fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

2sr - 86200 - 31.07.2013 : Dejan Las Vegas - best (0)

Pokolj u Glinskoj crkvi (1)


JEZIVO SVJEDOČANSTVO

Iznosimo ovdje iskaz seljaka Ljubana Jednaka iz Selišta (Banija). Ljuban je jedina preživjela žrtva strašnog pokolja u Glinskoj srpskoj crkvi. Kao što je poznato, pokolj, koji su ustaše izvršili u crkvi u Glini mjeseca avgusta god. 1941. godine, bio je jedan od prvih ovakvih pokolja u Hrvatskoj. Iza toga slijedilo je masovno ubijanje Srba u Baniji, Kordunu, Slavoniji, Lici.

Evo strašnog svedočanstva i optužbe Ljubana Jednaka, On je o svojim doživljajima one jezovite noći pričao jednostavnim riječima, bez uzbuđivanja. Njegove jednostavne riječi bile su prodorne, strašne. Govorio je tiho i sabrano, ali njegovi su prsti nervozno lupkali po stolu:

  • "Evo, kako je to bilo - započe Ljuban; - 29. avgusta 1941. sjedio sam kod kuće, u Selištu. Ljudi su u selu i okolici bili zaplašeni, jer su kolali glasovi da ustaše ubijaju sve Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o namjerama ustaša. Govorilo se, da su sad ovdje, sad tamo nekoga ubili. Ali ništa se pouzdano nije znalo, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite.

    29. avgusta nahrupili su iznenada ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce. Uspio sam se provući i pobjegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednu kuću, kad dođe jedna baba: "Bježite, evo ustaša"!

    Opet sam pobjegao, ovaj put u Gređane. Tamo su mi rekli, da su me ustaše već tražili. Iz ovog su sela već bili odvedeni svi muškarci iznad 16 godina. Bilo je među njima i staraca od 80 godina. Strah i užas zavladao je selom. Niko nije znao, štaće biti s odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.

    Sakrio sam se bio za neko vrijeme i razmišljao, šta da radim. Odlučih da potražim sigurnije sklonište i izvučem se na cestu. U zao čas!

    Na križanju naletim na ustašu. On me zgrabi i odvede u kola. Bilo je tu više uhapšenih. Svi su bili zaplašeni i jedan drugog pitali, šta namjeravaju s njima ustaše učiniti. O, kako sam bio lud, što sam se dao od jednog ustaše hapsiti! Trebao sam na nj navaliti i pobjeći, pa bi me možda mimoišle patnje, koje sam doživio.

    Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali srpsku majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lijepu svečanost. Slutili smo zlo.

    Pitali su nas, da li hoćemo da nas smjeste u crkvu ili u općinu. Padali su razni odgovori. I mene su pitali. Vidio sam, da je besmisleno birati, pa sam odgovorio, da mi je svejedno.

    Dali su me u općinu. Bježati se nije moglo. Bili smo okruženi razbojnicima, koji su bili do zubiju naoružani. Režali su na nas kao bijesni psi. Ljudi su drhturili i znojili se, neki mladić, još dijete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i promatrao pred kućom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bili su tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam vjerovao, da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta mi smo se poznavali i nikad se nismo svađali!

    Dugo smo sjedili u općini, premještali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se, što će se dogoditi. Osjetio sam glad, ali hrane nije bilo.

    Oko 3 sata po podne zabruji pred općinom kamion. Provirih kroz prozor: kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i iz Perne. Poznavao sam mnoge, bilo je među njima mladića i staraca. Njihove su oči zaplašeno lutale.

    Kad je kamion stao, izdere se ustaša Tusić, da pregledaju uhapšene, nemaju li oružja. Počelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po leđima i glavama uhapšenih. Zapomaganje i vika:

  • Nemojte, braćo! Spasite, kumim vas Bogom!... Psovke i udarci.

    Nahrupiše tada razbojnici i k nama u sobu i redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama. Po leđima jednoga starca lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo, i čuli su se uzdasi jadnog čovjeka. Srušio se, ali se opet pridigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je s čela prokapala krv na njegovu bijelu košulju. Jedan dječarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su letjeli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormara, krv je poprskala pod. Prostačke kletve i zvjerski smijeh ustaša pomiješali su se sa vikom i zapomaganjem bespomoćnih žrtava.

  • Majku vam srpsku, pišat ćete danas krv - urlali su podivljali ustaše.

  • Gospodine, pa šta sam vam skrivio... Nemojte, ako Boga znate! Smiluj se!... - zaklinjali su tučeni.

    Uspio sam se neopaženo pomiješati s onima, koji su već bili tučeni.

    Razbojnici su tučenima prevrtali cepove i otimali im novac. Ljudi su sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Među ustašama porodila se svađa zbog plijena. Kod pretrage jednog čovjeka pronašli su 3000 dinara i počeli se za te pare tući...

    Onda su nas izveli pred kuću. Vratio se prazan kamion. Gledao sam naokolo, neću li naći koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom, da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom:

  • Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam, da ne mogu i ne smijem...

    I okrenu se. Pala je komanda.

    Oko kamiona ustaše. Tjeraju nas kundacima i cijevima od pušaka u kamion. Nesretnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je to bilo teško, jer su bili isprebijani.

    Kad j e kamion pošao, zaletio se na mene Đuro, kojega sam maločas molio, da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali, prije nego što sam uspio da bilo šta zapitam, tresne me Đuro pesnicom po glavi. U licu se bio promjenio, oči izbečio kao da je pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je moj šešir! Zaprepastio sam se, kako se čovjek u času prometnuo u zvijer. Nisam to shvaćao, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo međusobno imali nikakve prepirke. Odakle najednom ta mržnja?

    Nisu nas daleko vozili kamionom. Na željezničkoj stanici u Topuskom iskrcali su nas. Tu je već bilo nešto Srba iz okolnih sela. Gurali su ih u vagone. I nas su tjerali u već prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom teretnom vagonu među 150 ljudi. Gazili smo jedan drugome po nogama.

    Bilo je nesnosno vruće, i jedva smo disali. Što dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu zraka. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neki su pali nakon dva sata u nesvijest, dječaci su zalomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žeđ.

    Vagoni su stajali na pruzi i čekali odnekuda lokomotivu. Vrijeme je prolazilo, činilo mi se, da sve traje vječnost. Privukao sam se prozorčiću i ugledao pred vagonom Stanka Žužića iz Gređana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga, da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.

  • Marš, svinjo! - bio je njegov odgovor.
  • Stanko, ako Boga znaš, vode mi dodaj - molio sam dalje.
  • Marš!

    Spuštala se noć. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža. Ljudi su željeli, da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali lokomotiva nije dolazila.

    Prošla je čitava noć. U zoru su počele pripreme za odlazak.

  • Prikopčaj ovaj vagon - čuli smo komandu izvana - ovi idu na prisilni rad...

    Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i počeli zaboravljati na svoje muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, neće ni to trajati vječno. Naći će se pravde i za nas u svijetu. U tom raspoloženju dovezao nas vlak do Gline.

    Vrata se s bukom otvoriše. Svježi je zrak prostrujao u vagon. Po dvojica smo skakali iz vagona i postavljali se u red. Dočekao nas je novi red ustaša. Gledali su nas krvavo.

    Odvedoše nas pred Glinsku crkvu. Tu nas je dočekao glinski ustaški koljač Nikica Vidaković:

  • Došli ste, majku vam vlašku! De, uvedi ih, da se pomole svom srpskom bogu. Bit će im za dušu... Trkni po ključeve, da sve mrcine zatvorimo u crkvu...

    Uvedoše nas u crkvu. Bilo nas je oko 160. Zaključaše crkvu i postaviše stražu. Tu je bilo dosta prostora i moglo se disati. Bili smo sami i tiho smo razgovarali. Neki su od nas vrtjeli glavom i govorili, daće nas pobiti. Većina se nadala, da ćemo na prisilan rad. Bili smo žedni i gladni. Polijegali smo.

    Škljocnu brava na vratima. Ulaze neki Paja Kreštalica i Milić:

  • Diži se!

    Izvršili su popis svih zatvorenika. Treba, kažu, taj popis da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici. Nade su ponovno rasle.

    Oko podne dolazi neki ustaški natporučnik i pita nas, ima li koga, tko je prekršten. Javila su se dvojica, i njih je natporučnik poveo sa sobom.

  • Biće, da ovi ne moraju na prisilni rad - tješili su se neki...

    Poslije podne opet uđoše neki ustaše.


  • Tko je Pero Miljević? Pero se javio.
  • Deder, golube, priđi bliže. Šta ti znaš o četnicima? Govori sve šta znaš...

  • Znam, da ima popis četnika kod bilježnika govorio je ustrašeni Pero.
  • A jesi li ti četnik?
  • Nisam...
  • Nisi, boga ti tvoga! Nisi četnik, je li, kurvo vlaška! A tko je godine 1935. pucao na Malinca, ha? Majku ti tvoju...

    I zaleti se ustaša na Miljevića. Iz zvonika su donijeli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok nije sav pocrnio. Najprije je vikao, kasnije je samo stenjao. I opet odoše.

    Pred noć su došli neki ustaše:

  • Tko ima novaca, neka dade, kupit će im se hrana. Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara.

    Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu. Ali niko se nije vratio sa hranom.

    U suton stao je pred crkvom kamion. Došao je tiho i, tek kad su se vrata otvorila, začulo se zujanje motora. Protrnuli smo. Zašto nas u noći hoće odvesti? Ali, prije nego što smo se snašli, nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule crkvom.

  • Palite svijeće!

    Ljudi su užurbano počeli paliti svijeće. Oko nekih svijeća dugo su se prestrašeni ljudi bavili. Nisu htjele gorijeti. Nisam praznovijeran, ali sam dobro vidio, da velike svijeće nisu htjele da gore. "To je neki znak", šaptali su starci drhtavim usnama.

    Svjetlo drhtavih svijeća osvjetlilo je crkvu i ljude. Sjene su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se činilo, da se u tišini mogu nadaleko čuti.


  • Vjerujete li u našeg poglavnika? - zaurla jedan ustaša.
  • Vjerujemo - čulo se nekoliko glasova
  • Vičite: "Živio poglavnik!"

    Neki su vikali.

  • Jače, majku vam srpsku! Jače...

    Odjednom zapuca karabin preko naših glava.

  • Lezi - viče jedan krvnik.

    Složismo se svi, ko jedan, na crkveni pod.

  • Diži se!... Lezi, diži se... lezi...

    Nespretni su se ljudi dizali i opet padali...

    Tako nekoliko puta, dok nije jedan razbojnik riknuo na ustaše:

  • Šta se igrate, boga vam vašeg! Skidaj sa sebe sve - okrenuo se prema nama - odijela, cipele, sve!

    Užurbano su na crkveni pod padali kaputi, hlače. Ljudi su sjeli i počeli skidati cipele. Niko nije pitao zašto treba skidati. Svi su radili brzo kao u nekoj groznici, sve u strahu, da će biti zlo ako ne požure. Čuli su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano.

    Dok smo se svlačili, razbojnici su haračili i razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacali su banditi na nas pjeneći se od bijesa i psujući u sav glas. Prisilili su nas da ležimo. Bili smo samo u košulji i gaćama.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|