fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

komunizam - 88726 - 14.02.2014 : Stari Blizo - best (1)

Vidićeš ti šta će biti (2. dio)


U početku svog predavanja, Vatropir je počeo svoje uvodne riječi o životu i međusobnim odnosima građana u sarajevskim opštinama. A Sarajevo je kao grad imalo pod svojim okriljem deset opština.

  • "Obišao sam dosta gradskih opština, pa evo me i kod vas u vašoj. U nekim opštinama među kojima je i vaša, primjetio sam da su ovde muslimanski građani ugroženi. Da nemaju ista prava kao ostali građani vaše opštine."

    Počeo je Vatropir ovim riječima svoje obraćanje prisutnim slušaocima u kino sali. Samo što je Vatropir izgovorio tu rečenicu, negdje iz sredine sale ustao je sa svoje stolice Đokan. Đokan se veoma glasno i ljutito suprostavio Vatropiru. Nije više dozvolio Vatropiru, da bilo šta kaže, već mu je ogorčeno uputio upozorenje.

    Đokan, čovjek oko šesdesetak i više godina, jedan od učesnika Drugog svjetskog rata, a sada pripadnik službe bezbjednosti, osuo je "paljbu" po Vatropiru, nazivajući ga razaračom bratstva i jedinstva građana našeg mjesta. Svašta mu je izgovorio, da bi mu na kraju još rekao:
  • "Ti si došao ovde s namjerom da raspiruješ mržnju među nama i našim građanima. Građanima koji žive skoro trideset godina u velikoj slozi. Možeš odmah da napustiš ovu salu i otići odavde tamo odakle si došao. Idi tamo onim, koji su te poslali nama, pa njima to pričaj. Reci im da nama takvi ne trebaju da dolaze."

    Vidno ljut i crven, Đokan je verbalno napao Vatropira.

    Nakon Đokana, ustalo je još nekoliko ljudi koji su podržali Đokana i još uputili kritike Vatropiru tako, da Vatropir više nije imao smjelosti da bilo šta kaže, već je uzeo svoju tašnu i brzim korakom izišao na sporedna bočna vrata kino sale. Poslije tog slučaja izišli smo svi iz sale, komentarišući svako na svoj način ovaj ispad Vatropira.

    Nakon ovog slučaja nastali su komentari po našem mjestu i fabrikama. Komentarisalo se nekoliko sedmica, pa i mjeseci. Od tada se više nisam pojavljivao na bilo kojim partijskim ili drugim predavanjima. Jedino sam išao kada bi dolazili poznati jugoslovenski novinari putopisci, ili oni koji često putuju po svijetu zbog svoje profesije. Slušao one koji su imali mnogo toga da nam ispričaju o nepoznatom svijetu, u koji ne odlazimo pa ga zato i ne poznajemo. Posebno sam volio slušati novinarku Daru Janeković, koja je više puta dolazila u fabriku i pričala nam svoje utiske s putovanja po drugim državama. Naročito su interesantne njene priče bile, o državnicima pojedinih zamalja. Bila je puna hvale o egipatskom predsjedniku Anvar al Sadatu.

    PRIJEM UČENIKA

    U proljeće 1987. godine, kada je naš stariji sin završio fakultet, ja sam u svojoj radnoj jedinici bio predsjednik Komisije za radne odnose. Međutim, to mi nije davalo pravo da na osnovu moje uloge u komisiji, zaposlim sina u jednu od fabrika u mom mjestu. Jer kompleks fabrika u našem mjestu, bio je kompleks metalne i vojne industrije, pa samim tim nije bilo potrebe za takvim kadrovima. Jedino je bilo jedno manje odelenje pri jednoj RJ, koje se bavilo nekom manjom gradnjom i dogradnjom, rekonstrukcijom.

    Iz tog vremena i te godine kao predsjedniku komisije, ostao mi je u sjećanju jedan Detalj iz rada komisije koji je imao dodirnih tačaka sa onim prethodnim predavanjima koji će nakon nekoliko godina, otkriti neke već odavno zacrtane namjere ljudi koji su živjeli i radili sa mnom. Koji su bili dobro uvezani s ostalim većim brojem građana, svojih sunarodnika, pa i u višim organima vlasti i politike.

    U krugu fabrika pod okriljem jedne od RO , formirana je Učenička radionica za praktično obrazovanje učenika za radnička zanimanja. Sve do tada učenici su odlazili na obuku u RJ-e i uz majstore bili samo pomatrači jer nisu imali prilike da direktno rade određene stvari na mašinama i uređajima, kako bi nešto naučili.

    Zbog toga su majstori koji su radili na normu, gubili vrijeme u obučavanju učenika. Da ne bi išli po pojedinim RJ-a i bili samo posmatrači kod majstora, oni su sada imali svoju učionicu za praktičnu obuku, koja je bila opremljena sa solidnim mašinskim parkom. Za UR-u određeni su stručni kadrovi kao instruktori, koji su bili različitih metalskih struka, zanimanja i oni su regrutovani iz dvije RJ-e, Alatnice i Pirm-a. Nakon formiranja Učeničke radionice, Radnički savjet na nivou RO, usvjio je Samoupravni sporazum, odluku o obaveznom prijemu jednog broja učenika radničkih zanimanja u RJ-e, po završetku njihovog školovanja. To je važilo za sve RJ-e, koje su imale potrebe za radnicima metalske struke, zanatlijama. A ta potreba bila je ne samo u RJ-a, već u svim fabrikama u našem mjestu. Naročito je bilo potrebno u dvije RJ-e koje su proizvodile alate i mašine.

    Na jednoj od sjednica Radničkog savjeta moje RJ-e, donešena je odluka da se po završetku školske godine, primi pet svršenih učenika iz Učeničke radionice. Odluka je na snazi i samo se čekao završetak školske godine.

    Moja radna jedinica kao jedna od vrlo važnih i značajnih radnih jedinica za proizvodnju svih vrsta alata, kako na nivou UNIS-a i regiona, tako i u Bosni i Hercegovini, imala je tu mogućnost i privilegiju da bira sebi najbolje stručne kadrove, pa i ove iz Učeničke radionice. Tako je bilo i sad u vrijeme kad sam ja predsjednik ove komisije. Ali, u birou u kome sam radio, a radilo nas je osam, šest muškaraca i dvije žene, ponekad bi se znala naći i po flaša ljutog pića. Glavni organizator bio bi Radoslav. On je bio i najstariji po godinama života. Njemu smo pomagali u novcu, ali i u piću i mi ostali. Ali su više pili on i jedan naš drugi radni kolega, Amar. Rakiju bi nam donosio ili po dogovoru odlazio kupovati Janko, koji je rođen na Nišićkoj visoravni, u blizini Olova. Iako se ništa nije smjelo od alkohola unositi u preduzeće, Janko je bio vrlo vješt za to unošenje jer je na ulaznoj kapiji imao nekog poznanika koji ga je propuštao bez kontrole.

    U junu mjesecu 1987. godine, kada su učenici u privredi završili školsku godinu, trebalo je odabrati pet svršenih učenika, koji su završili svoje školovanje razlićitih struka. Znajući da su u UR-i instruktori naši poznanici, ljudi koji su ranije radili u našoj RJ, ja sam kao pedsjednik komisije odlućio da se informišem kod njih dvojice. Obojica su bili dobri strućnjaci u svojim pozivima, dobri drugovi pa i ćlanovi partije. Istina, jedan je statiji od mene oko 10, dok je drugi mlađi od mene isto toliko godina, ali je ovaj mlađi bio vrlo vrlo ozbiljan. Obratio sam se njima dvojici za pomoć, da mi oni predlože svoje najbolje svršene ućenike, koji su završili strugarska, frezaka i brusaćka zanimanja.

    Ni na kraj pameti nije mi bilo, da bih te ućenike birao po nacionalnoj pripadnosti. Pogotovo kad su mi njih dvojica, predložili, po njima pet najboljih svršenih ućenika. Poslije njihovog predloga, ja sam zakazao sjednicu komisije da donesemo odluku o prijemu tih mladića. Na sjednici komisije, obrazložio sam naćin na koji sam se odlućio za odabir i predložio ih za prijem u našu RJ-u. Niko, ama baš niko od ćlanova komisije, a bilo nas je pet, nije stavio ni jednu primjedbu. Zato smo jednoglasno donijeli odluku o prijemu djece. Sve je to lijepo unešeno u zapisnik koji se vodi na svakoj sjednici komisije.

    Sad je trebalo da odluku s imenima mladića odnesem kod sekretarice direktora, da ona otkuca našu odluku koju ću potpisati i dostaviti našem Radničkom savjetu na konačno usvajanje.

    Po završetku sjednice komisije, ostavio sam svesku od zapisnika u ormarić gdje se drži dokumentacija, a onda sam navratio u našu službu. U službi se upravo tada našla jedna boca žestokog pića i to sa mezom od suvog mesa. Od svih u službi, njih dvojica, Radoslav i Amar, bili su u stanju koje je govorilo da su malo ko veseliji, više pričljiviji. Da su, kako se ono govorilo "pod gasom". Kad sam sjeo za radni sto koji se nalazi iza leđa Radoslava i Amara, Amar se okrenu prema meni pa me upita:

  • "A jel jarane, reci ti meni, kako ti vršiš prijem radnika u našu RJ-u?"

    Ja se iznenadih njegovom pitanju, jer znam da je on prije mene bio predsjednik iste ove komisije, pa mu odgovorih:

  • "Pa pobogu, što me to pitaš! Koliko ja znam ti si bio predsjednik ove komisije prije mene. Pa valjda znaš kako se primaju radnici. Drugo, ne vršim ja prijem već komisija od pet članova." - odgovorih Amaru.

  • "Jest jarane, ali ja hoću da znam, kako vi vršite prijem?"

    Ne misleći uopšte zbog čega me to pita i kakav odgovor Amar želi od mene, ja nastavim odgovarati:

  • "Znaš li ti da postoji Samoupravni sporazum na nivou RO, o obavezi prijema svršenih učenika radničkih zanimanja?"

  • "Znam!" - odgovori on.
  • "Znaš li ti, da je naš Radnički savjet donio odluku o obavezi i potrebi za prijemom radne snage?"

  • "Znam!" - ponovo će Amar.

  • "Znaš li ti da na osnovu tog sporazuma i odluke našeg Radničkog savjeta koja nam je proslijđena, imamo obavezu, da izvršimo prijem pet svršenih učenika. Da poslije našeg odabira i donešene odluke, da se ide na konačno usvajanje na naš Radnički savjet?"

  • "Ne, jarane, ne pitam ja tebe to, već kako ti primaš radnu snagu po nacionalnoj pripadnosti?"

    Kad mi je to izgovorio, ja sam se našao u čudu i počeo sam se znojiti od neke nervoze. Kroz mene je prošla jeza od bijesa i gorčine. Nisam ništa odgovorio, već sam ustao i otišao do ormarića u kome se nalazi dokumentacija komisije. Uzeo sam svesku zapisnika i pogledao imena predloženih učenika. Vidim dva strugara muslimanske nacionalnosti, dva frezača hrvatske i jedan metalobrusač srpske nacionalnosti. Bilo mi je laknulo, ali sam sada postao još više ljut i bjesan, pa sam po povratku u službu verbalno napao Amara:

  • "Ne mogu da razumijem da se kod tebe Amare, čovjeka koji je rođen poslije Drugog svjetskog rata, javlja takav nacionalizam u sadašnje vrijeme. Znaš li ti šta si me pitao? Odkud ti to da me pitaš? A ti si još i član Saveza komunista. Hoćeš li da te predložim partijskoj organizaciji na razmatranje?"

    Svi su u službi ćutili i gledali me dok sam mu to govorio. Nije mi ništa odgovorao, ali sam ja zbog toga, zbog njegovog nastupa ostao ljut na njega. Duže vrijeme poslije našeg sukoba, to Amarovo pitanje vrtilo mi se u glavi, ali ja lud pa ne mogu da skontam zašto me je to pitao?

    ISTINA JE U ALKOHOLU

    Još kao mlad dječak slušao sam mnoge priče starijih ljudi. Obično kada nam stariji pričaju kojekakve priče, onda mi mlađi dobro otvorimo uši da čujemo šta to oni pričaju. Tako mi je ostala u sjećanju jedna priča od dobro starijeg čovjeka. Tada nam je stari čiča pričao o mnogim dešavanjima, zgodama i nezgodama u toku njegovog života. Govorio nam je i o tome da se može lako otkriti mnoge tajne pomoću samo jednog pića, pomoću alkohola. Pomoću rakije. Zapamtio sam tako jedan dio te njegove priče:
  • "Ako hoćeš da saznaš i čuješ pravu istinu od sagovornika, šta misli o tebi, tvojima ili o drugima, kakvu ima namjeru prema tebi ili drugome, daj mu da se dobro napije alkoholnog pića. Tad otvori uši i dobro slušaj, pa ćeš čuti sve i saznati pravu istinu. Saznaćeš šta je sve do tada mislio i šta ubuduće misli tvoj sagovornik o tebi i drugima."
    Ova izreka potvrđuje svoje postojanje. Iz ovih kazivanja, može se zaključiti od kada se "igre" igraju.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|