Nalazite se na Forum-Najnoviji Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

Unesi rijec: Web slavicnet.com Submit search form

hadzici - 84704 - 30.04.2013 : Malislatki -  ⁽²⁾

Švedska

Čitajući tekst "Razmjena preko Iliđe" sjetio sam se kako sam ja mogao da odem u Švedsku.

Krajem marta '92 sam se zatekao u posjeti ženinoj rodbini u Nišu. Sestra je u decembru stigla iz Sovenije, našla neki smještaj za svoju porodicu, a ja sam kao najmlađi zet u porodici došao da ih posjetim. Supruga i ja kod sebe imamo pasoše, nešto para, gledamo događanja pred skupštinom u Sarajevu. Ja razmišljam kako da se vratim nazad u Sarajevo, tamo su svi moji, kako da ih ostavim na cjedilu. Njihov komšija me ubjeđuje da se ne vraćam za Sarajevo i govori mi:

"Ideš za Švedsku, dvije grupe Srba iz Hrvatske su autobusom otišle za Skandinaviju kod nas su bili u izbjeglištvu, svi su nam se javili u prihvatnim centrima su, dobro im je".

Ja ga i ne slušam pa čovjek posle par dana odustade od priče. Moj badžo (pašenog po srbijanski), inače kapetan po činu, osjetio šta je metak i ne mogavši me nagovoriti da idem u Švedsku ostanem reče mi:

"Ne idi kući, tamo će te prvo tražiti".

Čovjek završio akademiju u Sarajevu, pa grad poznaje u dušu. Znamo se već četiri godine, dosta smo noći proveli uz makedonsko vino, pričali o dešavanjima od višestranačkih izbora u Jugoslaviji, stanju u Bosni odnosu njegovih kolega koji su se poćeli izvlačiti iz JNA.

Ipak, ja vratih kući.

Kada smo se sledeći put vidjeli ja sam već bio ranjen. Rekao mi je:

"Vidio sam ja da te ni Bog ne može zaustaviti da se ne vratiš!"

"Da si me svezao za radijator ja bih i njega odnio sa sobom!" - odgovorih ja.

Ovom čovjeku dugujem najveću zahvalnost kod njega mi se rodio prvi sin, nosio me je na rukama sa petog sprata na previjanje.

Danas mi ni malo nije žao što nisam otišao tad u Švedsku jer niko ne može da pobjegne od svoje sudbine. Upoznao sam Gojka iz Podravske Slatine, čovjek pobjegao iz Hrvatske u Doboj, a kada se zapucalo u Doboju on zbrisao za Beograd. U Beogradu '93 ispao iz gradskog autobusa i ostao bez noge.

Kaže mu General (tako je imao nadimak):

"Mogao si bježati do Afrike i tamo bi te stigao Lav i gotovo!".

Najlakše je bilo pobjeći, vratiš se sa ili bez amnestije, prosipaš pamet kako je treblo da se radi, šepuriš se novim autom, stanom na Zapadu, naručuješ kako ja kažem borbeno-jurišne pjesme, za nekoliko dana na avion za Kanadu, SAD, Australiju, Holandiju, Švedsku, Njemačku... Tamo se odriču svoje istorije da dobiju državljanstvo a svoju ne znaju. Ovo se ne odnosi samo na Srbe, već na sve tri zaraćene strane!

Ponekad sam sebe uhvatim u razmišljanju šta bi bilo da sam otišao vani. Onda se vratim u realnost i kažem sebi da mi ni ovde nije tako loše. Često se sjetim priče iz knjige "Golgota i Vaskrs Srbije" u kojoj se govori o Prvom svjetskom ratu, kada vojnik priča kako je dobio Karađorđevu zvijezdu. Kada je polazio na Cer sin mu reće:

"Nemoj da mi dođeš deblji nego što odeš kao u prethodna dva rata, pa da ne smijem izaći pred djecu, da nemam mira od njih!"

Nakon toga se čovjek vratio kući sa Karađorđevom zvijezdom.

Šta bi bilo da smo svi uhvatili maglu? Danas bi ovi što nam pričaju razne priče iz daleka ne bi imali gde da dođu, da pričaju kako je njima teško u tuđini. Bilo bi mi nekako neobično bez njih.