fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

muslimanski_dnevnik2 - 84845 - 07.05.2013 : Malislatki - best (1)

Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(4)



13. juli 1995.

Zaim me upoznao sa situacijom po karti, a sutra ćemo obići jedinice. I on smatra da je visočki pravac bio promašaj i, da je on imao svježe snage, sigurno bi dogurao do Goražda.

Počelo je prebacivanje snaga sa sjevernog pravca na južni. Dio Sedmog korpusa stigao je u rejon Proskoka. Vidio sam se sa Ćuskićem, on je zamjenik Alagiću. Sa njima je i Pajo Agić; nekad je bio komandant ŠTO u Gornjem Vakufu. Dobro su organizovani i djeluju samouvjereno.

14. juli 1995.

Sastanak komandanta i "dogovor" za napad. Sastanak ne vodi niko. General Alagić će dva dana vršiti artiljerijsku pripremu da "omekša" teren i onda kreće prema Jahorini. Siguran je u uspjeh. General Dreković kreće sutra i ne čeka nikog. Pravac napada su Brda i Kalinovik. General Karavelić daje Zaimu riječ. Po dogovoru, Zaim traži deset dana za pripremu. Karavelić skraćuje na pet dana. Sastanak je završen i svako radi po svome. Čudno je da nema nikog iz Generalštaba da koordinira ovakve "dogovore". Za ovo što su naumili, a svi su različito naumili, nema dovoljno snaga. Jedinice su samo poimenično brigade, a brojčano bataljoni. U napad se kreće nesinhronizovano i bez težišta napada. Ne postoji glavna komanda koja vodi operaciju. Potcjenjuje se neprijatelj, a podaci o njemu se i ne iznose, kao da i ne postoji.

21. juli 1995.

Ništa se ne događa. Rađa se povukao na odmor. Došla mu je smjena. Zaim je uveo u borbu i 705. brigadu iz pokreta. Otkrili su ih i "poklopili" artiljerijom. Sutra se nastavlja sa napadom. Karavelić komanduje preko načelnika Štaba i komandanata brigada i zaobilazi Zaima.

Zaim je u dilemi: napadati dalje samostalno ili se pomiriti sa ovim što je urađeno? Predlažem mu napad, ali prema mom planu. Neće da ide preko Trnova, hoće da ga zaobiđe sa juga i produži prema Goraždu.

Iz Glavnog štaba još nema ništa zvanično o mom postavljanju. Za put prema Bihaću još nema odobrenja.

23. august 1995.

Kurir u Komandi Četrnaeste divizije kaže da me tražio Delić. Zaim o tome ništa ne zna.

Čuo sam se i sa djedom, Enverom Hadžihasanovićem. On mi kaže da su me tražili "svukuda", da sa mnom obave razgovor u vezi mog postavljanja na mjesto komandanta Četvrtog korpusa. Kad sam mu rekao da on, kao iskusan starješina, zna kako se naređuje oficiru da se javi u Glavni stab, da i on zna gdje su me rasporedili, pa po toj logici me ne trebaju tražiti "svukuda" nego u Komandi Četrnaeste divizije, i to preko komandanta divizije, a ne preko kurira i čistačica. On je to prenio na Sulejmana Vranja, jer je on glavni za personal.

4. septembar 1995.

Bio sam na razgovoru sa Vranjom. Ležeran i bezbrizan, tromih pokreta i misli. Uživa u svom statusu nedodirljivog. Ne sluša šta mu se priča, a govori kao na razglas.

6. septembar 1995.

Dudak silazi niz stepenice, pratnja oko njega.

  • "Đe si, Dudak - beže sanički?"

  • "Koji si ti? De, skini naočale! Pa, Mirsade, jesi l' to ti?! Ma, ni rođena mati neće te prepoznati!" Predstavio sam mu delegaciju: Fudo Purišević, Amir Kriko, Adem Catak... Malo smo posjedili kod njega, a onda je delegacija otišla po svom planu, a Dudak i ja mojoj kući.

    Sjedili smo skupa za stolom gotovo pola sata. Za to vrijeme moja mati je stalno mene nešto nutkala, a onda kaže:

    "Ovako i moj Mirso nosi dugu kosu i bradu. Sad ću ja tebi, sinko, pokazati sliku što mi je on poslao."

    Kad sam skinuo naočale, otac me prepoznao. Malo se ljutnuo, ali radost je prevladala.

    Zagrljeni smo krenuli pred mater, koja je upravo pronasla sliku svog sina - da mi je pokaže.

  • "Safija, eto ti sina uživo!"

    12. septembar 1995.

    Slabo sam spavao. Ne stižem se odmoriti. Sa Dudakom i Hamdom sam bio na izviđanju i izdavanju zadataka za predstojeći napad. U povratku smo navratili u restoran "Palma". Vlasnica je Senada Kajtezović. Moja prva ljubav još iz osnovne škole. Nije me prepoznala, a Hamdo me predstavio kao moga brata.

    U Komandi Petog korpusa sreo sam Kemu Karišika, Zagija i Salku Begića. Kontrola.

    Večeras počinje napad. Dudak je u kontaktu sa Hrvatskom vojskom. Oni su već u ofanzivnim djelovanjima prema Drvaru i Martinbrodu. Za nas bi trebali ostvariti neke artiljerijske vatre.

    Dudak mi je pokazao kartu koju mu je poslao Martin Špegelj. Obilježio je područja hrvatskog interesa i zajedničkog interesa.

    14. septembar 1995.

    Dudak je uspio da uđe u Kulen-Vakuf prije Hrvatske vojske, koja je zauzela Martinbrod. Hamdo je već u Vrtoču i ide prema Bosanskom Petrovcu.

    Jučer je Hrvatska vojska zauzela Jajce, a Sedmi korpus Donji Vakuf.

    Sada smo opet zatvoreni.

    Bosanski Petrovac je naš: 502. je umarširala!

    10. oktobar 1995.

    Sreo sam Kefu:

    "Znaš li da je Zaim poginuo?"

    17. oktobar 1995.

    Susreo sam Rekića. Popričali smo o svemu. Čuo sam nepovezanu ispovijed slomljenog čovjeka. Govorio je isprekidano i ubjeđivao Husu u neke detalje koje oni znaju sa suđenja. Optužuje ga da ga je uvalio svojom izjavom na sudu. Sarića spominje u negativnom kontekstu. Mučna situacija... Sejo je dosta oronuo. Kaže da su ga u zatvoru drogirali.

    Dogovorili smo se da ćemo nastaviti priču- Teško smo se provukli kroz tunel. Opravljaju ga.

    Imao sam sastanak sa Ljevakovićem. Bio je prije rata imam u Begovoj džamiji. Sudeći po odnosu ljudi prema njemu, vrlo je uticajan. Srednjih je godina, srednjeg rasta, ispitivačkog pogleda i analitičnog razmišljanja. O meni zna sve i barata podacima koje i ja ne znam o sebi. Proizveden sam u čin majora 10. 1. 1995. godine. Sad mi je jasno zašto Talijan nije htio da mi saopći čin, zašto je Alija izbjegavao da mi to kaže, zašto je Vranj nastojao da minimizira moje učešće u ratu i zašto Salko Polimac, pukovnik, kaže: "Ti si komandovao sa nekim grupicama."

    Pitali su me šta bih želio da radim. Ne znam. U Armiji u kojoj su generali bez vojske zaposjeli busije i ocjenjuju vojskovođe, gdje vojska postaje stranački instrument, gdje se navrat-nanos posmrtno činuju heroji - da se prikrije bruka, zbilja, šta ja tu imam raditi? Ne znam.

    18. oktobar 1995.

    Sa Amidžom i Seferom Halilovićem proveo sam popodne. Sefer se napokon dokopao svog terena: otišao je u politiku. Frustriran i osvetoljubiv. Kaže da je glavna osovina u "mom slučaju" Muslimović - Mujezinović - Rekić. Kakve veze ima, onda, Saja, kad je on njihov protivnik? Ovi zajedno rade sa Irfanom Ljevakovićem i Bakirom Alispahićem, koji je protivnik Alije Delimustafića, a njega zastupa Saja, koji je, zajedno sa Alispahićem, uz Aliju Izetbegovića. Čudna kombinacija bivših bezbjednjaka JNA i obavještajaca, bivših i sadašnjih MUP-ovaca, te novog stranačkog i vjerskog kadra u službi sigurnosti bošnjačkog korpusa. Neko će ovdje biti nasankan. Treba se pomiriti sa činjenicom da smo mi već istrošeni i poslužili svrsi.

    1. decembar 1995.

    U Zenici je pripremljena parada Trećeg korpusa. Stigli smo, ne znam ni ja sa koje strane, ali stadion je bio podaleko od nas. Kad je narod vidio Dudaka, Alagića, Hamdu, počele su ovacije i aplauzi. Bilo je lijepo ići kroz špalir uzdignutog čela. Svi smo se zanijeli kao da smo mi glavni i da je špalir pripremljen za nas. Nije bio za nas. Rekao sam Dudaku:

  • "Nije ti ovo baš neki plus!"

    Nije odmah skontao, dok nismo došli na tribine za goste. Svi su mislili da je Alija krenuo prema stadionu, pa krenuo protokol.

    Večeras sam čuo da je deblokada Sarajeva bila samo "blef" da bi se protivničke snage vezale za Sarajevo i tako omogućilo Petom korpusu da uspjesno izvrši ofanzivu. Da nisam bio na oba fronta u aktivnim fazama, možda bih i povjerovao.

    Za večerom trio policajaca: Irfan Ljevaković, Saja i Bakir.

    Kod sam Čusti ispričao o situaciji u Bosni i ljudima oko Alije, prokomentarisao je u stilu:

  • "Vladajuća politika je ona koja uspije da se održi između dobra i zla, a da bi to mogla - mora imati i predstavnike jedne i druge opcije pokraj sebe."

    Sa Talijanom sam se dovezao do Tarčina.

    Status još uvijek neriješen. Čekaju neku novu organizacijsku shemu, pa će biti mjesta i za mene.

    5. januar 1996.

    Dr. Rusmo mi ispričao svoju verziju njegovog progona i hapšenja. Sada, kad hoće da to objavi u novinama, Saja mu je rekao da ne piše ništa.

    Sreo sam Kefu:

  • "Komandante, traži grunt, jer Duma ti neće dati ništa!"

  • "Kakva Duma?"

  • "Duma ti je naša vlast koja duma kako će druge prevariti."

    Bezbjednjak iz Kasarne u Bradini, onako usput, rekao mi je da su Rekić i Sarić još u kontaktu i da im je neko u Zenici zaštita.

    7. januar 1996.

    Prvi put sam autom prešao u Sarajevo. Nedelja u Sarajevu je dosadna.

    Na sastanku sa Zijom Ljevakovićem sve je tempirano. Prvo, otvoreni razgovor sa pijanim piscem preko interfona-zvučnika, pa onda sa Đemom Najetovićem, transformisanim fundamentalistom iz "Banjičke medrese".

    Zijo mi savjetuje da idem kod Alije, da mi on riješi status, jer Sule neće sa mnom ni da razgovara. Nije još završena transformacija.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|