fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

muslimanski_dnevnik2 - 84769 - 05.05.2013 : Malislatki - best (0)

Ratni dnevnik Mirsada Ćatića(1)


Ratni dnevnik prvog komandanta TG Igman (I)

Mirsad Ćatić, rođen u Vrnogracu 1957. godine, osnovnu i srednju školu. Vojnu akademiju KOV - smjer Zemaljska artiljerija, pohađao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom školskom centru.

Rat u Bosni zatekao ga je u Pazariću kraj Hadžića.

Prolazeći ratne dužnosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Štaba Teritorijalne odbrane za Hadžiće i komandanta Taktičke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na našoj teritoriji, na putu za Grebak. Još nije razjašnjeno ko je izvršilac, a ko naredbodavac atentata.



Javio sam se u štab TO Hadžići, koji je u Osnovnoj školi u Pazaricu.

  • "Gospodine majore, otiđite vi do komandanta TO. Pa, ako ste mu potrebni, on će vas uzeti!"

    Otišao sam i do komandanta TO. Said Rizvić bio je kapetan u JNA. Porijeklom je iz ovih krajeva. Više podsjeća na sjetnog pjesnika nego na žustrog pješadinca. Izgleda kao Boro Stjepanović, profesor u Audiciji.

  • "Moj štab je popunjen. Ako ti oni nisu dali neko mjesto, ja tu ne mogu ništa", pravdao se.

    Bolje da se nisam nikom ni javljao. Vratio sam se u Hadžiće sa Husom. Otišli smo pravo u MUP. Vaha me zvao da mu nešto pomognem. Već je oko 20 sati. Noć je. U Stanici milicije svi pod oružjem. Pitam Vahu šta je to. On kaže:

  • "Dali su nam ultimatum da do 20 sati napustimo stanicu ili će nas napasti..."

    10. maj 1992. godine

    U Tarčinu ljudi su na nogama. Ima tu i pušaka. Svi su mobilni. Iznijeli smo minobacač i oko 100 mina. Natovarili to u policijskog "landrovera", a Nail Hujić je dobio obavezu da ih odveze u Gradac.

    I meni je bilo novo i nepoznato to što sam, kao artiljerac, trebao uraditi sa ovim minobacačem: gađati bez ikakve nišanske sprave! Pokušavao sam nešto smisliti i improvizovati. Napokon, uzeo sam uglomjer, dva trokuta i zidarsku vaservagu, napravio visak i - krenuo na položaj.

    Kad smo stigli u selo, odmah su prišli ljudi - da pomognu u prenošenju municije i minobacača. Jer, auto nije moglo dalje, a teren je takav da se i pješak teško kreše... Noseći, zapitkivali su kuda ćemo, kako, šta ćemo sa ovim, ko će to gađati... Neko im je pokazao na mene - da sam ja taj.

    Nisam im baš ulivao povjerenje. Nije ni čudno. Naočale, čizme kaubojke, zapuštena kosa, farmerice, teksas jakna. Kad smo se ispeli, izvidio sam rejon i odredio mjesto za minobacač.

    Izvadio sam visak i vaservagu i počeo se vrtiti oko minobacača, jedan momak mi dobaci:

  • "Da ti nisi zidar!?"

    Smijali su se. Huso i ja smo se dogovorili šta i kako da radimo. On je predložio tajni naziv za sebe "Soko", a"Soko 1" za mene. Pozdravili smo se. Sa mnom je bio i Fadil Čović, načelnik MUP-a Hadžići, da bi mi pomagao. I on je u vojsci, prije 20 godina, bio na minobacaču. Ostali su mi nepoznati.

    Pripremio sam minu, na šta su se svi razbježali. Ostao je samo Kurir. Tako smo ga zvali. Momak iz Tarčina. U vojsci je bio komandir odjeljenja na minobacačima. On me je često zapitkivao šta radim i pitao se hoće li to tako valjati.

  • "Soko, Soko 1 ide!"

    Dolina se prolomila. Gađali smo tri cilja i, po Husinom osmatranju, pogodili smo "pragu" u Remontnom zavodu, neki autobus i "pragu" ispred njihovog MUP-a i kolonu na Tinovu brdu.

    U Pazaricu slavlje. Uzeta je Kasarna Krupa, veliko vojno skladište između Hadžica i Pazarića. Zaplijenjeno oko 100 tona TNT-eksploziva, dosta pušaka i opreme. Zarobljeno je i devet vojnika.

    10. august 1992. godine

    Pripremio sam se za Grebak. Fadil hoće da povučemo i nešto municije za njih. Da idemo s obrazom. Rale i Diksa iz Konjica su nam dali jurišne puške "argentinke", da nam se nađu.

    Bio sam na sastanku sa Krajišnicima. Hoše u Krajinu. Ovdje ih samo guraju tamo gdje niko neće... U pravu su za većinu zahtjeva, i to ću riješiti. Ne želim da odu. Potrebni su ovdje. I ja sam "Krajšo", pa sam ovdje. Neka! Poveli su se za Ćuskićem, koji je nekidan otišao sa svojom jedinicom s Igmana.

    Edib Sarić se vratio iz Trnova. Kaže da je situacija sada pod kontrolom.
    Prebacili smo stvari iz "kedija" u Sarićevog "pajera". Fadil je vozio. Nagurali smo se Rekić, ja, Fudo iz Zenice i Mirza Huskić, Poharin snimatelj.

    U pratnji su nam neki momci sa "ladom". Nalili smo gorivo kod "Famosa" i vratili se po momke s "ladom". Nešto im nije bilo uredu. Nismo ih čekali. Krenuli smo ka Trnovu.

    U Šabu u Trnovu izdao sam zadatke Fudi i njegovom Zeničkom bataljonu da izviđaju pravac prema Tvrdinićima, a Rekić Golu Jahorinu i Kupole.

    Za ručkom je bila malo mučna situacija. Fadil je Rekiću otvoreno rekao da je špijun pod šifrom "Otrov" i da zna još za petoricu koji su kao i on, da za to ima i dokaze. Mnogo toga je iznio. Rekić je samo šutio.

    Napokon smo krenuli dalje. Fadil, Mirza i ja.

    Na brani u Kijevu trebali smo sačekati Sulju Drecu, da nam bude vodič. "Nagazili" smo komandira odjeljenja koje je bančilo na brani i pucalo. Sulje nije bilo. Fadil je pozvao momka koji je bio na brani, da nam on bude vodič do Grepka.

    Žuti Serdarević je zbunjen i uplašen.

    Oko 19 sati i 30 minuta bili smo u Hamzićima. Selo. I seoski učitelj. Pogledali smo dnevnik i krenuli. Upozorili su nas da četnici granatiraju put, ali da do sada nije bilo pogodaka...

    Fadil i ja smo se, nakon desetak minuta vožnje, s radošću pozdravili - bili smo izvan vidika jahorinskih osmatrača. Bljesak i eksplozija! Vozilo kreće u provaliju. Fadilu uspijeva da ga zaustavi na samoj ivici.

    Pucnjava, desno sa uzvišenja, i lijevo, iza vozila. Ima dosta svjetleće municije. Opet bljesak i eksplozija. Smrdi nagorjelina...

    Podigao sam glavu sa rukohvata. Fadil je naslonjen na mene. Živ je. Istrčao je iz auta negdje pozadi. Ja nisam mogao otvoriti vrata. Bila su zaštekana... Opet bljesak i eksplozija. Skotrljao sam se u provaliju i dopuzao do srušenog debla. Čuo sam Đozu iza sebe: "Brate, šta je bilo?" Pogledao sam i pricao: "Desna noga, lijeva noga, desna ruka, lijeva ruka. Ostalo, ne vidim." "Stomak", čuo sam Fadila.

    Ocekivao sam da će neko doći da nas dokrajči. Otkačio sam skraćenicu i položio na koljeno, bombu bez osigurača ispod desnog pazuha i pištolj u lijevu ruku. Čekao sam. Sablasno tiho. Pala je noć, a niko nije došao.

    13. august 1992.

    Đozo je u momentu umro. Trznuo se tri-četiri puta i gotovo. Pokušao sam zvati doktora, ali nisam imao glasa. Bacio sam neku bocu sa stola na vrata. Sestra se brzo stvorila. Bilo joj je jasno. Odjednom je soba bila puna osoblja. U panici su. Pokušavali su oživjeti Fadila. Mnogo su vikali. A onda dolazi dr. Sejo Buturović. Ušao je u sobu kao da je na viziti. Pogledao je Fadila. Smirio osoblje i udaljio ih od Fadila. "Dajte mi pripremite adrenalin." Brzo ga je imao u rukama. Nikad nisam vidio toliko dugačku iglu. Zabo ju je u grudi. Malo je sačekao i rekao: "Promašio sam." Izvukao ju je i ponovo zabo. "Dobro je... Gotovo..." Počeo je pljeskati i zvati Fadila. Uspio je. Fadil se pomjerio, počeo disati. Ja sam klonuo.

    Bili su mi u posjeti Kemo Karišik, Enker i Ahmo Rizvo. Hoće da me prebace u Split ili Zagreb na liječenje... Dovukli su još 100 raketa "valtera". Čujem da je Goražde gotovo slobodno. Ferid i Zaim rade dobro. Tufo Refo je poslao neke momke da me čuvaju. Ne znam šta će mi kad već imam osiguranje koje je Guska postavio. Sve je to zbrkano. Svi nešto mute.

    Izgleda da je i u policiji kao u vojsci. Novi stranački kadrovi su protiv starih i stručnih kadrova. Kakva je uloga Bakira Alispahića u svemu ovom? On je preporučio Đozu kao "rođaka". Protivnik je Delimustafiću, koga zastupa Rekić. Rekić je u dobrim relacijama sa Tufom, Guskom, Daidžom, Sajom, pa i sa Zekom. Guska je sa Bakirom. Zejnil je protiv Guske, ali za Bakira. Guska uvaljuje Zejnilu "izdaju i saradnju sa Srbima". Zbrka.

    Čuo sam da se na Igmanu svakodnevno smjenjuju i hapse kompletne komande.
    Dželilović je sa vojnom policijom htio smijeniti Vahida. "Labudovi" su opkolili policiju, a Zukini opkolili sve. Malo je falilo da dođe do sukoba. Grmi, a kiša ne pada. Eko mi je pričao o Arapima koje je on doveo u Pazarić. Kaže: "Ljudi došli da ratuju, a naši hoće da im uzmu lovu. Vodaju ih po mesdžidima da im pokažu kako vojska redovno klanja." Sa Husom sam razgovarao. Rekao sam mu šta se priča o njemu. Trebao bi se izvući iz ovoga barem nakratko, da sagleda u kakvoj je situaciji. Muco, bivsi Rekićev, pa onda Husin pratilac hoće da bude uz mene, da me čuva. Ne može više na Igmanu da izdrži, a boji se da ga neko ne ubije "nizašta".

    Edib Sarić se pravda što nije došao do sada. Kaže da je čuo da se priča da je on organizovao zasjedu i da je smakao Đozu. Kune se djecom da nije. Guska je doveo nekog čovjeka, za koga kaže da je glavni kadrovnik u SDA; čini mi se Selimović. On mi je pričao sve najbolje o Đozi. Narcis, nekadašnji vodnik u JNA koji je bio u Kasarni "Ljuta", priča svoju verziju zauzimanja kasarne "Ljuta" i "Čelebići". I on je, kao i svi dosadašnji "osvajači" kasarni, bio glavni. Ništa novo.

    Opet sam bio u Pazariću. Došli su po mene. U Štabu panika. Nemaju rješenja za kontru. Dupovci su pali. Sejo Rekić je opet tu, u Štabu, ali neće da preuzme komandu u svoje ruke, iako mu je nude.

    Zejnil me zove da se hitno vratim u Konjic. Ispratile su nas granate.
    U Konjic stigao Alija sa svitom: Pohara, Jaganjac, uvlakači i drugi.
    Imali smo referisanje o stanju na terenu. Ma, hajde što lažu Aliji, ali što sebi. Morao sam i ja nesto reći, pitati.

    Samo mafija vodi rat iz zatvora.

    Kad sam ja govorio, Alija je tražio da se isključe kamere i povuku novinari.
    Guska je poranio. Kaže da se brzo spremim, jer je Predsjednik htio da me posjeti i već se nalazi ispred kuće. Kad sam se spremio, Alija je već sjedio na sećiji u dnevnoj sobi. Bilo je joć nekoliko ljudi. Kad sam ušao i pozdravio se sa svima, dao im je znak da izađu. Ostali smo sami. Zabrinut je. Traži realnu mogućnost da se Sarajevo oslobodi. Nisam mu baš bio od velike koristi. Već sam dva mjeseca "u autu", a još nisam "fit".

    Brinu ga odnosi sa HVO-om i sve gora situacija u mjestima u kojima su izmiješani Armija i HVO. Rekao sam mu da pokusa "igru" sa Srbijom i Crnom Gorom kako bi omekšao Hrvatsku. Ovako, blokirani smo sa svih strana i situacija je vrlo škakljiva. Sami protiv svih ne možemo, a pobijedit će dvojica. Nemamo baš veliki izbor, ali za preživjeti - sa nekim ćemo morati. Predložio sam Ganića za "igrača".

    Nije se iznenadio prijedlogom. Kaže da Tuđmana pokušava "navući na rudu". Neki od svjetskih političkih "moćnika" rekao mu je da "Lloyd" ne osigurava "brodove koji tonu". Trebamo, dakle, pokazati da smo vrijedni postojanja.

    Na kraju razgovora dao mi je, kaže, 1.000 dolara. To je od SDA, pa sam se potpisao na neki papirić da sam to primio. Naravno, tada nisam brojao. Sramota je. Ali, kad su svi otisli, prebrojio sam: 950 dolara. Zezao sam se sa Guskom kako mi je Predsjednik uzeo 50 dolara kao porez na poklon. Tako se pravi država!

    Danas je bila smjena Komande Štaba TO Konjic. Ramić je smijenjen, kažu, jer nije htio slušati Zejnila, a drugi kažu da je kukavica, da ne smije ići u borbu. Meni izgleda dobar čovjek. Upoznao sam se s njim još 1991. godine u Sarajevu. Radio je kao nastavnik u Kasarni "Maršal Tito". Ja sam sada komandant umjesto njega.
    Dr. Rusmo, predsjednik Ratnog predsjedništva, pokušava se izvući iz Zejnilovog okrilja.

    Jasmin Guska, glavni u MUP-u, želi samostalnost. Nije ni na jednoj strani. U zavadi je sa Zejnilom i optužuje ga da je Kosovac sa tajnim nazivom Nil. Da je u dnevnoj vezi sa Beogradom, jer su mu djeca tamo i da su ga oni ucijenili. Smatra da je Zejnil kriv za to što Borci nisu do sada zauzeti.

    Mitke Pirkić, komandir "Akrepa", sam je za sebe. Ne sluša Štab TO. Nekad je bio uz Zejnila, ali se osamostaljuje. Iza sebe ima pedesetak odabranih ljudi. Ne idu na položaje i nisu u sistemu komande ŠTO. Muderis, vjerski ratnik, fanatik. Ima jedinicu jačine čete. Samostalni su i nisu u sistemu komandovanja. Neće na položaj. Žele samo u borbu i idu gdje je ima. Nisam se sretao s njim.

    16. oktobar 1992.

    Na putu do Štaba zaustavili su me Jukini ljudi. Traže da se vidim s njim. Susreli smo se ispred Policijske stanice. Prvi put vidim Juku. Mršav, crn, iscrpljen, ali energičnih pokreta. Ima jednu štaku i s njom se bolje kreće nego ja sa dvije.

    Izgrlili smo se i pored toga što su nam smetale štake.

    Kod Guske smo posjedili. Juka zna sve šta se dogadjalo na Igmanu. Obećao je da će se lično obračunati sa onima koji su ubili Fadila i mene ranili.

    Sa Jukom je bio i Suda Cupina. On gura Daidžinu liniju.

    Na kraju razgovora, Juka mi je dao 1.500 DM. Pokazivao je mnogo para. Dobio ih je u Njemačkoj od naših ljudi. Kaže, sve će potrošiti na hranu i oružje. Sefera ne može smisliti.

    Zejnil mi je poslao poruku da hitno dođem do njega jer treba doći Alija.
    Gotovo da smo se napili čekajuci ga. Napokon smo svi pili sokove.
    Alija je stigao u pratnji Jaganjca. Ubrzo je zatražio da ostanemo nasamo on, Jaganjac i ja. Ponuda je jasna. Da budem zamjenik komandanta operacije za deblokadu Sarajeva, a ako hoću i mogu - da budem komandant operacije.

    Prihvatio sam varijantu zamjenika, a komandant će biti Jaganjac. Zejnil bi trebao biti logističar i sa što manje podataka o samom planu operacije.
    Za Jaganjca je glavno pitanje hoće li on biti broj jedan kada se uđe u Sarajevo ili prije početka operacije, na čemu on insistira. Ipak, Alija mu je obećao da će - ako se Sarajevo deblokira - dobiti poziciju glavnokomandujućeg.

    Za početak, obojici nam je ponudio po 5.000 DM za troškove, a po 25.000 USD ako se Sarajevo deblokira. Odbili smo. Jaganjac je obećao i neke Tutine i Božanove jedinice.

    Stigao je brod sa oružjem. Alija je tu da ga provuče do nas. Ako prođe sve to što se priča da je na brodu, onda je izgledno planirati operaciju "Sarajevo". Opet se osjećam dobro kao na Igmanu. Krećemo.

    Sefera su već otpisali.

    Zejnil me zove kod njega u kuću na dogovor-ispitivanje o sinoćnjem dogovoru. Znatiželjan je. Sa Igmana stižu alarmantne vijesti. Juka je pomlatio cijelu Komandu. Krvi do koljena. Hajro je poslao izvještaj. Zejnil je zvao Sefera i tražio instrukcije. Zvao je i Aliju. Kaže da je dobio upute da privede Juku i poslao "Akrepe" da ga privedu.

    Oko 17 sati stigao je Jovan Divjak, član Štaba Vrhovne komande. Dolazi iz Hrvatske. Bio je na službenom putovanju. Sada je dobio zadatak da"uvojnici" ovu regiju, pa odmah u Sarajevo.

    Oko 18 sati stigao je Juka u Zejnilovu kuću. Sa njim su Fikret Prevljak i Edo Godinjak. Tu je i Bato Alikadić, koji priča kako se susreo sa Jukom kod tunela i da umalo nije došlo do pucanja. Vidno je uzbuđen i priča da je neko nekome dao pare da ubiju Juku, a da je Juki poslata poruka da ga Alija čeka u Konjicu. Sreca je da je Juka prepoznao toga i sve se dobro završilo.

    Čim je sjeo za sto, za kojim je sjedio i Divjak, pročitana mu je naredba o privođenju i zatvoru. Juka nije vjerovao da je to moguće, ali se prisebno ponašao. Zaplakao je kad mu je Divjak rekao: "Juka, budi dostojanstven. Ti si član Vrhovne komande i dok se ovaj nesporazum ne riješi, postupi po naredbi."
    Juka je izvadio pare iz džepa i stavio pred Fikru - da mu ih sačuva dok ne iziđe iz zatvora.

    Muco i vojna policija sproveli su Juku do zatvora u Čelebićima. Nije bilo incidenata zahvaljujući Jukinoj prisebnosti.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|