fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

planirani_haos - 83771 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (4)


POLITIČKO DJELOVANjE

To je bila prva informacija o Nurifu Rizvanoviću u kojoj se spominje direktno njegova likvidacija, jer sam do sada samo mogao nazirati. "Zar su ga ubili?", prekinuo sam brata."Jesu, i to tako podlo i na najbrutalniji način! Na udaru su im i najugledniji i najkorisniji ljudi koji se prema njima odnose ravnodušno. Zabranili su i rad stranke. Ne samo SDA, nego svakog političkog djelovanja. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, je običan borac koji se živ ne čuje, niti bilo kako eksponira", pričao je brat. Počeo sam razmišljati o svemu, a onda rekoh: "Molim te, sve mi ispričaj u tančine šta se ovdje događalo za vrijeme moga odsustva?" Brat je počeo: "Nakon tvog odlaska u Sarajevo na tu prokletu Skupštinu, Sado (načelnik SJB) je donio rješenje o formiranju sedam ratnih stanica policije na terenu, onako kako je i dogovoreno. Ja sam bio u stanici na Potočarima, zajedno sa svima našim. Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, zavladala je opšta panika među narodom, takođe je dosta ljudi pobjeglo za Tuzlu, čak i nekih koji su bili članovi rezervnog sastava policije. Svi su krenuli na svoju stranu, jednostavno je došlo do povlačenja i policije i naroda prema brdima. Većina nas je to veče zaglavila prema Pasiku, gdje smo čitavu noć beznadežno tumarali.

BARIKADE PREMA BRATUNCU

Nakon toga su se od nas odvojili Naser i Mirza Halilović, otišli su kod Zuhde i Himze u Klanac. Naser nam je rekao da se snalazimo kako ko zna i umije i da ide svako na svoju stranu? Mi smo se ostali dogovorili da se oko tri sata iza pola noći sastanemo naprostoru Metalske Vode, ali se tu Mirza i Naser nisu pojavili. Poslije našeg okupljanja na Metalama, razbili smo se i ja sam sa Saidom Atićem Sajom otišao u Jelahe, gdje smo noćili. Kada je malo popustio strah, došlo je do novog okupljanja. Četnici su počeli s prvim granatiranjem Potočara, tako da su pale i prve žrtve. Bilo je i ranjenih. Zakazano je novo postrojavanje u Pasiku. Postrojavanje jedinice je izvršio Ekrem Salihović. Nakon postrojavanja, odlučeno je da siđemo na Donje Potočare i napravimo barikadu kako bismo zakrčili glavni putni pravac Bratunac - Srebrenica. Kolona se uputila prema Donjim Potočarima. Ja sam zauzeo položaj iznad fabrike 'Cinkare', podno Potočarske stijene, a u mojoj neposrednoj blizini je bio Ibe Planić. Glavni zadatak je bio istjerati kamione iz transporta i njima prepriječiti putni pravac. U momentu kada je Zurijet Smajić počeo izvoziti kamione, začule su se sirene iz auta koja su se kretala izpravca Srebrenice prema Bratuncu. Zurijet je jedva uspio istrčati iz kamiona. Nije se imalo kuda dalje, tako da je nastala opšta pucnjava po autima u kojima su se nalazili Srbi.

KOMANDIR STRAŽE

Pri prvom otvaranju vatre, ključnu ulogu je odigrao Ekrem, koji se nalazio u neposrednoj blizini puta pored magacina, kraj samog mosta u centru Potočara. Svi koji su bili u autim asu poginuli, koliko znam, samo se jedan od njih, ranjen, uspio probiti prema Pećištima. Bilo je i dosta naoružanja u autima, ali je većina izgorjelo kada su auta zapaljena od pucnjave. Tog momenta je sve više postajala očita borba između Nasera i Adema ko će biti jedan od komandanata, ali je Adem izgubio bitku, tako da se pokunjio i pokušao sebi formirati neku grupicu kojoj će biti komandir na Donjim Potočarima. Nama je bio jedan od prioriteta zauzeti kotu Lipa, koja je dominirala iznad srpskog sela Gniona, a sa koje se kontrolisalo kompletno okruženje Potočara i dolina do samog grada Srebrenice. Ja sam na Lipi u prvim momentima bio komandir straže. Nakon jednog incidenta, poginuo je Bajrin sin iz Budovića. Izgleda da ga je ubio neko od naših. Spominje se Feho. Uhvatio ga strah, pa je počeo trčati. Na naše povike "stoj", nije stao, tako da je nanjega otvorena vatra, misleći da je Srbin. Nažalost, platio je glavom. Bacuta je bila okupirana kako vojskom ili preciznije rečeno policijom, tako i izbjeglim stanovništvom iz pravca Donjih Potočara. Mehin Sead sa Bacute, koji je imao kamion i trgovinu kod punca u Kazanima, je na Bacutu istjerao kamion brašna. Sve pristiglo stanovništvo i vojska se uglavnom hranila po kućama Bacučana, tako da sam odmah od Seadaza vojsku kupio 350 kilograma brašna i platio 400 maraka.

VOD ZA STRIJELjANjE

Jedan dan smo se samoinicijativno organizovali ja, Mevćo iz Krajevače, Hajro Bešić iz Podčauša, Sapko, Zuhrija, Nezir sa Bacute, Elvir Fehimov iz Broševića i još neki, te otišli u srpsko selo Čumaviće. Kako sam se lično dobro poznavao sa Milošem iz Čumavića, kad smo došli u Čumaviće, zovnuo sam Miloša da porazgovaramo. Milošu sam rekao da smo došli u Čumaviće da tražimo od njih da predaju naoružanje, iako je bio blef, rekao sam mu da su Čumavići opkoljeni sa svih strana sa 150 ljudi i da smo mi određeni da sa njima obavimo razgovor o predaji naoružanja. Naravno, rekao sam mu da bi to za njih bilo najbolje rješenje, a da im mi zauzvrat garantujemo bezbjednost. Poslije dugog ubjeđivanja, postrojili smo žene i djecu. Već smo sa ubjeđivanjem počeli da gubimo živce, tako da je Hajro iz stroja izveo jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati ako ne prihvate ultimatum o predaji naoružanja. Znao sam da je Hajro stari kavgadžija i problem, tako da sam se uplašio da to i ne uradi. Prišao sam Hajri i uze odjevojčicu rekavši da se ne šali i curicu vratio njenoj majci, koja je stajala u stroju. Djevojčicina mati je odahnula jer se zaista uplašila za kćerkicu, a kada sam je predao majci, uzvratila je riječima "da ni mi nismo svi isti i da i nas ima dobrih". Nakon ponovnih Miloševih konsultacija sa svojim komšijama, konačno su donijeli odlukuo predaji naoružanja. Predali su 14 dugih cijevi, a Miloš mi je izvadio i ponudio svoj vlastiti pištolj. Pištolj nisam htio uzeti, rekavši mu da je to njegovo lično naoružanje za samoodbranu, a kako je ovo teško vrijeme, da ga treba zadržati za sebe. Zlu ne trebalo, jer se uvijek može naći neka budala. Kada su se mještani Čumavića razišli svojim kućama, natovarili smo naoružanje na sebe ikrenuli u pravcu Bacute."

(Napad na srpski zaselak Čumovići izveden je 6. maja 1992. na Đurđevdan. Čitavo stanovništvo je zatvoreno, maltretirano, ucjenjivano ipretvoreno u taoce 9. maja 1992. pr. r.)

RATNE TORTURE


Moram posebno spomenuti Sabahudina Planića Sapka, koji je bio jedan od najboljih prijatelja mog brata, pa i moj. Sapko je bio na policijskom kursu na Vracama kada je napadnuta škola unutrašnjih poslova. Iako tako mlad, pretrpio je ratne torture prijemnog ih i kada je uspio sačuvati živu glavu na Vracama, sa svojom automatskom puškom se uspio probiti u Potočare. Nema više Sapka, ni mog brata, ni Nezira, Hajre, Mevće... nema Potočara, ni Srebrenice bez takvih. Nema Bosne bez takvih. Prave patriote, ma gdje bili, vraćaju se svojoj grudi kada joj je najteže. Oni trče sa zarobljenom puškom u ruci sa Vraca, ne žaleći života, tamo gdje ih srce vuče. U svom putu susreću one koji bježe u Njemačku sa potvrdom da su Srbima uredno predali naoružanje ili su ga uspjeli baciti. Poslije boja, ako prežive, pognuto uzdignute glave, kada izgube posljednji atom duhovne snage, oni idu dalje. Daljina ih liječi. Njihov osnovni moto je da idu da bi svoju domovinu mogli opet zavoljeti, jer narušenu ljubav vraćaju nostalgijom. Opet će doći kada joj bude najteže. U svom putu ponovo se mimoilaze sa onim koji su branili njemačke šatore, jer se nisu izborili za papire da nastave dalje. A misle i da je sada prilika da dobiju donaciju. Ljudi su dvosmjerna ulica. Uvijek negdje trče, ali pola u jednom a pola u drugom smjeru. Ima i jedna kategorija koja sebe naziva "kosmopolitima".

NASEROVA EKIPA

Njihova parola je da je njihova ledina tamo gdje je bolja djetelina. Svaka ovca gleda samo gdje je dobra ispaša. Ako opet zagusti, ponovo će se mimoići. Oni koji su poslije rata otišli iz beznađa, vratiće se domovini, a oni koji su se poslije rata vratili u Bosnu, navaliće na osvajanje novih imanja. Oni su cijeli život na nečijim leđima. Ovako mi je Same dalje govorio: "Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao se krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane. Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo. Po našem scenariju za Čumaviće, izdao je ultimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su dali sutradan do 12 sati i vratili se nazad. Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić. Iz ljutnje, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a poslije pljačke zapalili selo. Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera, Ekrema, Envera, Kemala i još nekih iz njihove ekipe. Biznis i danas cvjeta. Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu. "Sa dinamitom, koji su dobili od načelnika policije, Dževad Osmanović, Safet Mujić i Osman sa Šušnjara krenuli 8. maja 1992. uveče da miniraju dionicu puta između Vidikovca i Zalazja. U tom momentu presreli su kolonu automobila iz Bratunca na koju su otvorili vatru i ubili više Srba. Prenoseći dio razgovora koji je vodio sa bratom Samirom, po dolasku iz Sarajeva, gdje se duže vremena zadržao zbog izbijanja rata, Ibran Mustafić u svojoj knjizi piše: "Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno otjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato. Poslije transporta Čumovljana u Potočare, naš hodža Alija Jusić je postao glavni magacioner, koji se sa traktorom obreo u Čumavićima. Krenula je pljačka. Osjetio hodža da je rat bolji biznis od vjere. Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Kada su "opljačkali" Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neki je hodžu upitao da li da i totovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno, jer će i pločice zatrebati. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke. Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak je uzeo mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola. Nakon deportacije Čumovljana u Potočare nastala je polarizacija među Potočarcima na one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju. Jedni Čumovljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta.

CIGARETE IZ BRATUNCA

Poslije toga Čumovljani su prebačeni u kuću Sabita Efendića, a nakon toga su smješteni u kuću Sidika Mustafića, dok konačno nisu razmijenjeni. Ibrahim ih je vozio nekoliko puta na razmjenu, ali kasnije su razmijenjeni za naše mrtve na Zalazju. Prije nego što će biti razmijenjeni, Miloša su pustili u Bratunac, ostavili mu porodicu, a on se, pored toga, nije htio vratiti. Žrtvovao je cijelu porodicu. Poslije ovladavanja četnika Bratuncem, stanje se u Bratuncu prividno normalizovalo. Ja sam od nepredatog pazara sa stovarišta imao pun džep para. Kadira, žena Seada Hafizovića, sa Bratuncem je bila razvila biznis. Ide preko brda u Bratunac i kupuje robu. Ja sam joj u dva-tri navrata dao svežanj para tako da mi je donosila iz Bratunca šteke cigara. Vjeruj,oni koji se sada tresu, nakon nekoliko dana rata nisu imali šta zapaliti. Kadira donese šteke cigara, a mnogi gledaju da li ću im dati cigaru. Ja, bolan Ibro, uzmem raspakujem šteku i svima podijelim po kutiju. Ne bih dozvolio da pušim, a drugi da nemaju. Mnogi, kada je rat i počeo, nisu u džepu imali ni kintu, i to većina onih koji o tebi predu razne priče i oni koji su pravili plan propagande protiv tebe. Poslije prvih granatiranja, ranjen je i Redžin Rešad. Pandža ga je sa bolničkim autom, jer nije bilo drugog izbora, prebacio u bolnicu u Bratunac. Umalo nije izgubio glavu. Rešada su u bolnici zbrinuli i, izgleda, prebacili preko Srbije, a Pandžu su dobro izudarali ali, sva sreća, nekako se uspio iščupati i vratiti živ.

EKSPLOZIV

Nakon formiranja Gornjepotočarske čete, Ekrem je izabran za njenog komandanta, a ja za njegovog zamjenika. Iz ljutnje prema meni, Enver na mene nateže pušku. To mi je bio najteži momenat u mom životu. Nakon toga sam demonstrativno otišao kući, a kada sam se pojavio pred mamu rasplakao sam se kao "guja u procijepu". Nikada nisam zaplakao ali izliv takve mržnje me je dokusurio, tako da nisam mogao izdržati. Majka je bila toliko van sebe, da sam je sa suzom toliko izbacio iz takta, pa im je ona prekorila, rekavši da će ona da ide na Ribnjak da se sa njima obračuna. Ko mati. Na Lipi, poslije mog obilaska straže, susrećem se sa Osmanom (sa Šušnjara) i Dževadom Osmanovićem i Safetom Mujićem koji su se prebacili do Lipe sa Soločuše da bi se priključili jedinicama. Jedne večeri Osman odlazi do Sade (načelnika SJB), uzima od njega eksploziv, a onda sa Dževadom i Safetom odlazi da na putnom pravcu između Vidikovca i Zalazja miniraju put koji je jedina četnička komunikacija sa Srebrenicom iz Bratunca. Tekšto su došli do puta koji trebaju minirati, naišla je kolona vozila. Otvorili su vatru na posljednje vozilo u koloni. Iako nije bilo teoretske šanse da preživi, iz auta uspijeva izaći neki krupan čovjek koji nasumce otvara vatru. Dževad baca bombu ali je ona bila kobna i za njega, tako da Dževad gine, a Safet i Osman se uspijevaju izvući. Sutradan sredstva informisanja iz Srbije objavljuju vijest da je poginuo srebrenički vojvoda Goran Zekić.

(Narodni poslanik u Skupštini BiH Goran Zekić ubijen je iz zasjede 8. maja 1992. godine, pr. r.)

KOMANDIR STANICE

Početkom maja Sućeska dobija ultimatum o predaji naoružanja. Iako je i sam bio prepušten sam sebi, Sado odlazi u Sućesku. Na sastanku u zgradi osnovne škole Zulfo Tursunović se ponaša kabadahijski. Osjetio da je pogodan trenutak da sprovodi svoju samovolju. Suljo Hasanović, aktuelni komandant Štaba TO Srebrenica, na sastanku dobija prve šamare kao znak upozorenja da se kloni svog posla. Suljo je poslije toga pokušao sakupiti nekoliko ljudi i krenuti prema Zvorniku kako bi pomogao odbrani na Kuli ali ni od toga nije bilo ništa. Hasan Mustafić, kao komandir Ratne stanice u Sućeskoj, biva isto tako zaobiđen ili bolje rečeno nepodoban, tako da je Sado napustio sastanak u Sućeskoj, vidjevši da je vrag odnio šalu i da je pojedinim ljudima veći prioritet borba protiv uglednih i odgovornih ljudi sa legalitetom i legitimitetom, nego borba protiv četnika.

(Autor uknjizi najčešće za srpsku vojsku ili civile upotrebljava pojam - četnici, pr. r.)

Nakon toga Sućeska odbija ultimatum o predaji naoružanja i dolazi do prvih okršaja, takoda Sućešćani odbijaju prvi napad iz pravca Milića, a na putu na Žutici, izrešetan je autobus od strane naše zasjede. Bilo je mrtvih i zarobljenih četnika. I pored toga što je očigledno ratno stanje, neki Sućešćani, koji su radili u "Boksitu", pokupili su se u Miliće da podignu platu. Dosta ih je zaglavilo u logore, neki su premlaćeni, pa su se nekako uspjeli vratiti. Neki Sućešćani su razmijenjeni za njihove poginule i zarobljene.

(Zasjeda u Žutici u kojoj je poginulo više lica organizovana 21. maja 1992. godine)

GLAVNA KOMUNIKACIJA

U tom periodu na putnom pravcu Kragljivoda - Zeleni Jadar organizovana ekipa ispod Osmača postavlja zasjedu četničkoj koloni koja se kretala iz pravca Skelana. U toj zasjedi četnici trpe gubitke, tako da je presječen prolaz prema gradu i iz pravca Skelana. Tokom prvih dana našeg konsolidovanja, sa nama je stalno bio i Fahro Alić ali i sam razočaran odnosom nekih ljudi prema situaciji, on nas napušta i odlazi u svoje rodno selo Brezovice i radi konkretno na organizaciji otpora na tom lokalitetu. Akif Ustić sa svojom ekipom je zauzeo pozicije na Starom Gradu. Kada su Srbi pokušali da izvrše napad, Akifovi su ušli u direktni okršaj, tako da su Srbi imali gubitaka i morali su odstupiti, ali je poginuo Muamer. Kako je ovladano glavnim komunikacijama ka Srebrenici i odbijeni prvi napadi koji su uslijedili, vrijeme je bilo da se krene u objedinjavanje slobodnih teritorija. Srbi sa Soločuše daju ultimatum Gostiljanima opredaji naoružanja ali ključnu ulogu odigrava Hajrudin Osmanović, brat prve žrtve -Bahrudina, koji ni po koju cijenu ne prihvata. Naprotiv, on kao rezervni policajac daje ultimatum njima ali Srbi, uvidjevši da na prepad ne mogu ništa uraditi, napuštajuS oločušu i bježe prema Zalazju.

PSIHOLOŠKA PODRŠKA

Srbi iz Studenca su već napustili svoje selo, i to su ih prema Bratuncu sprovela dva-tri muslimana, među kojima i Hasan Malić. Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona. Nije pružilo neki otpor ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soločuše pobjegli prema Zalazju i Sasama. Slijedi napad na Viogor, Orahovicu, koji su pali bez većeg otpora, a većina sela je popaljena, jer se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. U tim prvim akcijama, iako je za većinu nas bio dijete, veliku psihološku podršku nam je pružao Juso Orić, koji je bio i na hrvatskom ratištu. Iako sitan i vižljast, baratao je puškomitraljezom M53 kao olovkom. Nažalost, Juso je poginuo. Žao mi je svih koji su poginuli ali mi je Jusina smrt najteže pala. Posvetio sam mu i jednu pjesmu. Moraš je pročitati? Zanimljiv prizor je bio iz Gnione. Mi palimo Gnionu, četnici pale grad. Gori Gniona, gori Srebrenica. Ali, u Gnionoj nikog nismo ubili

(Napad na Đurđevdan 6. maja1992. ubijena dva starca, a kompletno selo opljačkano i spaljeno, pr. a.) ,

a u Srebrenici je u kućama izgorjelo oko 30 ljudi, uglavnom staraca, dok su neki likvidirani na brutalan način. Poslije uzimanja Gnione, Orahovice, Viogora, četnici, a sa njima kompletni srpski narod, bježe iz grada, preko Zalazja i Sasa, prema Bratuncu.

NAJVEĆA PRIJETNjA

Ostalo je nekoliko Srba. Sve što su mogli opljačkati, opljačkali su. Grad ostaje sablasno prazan i tek nakon dva dana nas jedna grupa iz Potočara odlazi do grada. U toj grupi smo bili ja i Sapko. U gradu smo našli Mijača. Obišli smo i nekoliko stanova ali nas ništa drugo nije interesovalo, osim rakije. Kad smo obezbijedili dovoljno, sa Mijačem smo cijelu noć proveli uz priču i piće. Grad Srebrenica nije ni oslobađana, ostavljena je, tako da je ispalo da smo ja, Sapko i još nekolicina nas, koja je prva ušla u Srebrenicu, ušla kao oslobodioci. Na samom početku je od strane nekoliko naših momaka oslobođena Zvijezda koja je bila najveća prijetnja iz pravca Bratunca. Hajro sa Pala, Salih i Melvo sa Budaka, Aziz iz Dugog Polja, su kao od šale uzeli Zvijezdu ali je nisu mogli zadržati. Nažalost, poslije napuštanja Zvijezde, naletjeli su na mine i nekoliko ih je izginulo. Stanovništvo se vratilo svojim kućama ali je sav prostor bio izložen konstantnom granatiranju...

IZMIŠLjENI "SPECIJALCI"

Gornji Potočari bili su stalno izloženi paljbi sa Čauša iz pravca Likari, sa jedne strane, a sa Rogača, iz pravca druge strane. U više navrata slobodni prostor opštine Srebrenica je bio izložen i dejstvu avijacije. "Migovi" su nas bombardovali sa kasetnim bombama. Kako granatiranja nisu prestajala, morao se napadati prostor Čauša i Obadi. Kad smo ovladali prostorom prema Obadima, bilo je i poginulih. Među prvima je poginuo Sead Orić. Napadi nisu jenjavali. U četničkim napadima na prostor oko Čauša imali smo direktne borbe sa niškim specijalcima i specijalcima iz Bijeljine. Poslije jedne bitke, kada sam došao do mrtvog četnika, zarobio sam vojni snajper, tako da je i prvi vojni snajper stigao upravo u našu kuću. Nije uspjela radost ni prenoćiti, jer su me probudili prije rane zore da mi ga uzmu. Dao sam im. Na odbrani rubova oko Čauša poginuli su, između ostalih, i Bekir Begović i Musa Nurijin. Poslije napada na Ježesticu, Kemo iz Pala donio u torbi odsječenu glavu u Srebrenicu, a pričalo se da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke, koji su zaklani u kući - Izbjeglica je bilo sa svih strana. Sve što je moglo pristići iz Glogove i Podčauša, bilo je ovdje. Poslije masovnih likvidacija u Glogovoj i Bratuncu, sve što je moglo stići došlo je. Nisu sa sobom imali ništa, pa je glavni problem bio kako ih sve prehraniti. Kod nas su došli rođaci Ćatići iz Dugog Polja ali su poslije mjesec našli smještaj, jer nije bilo teoretske šanse da borave kod svojih kuća, iako smo taj prostor mi kontrolisali. Znaš da je Mefail (Gaibijin brat) bio ranjen, ali je, hvala Bogu, sada dobro, iako je pored njega na kauču poginulo dvoje, jedno sa lijeve, a drugo sa desne strane. Kako je cijela Johovača bila puna stoke, počelo se meso masovno klati i dijeliti.




Idi na stranu - |listaj dalje|