fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

moje_price - 88611 - 09.02.2014 : Željko Tomic Sokolac - best (24)

2. Baba Đuša


Ovo je nastavak priče "Dno života," koju možete pročitati kada kliknete ovdje

Svjetlost lagano curi kroz kroz polupana prozorska stakla i ispunjavala sobu u kojoj sam dočekao jutro. Iako su naprsli od detonacija, prozore u ovoj sobi nekim čudom nije pogodio ni jedan jedini metak, pa to bješe presudan faktor u izboru mjesta na kome sam odlučio da prespavam hladnu sarajevsku noć preplavljenu zvucima rata.

Soba u kojoj sam dočekao zoru bila je najmanja od svih prostorija u tom luksuznom, oficirskom stanu. Mjesec je dobar dio noći stajao iznad Željinog stadiona, prosipajući blijede zrake po hladnim zidovima prostorije u kojoj sam pokušavao da utonem u san. Sjedeći na podu, posmatrao sam noćne sjene kako se igraju na zidu ukrašenim posterom Bijelog Dugmeta, očigledno zaboravljenim od strane vlasnika koji se u žurbi iselio iz ovog stana. Oh, kako bi bilo lijepo kada bi ovu grobnu tišinu razbila neka od melodija ovog fenomenalnog benda! Kako bi bilo divno kada bih bar za trenutak mogao da zaboravim na ovu odvratnu hladnoću, koja se poput noža zabija u meso i reže kosti!

U situaciji u kojoj sam se nalazio, ništa nije pomagalo! Aveti rata su iz ove lude zemlje protjerale sve, pa čak i pjesmu. Iz ove perspektive, čak i sjećanja na one srećne dane, nekako daleka i previše blijeda. Sve mi se čini da sada živim tuđi život.

U stanu sam, na moju veliku sreću, pronašao i par vojničkih ćebadi. Umotao sam se u njih i podvio noge ispod sebe. Do ponoći sam pokušavao da se zagrijem drhtanjem, a onda odlučih da ispod sebe stavim i one vlažne pantalone, jer je to bio jedini način da se osuše do jutra. Samo oni koji su prošli kroz vihor rata znaju kako su duge i hladne bosanska noć: vjetar neprestano duva sa svih strana, a san ti nikako ne dolazi na oči. Gubiš bitku sa hladnoćom, čak i onda kada ti duša spava! Teško je povjerovati da čovjek i u ovako lijepom stanu može da bude poražen od prirode, da se smrzne u prostorijama koje su nekada bile ispunjene toplotom i srećom.

Zima me konačno savlada, pa odlučih da ustanem i pokušam da zapušim rupe na prozorskim staklima. Međutim, sem novinskog papira, u stanu ne pronađoh ništa što bi moglo poslužiti u tu svrhu. Umjesto toga, pokušah da ubijem vrijeme razgledajući razrušeni dnevni boravak. Razmišljao sam malo i o vlasniku ovoga stana, mom komandantu, koji se očigledno nije imao namjeru vrati u njega jer je iz dnevnog boravka čak počeo da skida i parket u namjeri da ga odnese za Srbiju.

Jutro sam dočekao šetajući između zidova, pokušavajući da budem na korak ispred hladnoće, koja me je sve čvršće stiskala u svoje ledene kandže. U trenutku kada Sunce svojim zracima obasja Željin stadion, stubište se ispuni zvukovima života. Za mene to bješe znak da pokupim svoje stvari i krenem da pronađem Markovu komšinicu, babu Đušu.

Nakon što pomenuh Markovo ime, ona bojažljivo odškrinu vrata. U procjepu se pojavi sićušno lice jedne starice, koja bješe u svojim ranim sedamdesetim godinama. Za trenutak me je posmatrala ispitivački, a onda potpuno otvori vrata i ponudi me da uđem.

  • "Pa ti se sav treseš od zime!" - uzviknu zabrinuto - "uđi, upravo sam naložila vatru. "

    Baba Đušin stan bješe dosta manji od Markovog, ali su u njemu svi prozori bili čitavi i potpuno zamračeni jer su bili okrenuti u pravcu Miljacke, pa su zbog toga bili izloženi i snajperskom dejstvu sa muslimanske strane. U trpezariji se nalazila i peć na drva, koja je više pristajala nekom seoskom ambijentu nego stanu iz jedne urbane sredine. Ipak, u ratu je i nelogično logično, pa je i ovaj starinski šporet predstavljao veliko bogatstvo.

    Sjedoh na omanju stolicu i leđima se naslonih na toplu peć. Baba Đuša dohvati nekakvo lonče napunjeno sa vrelom vodom, stavi u njega par grančica osušene trave i ponudi mi da pijem. Čaj mi je u ovom trenutku bio najpotrebniji, pa počeh da ga halapljivo gutam opojnu tečnost, udišući pri tome omamljive mirise planinskih trava. U isto vrijeme osjetih i da me sinusi počinju peckati, znajući da ću u narednih nekoliko dana obavezno preboljeti ovu moju avanturu.

    U pauzi između gutljaja domaćeg čaja, koji mi ispuni tijelo sa nekom božanskom toplinom, bacih pogled i po prostoriji u kojoj smo sjedili. Sa druge strani šporeta se nalazio jedan omanji dvosjed, na kome je bilo složeno nekoliko ćebadi. Odmah uz prozor je satajao omanji trrpezarijski sto sa četiri stolice, a kraj njega i mašina za šivenje.

    Baba Đuša vjerovatno primjeti moju znatiželju pa poče da govori:

  • "Znaš, ja ovdje i spavam! Prostorija je mala pa se začas zagrije. Na šporetu kuvam hranu koji mi donose vojnici jer im ponekad skratim pantalone, zašijem dugme ili zakrpim uniformu. Ponešto mi pošalje i Marko sa Sokoca, tako da se barem imam šta da jedem. Međutim, drva su mi najveći problem ali se ja i za njih snađem! Čim dođe proljeće, ja svakoga dana odem na Trebević, nalomim malo grana a onda se sa povećim svežnjem na leđima spustim do stana. Ne mogu ja ponijeti mnogo, pa zbog toga ponekad u šumu odem i dvaput dnevno. U svakom sučaju, do zime ti ja onu moju sobu do plafona napunim sa drvima. Ponešta složim i u Markov stan. Ove godine sam imala jako dobre zalihe, pa sam nešto drva mjenjala i za hranu, uglavnom za konzerve jer one mogu dugo da stoje!"

    I doista, u njenoj spavaćoj sobi ugledah dva dugačka reda drva, snopove uvezane kanapom i uredno složene do plafona. Slika bješe domaćinska, ali ja samo uzdahnuh i u sebi pomislih:

  • "Eh živote gradski, u šta si se pretvorio!"

    Baba Đuša me ponudi da malo legnem na onaj njen crveni kauč, što ja sa zadovoljstvom prihvatih. Ona na mene nabaca onu njenu ćebad, pa ja zaspah gotovo u istom trenutku kada položih glavu na jastuk. Usnuh kako me kroz toplu, ljetnju noć nose dva anđela. Ispod mene su promicala pokošena romanijska polja, ispresjecana sa njivama nabreklim od pšenice. Potom se nađoh na obali mora, okićenoj plažama i preplavljenoj dječijim smijehom. Ugledah i moje drugove iz osnovne škole, kako leže i sunčaju se uz vodu. Sunce mi prži kožu, ali mi vrućina uopšte ne smeta. Osjetih miris jaja prženih na slanine i to me natjera - da polako otvorim oči.

  • "E, baš si se u pravi čas probudio! Upravo sam ti pripremila da nešto pojedeš a onda idemo u Lukavicu!"

    Baba Đuša me prisjeti da sam svoje odsustvo iz jedinice i dobio zahvaljujući njoj. Naime, moj zadatak je bio da sa joj pomognem da Fiću njenog sina, koji sada živi u Pragu, prebaci do Smedereva.

    Uspon ka Vracame je u tim ratnim danima bio jedan veliki izazov. Kako je ulica bila stalna meta muslimanskih snajperista, oni koji su se kretali brzo su imali mnogo veću šansu da prežive. Temperamentna baba je imala korak divokoze, pa je bez ikakvog napora savlađivala strmi uspon. Bilo je očigledno da su njeni česti izleti na Trebević urodili plodom, pa je bila u mnogo boljoj kondiciji od mene, iako sam od nje bio mlađi bar dva puta. U jednom trenutku baba se okrenu pa me upita:

  • "Može li to?"

    Ja je pogledah drsko i pomislih:

  • "E vidi matore babe, u sliku joj poljubim! Kočoperi se kao pjevac u kokošinjcu. Još samo da me upita da li hoću da mi i pušku ponese. Kada stignem na Pale, predložću Karadžiću da organizuje i jednu bablju Olimpijadu. On se kalemi na ovakve gluposti, pa će odmah pristati, pogotovu kada čuje da ćemo zasigurno osvojiti zlatnu medalju u nošenju drva sa Trebevića!"

    Ipak, odlučih da ostanem pristojan, pa joj uz osmjeh odgovorih:

  • "Mogu ja mogu, baba Đušo, samo moram pomalo i da osmatram okolinu da nas ne bi zaskočio neki mudžahedin!".

    Baba Đuša je sve više povećavala rastojanje između mene i nje, jer je vjerovatno željela da što prije pređe dionicu puta po kojoj su ponekad padale i muslimanske granate. Iskreno se potrudih da mnogo ne zaostajem, mada sam sve nade polagao u to da ću nadoknaditi rastojanje između nas kada počnemo da se spuštamo nizbrdo.

  • "Izdrži! Kad može baba Đuša, možeš i ti!" - izgovorih tiho bodreći sam sebe.

    Ništa manje nije bila uzbudljiva ni naša "šetnja" Lukavičkom cestom. Mada sam sa autom tu dionicu prešao bar stotinu puta, ovo bješe prvi put da tuda idem pješke pa do sada i nisam primjetio da je tih nekoliko stotina metara asfaltne treke bilo jako izloženo snajperu, koji bješe mnogo pogubniji za pješake nego za vozače. Posebno je bila opasna deonica puta između male pošte i kasarne "Slobodan Princip - Seljo". Teren bješe u potpunosti otvoren prema Mojmilu, sa kojeg su se krvoločni muslimanski snajperisti naprosto iživljavali nad srpskim civilima.

    Rat je jedno veliko čudo! U njemu postoji mnogo stvari koje ne treba ni pokušavati da shvatiš, već ih jednostavno prihvatiš onakvim kakve jesu. Jer, kako razumjeti ljude koji su svakodnevno hodali Lukavičkom cestom, prkoseći snajperistima i ne mareći mnogo za smrtonosne pucnje sa Mojmila. Nikada mi nije bilo jasno da li su to oni radili iz beznađa ili su jednostavno vjerovali da im metak ne može ništa. Iako je udaljenost između Mojmila i Lukavičke ceste bila velika, a samim time i rizik relativno mali, mnogo je onih koji su svoje živote izgubili upravo na toj dionici puta.

  • "Ma ne mogu oni nama ništa sve dok ne nabave Broving!" - reče baba Đuša, kao da mi je čitala misli.

    Nešto kasnije, dok smo se u krugu kasarne penjali uz neke stepenice, začuh fijuk granate i nesvjesno se bacih na zemlju. Baba Đuša se samo nasmija, odmahnu rukom i reče:

  • "Prebacuje!"

    I doista, granata tresnu na nekih stotinjak metara iza nas, na plato preko kojega smo upravo prošli. Zemlja se dobro zatrese, ali nas zgrade zaštitiše od gelera. I dok sam se ispravljao, razmišljao sam da li da se stidim ili zavidim babi Đuši, koja je mnogo bolje od mene ocjenila putanju granate. I upravo u tom trenutku donesoh odluku da više nikada zbog granate ne zalegnem u prašinu, makar zbog toga i poginuo.

    Sledećeg dana sam uspio da baba Đušu i njenog Fiću prebacim na Romaniju, a nešto kasnije smo uspjeli da stignemo i do Beograda. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Srbiji, ona se ponovo vratila na Grbavicu, gdje je ostala da živi i nakon Dejtona.

    Čak i danas, kada me sjećanja odvedu u ona sumorna, ratna vremena, uvjek se nekako prisjetim i babe Đuše. Neko mi reče da su je njene hitre nogice već odavno odnijele u Carstvo Nebesko, gdje vjerovatno Anđelima prišiva dugmad i sakuplja lovorove grančice za zimu. Možda se čak i u Raju smjestila u nekakav sobičak, sličan onom iz Lenjinove 58, u kome loži vatru u onu istu svoju peć. Ipak, kada razmišljam o njoj, najčešće se sjetim one njene božanstvene kajgane, koja mi čak i sada ispunjava usta i puni nozdrve opojnim mirisom kakav čovjek može da osjeti samo kada dobro upozna glad.

    Za sve nas koji smo prošli kroz ta teška vremena, bilo da smo se borili ili sakrivali, tamo slučajno zatekli ili došli da se borimo, važi jedno te isto pravilo: u ratu čovjeka može da promjeni samo jedan trenutak, a meni se čini da je kod svih nas njih bilo jako puno.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|