fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

planirani_haos - 83770 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (0)

Planirani haos 1990 - 1996 (3)


KRIMINAL U DUŠI

"Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi nemamo. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser?!", bio sam ozbiljan. Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo. U tom periodu sam u Nasera zaista ima opovjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao, ali je, isto tako, svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan. Jednostavno je volio kriminal, ali je, i takav kakav je, meni bio neophodan. Iako policajac, u tom periodu Naser brzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi, događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očigledno, i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je i sam znao za krađu. Tokom intenzivnog naoružanja muslimanskog stanovništva na području opštine Srebrenica 1991. godine, u organizaciji SDA i njenih funkcionera u lokalnim strukturama vlasti, glavni liferant bio je Šaja iz Foče. Ne znam kojeg decembra 1991. godine Hamed Efendić me je zovnuo i rekao da dođem do njega na kafu u kancelariju. Odmah sam otišao. Rekao mi je da je ponovo kontaktirao sa Šajom (Senad Šahinpašić iz Foče, pr. r.) i da su dogovorili novu pošiljku naoružanja. Hamed je već dogovorio sa Ahmom Tihićem da transport naoružanja on obavi svojim kamionom, tako što će u Ustikolini natovariti kamion pun stočnog brašna, a poslije toga ispod brašna da utovare naoružanje. Hamedu sam rekao da s tim ne želim ništa imati direktno, a da ću oko svega biti pri ruci. Hamed mi je rekao da me ne želi izlagati bilo čemu i da će on sve završiti, samo da pristanem da se naoružanje istovari u mojoj kući, s obzirom na to da je Hamed smatrao da je ona najbezbjednija na kompletnom prostoru opštine Srebrenica. Pristao sam bez razmišljanja. Hamed je u Foču otputovao putničkim automobilom, a Ahmo je krenuo kamionom i poveo Esusa Skelana. Kako je utovar brašna i naoružanja prošao bez ikakvih problema, Hamed je putničkim autom krenuo preko Romanije za Srebrenicu, a Ahmo i Eso su krenuli Srbijom preko Tare. U ranim večernjim satima Hamed je došao kod mene i pitao da li je stigao Ahmo. Nisam imao nikakvih informacija pa smo nastavili da čekamo oko dva sata. Ahmo se nije pojavljivao. Nas je sve više i više počela da hvata panika da se nije nešto dogodilo. Tek nakon još jedan sat čekanja, Ahmo se pojavio, a ja i Hamed smo konačno odahnuli.

PUŠKOMITRALjEZ "BREN"

U Gornjim Potočarima smo kamion parkirali neposredno pored prozora moje kuće i počeli sa istovarom naoružanja. Sve smo istovarili i smjestili u maloj sobi na spratu moje kuće. U ovoj pošiljci je bilo 30 automata kalibra 7,62 i 9 mm, 14 pušaka M48, jedan puškomitraljez "bren", engleske proizvodnje, sa 500 komada metaka, 12 protivtenkovskih mina, oko 30 kilograma trotila TNT i 30 kg dinamita. Za ostalo naoružanje je takođe bio po jedan komplet municije. Čim sam ugledao puškomitraljez, koji je izgledao moćno, odmah sam Hameda pitao koliko ga je plati. "Tri i po hiljade njemačkih maraka puškomitraljez i municija 500 DM, dakle 4.000 DM", odgovorio je. Iako je izazivao divljenje i čežnju, ipak je bio više nego skup, s obzirom na tadašnju platežnu moć. Odmah sam negodovao, pitavši što ga je uopšte kupovao, ako je već ovoliko skup, s obzirom na to da nam je potrebnije 10-ak pušaka M48, nego jedan puškomitraljez. Na to mi je Hamed odgovorio da je puškomitraljez bio uslov da bi se moglo dobiti drugo naoružanje. Zaista, u ovu pošiljku naoružanja nisam se posebno miješao. Samo sam Hamedu rekao da, kada mu zatreba neka cijev, neka dođe u bilo koje doba dana i noći da uzme. Lično znam da je Hamed, odmah nakon istovara, dao Esi jedan automat i Ahmi pušku M48, jer su to oni više nego zaslužili. Isto tako znam da je Begi Begiću iz Lipovca dat automat, Osmanu Osmanoviću Ćimobi iz Ljeskovika sam dao pušku M48. Pored toga, znam da je Ćazimu Salimoviću dat automat, a puška M48 Zulfi Tursunoviću iz Sućeske.

OBAVEZE PREMA ŠAJI

Jednom me je Hamed pozvao da odemo autom do Ljubisavića. Sačekao sam ga u autu, a on mi je rekao da treba ostaviti automat Beširu. Pored toga sam bio sa njim jednom u autu kada se zaustavio na Vidikovcu i izašao iz auta sa paketom. Kada sam ga pitao gdje treba, rekao mi je da treba ostaviti automat kod brata, dr Avde Hasanovića. U neke detalje oko Hamedovog rada sa oružjem nisam ulazio, ali sam mu uvijek sugerisao kome bi bilo neophodno dostaviti oružje bez plaćanja. Hamedov princip je bio nekom dati, a nekom prodati, s obzirom na to da je oružje kupljeno i da je trebalo izmiriti obaveze prema Šaji. Zaista je bilo onih koji su puno učinili i dali od sebe, a nisu bili u prilici doći do naoružanja. Bili su i slabog imovnog stanja. Njima je bilo korisno naoružanje, jer su takvi bili začetnici stvaranja nekih oružanih formacija na terenu, da bi se mogao pružiti otpor ako zatreba. Ako je jedan puškomitraljez plaćen 4.000 DM, onda je zaista bilo neophodno prodati nekoliko cijevi da bi puškomitraljez ostao u posjedu, jer nije bilo domaćina koji može izdvojiti toliki novac za puškomitraljez. Jednostavno, naberi od svake puške i automata da bi pokrio puškomitraljez. Nekom je trebalo dati naoružanje po zaslugama. Jedan automat sam dao Nusretu Salihoviću, direktoru "Transporta i mehanizacije".

NEOPHODAN MRKI

Isti taj automat Nusret mi je rekao da je poklonio Džehlaludinu Delibegoviću Mrkom u Tuzlu. Jako mi je bilo žao, jer je otišao van Srebrenice, ali nam je bio potreban i Mrki, pa ga je trebalo pripaziti. Dovoljno je reći da je tada "Transport i mehanizacija" dobila posao vrijedan oko 25.000 milijardi tadašnjih dinara, a ticao se spajanja putnog pravca između Srebrenice i Skelana. Znam da sam jedan automat dostavio u Kutuzero, i to jednom čovjeku koji se, čini mise, prezivao Alemić. Kada je u pitanju ovo naoružanje, nekih novih detalja ne bih se moga osjetiti, samo znam da mi je, nakon petnaestak dana, Hamed Efendić rekao da će po ostatak naoružanja doći mojoj kući i da ga ostavi kod sebe jer nema posebne opasnosti ako stoji i kod njega.

U mojoj kući je ostalo samo dvanaest protivtenkovskih mina, nešto municije i po tridesetak kilograma trotila i dinamita. Pored toga, kod mene je ostao i puškomitraljez "bren", a od prije sam imao automat "tompson", automatsku i poluautomatsku pušku i dva pištolja. To je ono što sam sa bratom raspolagao, ali to nisam nikada smatrao svojim, samo je bilo pitanje vremena ko će sav taj višak nositi. Smatrao sam da to trebaju imati najbolji i najhrabriji. Ono što mogu sa sigurnošću tvrditi je da je po dvije-tri cijevi prodato u Pusmoliće i, po mojim saznanjima, u Daljegošću.

ULOGA HASANA ČENGIĆA

Nakon izvjesnog vremena, kada sam otišao na sjednicu skupštine RBiH, susreo sam se sa Šajom, koji mi je rekao da mu dugujemo još oko 5.000 DM i pitao je kada ćemo mu te obaveze podmiriti. Šaji sam rekao da s tim nemam ništa i da ništa konkretno nisam radio s tim naoružanjem, te da je to stvar između njega i Hameda i da ću ja to prenijeti Hamedu, a njih dvojica neka sravne račune. Kada sam tu informaciju prenio Hamedu Efendiću, on mi je rekao da prenesem Šaji, kako reče, "da je Hamed već prije nekoliko mjeseci Hasanu Čengiću uplatio istu sumu sredstava za četiri automata 'kalašnjikov', a da nikada nije dobio niti jedne cijevi i da ta sredstva traži od Čengića, tako da bi Hamed i Šaja bili kvit". Zaista ne znam da li je Hasan ova sredstva proslijedio Šaji, jedino vjerujem da Hamed nije lagao, mada me je ova Hamedova informacija pomalo zbunila. Zaista nisam imao pojma dotada da je Hamed već nešto sa Hasanom radio, tako da sam se od ovog posla definitivno distancirao, ali sam isto tako bio dovoljno liberalan da Hamedu Efendiću ništa posebno ne sugerišem, jer sam znao da je Hamed za takvu vrstu posla od mene puno sposobniji.

POKLON OMERU BEHMENU

Hamed je za takve poslove, što je rekao naš narod, "imao nos". Zaista, tada sam bio unekakvoj sumnji da mi ništa nije bilo jasno. Kao prvo, pri jednom odlasku i Foču, ispred Šljivine kuće, u čijem je podrumu bio magacin oružja, stajala je jedna cisterna, sivomaslinaste boje, vojno vozilo sa registarskim tablicama JNA u Šajinom vlasništvu. To me pomalo zbunilo, s obzirom na takvu Šajinu hladnoću. Pri prvoj kupovini, puške su bile u konzerviranim sanducima. Očigledno, da su puške JNA koje se dopremaju u cisterni JNA. Sve mi sumnjivo. Jednom sam zamoljen od strane Hameda Efendića da odemo do Sarajeva, jer je on, kako reče, dogovorio susret sa Omerom Behmenom. Pristao sam. Prije nego što smo krenuli, Hamed mi reče da odavno ima jedan jako dobar poklon i da ga je namijenio Omeru Behmenu. Niti sam kada zbog interesa od nekog popio kafu, niti sam kada iz interesa nekom platio kafu, tako da mi je takva "komunikacija" sa ljudima bila potpuno strana, ali se nisam petljao u Hamedove ideje, jer je očigledno znao da je najlakše ljude imati kada ih "kupiš". Ono samo što sam znao je to da su Omer i Hasan "jedna duša i dva tijela", tako da su neki poslovi Hameda i Hasana vjerovatno išli preko Omera, kao posrednika. Od svega što mi je bilo tada jasno je to da su Hamedove namjere dobronamjerne, a njegova sredstva kako da dođe do cilja me apsolutno nisu interesovala, mada su me puno od svega distancirala. Jednostavno, u takvim vodama se nisam nikada dobro snalazio. Dakle, što se tiče naoružanja, to bi od mene bilo sve, a kad je zapucalo, sav višak je došaou prave ruke, mada sada sa ove distance mogu komotno postaviti pitanje da li su to bileu istinu prave ruke?

POKRET OTPORA

Na terenu je situacija iz dana u dan postajala sve teža. Prilikom jednog susreta sa nekim prijateljima iz zapadne Hercegovine, obećali su mi da bi oni mogli nešto uraditi za mene. "Naoružanje možeš prihvatiti u Hercegovini. Tvoj je transport i svaki drugi rizik koji moraš sam prihvatiti", rekoše mi. Iste riječi, dobijene od ljudi iz Hercegovine, sam prenio Hamedu Efendiću, predsjedniku SDA, ali je on bio izričito protiv: "Ibrane, ja ne želim više bilo šta raditi po pitanju oružja! Oružje je posao na kojem čovjek može izgorjeti. Zalažemo sebe i svoju porodicu da bi, nemajući dinar, neštou radili, a poslije toga možemo samo postati šverceri uz sve naše žrtvovanje". Stvarno je bio u pravu. Ipak, kada se situacija toliko usložnila da je neki prividni mir doslovno lebdio u vazduhu, rekao sam Hamedu da bih bio ponovo u stanju raditi na naoružanju, jer sam smatrao da sutra, ako zapuca, neće niko nikog pitati odakle ti, nego samo imaš li? Zaista, oni zlonamjernici koji nisu ni prstom mrdnuli već su počeli proturati razne dezinformacije, tako da čovjek nije mogao ništa ni raditi. Bilo je mnogo ljudi koji su se interesovali za naoružanje, neki uistinu, a neki samo da bi imali povoda za neke nove priče. Svakom sam rekao da ih mogu samo povezati sa određenim ljudima iz Hercegovine koji rade sa oružjem, a da ne želim u tome direktno učestvovati.

PATRIOTSKA LIGA

Neki ljudi proturaju priče o masovnom dolasku naoružanja koje dijeli stranka iz Sarajeva, a da se to oružje preprodaje. Ja zaista tvrdim pred Bogom, narodom i bilo kojim zakonom da ni jedna puška, za koju znam, u Srebrenicu nije došla džaba, osim jednog automata "tompson" i puške M48, koje sam, kao što sam prethodno napisao, dobio od Asima Juzbašića iz Zvornika... Iako konstantno u ovom periodu činimo sve što je u našoj moći da bismo se mogli oduprijeti težim vremenima koja su pred nama, noćima držeći straže, a danju se ponašajući normalno i radno, dopiru inicijative i sa strane da se treba konkretno raditi na formiranju i organizaciji pokreta otpora ako u BiH dođe do onog najgoreg. Tu će organizaciju kasnije nazivati Patriotskom ligom. Na nekoliko sastanaka smo bili prisutni i mi iz Srebrenice. Ja sam lično bio na jednom sastanku u Brčkom, Živinicama i Tojšićima kod Kalesije, a na jednom sastanku u Kalesiji su iz Srebrenice bili prisutni predsjednik SO Besim Ibišević i načelnik SJB Hamed Salihović. Svi ovi sastanci su bili regionalnog karaktera. Na sastanku u Brčkom, tek što sam stigao sa Hamedom Efendićem u Dom kulture, nakon što smo iznijeli neke naše stavove, ponovo smo morali nazad u Srebrenicu. Stigla je vijest da je stanje u Skelanima nepodnošljivo. Iako se nismo čestito ni odmorili, naša nova odrednica je bila - Skelani. Rat u BiH zatekao je Ibrana Mustafića u Sarajevu, gdje je kao poslanik trebao da prisustvuje hitno sazvanoj sjednici Skupštine BiH. Skupština RBiH je zvanično prestala sa radom i sve njene nadležnosti preuzelo je Predsjedništvo RBiH, a očigledno da su neki jedva i čekali da se kompletna vlast prenese i koncentriše na uski krug ljudi koji trebaju odlučivati. Grupa poslanika koja je bila u Sarajevu insistirala je na reaktiviranju poslanika i da, iako ni o čemu ne odlučuju, ipak održavaju sedmično sastanke sa civilnim i vojnim strukturama vlasti i da se informišu o glavnim pitanjima i dešavanjima na nivou cijele države. Kako sam kao poslanik i prije rata bio član skupštinske Komisije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, nakon susreta sa prof. Muhamedom Filipovićem dogovorili smo da nastavimo rad te skupštinske komisije. Ja, prof. Filipović, Safet Isović i prof. Tatjana Ljujić -Mijatović smo se sastali i održali sastanak komisije, jer smo smatrali da je njen rad upravo najbitniji u ovom vremenu, s obzirom na to da je BiH postala klanica u kojoj čovjek nije imao ni osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na sopstveni život. Objektivno,nismo napravili neki vidan napredak u radu komisije.

NARODNI TRIBUNI

Od grupe poslanika, koja je ponekad brojala do petnaest članova, napravili smo jedno neformalno skupštinsko tijelo koje se okupljalo svake srijede u zgradi Predsjedništva RBiH. Pored tih sastanaka, svakodnevno sam "obijao" pragove mnogih institucija kako bih našao bilo kakav modus da se pomogne Podrinju, a prije svega Srebrenici. Jednom prilikomsam otišao do centrale SDA da bih potražio Omera Behmena kako bih pokušao obezbijediti bar municiju za Srebrenicu, ali sam u centrali SDA samo zatekao Biseru Turković, koja nije znala ni zašto se tu obrela. Bilo mi je jasno da oni ne znaju ni šta će sami sa sobom, a kamo li da mogu nekom pomoći, pogotovo Srebrenici. Počela su se formirati razna udruženja građana. Svi su tražili bilo kakav modus da nosaju fascikle, umjesto puške i na jednom su svi postali narodni tribuni. Tako se začelo formirati neko udruženje Srebreničana, potpomognuto Bratunčanima. Najagilniji u ime Srebrenice je bio Murat Efendić, koji je svoju djecu iz Sarajeva poslao u Švedsku preko Beograda. Bilo mi je sve jasnije da dolazi vrijeme takvih i da se ljudi preoblikuju preko noći da bi pod noge bacili istinske patriote domovine. U dva navrata sam otišao na sastanak tog udruženja. Već se počelo pričati o pisanju knjiga, edicija, enciklopedija i drugih patriotskih djela samo da bi se patriotizam dokazivao na bilo koji način, osim puške. Jedan broj ljudi, koji je drugačije razmišljao, otišao je svojim putem da bi individualnim sposobnostima doprinio borbi za slobodu, a edicije takve ljude nisu ni zanimale. Odmah na prvom sastanku je postavljeno pitanje prostorija za rad udruženja.

LIČNI INTERESI

Nakon što sam vidio u čemu je problem, susreo sam se sa Mehmedom Avdagićem, koji je bio u rukovodstvu Saveza sindikata BiH. "Sve mi se čini da će one prostorije koje se traže za udruženje biti poslovne prostorije Murata Efendića", rekao sam Mehmedu, što je on jedva dočekao da prenese Muratu, a iskreno, to mi je i bio cilj. Zaista, poslije rata te prostorije su i imale tu namjenu. Dovoljno sam poznavao Murata i bilo mi je jasno da on ni kašiku do usta ne donosi džaba. Profit i lični interes je njegova vjera, nacija, država i familija. Kako sam konstantno obilazio sve državne institucije da bih pokušao na bilo koji način pomoći mojoj Srebrenici, prilikom jednog susreta sa Muratom na ulici, rekao mi je da ni jednu instituciju ne posjećujem sam bez znanja udruženja i bez njihovog prisustva. Ja sam, u stvari, tada trebao njega i njegovu ekipu vodati od vrata do vrata po Predsjedništvu i Vladi, kako da bi oni poslije toga mogli i bez mene. Kada mi je to rekao, pogledao sam ga cinično i nisam nikako znao kako da reagujem. Da li da prećutim ili da ga otjeram u neku stvar, da li da mu saspem zube u grlo, ali je, ipak, u meni preovladalo dostojanstvo. Znao sam da se sve čini na mojoj kompromitaciji i da bi neki ljudi najradije sebe proglasili i za poslanika. KOS je učinio svoje. Iako sam totalno bio odsječen od bilo kakve komunikacije, "burgijaši" su bili i te kako aktivni, tako da sam sasvim slučajno saznao da se na relaciji Srebrenica - Sarajevo razmjenjuju telefaksi i poruke. Meni je to bilo nedostupno.

NOVOPEČENI BORCI

U Sarajevu mi je agresija zatekla amidžića Elvira Mustafića, koji je bio student Poljoprivrednog fakulteta. Iako sam gledao na bilo koji način da mu pomognem, nisam imao mogućnosti, jer sam i ja bio u istom položaju. On se preko Adnana Karovića ubacio u MUP i konstantno je bio na dežuri, ali sam se uspijevao sa njim viđati. Kako sam ga uvijek jako volio, jer krv nije voda, i sam moj amidžić je kroz komunikaciju osjećao ogromnu nepravdu od novopečenih boraca za Srebrenicu u Sarajevu. Sav izbezumljen, u potpunom bijesu, jednom progovori iz njega: "Šta taj Murat više ima protiv tebe, sad ću mu ja j... mamče?!" Imao sam osjećaj da je momak bio toliko povrijeđen odnosom prema meni, da je u stanju bio na njih pucati. Uspio sam ga smiriti, jer sam znao da nisu u pitanju pojedinci, nego da je u igri kompletan sistem KOS-a. Već saznajem da je u Srebrenici komandant TO Naser Orić, a da je predsjednik Ratnog predsjedništva opštine Hajrudin Avdić. Pošto sam u Ministarstvu odbrane imao rođaka Nijaza Mustafića, inače Naserovog daidžića i Muratovog kompanjona, od njega sam saznao da se on ponekad čuje sa Srebrenicom.

NASEROVO IMENOVANjE

Saznao sam da je Naser dobio i rješenje o imenovanju za komandanta TO Srebrenica od strane ministarstva i da je rješenje potpisao ministar Jerko Doko. Veza je bio Nijaz Mustafić. Saznao sam da je u vezi sa Naserom i Sefer Halilović. Čak se spominjalo da je on imenovao Nasera za komandanta. Koliko sam svemu vjerovao, toliko i nisam, ali kada sam vidio faks koji je došao iz Srebrenice i koji je potpisao Naser, onda mi je bilo jasno da se ipak nekako ostvaruje veza sa Srebrenicom. Na faksu je bio napisan izvještaj o zasjedi koja se dogodila u Potočarima u kojoj se kaže "da je tom prilikom poginulo osamnaest četnika, među kojima i Željko Ražnjatović Arkan". Imao sam priliku da čujem kasete snimljene sa radio-amaterske stanice. Bio je to razgovor Nijaza Mustafića i Rešida Efendića Muje, inspektora SJB Srebrenica. Kroz snimljeni razgovor sam vidio da se oko Srebrenice naveliko ratuje i da se drže straže, a saznao sam i za prve žrtve pri granatiranju Potočarske doline - piše Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", koji se poslije propale sjednice Skupštine BiH u Sarajevu na putu za Srebrenicu obreo u Tuzli.

PARE IZ SREBRENICE

- U Tuzli sam ostao ukupno osam dana. Moj definitivan stav je bio "ako ne mogu iz Tuzle za Srebrenicu, onda nemam šta tražiti u Tuzli". Kad sam došao u Tuzlu, Mirsad mi je rekao da je jedna ekipa iz Srebrenice došla u Tuzlu i da se namjerava vratiti. Među pridošlim iz Srebrenice su bili Sakib Malga, Meho sa Kule, Mehmed sa Kule, Sadik Li Kuk, Salan Mandžić, Mirzet sa Kule. Pričalo se da im je jedan od zadataka bio da iz Srebrenice donesu pare, jugoslovenske dinare, i da ih zamijeneza bh. dinare. Jedno veče sam se sreo sa Salanom, ali nismo ništa konkretno razgovarali. Amidža Nurćo mi je pričao da se viđao sa Mehom i Li Kukom i da ih je najviše pitao kakvo je stanje u Srebrenici. Kako su mog amidžu cijeli život najviše interesovale žene, uglavnom ih je ispitivao na tu temu. "Bratiću, priča mi onaj Sadik od Kule da je tamo opšta uzbuna. Najviše sam o tome sa njim pričao, 'ljuljaju' i oni od kojih se ne bi niko nadao", nabrajao je. Kako mi je o tome pričao, obuzimao ga je gromoglasan smijeh i veselje, ali sam u njemu osjećao čežnju što i on nije tamo.

MASAKR SRPSKIH CIVILA

Mirsad mi je dao jedan papir, ne znam da li je iz novina ili je pristigao iz Srebrenice, u kojem je pisalo da je jedna grupa srpskih boraca zarobljena na Zalazju i da su poslije toga likvidirani. Među njima je bio Branko Šimić, moj školski iz Gnione, i njegov brat Pero. Pored njih dvojice na spisku sam prepoznao i Slobodana Ilića, nekada sudiju u Opštinskom sudu u Srebrenici, Miju Rakića, autoprevoznika sa Zalazja. Bila je i bolničarka Rada na spisku. Kada sam to vidio, obuzela me neka sumnja. Daleko od toga da samih žalio, naprotiv, veselio sam se svakom poginulom četniku, ali ovaj slučaj me je totalno zagolicao, jer sam taj gest smatrao lošim potezom i da nije u skladu sa ratnim pravilima, ali sam isto tako smatrao da će nam se takvi potezi dugoročno obiti o glavu.

KEMO SA PALA

"Mi ne smijemo biti kao oni. Ako smo kao oni, onda ne trebamo ni ratovati. Naš cilj je jasan, a to je sloboda naše domovine i borba protiv agresora", tako razmišljaju praviborci. Saznao sam u Tuzli da je i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsječenu glavu i plašio ljude. Po tim saznanjima sam vidio da glavno kolo u Srebrenici vode ljudi od kojih se svašta može očekivati. Od Mirsada sam saznao da je u Konjević Polju uhapšen i Nurif Rizvanović, koji je ljetos sa sobom iz Tuzle doveo na prostor Konjević Polja oko 500 do zuba naoružanih momaka. Nurif je po tadašnjim saznanjima bio odveden u zatvor u Srebrenicu i da je navodno bio optužen za izdaju. Svaka nova vijest koju sam čuo iz Srebrenice me je dodatno brinula i bila je, doslovno rečeno, produkt samo glupih i neiživljenih ljudi kojima je rat došao kao najbolji poligon da pokažu svoje pravo lice. Ipak, ja sam stalno insistirao da nešto radim na odlasku u Srebrenicu, pa makar se vrtio u krug. Mirsad mi je uporno trubio i insistirao da ne budem nestrpljiv i da malo sačekam: "Strpi se malo? Mi imamo na Nezuku oko 200 ljudi koje namjeravamo uputiti za Srebrenicu. Čim se ukaže prilika, mogao bi sa njima."

ŠEF POVJERENIŠTVA

Inače, moj amidžić Mirsad je bio na čelu isturenog štaba ili, bolje rečeno, povjereništvaza Srebrenicu u Tuzli, tako da je znao šta se događa oko Srebrenice u Tuzli, ali i u samoj Srebrenici. Iskreno rečeno, s obzirom na to da sam znao da se mnoge mutne radnje igraju oko mene, nije mi baš bilo dovoljno jasno kako su iz Srebrenice pristali da za šefa povjereništva u Tuzli za Srebrenicu imenuju mog amidžića. Vjerovatno su razmišljali da će me tako lakše obraditi i napraviti opšti rascjep u mojoj porodici. Jedno veče kasno je Mirsad došao u stan. Prije nego Što smo pošli na spavanje, reče mi: "Danas sam se čuo sa Srebrenicom. Razgovarao sam sa Naserom i rekao sam mu da si stigao do Tuzle. Reče mi da bi bilo najbolje da se što prije probijaš i dođeš do Srebrenice, jer si tamo veoma potreban?" Ove njegove riječi nisam uopšte komentarisao, ali sam malo ostao zatečen. Moja odluka je da po svaku cijenu idem u Srebrenicu, ali to je moja odluka i ničija drugo. Uvijek sam išao logikom da ništa ne radim što mi neprijatelj predlaže, a s obzirom na to da sam već imao jasne signale kakav je stav u Srebrenici prema meni, ali sam isto tako znao da je Naser postao glavni gazda. Poslije oružanog napada na srpski zaselak Čumaviće, postrojene su žene i djeca, a Hajro Bešić iz Podčauša odvojio je jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati, ako mještani ne predaju sve oružje.

Poslije višednevnog putešestvija Ibran Mustafić je konačno iz Sarajeva stigao u Srebrenicu, gdje je, kako piše u svojoj knjizi, zatekao pravo haos, o čemu ga je prvi informisao brat Samir.

- Interesovalo me je sve. Cijeli dosadašnji tok rata na ovim prostorima. Iako smo se jedan drugog zaželjeli da se nismo mogli međusobno nagledati, moj brat je još uvijek mislio da je možda bilo bolje da nisam ni dolazio. Iz njega je već vapilo preveliko razočarenje na svešto se u Srebrenici događalo do tada. Počeo je: "Moraš se čuvati?! Ovdje se protiv tebe vodi velika kampanja. Sve ide od Nasera. Ništa ne radi javno. Sve je sinhronizovano i planski izrežirano, a sva kampanja je zacrtana u taboru Bajramovaca u Begovoj Njivi. Naime, prije nego što je i definitivno zapucalo, sastali su se u kući Envera Salihovića i zacrtali šta trebaju činiti. Za sve njihove ciljeve ti si im najveća prepreka. Naser nije ono što ti je nekada bio, on je drugi čovjek i pod njihovim je ogromnim uticajem. Naveliko radi protiv tebe. Prva dva mjeseca su se plašili tvoje sjene. Glavno sjedište i, maltene štab, je bila naša kuća, sve dok je nad njima tvoj duh lebdio. Kada su pomislili da se ti nikada nećeš vratiti u Srebrenicu, počela je ogromna kampanja protiv tebe. Po narodu se priča da si ti samo na naoružanju zaradio oko 740.000 maraka, da si opljačkao opštinu, da si izdao narod, da si sa parama pobjegao u Tursku. Spominje se i Švajcarska, Španija..., ja sam totalno u podređenom položaju. Razoružali su me, što sam, iskreno, jedva i dočekao, jer meni i nije mjesto među njima. Moraš da znaš da su spremni na sve. Ako su spremni likvidirati Nurifa Rizvanovića, onda treba da znaš kakvi su i na što su spremni."




Idi na stranu - |listaj dalje|