fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

ogovaranja - 86537 - 27.08.2013 : Zeljko Tomic Sokolac - best (9)

Sve je u našim glavama


Gledam ovu reportažu o porodici Pantić koja se vratila u Radačiće, opština Olovo. Kada su na početku rata izbjegli na opštinu Sokolac sa sobom su ponijeli samo nekoliko košnica sa pčelama. Porodica Sretena Pantića uvijek gajila ljubav prema pčelarstvu pa se kod njih znanje o ovom zanatu prenosilo i rojilo sa koljena na koljeno, a knjiga je uvijek bila mogućnost da se prošire vidici.

Nakon dugog lutanja i nekoliko neuspješnih adaptacija u drugim sredinama, oni su se 2007. godine ipak vratili na svoje prijeratno ognjište. Došli su na livadu i ruševine zarasle u korov. Sa njima se iz izbjeglištva vratilo i onih nekoliko košnica. Pomoć nisu ni od koga tražili! Ipak, za samo pet godina su uspjeli da obnove svoje domaćinstvo i izrastu u vrsne proizvođače meda čiji se proizvod bez ikakvih problema mogu porediti sa najuspješnijim pčelarima Evrope. I sami kažu da žive dobro, rade čak i za Međunarodnu zajednici a na skladištu imaju dovoljno meda da nahrane čitav jedan mali grad.

Te iste, 2007. godine, se u Šaševce na opštini Sokolac se vratila i jedna druga porodica. Oni su u ratu bili u Banovićima, ali se ni nakon pet godina nemaju čime pohvaliti sem boračkim stažom i ranama iz rata. Njima je Međunarodna zajednica napravila kuću, a oni su svojim radom obnovili štalu. Međutim, stoke nemaju a livadu još uvijek oru ašovom. Uprkos tome što žive na selu, onih stotinjak maraka koje primaju od države im nije dovoljno ni da se prehrane. Pošto su od humanitarnih organizacija dobili kuću, posjetu sarajevske televizije su iskoristili da mole potencijalne donatore da im kupe "malo jaču frezu ili jedan manji traktor". Naravno, poželjno bi bilo da se uz to dobiju i jednu veću motornu testeru jer su bukve u tom kraju poprilično debele i tvrde pa ih je teško oboriti...

Reportažu o Sretenu Pantiću sam pogledao čak nekoliko puta. Ne zbog toga što se radi o jednom Srbinu, ili što je autor iste Nedeljko Žugić jedan od par mojih najbližih prijatelja i istomišljenika, već zbog toga što sam iz nje naučio više nego što sam kroz čitav život uspio da saznam o pčelarstvu. Kipti iz Sretena znanje o toj profesiji, pa saznadoh kako se zove najopasnija bolest pčela, kako se pravi matičnjak, kojih sve vrsta meda ima i gdje se sve uzgaja, kako se obrađuje vosak i ko u Bugojnu ima kalupe za saće...

U prvom članku Stevan čak i pomenu da besplatno daje rojeve "mladim pčelarima" tj. početnicima. Međutim, problem je što je pčelarstvo više nauka nego zanimanje, pa polupismena porodica iz Šaševaca ne može od ovog toga da napravi svoju profesiju. Oni isključivo znaju da oru zemlju i gledaju u nebo da im Allah baci neku frezu, manji traktor ili bar neku jaču Stilovku. Oni još uvijek ne shvataju da žive u kapitalizmu i da samo treba da odu u banku, založe onih svojih 60 duluma zemlje i dobiju kredit. Drugim riječima, problem nije do ministra Safera Halilovića već - u njihovim glavama.

Kada sam završio Gimnaziju, moj otac mi reče:

  • "Željko, mi već imamo jednog studenta u Beogradu, a moja plata nije dovoljna da tamo pošaljemo i tebe. Imam neku vezu pa zbog toga razmišljam da te zaposlim u Romaniju da praviš prozore... "

  • "Hvala ti oče što si me i do sada školovao, ali ja ću ipak u Beograd. Imam i ja tamo nekakve veze pa mislim da sam u stanju da se sam izdržavam. "

    I tako je i bilo! Prve dvije godine sam se dobro namučio, više sam radio nego što sam studirao, i to je vjerovatno i glavni razlog što nisam bio student generacije. Uprkos svemu, dobio sam ponudu da ostanem na fakultetu pa mi je to bila i najveća satisfakcija za sve one noći provedene nad knjigom. Na FON-u nisam ostao ali sam kasnije, ne sasvim slučajno, radio na Univerzitetu u Sarajevu. Isto kao i Sreten Pantić, u svom poslu sam bio uspješan, pa često ponovim onu čuvenu izreku da je svaki čovjek kovač svoje sudbine. Na kraju se, ipak, sve svodi na ono ćto imamo u svojim glavama.

    U mojoj užoj porodici postoji jedan mladić koji je, kada je završio srednju školu, rekao svojim ukućanima mu je život bio težak pa zbog toga prvo treba da se malo odmori pa će tek onda da studira. Nakon nekoliko godina, ponovo ga upita otac koliko mu treba mjesečno da studira neki fakultet. On mu odgovori da mu je za sve to dovoljno - 1000 evra svakog mjeseca.

  • "Sa tim parama možeš jednostavno kupiti diplomu!" - odgovori njegov otac.

  • "Pa zar si mislio da bih učio?" - odgovori mu on uz podrugljiv osmjeh na njegovom licu.

    Taj mladić se mnogo družio sa jednim Neđom, koji je za mene bio apsolutna nula za glupost. Oprobali su se njih dvojica u nizu biznisa, kako poštenih tako i nepoštenih, ali su iz svakog izlazili kao potpuni luzeri. Posmatram danas tog mog "rođaka" i sve mi se čini da on izgleda gluplji i od samog Neđa. Prevaspitao ga Sokolac, napravio od njega maksimalu - u negativnom smislu. Ne preostaje mu ništa drugo nego da hoda po rodbini i traži novac na zajam jer ga sam ne može zaraditi, isto kao i onaj nepismeni musliman iz Šaševca. Doduše, njemu je "sa neba" pala i motorka i brenta a i još mnogo toga. Ipak, njemu nije krenulo na bolje, valjda zbog toga što se ipak sve svodi na ono što je u našim glavama.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|