fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

moje_price - 88517 - 04.02.2014 : Zeljko Tomic Sokolac - best (35)

Verice, kćero moja!


(*)istinita priča

Danas, poslije toliko godina života u miru, ona sumorna, ratna vremena mi izgledaju nekako daleka i strana. Ponekad mi se čini da ih nikada nisam ni doživio, već sam o njima samo slušao iz priča. Sjećanja na te tmurne godine stvara nekakvu gorčinu u ustima, prazninu u duši, te sve više shvatam da još uvijek bezuspješno pokušavam da pronađem put ka nekom novom životu...

Možda bih ja i uspio da u zaborav potisnem slike tih sumornih vremena, da u sebi ne skrivam jednu veliku tajnu, koja me stalno proganja i vraća u surove vrleti planinskog masiva koji se ogleda u plahovitoj Drini. Nije mi jasno zašto je Svevišnji htio da upravo ja doznam istinu o jednoj strašnoj tragediji, koja mi se poput filma stalno premotava u glavi! Moguće je da sam ja jedini Srbin, čuvar ove tajne, koja me iz dana u dan sve više pritišće i muči. Ovaj teret na mojoj duši me je i natjerao da postanem neumorni tragač za istinom, uporno pokušavajući da rasvjetlim detalje ovog stravičnog događaja i da ih složim u jedan jasan mozaik. Ukoliko u tome uspjem, iz ove tajne bi mogla da iznikne jedna pouka, snažna poput bujice koju stvara Drina kad nabrekne od istopljenog snijega...

Događaj koji ovdje želim da opišem se desio u jednom bratunačkom selu u kome su živjeli otac i kćerka, žrtave ovog zločina. Odmah da kažem da mi njihova imena još uvijek nisu poznata! Na koja god vrata zakucam, nailazim na zid ćutanja, a ponekad i na blagi podsmjeh. Iz dana u dan, sve više gubim nadu da ću da se domognem ključa ove tajne. Zbog toga u mislima pokušavam da odgonetnem ime te djevojke. Naš narod ima toliko lijepih imena, ali mi kroz glavu sve češće prolazi ime Verica, pa upravo zbog toga i odlučih da ovu, još uvijek bezimenu djevojku, u ovoj mojoj ispovjesti tako i nazovem.

U one poratne dane, kada su se borci vraćali sa fronta, u nekakvoj tuzlanskoj kafani se napio jedan od pripadnika srebreničkih hordi zla i pod uticajem alkohola počeo da priča o tome šta su sve on i njegovi saborci radili po srpskim selima u okolini Bratunca. Hvalio se taj Turčin da je bio jedan od najboljih Naserovih boraca, da je učestvovao u gotovo svim njegovim akcijama i da je posebno bio okrutan prema zarobljenim spskim civilima.

Potom je taj isti Bošnjo priznao da se od mnoštva zločina nad Srbima, koji su mu se urezali u glavu, najčešće sjeća jednog, naizgled banalnog - u kome gotovo da nije ni učestvovao.

Desilo se to još na samom početku rata, u jednom selu na bratunačkoj opštini. Stotinjak muslimana, odabranih boraca Nasera Orića, opkolilo je jedan srpski zaseok. Bješe to bogat kraj sa dosta hrane i stoke, a kako se u njemu nalazila samo šačica onih koji su mogli da ga brane, selo za njih bješe veoma lak plijen.

Plan njihove akcije je uvijek bio isti! Manja grupa muslimanskih bojovnika bi na jednom kraju sela otvorila žestoku paljbu, dok bi se ostali sakrili u šumi na suprotnoj strani, čekajući u zasjedi one koji bi spas potražili u bjekstvu. Na taj bi način narod satjerali u klopku, a potom bi se nad njim iživljavali, poput mačke koja se igra se bespomoćnim mišem. Žene bi najprije silovali, a zatim bi ih uz stravično mučenje ubijali, čineći pri tome stvari koje je nemoguće opisati jer su one neshvatljive za normalnog čovjeka.

Još prilikom osmatranja tog sela, jedan od vodiča im je skrenuo pažnju da se u njemu nalazi i jedna prelijepa Srpkinja, koja "Turke nije zarezivala ni za suvu šljivu." Nakon što im je pokazao njenu kuću, nekoliko nih odluči da je uhvate živu. Zbog toga su se uoči same akcije vješto sakrili u šumarku nedaleko od tog mjesta, procjenivši da bi naša heroina, Verica, mogla da potraži spas bježeći upravo u tom pravcu.

Nakon što otpoče pucnjava, ono malo naoružanih Srba se upusti u neravnopravnu borbu, davajući stanovnicima sela bar nekakvu šansu da spas pronađu u bjekstvu. I upravo kao što su bolesni umovi i predvidjeli, izbezumljena masa je haotično jurnula baš ka mjestu gdje su je Turci i očekivali.

U jednom trenutku se na Veričinoj kući otvoriše vrata. Ona najprije izađe u dvorište, pažljivo oslušnu iz kog pravca dopire pucnjava, a zatim potrča ka šumarku u kojem su se nalazili Turci.

U isto vrijeme, na uzvišenju iznad njihovog imanja se nalazio i Veričin otac, jedan od branilaca sela. Dok je pucao u pravcu napadača, povremeno bi bacao zabrinuti pogled u pravcu svoga dvorišta, pitajući se šta se dešava sa njegovom ljubimicom. U trenutku kada Verica izađe pred kuću, otac slučajno opazi one muslimane koji su je iščekivali u zasjedi, te tako prozre njihove namjere. Iz njegovog grla se ote nadljuski krik, koji se potom pretvori u očajničko dozivanje:

  • "Vericeee, kćero moje Vericeeeeeee!".

    Međutim, svi njegovi napori da upozori Vericu su bili uzaludni. U tom opštem haosu, ljudski povici se nisu mogli probiti kroz kišu puščanih metaka već se izgubiše u moru bespomoćnih vapaja unezvjerenih mještana i izmješaše se sa stravičnim povicima nepijatelja:

  • "... Alahu ekber, Alahu ekber... "

    Veričin otac je samo za trenutak oklijevao, a onda podiže pušku i sa dva hica pogodi svoju ljubimicu pravo u leđa. Potom se iz njegovih usta ote još jedan, bolan krik. U tom trenutku, rat za njega stade! Bacio je pušku i potrčao ka mjestu gdje je ležalo Veričino, sada već beživotno tijelo. Nije mario ni što krvnici izađoše iz svog skrovišta i odvažno krenuše prema njemu. Već iz daljine, jedan od muslimana isprazni čitav šanžer svoje automatske puške u bespomoćnog oca, koji se nijemo sruči kraj tijela svoje jedinice.

    I pričao je dalje taj isti Bošnjo da su oni to selo opljačkali, zarobljenike pobili, a njihove kuće popalili. Potom su sakupili ratni plijen i potjerali stoku u pravcu Srebrenice. Jedan od njih je, prolazeći pored ovo dvoje nastradalih, nogom šutnuo očevo beživotno tijelo, i pri tom rekao:

  • "Pu, što je ubi jeb'o te ćaća ćetnićki? Da ne bi tebe, danas smo mogli nešto dobro zguzit'!"

    Sve ratne priče su nekako iste. Uglavnom govore o žrtvama i njihovim dželatima. Tek poneka od njih nema jasnu granicu između paćenike i krvnika, ubijenih i onih koji su povukli oroz. Ponekad ubicu zaboli više ono što nije uradio od onoga što jeste. Ni svi zločini nisu isti! Ipak, ni jedan od njih se ne smije zaboraviti, a pogotovu oni čije krvnike još uvijek nije stigla zaslužena kazna.

    Autor: Željko Tomić - zabranjeno kopiranje

    P.S. Mislim da sam veoma blizu da utvrdim identitet oca i kćerke, čije su potresne sudbine opisane u ovoj priči. Ukoliko sam u pravu, onda mogu da kažem da su od Veričinih ukućana, rat preživjeli majka, koja se tog dana slučajno nije zatekla kod kuće, i brat, koji se u trenutku napada na selo nalazio na borbenom zadatku.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|