fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

muslimanski_dnevnik2 - 84775 - 05.05.2013 : Malislatki - best (0)

Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(3)


24. decembar 1992.

Moguće je da ovdje ima izdaje. Biće hapšenja. Nezdravo je. Sastao sam se sa Komisijom za "slučaj Jahorina". Beglerović će voditi "slučaj". Saslušao sam nekoliko boraca koji su bili na Jahorini... To je bio užas. Ipak su se između sebe poubijali. Uhvatila ih je panika pri spoznaji da su opkoljeni, a i to im je "neko" provukao, pa su se panično pokušali vratiti odakle su došli, ali su naišli na naše zaostale borce, a ovi su mislili da ih napadaju četnici i - počela je borba sa kobnim posledicama.

8. januar 1993.

Sukobi Između Juke i Zuke na Igmanu. Tri mrtva i tri ranjena. Juka opet prebio Karića... Muco došao po mene da idem na Igman da snimim situaciju.

Meliha traži da joj pokušam izvući roditelje iz Hadžica. Dosadan dan.

15. januar 1993.

Došao mi Zejnilov advokat. Kaže da se zove Balijagić. Donio i mašinu za kucanje, da bi uzeo izjavu od mene u vezi sa Zejnilovom kućom. Arogantan je preko mjere, a ponajviše drzak i bezobrazan. Kaže da je branio Fikreta Abdića.

Doktor Sejo mi je poslao svoj bicikl za vježbanje. Još ništa od stana, a sve je hladnije. Prikupio sam potrebnu dokumentaciju za liječenje i poslao je po Mirsi u Sarajevo, do Sefera. Sutra bih trebao dobiti odgovor.

17. januar 1993.

Zajko i Irfo su donijeli satelitski telefon da se čujem sa Zejnilom. Čuli smo se. Smije se, u bazenu je, uživa. Traži da mu pomognem oko povrata stvari koje mu je ukrala vojna policija iz njegove porodične kuće, štaba TG-1.

Ispričao mi je kako je izišao. Arif mu je za 500 maraka sredio dokumenta i slobodan prolaz do granice, a kroz Hrvatsku su ga provukli neki njegovi stari prijatelji. Kaže da se javio u Ambasadu u Zagrebu i dobio odobrenje od njih da ide u Austriju. Neka je tako, ali ipak mislim da je Sefer o tome trebao odlučiti. Ovako, ispada da je komandant TG-1 pobjegao.

Na Igmanu izbio rat između Zuke i Juke. Upotrebljava se i artiljerija, samohotke. Jukin Kruško je ubijen. U Pazariću je zarobljeno oko 90 boraca iz Jukine jedinice. Za Jukom je potraga. Kažu da je pobjegao prema Konjicu.

Rusmo i Guska bili u Parsovićima. Nisu mi rekli sta se događa, ali su vrlo zabrinuti.

24. januar 1993.
Toni, prijatelj rahmetli Fadila i Jukin čovjek, traži da mu pomognem da povrati svoja dokumenta koja mu je Haso oduzeo prilikom privođenja Bate Alikadića, jer je i on bio sa njim. Prezime mu je Salčin i borio se u Sarajevu, ranjavan je, rođak je Ramiza Salčina. Interesuje ga kako je Fadil umro u Zenici. I on je čuo da je Fadil tamo ubijen.

Pregledao sam izviđački video-snimak cijelog terena. Dao sam im zadatke za detaljnije izviđanje. Imam već viziju napada. Asfaltom.

25. januar 1993.

Muhamed Nogo i Rizvo dobili su naredbu da idu na Grebak. Neko im je uvalio. Traže zaštitu od mene. Kažu da su čeprkali po "nekim stvarima" koje su škakljive, pa ih žele udaljiti sa Igmana.

Čuo sam da je ubijena Milica, djevojka koja je bila kod Zuke, pod sumnjivim okolnostima, da je iz kase na Igmanu nestalo 30.000 DM, da se pojavila droga.

31. januar 1993.

Fikro Prevljak traži da dođem u Hrasnicu. Ima problema. Iz Sarajeva su poslali čovjeka da ga smijeni. Moram mu pomoći. Dobar je borac.

1. februar 1993.

Nisu tukli put. Spustili smo se oko jedan sat i trideset minuta. Fikro me je čekao. Ispričao mi je situaciju. Zakuhao je sa Zukom, Rađom, Medom. Teško je to sve odmotati.

U Komandi sam sreo Zaima Beševića; i on je sišao. Pustio je borce da se odmore poslije one havarije na Jahorini.

Bio sam u Butmiru kod Seje Hatibovića. Zulfikarpašićev rođak. Nekad je bio komandant bataljona, ali je smijenjen, jer nije Alijin. Nije, valjda, da i to gledaju? Od njega sam zvao Sefera. Predložio sam mu formiranje Šestog korpusa od Ivana do Sarajeva i od Kiseljaka do Drine i granice. Sefer insistira da Fikro bude smijenjen.

Sreo sam se sa ljudima iz Vrhovne komande koji su tek izišli iz Sarajeva. Zijo i Zagi imaju i neke specijalne zadatke u vezi sa stanjem na Igmanu... Ako su kao prethodna ekipa, bolje ih je spriječiti da idu na Igman - "sravniće ga sa zemljom".

Razgovarao sam sa Alijom. Tražio je da ga izvijestim o stanju na terenu. Poslao sam mu to.

Opet na Igmanu. Obavio sam razgovor sa Dževadom Rađom. Sada je on novi komandant na Igmanu. Pokušao sam ga malo prizemljiti. Shvatio je.

7. februar 1993.
Krećemo oko dva sata. Vidljivost je dobra. Bit će valjda malo magle. Uskočili smo u rov i čekamo da Fejsal - zadužen da nas provede kroz prolaz - stigne. U ekipi za prelazak su još Fikro Prevljak, njegov zamjenik Emir Redžović i moj pratilac Mirso. Rov je prilično dubok, iznad glave još metar. Pista je osvijetljena i po njoj patroliraju transporteri UN. Žica je po sredini piste, uzduž dijeli dvije piste i sprečava prelaz. Negdje je prosječena i tu treba pogoditi... Vide se siluete ljudi koji pretrčavaju pistu. Desno su četnici, oni pucaju kad reflektor osvijetli. Vojnici UN zaustavljaju ljude i trpaju ih u transporter, pa opet nazad. Neko i uspije proći.

Fejsal nam objasnjava kuda ćemo proći. Mene će Fikro nositi "krkače"... Trčalo se koliko se god brzo moglo, ali nigdje kraja. Osvijetljeni smo. Drugi pokušaj smo izveli sami Fikro i ja. Dobro smo išli do žice; nisu nas otkrili. Ali, nismo našli prolaz. Jedan vojnik UN umalo mi se nije popišao na glavu. Malo kasnije su krenuli Emir i Mirso i - pravo na nas. Mahali smo im da bježe od nas, jer su ih vidjeli. Džzaba. Napokon su nas utrpali u transporter, provozali po pisti i istresli. Mirso je prepoznao teren.

Fikro i ja smo bili kod Talijana u vezi s njegovim smjenjivanjem. Talijan prvi put vidi Fikru i kaže: "Nemam ja ništa protiv njega, ali Sefer je tako naredio."

Džambasović se sa Igmana instalirao u Štab Prvog korpusa. Štabni poslovi. Leži mu to. On kaže da je vidio loše stanje kod Fikre kad je obilazio vatrene položaje za vrijeme tzv. operacije "Jug 92". "Jedan minobacač nije bio pokriven, kiša je padala, a Fikru nisam vidio na položaju." Susreo sam se sa Vahidom Karavelićem. Nije to onaj kojeg ja znam, onaj što je sa mnom završio Akademiju.

Bili smo kod Sefera. On insistira da se njegova naredba ispoštuje i da se Fikro smijeni, bez obzira što je upoznat sa revoltom boraca i naroda Hrasnice. Želi po svaku cijenu zaštititi svoj autoritet i da se ova naredba provede, iako on nema ništa protiv da Fikro bude komandant, ali je zahtjev stigao iz Korpusa, od Talijana!

  • Kaže mi: "Alija forsira Jaganjca za mog zamjenika."
  • "Bojim se da Jaganjac to neće. On bi da bude na tvom mjestu!"

    9. februar 1993.

    Osmica me probudio: "Zove te predsjednik." Ja i Bakir, kod njega u Kabinetu. Bakir je iznio svoj prijedlog, a moju zamisao... Tražio sam da svi ostanu na svojim formacijskim mjestima. Da moj štab čine Doktor, Kemo Ademović, Vahid Karavelić i Zaim Imamović. Da se formira nova brigada u Sarajevu koja bi se specijalno spremala za proboj iz Sarajeva. Da se jedna brigada izvede iz Sarajeva na Igman, gdje bi se naoružala i spremila da sa ostalim jedinicama učestvuje na spoljnoj deblokadi. Alija je neodlučan. Boji se Seferove i Talijanove reakcije.

    Huso se javio. Krenuo je u Zagreb, a Juka ga presreo, uzeo mu auto i malo "pridikovao". Rusmir Mahmutčehajić me pozvao na "časicu razgovora". Tema: Rusmo iz Konjica - hoće da ga smijene zbog navodne prohrvatske orijentacije.

    11. februar 1993.

    Svratio sam kod Doktora. Kerim Lučarević se bori da ga ne smijene sa dužnosti komandanta za sigurnost. Rekao mi je da su mu već pripremili da bude načelnik financija u Armiji. Kaže da su se urotili protiv njega, jer ne dozvoljava da kriminal "cvjeta". Misli da je Bakir protiv njega, jer je nekidan pocijepao mapu o podjeli Bosne, i to javno, na televiziji, upravo kad je bio aktuelan Vance-Owenov plan podjele... Doktor je agilan, ima veliki autoritet među rajom, ali i dosta protivnika među ostalima. Nema dlake na jeziku.

    Vidio sam se sa Kemom Ademovićem. On je Vikićev zamjenik. Oprezan je i nije rječit, djeluje ispitivački. Policajac. Priča se da on, ustvari, "čini" specijalnu jedinicu i da je do sada pokazao izuzetnu hrabrost te da ga borci vole i vjeruju mu.

    Ručao sam kod Tope. Dobar momak, srčan i iskren. Ćelo je navratio kod Tope. Visok momak, mršav, vodi vojnu policiju. Bio je pred rat u zatvoru, a onda pratio Delimustafića. Kažu da ga se raja boji. Brz je na pištolju. Sefer hoće i njega da se riješi i nudi mu da bude nabavljač oružja za Armiju. Pokazao mi je Seferovu naredbu za tu dužnost. Pita šta bi trebao uraditi. Kad sam mu rekao da bi on u Njemačkoj trebao napraviti "lanac" za nabavku oružja, zabrinuto je odgovorio: "Šta znaju Nijemci ko je Šelo, haveru, ha?! Neću ja nikuda."

    13. februar 1993.

    Smijenili su Doktora. Istrajni su očevi revolucije prema djeci. Bakir Alispahić mi je pričao zbog čega je smijenjen. Kaže, sve je kriminalce pokupio da budu policajci, a ima i političkih pretenzija. Opasan.

    Stigao je i Hujke iz Mostara. Nakratko smo se vidjeli. Kaže da se i dolje kuha i samo što nije puklo.

    Čuo sam se sa Husom. Ispričao mi je detalje o njegovom "bliskom susretu sa Jukom". Juka nije više onaj Juka. Nije više naš...

    Bakir me ispitivao o Guski i njegovom ponašanju u Konjicu. Guska bi sutra trebao doći.

    19. februar 1993.

    Nude mi mjesto komandanta Korpusa. Sefer bi to volio. Ja ne želim da učestvujem u njihovoj reorganizaciji. Ostao sam pri svom zahtjevu - da formiram operativnu grupu za deblokadu Sarajeva, a da me oni "pokrivaju" svojim naredbama, što je kao dio strategijskog maskiranja. Sujetni su. Ne mogu zamisliti da to ide mimo njih.

    20. februar 1993.

    Bakir Alispahić me zove u zgradu državne sigurnosti, kod Muniba Alibabića. Ispred zgrade sam sreo Rekića. I on je u Sarajevu. Kaže da su ga pozvali radi nekog novog posla.

    Alibabić je iz Bosanske Krupe. Nizak, plav, proćelav, oko četrdeset godina. Policijskih manira. Interesuje ih šta se desilo sa mnom i sa Đozom. Soba je ozvučena... Ispričao sam ono šta sam vidio i šta sam poslije čuo. Nismo dugo pričali. To im je sve već poznato.

    25. februar 1993.

    Sefer mi poslao 4.000 DM za liječenje. Dao sam Mirsi 3.000 DM da odnese Husi, pošto će on prvi u Zagreb. Treba i mojima nešto poslati. Krećemo u 16 sati. Morillon je garancija. U transporteru sam sa Alijom i Morillonom. Alija priča sa njim francuski. Prijatno me iznenadio znanjem francuskog jezika. Prošli smo kroz barikade i stigli na Aerodrom.

    Alija je zaboravio pasoš.

    Avion je UNPROFOR-ov transporter. Ja sam kao Predsjednikova pratnja. Poslije polijetanja, Alija me pita šta mislim ko bi mogao zamijeniti Sefera. Misli da je kukavica. Moj tip je Dudaković. Alija uopće ne zna za njega, a i ne može se izvući iz Bihaća... Onda kažem za Zaima Imamovica, da je ofanzivan, stručan, da ga vole borci... Misli da je premlad... Kažem za Ferida Buljubašića; pametan, iskren, stabilan, manje ofanzivan.

    "Sta misliš o Rasimu Deliću?", pita Alija.

    Ne znam čovjeka. Vidio sam ga jednom u Visokom i jednom je, po Seferovom naređenju, došao na Igman. Znam da je školovan, ali nije ofanzivac... Alija je zaspao.

    Aerodrom "Pleso", Zagreb, hotel "Esplanade". U apartmanu sam sa Alijom i pratnjom. Odmah dugi redovi posjetilaca. Nambiar, SDA, Šabić, stranci, novinari, Saja... Saja me pozvao na razgovor da mi kaže da nije poslao one pare što je obećao za moje u Bihaću, pa da mi sad to da, da ja to pošaljem, ali da ne kažem Aliji... Kaže mi da se Hasan Čengić ljuti na mene jer sam "nešto" pričao protiv njega, pa da povedem računa šta pričam.

    Alija je pozvao Efendića i Šabića da mu kažu kako planiraju da se ja operišem, dobijem protezu i da se, zajedno sa njim, vratim u Sarajevo. Hasan Efendić mi nudi Česku. Odbio sam. Hoću na Zapad.

    Pozvan sam na večeru u Alijinu sobu, ali, kad je konobar donio porciju piletine i rižu, vidio sam da sam za jelo suvišan... Večerao sam u restoranu sa Osmicom.

    30. mart 1993
    .
    Jutro je, a oka nisam sklopio. Telefon. Alija: "Je li gotovo, Mirsade? Ideš li sa mnom nazad?" "Moj predsjedniče, nisam se makao iz hotela..."

    31. mart 1993.

    Ni traga ni glasa od Šabica i para. Efendić izgubio slike za nove pasoše. Baš fino! Opet ispočetka. Mustafa je sredio vize za jedan mjesec.

    Stiže Zvjezdana. Huso i ja je čekamo u njegovoj sobi, koja je prekoputa moje, da bismo vidjeli je li klopka. Kad je dama došla ispred mojih vrata, mala su nam bila vrata njegove sobe da obojica izidjemo. Ima oko trideset godina, povisoka. Dekolte ukrašava niska bisera. Kosa valovita do ramena, riđa. Lice pravilnih crta, oči zelene, usne pune, zdravog osmijeha, nos prćast, koža zategnuta. Pažljivih je pokreta, odmjerena, vlada situacijom.

    Počinje priču:

  • "Trebala bih gospodina Mirsada."
  • "Ja sam, izvolite."
  • "Ma, ne. Ćatića Mirsada."
  • "Taj sam."
  • "Niste!"
  • "Jesam!"

    Mirso Balić, moj pratilac, predstavio se mojim prezimenom. I ja ga tražim.

    1. april 1993.

    Aprili-li svemu ovome. Mustafa je sredio za smještaj u Berlinu. Stigao je i Azem Karamehmedović. On je novi povjerenik za realizaciju liječenja. Nervčik je, ali agilan. Vodila se rasprava između njega i Mustafe o parama za liječenje. Mustafa mu je rekao oko 100.000 za nas dvojicu. Da nije imao naočale, Azemu bi oči ispale. Zvao je Bakira Izetbegovica. Na kraju, dao je 5.000 DM za put, smjestaj, hranu i prvi mjesec života i liječenja, a ostalo će poslati po dobijanju predračuna za liječenje i protezu. Bio je uvjerljiv.

    13. maj 1993.

    Majstor mi je uzeo mjeru za protezu. Sudeći po kalupu, bit će nezgrapna, ali moram od nečeg krenuti. Akontacija 1.000 DM, poslije još 1.600. Kad bih se prijavio na socijalu, oni bi mi to platili, a ovako je pitanje hoću li je dići kad bude gotova. Zvao sam Aliju, Saju, konzula u Münchenu Sahbaza Džihanovića, Aladina, Bihać, i nikog nisam uspio dobiti. Ne ide mi. Napokon sam prijavljen na policiju kao građanin - stanovnik Berlina. To je preduslov za prijavu na socijalu. Tonem polako u ovu surovu realnost. Zaboravljenost. Socijala je moja sudbina...

    16. maj 1993.

    Napokon, prijatno iznenađenje: Kenanova punica, koja je prije nekoliko godina imala tešku saobraćajnu nesreću, ponudila mi je da ona i njena prijateljica, inače Srpkinja, budu finansijeri proteze. Nemam mnogo izbora. Hvala!

    25. maj 1993.

    Zvali su me iz Sarajeva u vezi s Rekićem. Uhapsili su ga i kažu da je priznao da je on organizovao atentat na mene i Đozu. Je li Sarić bio u pravu kad je rekao: "Rođak planira da te smakne"?

    8. juni 1993.

    Zvao sam Aliju, a dobio Bakira. Iznenađen je da nisam završio sa liječenjem. I ja sam.

    29. juli 1993.

    Dudak je na vezi. Dobro je. Objasnio mi je šta se događa sa Fikretom: on hoće neku drugu državu, pokrajinu, i ne priznaje Armiju kao oružanu silu, a otvoreno sarađuje sa Srbima iz Krajine. Narod se podijelio na Fikretove i Alijine. "Lov na vještice", sumnja, mržnja...

    12. august 1993.

    Kod Fehima sam susreo Nazifa Gljivu. Drži "predavanje" o stanju u Bosni: "SDA je za sve kriva. To su sve lopovi." Priča šta je radio Caco. Nevjerovatno. Neke stvari je potvrdio i Fehim. Rat pravi monstrume od normalnih ljudi.

    20. august 1993.

    Bili smo na koncertu, humanitarnom, naravno. "Bijeljina-Janja". Pozvao nas Halid Bešlić. Velika dvorana neukusno uređena, stolovi bez stolnjaka poredani u četiri kolone kao na svadbama, čaše su od plastike. Jedini što sa stolnjakom je ispod bine, a za njim sjedi "Perhanov stric" iz Doma za vješanje. Ne sviđa mi se ništa. Sjeo sam malo sa mojim nekadašnjim saborcima, sada ranjenicima. Kažu da su "morali platiti ulaz, pa sad nemaju za piće". Malo poslije, sa bine slijedi poziv za prilog Bosni. Udjeljuju Bosni. Dijelili su i "zlatne ljiljane". Nisam to mogao izdržati, pa smo im malo pokvarili zabavu. Mislim da me više niko neće zvati na ovakve "derneke". I sebe sam isjekao, ali neka.

    20. august 1993.

    Dobar je posao rat. Saja je čudan igrac. Radi za SDA kao nabavljač oružja, a radi i sa Alijom (Delimustafićem, op. prir.), kojeg SDA osuđuje za veleizdaju. Dobar je sa Bobanom, a Daidža mu je izvrsni igrač za Bosnu, za prolaz plaćenih mrvica. Ostali poslušnici moraju po svaku cijenu izvršiti svaki zadatak. Niko ne smije biti na putu. Crni poslovi se ne potpisuju, sve ide na riječ. Sarić je skužio ove folove još na Igmanu; imao je vremena. Zato je htio formirati tajnu policiju, koja bi to sve prokljuvila i dokumentovala, a onda bi ucjenama dobijao novac. Rekić se gubio u tim relacijama jer je znao djeliće, pa je stvarao pogrešnu sliku.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|