fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

vogosca_rat - 84059 - 01.04.2013 : Vogošćanin Pravi Vogošća - best (2)

Civilna milicija u ratnoj Vogošći


Civilna milicija u Vogšći u toku rata osim što se nije dovoljno zalagala na suzbijanju zločine i kriminala, imala je otpor i mržnju prema onima koji su to željeli i pokušavali. Takvu mržnju sam lično osjetio i na svojoj koži. Evo i jednog slučaja koji mi se duboko urezao u sjećanje.

Bližio se kraj ljeta '94. godine. Nakon muslimanske ilindanske ofanzive na Vanjskom prstenu, izgledalo je kao da je ratovanje došlo svima do grla pa se na bojnim poljima sve nekako smirivalo.

Zatim je došao i septembar a sa njim i početak nove školske godine. Dani su još uvjek bili topli, pa se po ulicama moglo primjetiti veće grupe djece koja su se vraćala iz škole. Na ulicama je bilo najviše srednjoškolaca. Momci i djevojke su iskoristili početak školske godine da bi ispričali svoje doživljaje sa ljetnjeg raspusta. Parkovi su bili prepuni đaka koji su svojom vriskom i trkom nekako razbijali sivilo tih ratnih dana. Upoznavanje momaka i djevojaka i počeci novih ljubavi su bili uobičajena stvar na počeku svake školske godine. Jedan od ovih događaja je i predmet ove moje priče.

Bilo je popodne i sjedio sam u svojoj kancelariji u prostorijama ČVP 3. sarajevske brigade. Zazvonio je telefon, podigao sam slušalicu i vezistkinja mi je rekla da Teša, pomoćnik za bezbjednost Vogošćanskog bataljona, želi da razgovara sa mnom. Odmah potom sam začuo pomalo ljutiti Tešin glas:

  • "Pa šta je ovo, mi ćemo da ih branimo a oni će da nas biju!"

    Nisam znao o čemu se radi pa sam zamolio Tešu da mi to objasni. Rekao mi je da je niki pijani policajac išamarao njihovog vojnika na ulici ispred srednjošlskog centra Đuro Pucar-Stari samo zato što se ovaj tu nalazio. Teša je tražio da se o tome napravi zapisnik i pokrene istraga, a on će doći kod mene u policiju sa komandantom Bataljona Nenadom Radovanom i Ljucom, borcem koji je bio išamaran. Ja sam se odmah složio sa tim.

    Kako je komanda Vogošćanskog bataljona bila u blizini prostorija ČVP, oni su se već za par minuta našli kod mene u kancelariji. Uzeli smo izjavu od Ljuce, koji u tom trenutku imao nešto više od osamnaest godina i bio jedan od njamlađih boraca Republike Srpske. U svojoj izjavi Ljuco je naveo da je stajao na cesti ispred srdnje škole i čekao svoju djevojku sa kojom se dogovorio da je sačeka po završetku nastave. Bio je izvan kruga školskog dvorišta kada je naišao pijani policajac kojeg on nikada do tad nije vidio u Vogošći. Prišao mu je i pitao ga:

  • "Šta ti radiš ovdje?"

  • "Čekam svoju djevojku!" - odgovorio je Ljuco.

    Ovaj mu je nakon toga počeo udaratui šamare. Ljuco se pobunio i rekao mu da ode u svoju komandu da ga prijavi zbog udaraca koje je zadobio.

    Napravili smo zapisnik i dogovorili se da odemo u stanicu milicije Vogošća i upoznamo načenika i komandira milicije o tom incidentu. Pred samom stanicom smo sreli Acu Tintora koji se pozdravio sa nama. Uvidjevši da smo u miliciju krenuli poslom upitao nas je šta se to desilo. Nisam mu ništa rekao nego sam krenuo prema ulaznim vratima od stanice milicije. Dok smo prošli pokraj Ace, Ljuco mu je ukratko rekao o čemu se radi.

    Ušli smo svi zajedno u stanicu, znajući gdje se nalazi prijavnica krenuo sam da pitam dežurnog policajca za načelnika i komandira milicije. Kada sam prišao prijvnici, kroz staklo sam ugledao do tad nepoznatog policajca, žute kose, plavih očiju i rumenih obraza. U zakrvavljenim očima se mogao vidjeti sjaj od prevelike doze alkohola. Upitao sam ga gdje se nalazi komandir milicije, a on je bez oklijevanja potegao za automatsku puku koja se nalazila na jednom ormariću namjenjenom za dokumente, repetirao je i uperio je u mene. Počeo je povišenim glasom da viče na nas i nam da izađemo iz policije jer će inače on pucati. Kako niko od nas nije imao oružje u rukama, niti ga je pokušavao uzeti da bi pokazao neki otpor na njegovu galamu, tako ni taj policajac nije imao potrebu da povuče oružje i prijeti da će pucati u nas. U tom momentu je Ljuco primjetio da je to taj isti policaja koji ga je išamarao. Obrati se meni sa riječima:

  • "Pa to je onaj koji me je išamar'o!"

    Policajca je Ljucina priča još više razdražilo i na njegovom licu sam ugledao ludački pogled, koji je pokazivao spremnost da će upotrebiti oružje koje je imao upereno u nas. Povukao sam se par koraka unazad, dajući mu do znanja da ne želim nikakav sukob i govoreći mu da sam komandir Vojne policije, pokušavajući na taj način smiriti razbjesnjelog policajca.

    Sa podignutim rukama u vis, dajući mu do znanja da nema potrebe za potezanjem oružja, rekao sam mu da smo došli razgovarati sa njegovim komandirom. Od njegove galame se orila cijela stanica milicije ali niko od pretpostavljnih se nije pojavljivao da smiri situaciju i pijanog policajca ukloni ispred nas. Kako se policaja nije smirivao, a naše ubjeđivanje nije urodilo plodom, krenuli smo prema ulaznim vratima. Nakon više od dva minuta napete situacije u stanici, došli smo do vrata, i na moje iznenađenje u tom trenutku se na vratima kancelarije zamjenika komandira pojavio Petar Motika. Pozvao nas je da uđemo u njegovu kancelariju i mi smo sa olakšanjem primili njegov poziv. Potom smo mu objasnili razlog naše posjete. Bili smo posluženi kafom i sve mi se činilo da ćemo uspješno završiti posao zbog kojeg smo došli. Međutim, nakon petnaestak dana na moja vrata dolazi poziv na sud u kojem piše da sam ja okrivljen za napad na policisku stanicu milicije Vogoća. Uvidjevši šta mi je smješteno, otišao sam kod načelnika bezbjednosti Brigade i rekao mu šta su pokrenuli protiv mene. Majo, koji je bio Načelnik vojne bezbjednosti 3. sarajevske brigade mi je rekao:

  • "Nemoj da brineš, ja ću to srediti!".

    Nakon par dana Majo me je pozvao da dođem kod njega u kancelariju i rekao da odem na to suđenje i da je on dogovori sa njima da će taj slučaj biti Ad-Akta. To me je jako uzbudilo i razbjesnilo još više, jer su i Maju uspjeli ubjediti u tu lažnu optužbu protiv mene. Rekao sam Maji da neću otići na suđenje a ako budem morao da idem na sud onda hoću da to bude vojni a ne civilni sud, jer sam tamo otišao po službenoj dužnosti kao komandir vojne policije. Majo nije više vršio pritisak na mene ali nije ni podnio prijavu na vojni sud.

    Zanimljiva sitacija u tom postupku je bila da sam ja bio jedini okrivljeni, a svi ostali su bili svjedoci tog događaja. Ignorisao sam pozive na sud koji su redovno dolazili na moju adresu. Zbo mog nedolaska na suđenje, nikada niko nije došao do kraja rata da me privede. Nakon više od šest mjeseci sreo sam tadašnjeg sudiju Korpvicu i on me je zamolio da se odazevem na suđenje a da će me on osloboditi optužbe zbog nedostatka dokaza. Odbio sam njegov prijedlog, obrazlažući mu da to neću uraditi jer nisam ja napao na stanicu nego došao na službeni razgovor.

    I tako je taj slučaj završen a ja nikada nisam otišao na suđenje.

    Nakon završetka rata mi je istekla vozačka dozvola i morao sam je pod hitno produžiti. Dobio sam informacijeu da je dokumentacija iz Opštine Vogošća nakon rata prenesena u Rogaticu. Tamo sam ušao u prostorije u kojima je bila smještana i milicija. Tamo je bilo i puno policajaca koji su u toku rata radili u Vogošći, a među njima je bio i Petar Motika. Oni su mi tada rekli da je dokumentacija do slova K iznešena, a od slova K je ostala u Opšini Vogošća i da tamo moram otići ako želim produžiti vozačku dozvolu. Bio sam iznenađen tom pričom o dokumentaciji ali nisam sumnjao u njenu istinu, računajući da su to službena lica koja govore istinu. Napustio sam prostorije i krenuo prema parkingu gdje je se nalazilo vozilo sa kojim sam došao u Rogaticu. Kada sam prišao do vozila vidio sam da mi je zadnja desna guma probušena. Dok sam pripremao alat da promjenim gumu, pogledao sam prema stanici milicije i vidio sve one vogošćanske policajce kako stoje ispred vrata i podsmijevaju mi se dok ja mijenjao gumu. Nakon toga sam otišao do vulkanizera da mi zakrpi gumu. On mi je rekao da guma nije slučajno probušena nego ju je neko namjerno razrezao sa nožem. Tako je kod mene ostala sumnja da su policajci koji su me poznavali namjerno probušili a gumu na autu zbog neke mržnje prema meni koja je još uvjek bila u njima.

    Osim borbe na linjama po okolnim brdima Srpskog Sarajeva i borbe za suzbijanje kriminala, ničim drugim nisam mogao izazvati mržnje prema sebi, tako da mi i dan danas nije jasno zašto su "čuvari zakona" prama meni bili tako okrutni!

    Ovom prilikom Petru Motiki i njegovim saradnicima želim da se zahvalim na toj dobrodošlici u Rogaticu.




  • Idi na stranu - |listaj dalje|