeri, kao da se nebo približilo zemlji , brda međusobno isprimicala, kao da hrle jedno drugome u susret a šuma halapljivo otima nekadašnje čaire i polja u zamjerke, da sve zatre i u zaborav otpiše.

Nešto kasnije gledam dobro poznate i zauvijek ucrtane mi u glavi konture brda Konjskog i Gradine, koja zaklanjaju od pogleda muslimanske Bakiće. I ona kao da su se u međuvremenu prišunjala Krivajevićima i izgledaju kao da je kamenom dobaciti ih najmanji problem, tu su, na dohvat ruke. Nema više onih osušenih krnjataka jela i omara na njihovim padinama, u koje smo ratnih godina buljili do iznemoglosti, ušiju naćuljenih u maniru pustinjske lisice, čekajući onaj famozni pucanj "ta-tu". A dobro poznata kosa iznad Bogdanove kuće kao da još odjekuje Brkinim glasom, kao onog prvoga avgusta ratne '94: "Desno krilo zalomi, hvataj žive... ", kada je malo nedostajalo muslimanima da u dramatičnoj trci sa vremenom tada uzmu Krivajeviće.

Gledam unaokolo, tu je nekad bilo selo, prilično brojno naseljeno, jedno od rijetkih srpskih sela zbijenog tipa. To su nesrećno selo 1943. godine ustaše iz susjednih sela i Olova popalili i uz put 33 stanovnika, mahom djece i starijih, zatvorili u štalu i žive spalili. A nakon Dejtona njihovi nasljednici dovršili su u punom smislu ovaj pir, niti jedan objekat nije ostao a da nije ogrijao nebesa.

Sa zapadne strane je brdo sa strmom padinom prema zapadu, Lisac. Nekada davno, u djetinjstvu, peo sam se uz ovu padinu kao uz neki sopstveni Mont Everest, uživajući u trijumfu kada bih stigao među one lijeske na vrhu. Tu su šanci iz Prvog svjetskog rata koje je kopala austro-ugarska vojska. Položaj brda je takav da je većinom u prisoju, tako da rano bježe snijegovi sa njega. Dok je okolina u bjelini, Lisac uvijek prvi zbaci sa sebe pokrivalo snijega. Stariji bi tada znali reći: "Eno, Motike raskosile Lisac". Generacijama se prenosila priča o nekom sunčanom Tripunjdanu bez snijega, slavi Motika. Kod nekog domaćina, kad je rakija preuzela goste, zapodjenuše temu o kosama, ko ima najoštriju. Da bi otklonili dilemu i prekinuli prepirku, izašli su na Lisac i raskosili onu travu starugu, u sred zime, 14. februara.

Sada u tom avetinjski pustom selu žive još samo 2-3 savremena otšelnika i zaboravljena, bolesna Šimša, herojeva majka, u svojim polu-obnovljenim kućama, svako od njih "Božjom rukom vođen da umire gdje je rođen". Ostali su se razmiljeli i pozaustavljali po raznoraznim kutcima bijeloga svijeta. Gledam nekog muslimana kako u stilu marljivog i savjesnog domaćina tjera kosilicu i kosi bujnu travu u Krivajevićima, u strani zvanoj Kremenac. Pristajem na muku mome drugu Rajku:

  • "Vidiš, Rajko, rat nije donio Şrbima samo nedaće, nekima je donio i blagodeti, kao na primjer tebi. Da nije bilo rata sada bi se ti čuturio i cvario na suncu umjesto onog muslimana što kosi tvoju đedovinu u onoj strani, a ovako sjediš sa nama u hladu, tučeš "jelen" i ždereš jagnjetinu sa ražnja.

    Rajko me samo pogleda i nasmija se, zna šta je poenta, mi smo sapatnici i sastradalnici, i moja djedovina je isto doživjela, a i ja sa njom. Tužna i tragikomična naša stvarnost.

    A prije ovog petrovdanskog dolaska u Krivajevićima sam bio poslednji put dalekog 17. decembra 1994. godine, na četrdesetodnevnom pomenu mome nekadašnjem komandantu Daci, koji je poginuo na Orozovom brdu, drugog novembra iste godine. Kao predstavnika "domaćeg" bataljona (nije to više bio nišićki ni okruglički, nego miks ova dva bez i jedne organoleptičke osobine) sjeli su me odmah sa desne strane dolibaše, pukovnika Josipovića.

    Muku na ionako mučnu atmosferu u prostoriji dodavalo je pukovnikovo kazivanje o pogibiji srpskog heroja Miće Vlahovića, koja se desila dva dana ranije negdje na Treskavici. Prvi put izbliza gledam ovog mrkog ratnika, kojeg sam poznavao isključivo iz izviđačko-borbenih dejstava, a mnogo više iz priča drugih. Nevjerovatno koliko veliko i plemenito srce ima ovaj vojskovođa, koji je sa suzama u očima govorio o svome Mići, svojoj uzdanici i desnoj ruci, heroju i ratniku, banatskom paoru koji se u legendu vaznio iz bosanskih vrleti, ratujući za slobodu, spas i opstanak svog naroda. Sad se sjetih jedne propale ne tako davno ugasle akcije, da se u Mićinom rodnom selu jedna ulica nazove njegovim imenom. A kako i očekivati da se u opštini kojoj su stanovnici ime promijenili od Srpska Crnja u Nova Crnja bilo šta nazove po srpskom junaku.

    A Dragislav (Uroša) Motika - Daca (ovaj nadimak se izgovara brzo, prvo "a" se gotovo gubi, nije Daaaca) bio je moj komandant, on je na mom ratnom putu na nekoliko mjesta prosto iznikao, ničim izazvan, kao na željezničkoj skretnici, da okrene jezičak u željenom pravcu i usmjeri me na pravu stranu. Jednom mi je u bukvalnom smislu spasio život ali jednom drugom (ne)prilikom nije dozvolio da i ja spasem njegov, iako sam bio na putu da to učinim i za to su postojale izgledne šanse.

    Dacu sam upoznao kao dječak, navijač OFK Nišići u kojem je on bio vihorno desno krilo, koje je protivničke bekove bacalo u očaj, prolazeći pokraj njih u petoj brzini, onako poguren uz aut-liniju, naizgled kao da je glavu zaturio negdje između nogu. Nisu mu ništa mogli ni u to vrijeme u svim klubovoma Opštinske lige Ilijaša veoma rasprostranjeni kostolomci, koji su fudbal igrali pod devizom "lopta može proći ali igrač nikako", kojih je prepuna bila ta fildžan liga. A u šesnestercu protivnika znao je stvoriti pravi haos, kao u onoj priči pokojnog Mirka Kamenjaševića: "Teren je suh, jedino je oko Osima mokro, protivnički igrači natrčavaju na njega, klizaju se i padaju a on stoji i valja loptu!".

    Sjećanje ide u tu, sada već baš daleku 1976. kada je osnovan naš fudbalski klub. Tada sam "volontirao" na obilježavanju linija terena piljevinom pred utakmice, a na utakmicama dohvaćao lopte koje prođu iza gola. Bio sam prisutan kada je geometar-igrač Jeremija razmjerio teren i kad su prvi put postavljene stative, prečke, korner-zastavice i iscrtane linije na neravnom, grbavom i ručnim kosama košenom igralištu "Polja", u blizini Krivajevića.

    Trener Momčilo Pejić forsirao je sistem igre stari dobri "WM", iako je to već bilo doba tzv. "totalnog fudbala" Rinusa Mihelsa. Pravi treneri sistem prilagode raspoloživom "rosteru" igrača, tako da je to učinio i naš dobri Momčilo. Neka vrsta "doktora O" u klubu bio je Ilija Čančar, zadužen za sve i svja u organizacionom i tehničkom smislu a u "stručnom štabu" bio je i neizbježni društveno-politički radnik Vejsil Kazaz, u ulozi ljekara i fizioterapeuta.

    Ubrzo je uslijedila i prva utakmica, prijateljska, protiv FK Ljubina, koji je predvodio ugostitelj iz Ljubine Jozo Bartula-Šuco (nadimak dobio po izvornom zanimanju, obućar), mali i debeo, nalik na kockicu, sa jednom kraćom nogom, veliki zaljubljenik u fudbal, ostrašćeni navijač i član uprave FK Sarajevo.

    Na toj utakmici Nišići su bili u crvenim dresovima a gosti u zeleno- bijelim, završena je rezultatom 2:2 a sastav OFK Nišići bio je, po linijama: Nemanja Stojanović - Petar Stojanović, Fuad Alikadić - Pavle Pejić, Todor Kojić, Spasoja Motika - Dragislav Motika, Mitar Nedić, Savo Pejić, Momčilo Kojić i Mehmedalija Balta.

    Te prve godine po osnivanju klub je bio nadomak osvajanja titule i plasmana u veći rang, za što je malo nedostajalo, ali, što kaže narodna poslovica: "To što malo fali, to djevojci sreću kvari". Daca je u toj sezoni odigrao utakmicu karijere protiv kluba iz Podlugova, rivala u borbi za titulu prvaka, koji se tada zvao "INA" (što će reći da su imali sponzora), kada je dao dva gola i tri namjestio za pobjedu od 5:1. Na kraju, prvak je bila Luka, čiji je sponzor bio mesar Ćebo. Poslije toga, Nišići nikada više nisu došli u priliku da se bore za titulu a mislim da su jedini klub od devet njih iz prve godine Opštinske lige koji nikad nije ušao u veći rang.

    Možda je za to kriva i klupska politika, jer su dovodili igrače mahom iz Sarajeva, tj. lige koja se igrala na onim šljakastim terenima, u kojoj su bitke bili klubovi kao Vratnik, Hrid, Saobraćajac, Vrbanjuša... mahom uveliko propale i mahom slabije od domaćih zapostavljenih momaka, u odnosu na koje su dobijali prednost. Među plejadom igrača i "igrača" pamtim i neke specifične tipove, kao, recimo što je bio Faruk Kolar-Febo sa Čengić Vile, u sarajevskoj raji poznat kao glavni junak doskočice za levate: "Pozdravio te Febo! Koji Febo? Što te j... !" Febo je bio deklarisani napadač, koji je promijenio mnoge klubove a koji i nije bio loš kao igrač, samo ga je na svakoj utakmici zezala jedna od dvije stvari: ili je bio p'jan kao duga (ne duga na nebu nego duga kao dio bureta) ili mamuran kao čep, zavisno da li se igralo prije ili poslije podne. Zato, kada je on bio u timu, nikad nije bilo dosadno bez obzira na rezultat, tu je bio Febo i njegovi performansi. Nije bilo utakmice a da ne dobije bar jedan žuti, često i dva, mahom zbog sočnih psovki i gestikulacija.

    Mnogo kasnije vidjeh Febu u "kultnoj" emisiji sarajevske televizije "Vatrene ulice", čija je orjentacija bila šprdanje sa raznim tipovima sa margine života, koji su "pukli" i "otišli", na ovaj ili onaj način. Izjavi tada oronuli i od maligana još nedokrajčeni Febo pred kamerama: "Ja sam Kolar Faruk zvani Febo a zvani Doktor sa Čengić Vile, jer sam tu od šeset treće". Ne znam šta je bilo u međuvremenu sa njim a pročitah negdje da ga srpska strana tereti za (ne)djela u ratu, za ubistvo Mome Ivkovića.

    A u to vrijeme za OFK Nišići nastupao je i kasniji komandant Olovske brigade i muslimanski ratni heroj Senahid Bolić - Bolo, koji je bio nešto zakuvao sa upravom svog kluba Stupčanica, koji je bio 2-3 lige iznad nas i u prijateljskim utakmicama tukao nas minimum 5-6 razlike. Bolo je dominirao tom ligom igrajući kao centarfor, onako građen "kao od brda odvaljen", djelovao je poput engleskih centarfora tipa Džefri Harst, Džo Džordan ili Geri Lineker, koji su sad odavno izumrla rasa među fudbalerima.

    Svi ti igrači bili su čisti amateri, u životu radnici, studenti, đaci. Daca je radio u ilijaškoj "Željezari", bio je mašinski tehničar, vrijedan, uspješan i cijenjen u poslu. Pripadao je onom sloju ljudi koji su bili inspiracija Dušku Trifunoviću za stihove:

    "Moj brat svaki dan
    Ustaje u pet do pet.
    I odlazi na posao.
    Usput kšlje, usput puši
    Usput diše... čisti zrak. "

    -Nastavak slijedi, akobogda-




  • Idi na stranu - |listaj dalje|