fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

nisici - 87399 - 28.11.2013 : Vuk Gradinski Nišići - best (7)

Brano Pejić MAPA (II dio)


Na temu anegdota u kojima je glavni lik Dušan bio sam "tanak k'o bašlija" jer ni Sulejman nije pričao o njemu iz prostog razloga što je i Dušan tada bio sa nama, čekajući "željezaru". Kad sam zaćutao, Mapa je došao na svoj teren, jer volio je Dušana a i mnogo anegdota znao o njemu. Kad bih ih ponovio trebalo bi mnogo prostora, pa prenosim jednu, za primjer:

Dušan i Staniša radili su, valjda u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka, u "kafani" u domu kod crkve. U toj nekako glomaznoj a istovremeno neuglednoj zgradi, koja je u stvari građena za potrebe crkve i naroda od 1896-1908. godine, bila je u to vrijeme škola, pošta i društvene prostorije, gdje je putnik namjernik mogao svratiti na kafu. A taj prostor je služio istovremeno i za partijske sastanke, konferencije, za odmor putnika iz autobusa koji je vozio rudare iz Crne Rijeke u Brezu i svakojaka skupljanja i okupljanja, bio zapušen i crn od dima cigareta i dima iz peći, sa drvenim "izrezbarenim" klupama i stolovima iz devetnaestog vijeka. Na peći je bila jedna velika šerpa, skrajnuta sa plate ispod koje je gorjela vatra, a u njoj voda na granici vrenja, "samo što nije", tako da naručilac ili naručioci kafe dugo ne čekaju.

Jednom Staniša u šerpi nađe ogromnu kamenčinu, ripu, što bi rekli stari ljudi. Imao je ekstremno kratak fitilj i običaj da svakome ko bi ga naljutio na brzaka opali nekoliko šamara. U stvari, gotovo svakome, osim onih na koje se nije smio natjerati. Jedan od tih bio je i Dušan, u to vrijeme momak u punoj snazi, a Staniša je već prevalio šezdesetu. Ljut do krajnjih granica, a plašeći se da naljuti Dušana, samo je prosiktao:

  • Dušane, neko je uvalio kamen u šerpu! Ovdi smo sami nas dvojica, a ja nisam!

    Nekako iz ove perspektive gledajući ovih deset dana sa Mapom prođoše kao tren. A opet, pokojni Rajko Delipara je znao reći: "Meni u "Lavu" (hotel u Splitu u kojem su nekada ljetovali neki momci sa Nišića) dodije boraviti deset dana, a da neće za omarom u Bijambarama". A "kampovanje" se završilo iznenada: ekipa Miće Vlahovića je nasilnim izviđanjem otkrila neprijatelja, tj. njihove bajte odmah "za međom", iza one česte, na nekih pedesetak metara od nas. Kako ih nismo čuli nije mi jasno, a oni su se svakako naslušali Mapinog pjevanja. Sledećeg dana bila je naša akcija, neprijatelj je istjeran iz svojih bajti i otputovao prema Musićima, mi smo pomjereni naprijed, do Ačkerova groba.

    Moj i Mapin ratni put su se tada razišli da bi se opet spojili u poslednjoj godini ratovanja. Početkom 1995. godine nađosmo se u jedinici koja je formirana na nivou Prve romanijske brigade a namijenjena je bila prevashodno za krpljenje rupa u liniji odbrane, zatvaranje prolaza neprijatelju tamo gdje linija pukne i vraćanje izgubljenih položaja. Mapa je tu bio jedan od najstarijih boraca i neka vrsta maskote, mada ni po čemu nije zaostajao za najboljima.

    Taj period, od osnivanja te IDČ do kraja rata je period najžešćih ofanziva neprijatelja, kada je Nišićka visoravan, odnosno ono što je od nje ostalo pod našom kontrolom (a to je u stvari visoravan u pravom smislu) bila u epicentru ratnih dešavanja na području Bosne i Hercegovine, kada je u nekoliko navrata o koncu visio pad tog srpskog uporišta a time vjerovatno i cijelog sarajevsko-romanijskog područja u ruke muslimansko-hrvatske vojske. Istinsko finale rata, borba "do golih kraljeva".

    Iz mora događaja, zgoda i nezgoda iz tog perioda sjetih se jednog tragikomičnog Mapinog "stradanja". Bio je 16. juni te 1995. godine. Prethodnog dana naša jedinica izgubila je tri ponajbolja borca i tog dana bile su sahrane, jedna u Sabancima i dvije u Semizovcu.

    Odmah po sahrani javiše da je pala linija Sokolačkog bataljona gotovo u potpunosti i da naša jedinica treba hitno poći u Bijambare da zatvori prazninu. Borci su se skupili što je brže moglo pa krenuli prema pećinama.

    Kroz šumu smo išli u grupama po trojica, raspoređeni po širini tako da svaka grupa vidi one lijevo i desno od sebe. Kad naiđemo na naprijatelja, automatski će biti postavljena linija kad svi zalegnemo. Napeto smo iščekivali da vidimo neprijatelje iza svakog stabla, znajući da nas čekaju u zasjedi. Tišina je bila grobna, čuo se svaki i najmanji zvuk, a onda se prolomila pucnjava na desnom krilu. Oni su naišli na muslimane.

    Žestok okršaj potrajao je nekoliko minuta koje su izgledale kao sati, sve naše grupe su žestoko pucale tako da je izgledalo kao da pucaju borci sa linije, a onda kao bez duše dotrčaše dvojica mladih momaka sa desnog krila i viču:

  • Pogide Mapa!

    Pucnjava se ubrzo stišala, muslimani su se povukli nazad prema osvojenim sokolačkim rovovima, smatrajući da su naišli na našu novouspostavljenu liniju. Momci pričaju da je Mapa išao desno od njih, da je udario na muslimane i pao pokošen rafalima. I dok su oni još opisivali događaj a ostali već duboko žalili za Mapom i neki već pošli da ga izvuku, on se pojavi iz granja, sav izgreban po licu i kaže:

  • Jeeeebem vam maaater svima!

    Radost je ozarila sva lica a Mapa, ljut kao ris, hoće da bije one momke koji su ga ostavili. On je idući šumom nagazio na lom (što bi šumari stručno rekli "gromadu") koji je bio složen preko jedne udoline. Kako su grane bile suve ili protrule a Mapa težak oko 110 kilograma, on je odmah i propao kroz lom. Prasak grana izazvao je reakciju kod muslimana koji su odmah zapucali i time odali svoj položaj i izgubili faktor iznenađenja, čime su izbjegnute nove žrtve na našoj strani.

    To je bio možda i odlučujući momenat za okretanje veoma teške situacije u našu korist: naišavši na nas poprilično blizu linije muslimani su procijenili da je najbolje po njih da se povuku u rovove Sokolačkog bataljona, što je omogućilo našim jedinicama da se pregrupišu i organizuju kontra-akciju, pa je 18. juna muslimane "oduvao el ninjo" i linije u potpunosti povraćene i ostale u tom stanju do kraja rata.

    U to vrijeme, u nekom predahu između borbi, komanda Prve romanijske brigade preduzela je jedan poduhvat koji niko nije očekivao. Naime, u prostorijama Doma, kojeg je znatno oštetio muslimanski tenkista Slaviša Šućur u novembru 1994. godine, nalazila se telefonska centrala. Uređaj je nabavljen od strane građana MZ Nišići i Crna Rijeka neposredno pred rat, bio je najsavremeniji toga doba i njegova cijena iznosila je 100. 000 DEM (ondašnjih). Za divno čudo tenkovska kanonada nije oštetila centralu jer se ona nalazila u prostoriji koja je bila nasuprot mjestu sa koga je tenk dejstvovao po Domu.

    Plan komande bio je da se centrala demontira i prebaci na Sokolac. Kada je već bilo u toku demontiranje, neko je dojavio u IDČ šta se dešava oko centrale. Reakcija je bila munjevita, kao da je u toku napad neprijatelja na naše linije. Svi prisutni borci IDČ, iz vikendice u kojoj su boravili trkom su se uputili prema Domu.

    Kad smo stigli, centrala je bila demontirana i po planu slijedio je utovar u vozilo, ali... Umjesto na vozilu, centrala se našla na nišanu zolja i ručnih bacača. Situacija je bila napeta do pucanja, dirnuli su u naše emocije, naš kraj i naše Nišiće. Jasno je svima, počelo je čerupanje, sve što iole vrijedi otići će iz našeg mjesta. A kad rat stane (tada niko nije ni pomišljao da ćemo morati odseliti) ostaćemo u svojim Nišićima i devetnaestom vijeku, kao naši preci kad su došli. Pregovori sa komandantom Lizdekom su bili kratki i mučni, ostale su samo dvije mogućnosti: da se centrala vrati nazad ili da bude raznesena minom iz RB-a. Zavladao je muk, koji prekide Mapin brundavi glas:

  • Sta-avite i ovu cr-rkvu na lege pa vozite i nju na Sokolac!

    Ubrzo je došao nesretni Dejton i pripiti Slobodan, koji je potezom olovkom učinio ono što nisu mogli bosanski muslimani i bjelosvjetski Šiiti i Suniti, rastjerao nas po svijetu po sistemu "kud koji mili moji". Kao maslačak na vjetru i Mapa je otišao zauvijek da po tuđem i negostoljubivom svijetu metilima i etilima ubija tugu za svojim krajem i njegovim ljudima. Za izvjesnog bostonskog zubara su rekli na zapadu da "došao je tiho i otišao u legendu" a za Mapu bi se moglo reći "živjeo je tiho i otišao u legendu". Neko će reći da Mapa nije primjer koji treba slijediti. Tačno, kada bi neko bio u situaciji da krene Mapinim putem, svakako bi trebao krenuti u pravcu suprotnom od onog koji pokazuje strelica na putokazu. Ali Mapa je bio gromada ljubavi prema svojim Nišićima i Nišićanima, njega je volio svako ko ga je znao. Mapa je ostao i do kraja branio svoj kraj, založivši sve i samoga sebe.

    Ovaj omaž mom velikom drugu Mapi, sada i meni nekako liči i na omaž mojim i našim Nišićima, koji će za nekoliko godina, sem u virtuelnom svijetu Interneta, postojati još samo među krstovima na Drapnju, Torlovcu, Borku, Nišanima... Slava mu i slava im.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|