fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

nisici - 87400 - 28.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (4)

Brano Pejić - MAPA (I dio)


Dana 26. jula 2013. godine, navršilo se dvije godine dana otkako je dojezdio na Drapanj i zauvijek našao smiraj Mapa, jedna od legendi Nišićke visoravni i šire.

Ko nije poznavao Mapu propustio je upoznati šta znači široka duša i veliko srce. A Mapa je u stvari svijet ugledao 1955. godine u nišićkom kvartu (nekao "rogato" djeluje "zaseoku") Zlotege, poživio burnih 56 godina i upokojio se negdje u bijelom svijetu, negdje u čeličnom zagrljaju zaborava na zamršenim putevima i stazama ovozemaljskim, daleko od svih i rodnog kraja koji je neizmjerno volio i za koji se borio svim srcem, snagom i dušom svojom. "Klonula mu samo glava, činilo se kžo da spava, sred birtije za kafanskim stolom... ", rekao je pjesnik za nekog njegovog prethodnika slične sudbine.

Njegovo pravo ime bilo je Brano, ali ne znam da li ga je van njegove kuće neko tako zvao. On sam sebi je u ranoj mladosti "nadjenuo" ime Rade, iz kojih razloga ne znam, u to vrijeme sam još bio "mala raja". A nadimak "Mapa" je dobio od "jalije", imao je osobinu da u govoru trokira, pa dok ne "proguli" pomaže se sa "ma.. .. pa.. . ". A kad jalija nešto spodbije, to i osta, govorile bi stare žene.

Po definiciji, "boem" je riječ koja u najširem smislu označava osobu koja praktikuje nekonvencionalni ili nonkoformistički životni stil, odnosno svojim ponašanjem namjerno se suprotstavlja uvriježenim moralnim i kulturnim normama, odnosno očekivanjima šire zajednice". Kad razmislim, Mapa je bio upravo to, mada je riječ "boem" u našem poimanju rezervisana za javne ličnosti a za "obične" smrtnike neka druga, manje lijepa a više uobičajena.

Po profesiji je bio moler i to veoma cijenjen u poslu, ali se "mačka" i kante hvatao isključivo s vremena na vrijeme. U međuvremenu bio je "inventar" u svim ugostiteljskim objektima između Olova i Semizovca, a gostovao bi i šire, kad ispadne kakva zgodna prilika. Kroz život je išao ležerno, hedonistički, sa posebnim stilom i manirima. "Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši" (napisa i otpjeva pjesnik za nekog Vasu, boema Mapine rase). O njemu je ispričano na stotine anegdota, zgoda i nezgoda a i on je poznavao vjerovatno sve anegdote o drugim znamenitim Nišićanima, u šta sam se uvjerio dok smo zajedno ratovali.

Primjera radi, u proljeće sada već davne 1982. godine (znam jer je tada prvak Evrope u fudbalu bila Aston Vila), gledali smo utakmicu Kupa evropskih šampiona u Čevljanovićima, "kod Žuge". Kad je trebalo poći kući bila je već duboka noć i kažem Mapi da ćemo izgleda ići pješke , teško da će nam neko stati. A i nebi bilo prvi put, pa i jedan i drugi smo u svoje vrijeme tu nedaleko išli u osnovnu školu u Ivančiće, svaki dan pješačeći po pet kilometara tamo i ovamo. Na to on ležerno, u svom stilu ustvrdi:

  • E, jee.. . pa šta misliš, što ja nosim ovu šofersku bundu?

    Zaista, na njemu je bila njegova šoferska kožna HTZ bunda tipa KTK Visoko, od koje se dugi niz godina odvajao možda dva mjeseca godišnje. Već prvi kamion nam je stao, iz solidarnosti prema "kolegi".

    Iz toga "zlatnog" doba, prve polovine osamdesetih, poznata i mnogo puta prepričavana je i legenda o Mapinom krečenju pansiona "Bijambare". Da li je bila "pjanska" ili za ozbiljno, tek Mapa je gazdi ponudio da besplatno okreči sve plafone i zidove u objektu. U stvari, to i nebi bilo baż besplatno, za jednu "malu" uslugu.

    Naime, tada je u restoranu uveče mnogobrojne goste zabavljala popularna u SFRJ estradna umjetnica B. S. , prototip ženske zbog kakvih je svojevremeno Bora Čorba "razvijao desnicu ruku". Mapa za krečenje nije tražio novac nego "druženje" sa umjetnicom. Gazda je pristao a i umjetnici nije bilo mrsko, tek Mapa je uspješno odradio oba posla, bio je podjednako vješt u baratanju sa oba mačka.

    U životu inače a u ratu posebno, bio je od onih ljudi koje rijetko može promašiti neka poteškoća, "što god dođe ja sam mu naredan" rekao bi pjesnik. Zbog svega toga Mapa je specijalizovao disciplinu "na strašnu mjestu postojati", takav mu bio horoskop, što bi se reklo.

    Nekako krajem 1993. godine, u vrijeme one naše čuvene ofanzive nazvane u stručnim krugovima "Pancir 93" ili nekako slično, dobio sam (po kazni ili zasluzi, zavisno od percepcije) "nagradno zimovanje" skupa sa Mapom "u hotelu" ispod jedne goleme omare, nedaleko od Kundakova groba u Bijambarama. U to vrijeme nas linijaša bilo je malo, pa smo po trojica držali "uporišta" dok se linija ne pomjeri dalje. Na jednoj tački moralo je biti dvojica, nedostajao je treći, a taj odabrani dvojac bijasmo upravo Mapa i ja.

    Rekoše nam, kad nas zavedoše za omaru, da se ostaje vrlo kratko, da će se ubrzo ići dalje, tako da ne pravimo nikakva "utvrđenja", rovove i slično. Ali, u suštini čekao se pad Mačka da bi se krenulo dalje, pa tu ostadosmo desetak dana, zauzimanje Mačka oteglo se k'o ciganska godina.

    U prvi sumrak prvog zajedničkog dana na liniji upitam Mapu jeli raspoložen da stražari do pola ili od pola noći. Kaže da neće ni jedno ni drugo, a koga je strah, neka stražari. Vidjevši da ga gledam začuđeno, kaže:
  • Ma.. . nema potrebe da stražarimo kad će "vučad" stražariti.
  • Ko su ti "vučad", upitah ga, ništa mi nije jasno.
  • Pa.. . jbg ti, Mi-ilivoja, Mi-ikoja i Ma-ance!

    Tek tada mi je jasno. Mapa je bio veliki znalac raznih nišićkih dogodovština i anegdota, pa i svih onih mnogobrojnih u kojim je glavna uloga bio pokojni Staniša Čančar. Tako, jednom, pedesetih godina, zbog nekih razmirica Stanišu napusti žena i ode u rod, kod svoje familije Drinčić (u narodu zvani Kurjaci), koji su živjeli na crnoriječkoj Gradini. Nakon dva-tri dana iščekivanja njenog povratka, Staniša izgubi strpljenje pa na Gradinu posla poštom pismo na papiru formata A4, sljedeće sadržine:
  • "Šimša vrati se, o'š-ne'š ne moraš! U potpisu: S. Čančarević (ovjera pečatom Mjesne zajednice Nišići)" pa prazan prostor i na dnu lista dodato "Zdravo vučad".

    Kažem Mapi da ova trojica lijevo od nas nisu "vučad" tj. Drinčići , jer je Milivoja njihov komšija a preostala dvojica su mu bratić i sestrić, koji nemaju nikakve veze sa Gradinom sem porijekla roditelja a sa Drinčićima baš nikakve, a Mapa u svom stilu uzvraća: "Ma... svi su oni meni isti"!

    Vidim tada da je Mapa u toku dana detaljno snimio situaciju. Mi smo bili drugi "rov" (ili u stvari stražarsko mjesto) sa lijeve strane, gledano iz pravca Crne Rijeke. Lijevo od nas, na nekih 50 metara bili su pomenuta trojica, s tim da su oni, zbog terena, bili pomaknuti naprijed oko 30-ak metara u odnosu na nas dvojicu i mi smo im bili nekako u zaleđini. Uz to, ispred nas je bila "česta" (gusto isprepletano granje kroz koje je nemoguć prolaz prije kresanja). Ukoliko bi neprijatelj pošao, udario bi prvo na njih. A lijevo od njih bile su Popratne strane i sve do Mačka (1650 metara, mjereno po "Google Earth"-u), nije bilo nikoga od naših.

    Mi ćemo noću spavati, a ako muslimani udare, "vučad" će ih dočekati, od njih jedan mora biti budan. To je bila Mapina strategija koju smo nas dvojica "hinjski" upražnjavali narednih desetak dana. Jedinu manu ta strategija imala je u činjenici da kada bi muslimani prošli nama sa leđa (što im ne bi bio problem iako su Popratne strane poprilično strme i vrletne), udarili bi prvo na nas dvojicu. Srećom, nisu (kao u onom crtanom filmu kada Duško Dugouško kaže za Daču: "Da li će se taj ludi patak setiti da ume da pliva?").

    Napravili smo zaklone od lučno savijenih okresanih grana omare, preko kojih smo prebacili najlon (koji smo našli u napuštenim muslimanskim rovovima), ispod najlona na zemlji smo napravili podlogu od nalomljenih grana sa četinom i na podlogu prostrli vreće za spavanje. To se pokazalo kao veoma topao zaklon, a kad je još pao snijeg bilo je toplo kao u grijanoj sobi. Kad noć odmakne, zavlačili smo se u svoje zaklone, puške stavljali pored glave i spavali k'o dva međeda, kako je govorio Mapa.

    A tokom dana sakupljali smo drva, ložili vatru i Mapa je imao svoje cjelodnevne nastupe. Kad je pjevao nije zamuckivao, tako da je stalno forsirao romanijske teretne, uglavnom jedne iste, kao pokvarena ploča:

    "Znaš li mala đe' Vučija Luka,
    odatle se baraba dovukla",

    "Ja kroz Pale, a Paljanka maše,
    đe si Rade, stari jalijaše",

    "Ide mala kroz Sokolac tužna,
    slikala se pa ispala ružna"... pa u krug.

    Sam je započinjao i sam sebe pratio. U pauzi pjevanja držao mi je predavanja iz prošlosti Nišića, koju je izvanredno poznavao, a naročito anegdote, zgode i nezgode. Mnogo ga je nerviralo kad počne priču, uživi se, uhvati ritam bez zamuckivanja a ja ga prekinem pa nastavim do kraja. Izvlačio je iz naftalina doživljaje Stanišine, Cokine i druge, ali nikako da potrefi nešto što ja nisam već znao. Čudio se otkud znam, ali mu nisam htio odati izvor. A ja sam sve nišićke anegdote ranije čuo od Sulejmana Herića (sada allah-rahmetile). Sulejman je bio šeret koji je svako jutro, dok bi na Torlovcu, kod breze, čekali autobus iz Crne Rijeke, odnekud "iz sehare" izvlačio razne dogodovštine.

    A onda se Mapa sjetio aduta. Kaže:

  • A ti ne znaš ko je pobijedio u domu u Nišićima za Novu godinu 1969. na takmičenju za najbolju doskočicu, ni kako je glasila doskočica!

  • Ne znam, priznajem.
  • E, vidiš da ne znaš istoriju Nišića. Pobijedio je Dušan Mandić, a doskočica je glasila:

    "U mog strica blesava junica,
    Snijeg pada, ona se obada"!

    Pa trijumfalistički nastavlja u istom stilu:

  • Znaš li šta Dušan Mandić kaže kad me sretne?
  • Otkud bih znao.
  • Kaže:"Đe si jaraniko moooja? Jesil' ga đe kalj'o? Jesil' đe tražio mazalice (ovo "mazalice" je u genitivu jednine, op. a. )?"




  • Idi na stranu - |listaj dalje|