fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

planirani_haos - 83769 - 18.03.2013 : Stari Blizo - best (1)

Planirani haos 1990 - 1996 (2)


INICIJATIVNI ODBORI

Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odzivgrađanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu jeto bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali. Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad. Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalnovezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelose definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica. Prema ocjeni autora knjige i predsjednika Izvršnog odbora opštine Srebrenica Ibrana Mustafića, u ljeto 1991. godine, najteža situacija vladala je u mjesnoj zajednici Skelani, zbog pokretanja inicijative za formiranje posebne opštine. - S obzirom na kompletnu situaciju u tom periodu, sve više je uz mene Naser Orić, policajac specijalne jedinice MUP-a Srbije. Sve je uporniji da mu pomognem da pređe u MUP RBiH. Zaista smo se često družili i ja sam nastojao da mu u tim namjerama pomognem. Pored njegovih konstantnih molbi, meni je na to ukazivao i moj brat, koji se uglavnom često, mimo mene, družio sa Naserom, a ujedno smo i najbliži rođaci. Iako po cijelu noć ne spavam i konstantno sam na terenu, sve više stiže pritužba nakompletnu bezbjednosnu situaciju na cijelom prostoru opštine Srebrenica. Na terenu su česte provokacije građana muslimanske nacionalnosti od strane Srba, a one uglavnom dolaze iz Srbije, i to u noćnim časovima. Faktički, u tom periodu moj posao se svodio od sedam do 15 sati u opštini, a pravi posao je kretao poslije 15 časova, obilazeći terenstranačkim autom, najčešće sa Hamedom Efendićem ili sa načelnikom SJB Srebrenica Hamedom Salihovićem Sadom i patrolom policije. Zaista, ni sam ne znam koliko je mogla i policija u tom periodu izmoći da bude prisutna na kompletnom terenu opštine? Ne mogu a da ne pomenem Hasana Mustafića, Aliju Hasića i Edima Bektića, koji su više vremena radili nego što im je službom propisano.

VATRENO ORUŽJE

Nakon loše bezbjednosne situacije, sve je više pritisaka i zahtjeva prema SJB za dodjelu dozvola za nošenje vatrenog naoružanja. Ja sam načelniku stalno govorio da svakom čovjeku koji može nabaviti naoružanje odgovori pozitivno na njegov zahtjev po bilo kojem osnovu. Jedno poslijepodne sam imao informaciju o sve većoj uznemirenosti stanovnika duž granice, odnosno duž obale Drine, pogotovo na potezu Perućac - Klotjevac. Bilo je već duboko u noć kad sam sa Hamedom Efendićem, predsjednikom SDA, krenuo na područje Osata da obiđemo teren i vidimo o čemu je riječ. Već na potezu od Kragljivoda do Oštrika naišli smo na barikade. Na svakoj barikadi smo izlazili i razgovarali sa ljudima koji su nam govorili o sve češćim provokacijama iz vatrenog oružja sa one strana jezera na Drini. Znali smo da je velika koncentracija vojske na desnoj obali Drine, a pogotovo na platou planine Tare. Kad smo sišli niz Osat i došli do sela Rađanovići, koje se nalazilo u neposrednoj blizini jezera, naišli smo na mučnu situaciju - izbezumljeni ljudi su stajali pored puta sa sjekirama i vilama u rukama. Vriska žena i djece se čula sa svih strana. Više ih je bilo po obližnjim baščama, nego u kućama, jer sam instinkt govori da pri opasnim situacijama ništa drugo ne preostaje nego bježati iz kuće.

PRIVIDAN MIR

Nakon umirujuće situacije, nastavili smo dalje uz lijevu obalu. U Prolićima je bilo isto, a sa narodom smo zatekli i Mevludina Sulejmanovića, koji je bio član IO stranke. Kada smo došli u Klotjevac, situacija je bila prilično mirna. Na seoskoj vodi smo našli tri-četiri momka koji su držali stražu. Kad smo prišli bliže i pozdravili se, vidjeli smo da je Nekir Bečić, član IO stranke i Senahid Halilović, član Glavnog odbora stranke u Srebrenici. Držali su neke puške. Pitali smo ih za stanje u Klotjevcu. Rekli su da je prilično mirno, ali da je, ipak, bolje biti na oprezu i držati stanje pod kontrolom. Danas, Hamed Efendić nije živ, Mevludin Sulejmanović nije živ. Nekir Bečić i Senahid Halilović su živi. Jedan je u Americi, a drugi u Australiji. Sada su uglavnom "generali" ARBiH oni, između ostalih, od kojih smo se tada branili i po cijelu noć bili budni. Svaka podanička vlast voli hulje, oni su poslije svakog rata nagrađeni, a patriote se poslije rata protjeruju da cijeli život tumaraju po bijelom svijetu. Poslije našeg razlaza sa Nekirom i Senahidom, krenuli smo u pravcu Srebrenice. Kad smostigli u grad, zatekli smo mirnu atmosferu. Nekoliko članova gradske "elite" je bezbrižno igralo karte u Osminoj kafani.

DODATNA MOBILIZACIJA

Bože, kakva drastična razlika na dva lokaliteta jedne opštine. Otišao sam do zgrade opštine i ušao u svoju kancelariju. Iako je bila kasna noć, telefonski sam sazvao vanrednu sjednicu Izvršnog odbora opštine Srebrenica, bez srpskih članova. Nakon pola sata, pozvani članovi Izvršnog odbora su došli na sastanak, a jedina tačka dnevnog reda je bila političko-bezbjednosna situacija na području Srebrenice. Nakon kratke diskusije donesena je odluka o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica. Istu odluku smo uputili u Sarajevo Vladi RBiH i MUP-u RBiH, čekajući odgovor o tome da li smo ih dovoljno zainteresovali da postupe po našim zahtjevima na nivou Republike i donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Odluka Izvršnogodbora je proslijeđena na ruke predsjedniku Vlade Juri Pelivanu i ministru unutrašnjih poslova Aliji Delimustafiću. Decidirano smo rekli, ako oni ne donesu takvu odluku ilinam ne daju saglasnost, mi ćemo samoinicijativno pristupiti mobilizaciji rezervnog sastava. Iako smo izvršili sve pripreme i počeli sa mobilizacijom rezervnog sastava, nakon izvjesnog vremena dobili smo i odgovor da Vlada razmatra taj prijedlog. Zaista, poslije toga uslijedila je i odluka Vlade o mobilizaciji rezervnog sastava na nivou čitave Republike shodno procijenjenim potrebama po opštinama.

KURS U ZAGREBU

Kako je kod nas mobilizacija bila u toku, načelnik SJB je insistirao da se na nivou opštine za početak mobiliše 50 odsto ukupnog rezervnog sastava, jer je njegova procjena bila da trenutno tolika formacija može biti dovoljna da kontroliše situaciju. Većina momaka, koja je u Zagrebu pohađala kurs, ušla je u novi rezervni sastav policije. Bilo je problema kako finansirati dodatne snage u policiji, jer ministarstvo nije našlo adekvatno rješenje. Morao sam otići u policiju da u direktnim razgovorima sa rezervistima pokušam riješiti nastalu problematiku. U razgovorima sa direktorima srebreničke privrede dogovorili smo se da svi rezervisti, koji su do mobilizacije bili dio njihovog kolektiva, obavljaju dužnost policajca, a da će biti zadržani na platnom spisku svoje matične firme. Problem je bio za one koji nisu nigdje bili u radnom odnosu. Ipak, iznašli smo neki modus. U početku, da se uđe u rezervni sastav policije, osnovni motiv svih je bio da se dođe do puške, ali poslije dobijene puške, odmah su prioriteti bili drugi.

KORIST ZA STRANKU

Jednog dana u moju kancelariju je došao Adib Đozić, odbornik DSS-a (Demokratski socijalistički savez, pr. r.) i direktor "Srebrenica kamena". Pošto je dugo godina bio blizak Hamedu Efendiću, jer je jedno vrijeme bio direktor GP "Radnik", Adib je osjetio potrebu da se približi rukovodstvu opštine i stranke, a vjerovatno je i prije komunikacije sa mnom bio u kontaktu sa Hamedom. Poslije razmijenjenih nekoliko rečenica i popijene kafe, Adib mi je rekao: "Znaš šta, predsjedniče, na nivou opštine Srebrenica postoji jedan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje koji je formiran 1988. godine, za koji je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Ja sam potpredsjednik tog Fonda, a predsjednik je Mira Petrović. Mi bismo trebali da vidimo šta ćemo konkretno sa tim sredstvima, koja već jede inflacija, a mogu biti od koristi za stranku? Meni treba samo odluka Izvršnog odbora da se ta sredstva mogu koristiti namjenski. Ko j... Miru, ja ću, mimo njenog znanja, završiti posao! "Po nekim našim internim kalkulacijama trebali smo odrediti preduzeća kojima bi bila donirana ta sredstva pod uslovom da od tih sredstava izdvoje po 30 odsto za stranku. Objektivno, tražili smo koliko-toliko podobne, pa bi sredstva trebalo donirati DP "Srebrenicakamen", JKP "Polet", DP "Boksit" i DP "Rudnik olova i cinka"..

NAORUŽAVANjE NARODA

Sve je lako, ali kako doći do oružja? Mnogi su ljudi pitali za oružje? Mnogi su bili spremni da ga kupe. Dvije puške koje je trebalo prodati, da bi se izmirili troškovi, prodao sam ljudima koji su me molili da dođu do nje tako što će je platiti. Jednu Ćamilu Deliću sa Meljanovca, u mjesnoj zajednici Potočari, a drugu rođaku Kemalu Mustafiću. Sredstva od ove dvije puške sam uredno predao Hamedu Efendiću, koji je vodio računa o finansijama i koji je trebao izmiriti dugove Šaji. Hamedu sam predložio da ostatak od preostalih osam pušaka ja, on, Naser i amidža Ibrahim trebamo zadržati po jednu za sebe. Valjda smo to zaslužili, jer smo zbog njih mogli glavom platiti. Preostale četiri smo se dogovorili da damo Ahmi Tihiću na Skelane, Azizu ef. Hasanoviću iz Osmače, Adibu Đoziću u Zabojnu, jer nam je obezbijedio sredstva preko Fonda, i posljednju Zulfi Salihoviću u Sućeski. Ja sam lično na Poligonu u autu dao pušku Zulfi Salihoviću, rekavši mu da su puške nabavljene i da ih treba platiti oko 1.000 maraka po komadu. Zulfi sam htio pojasniti da puške nisu dobijene besplatno, tako da je shvatio da pušku treba platiti. Zaista, ta puška je bila namijenjena njemu iz sredstava koja su bila obezbijeđena... Nakon nekoliko dana zvao me Hamed i upitao da li bih sa njim otišao do Goražda i Foče? Odgovorio sam potvrdno. Ujutro smo krenuli za Goražde službenim "sitroenom" DP "Srebrenicakamen", čiji je direktor bio Adib Đozić. Zaista, tog momenta je Adib bio kao odbornik DSS-a najkorisniji čovjek iz kompletne srebreničke privrede, a ujedno je bio na usluzi SDA. Stari vuk zna u svakom momentu šta treba činiti.

NOVE POŠILjKE

U Goraždu smo se zadržali jedno vrijeme sa prijateljima, a zatim smo produžili u Foču. Tek u putu mi je Hamed rekao da opet namjerava da poveze još 10 PAP-ovki (puške). Zaista, poslije našeg prvog transporta, rekao sam - nikada više. Radiš iz ubjeđenja posao na kojem se gubi glava, da bi poslije svega samo bio predmet ogovaranja i u narodu kao švercer. Hamedov prijedlog sam dočekao izričito protiv, jer je, prije svega, osnovni razlog za taj stav bio moj strah na osnovu prvog iskustva, ali sam vidio da dobre namjere vode samokompromitaciji. Ipak me je Hamed ubijedio da se ne bojim i da će biti sve u redu. Poslije Hamedovog završetka poslova sa Šajom, krenuli smo nazad za Srebrenicu. Bio je dan, kiša je lila kao iz kabla, a put je protekao bez ikakvih problema. Hamed je uzeo sve na sebe oko ove nove pošiljke od 10 PAP-ovki i nisam više htio da budem direktno uključen oko bilo čega. Hamed mi je rekao da je obavezan da od ovih deset cijevi Adibu da tri komada. Znam da mi je rekao da je jednu dao Sadiku Begiću, njegovom badži, i direktoru DP Fabrika stolica "Zeleni Jadar" i našem poslaniku u Vijeću građana Skupštine RBiH. Jednu od tih pušaka uzeo sam ja i poklonio je Mehmedu Mustafiću Ćiletu sa Dobraka, našem aktivisti koji je uvijek bio pri ruci. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, bio je u veoma čestim kontaktima sa ljudima iz privrede, tako da je pronalazio sve mogućnosti da dođe do pomoći stranci. Iako je za njim bila raspisana savezna potjernica zbog teških kriminalnih djela, Naser Orić predlagao Ibranu Mustafiću da obije skladište specijalne policije Srbije u Batajnici i doveze oružje u Srebrenicu - Poslije moja dva-tri odlaska u MUP, insistirajući da se Naser prebaci u našu policiju, jednom sam, nakon razgovora sa Avdom Hebibom, otišao do Hajrudina Hodžića, koji je bio jedan od načelnika sektora u MUP-u i obavio razgovor na tu temu. Hajro me je pitao da li ima još naših momaka sa radom u MUP-u Srbije i da bi trebao doći do još imena, da bi se radilo na njihovom prebacivanju u naše ministarstvo, onako "u paketu". Nakon mojih odlazaka u ministarstvo, jednom je u MUP otišao i Hamed Efendić i vratio se sa zabrinjavajućom informacijom. Naime, Hamed se u MUP-u sreo sa Asimom Dautbašićem, načelnikom SDB-a, i on mu je rekao da je za Naserom raspisana savezna potjernica. U pitanju je bilo djelo kriminala. Hamed je zamolio Asima da potjernica ostane u ladici i ne ugleda svjetlo dana. Zaista, nisam ni jednog momenta sumnjao da to nije istina, jer je očigledno bilo da je Naser sve rjeđe išao u Beograd, a pitanje je da li je uopšte i išao. Kako je stalno bio pored mene, više puta mi je predlagao da bi on bio spreman da ode u Batajnicu u sjedište specijalne policije Srbije i da sa jednom našom grupom pokuša obiti magacin i ukrasti naoružanje. Zaista, ta ideja me golicala i stalno sam razmišljao, ali je ona za mene bila nerealna, tako da se nikada nisam izjasnio pozitivno, jer sam smatrao da mogu izgubiti glavu.

AUTOMAT "UZI"

Poslije nekoliko dana dobili smo informaciju da su Naser Orić i njegov kolega Fahrudin Alić prebačeni u naše ministarstvo. Raspored su dobili u SJB Ilidža i tu su na službi proveli nešto više od mjesec dana. Ponovo sam otišao u naše ministarstvo, insistirajući na tome da budu prebačeni u Srebrenicu. Tako je i bilo. Kako je SJB, poredstanice u gradu, imala i jednu područnu stanicu policije sa sjedištem u Skelanima, jedanod njih dvojice je trebao ostati u Srebrenici, a drugi je trebao biti prebačen na Skelane. U razgovoru sa Sadom, načelnikom SJB, dogovorili smo se da Naser ostane u Srebrenici, a Fahrudin Alić da bude upućen u Skelane. Kako se situacija u cijeloj BiH sve više usložnjavala, osjećala se potreba za oružjem. U ovom periodu ja i Hamed Efendić smo najviše bili vezani za gornje područje opštine Srebrenica, jer je situacija na tom prostoru bila puno teža i komplikovanija. Naser je imao neki svoj automat "uzi", izraelske proizvodnje, koji je bio i tehnički neispravan. Jednom smo ja i Hamed krenuli da obiđemo gornje Podrinje i vidimo kakva je situacija, te da se sretnemo sa našim prijateljima i razmijenimo iskustva. Sa nama je krenuo Naser i ponio "uzi". Prvo smo navratili do Hadže Efendića, predsjednika SDA i Skupštine opštine Goražde. Ostali smo sa njim u dužem razgovoru, a Hadžo je uzeo i Naserov "uzi", rekavši da on ima ljude koji mogu otkloniti kvar. Hadžo nam je tada dao dva-tri primjerka improvizovanih ručnih bombi. Nakon toga smo produžili do Foče. Naser mi je govorio da mu je i Šaja nudio neko drugo oružje za njegov "uzi".

ŠLEPERI ORUŽJA

Kako se situacija sve više usložnjavala, na području Bratunca postaju sve interesantnije aktivnosti Nurifa Rizvanovića, koji svoju mrežu pokušava širiti i na prostor opštine Srebrenica, predstavljajući se kao predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeća. Rukovodstvo SDA u Srebrenici je sprečavalo bilo kakav vid vršljanja raznih mešetara u ime nekih neprofilisanih organizacija, jer za to nije bilo potrebe. Mi smo uvijek nastupali sa pozicije legaliteta i legitimiteta svih organa, pošto smo u Srebrenici kontrolisali sve organe vlasti. Iako je stalno Naser sa nama, on koristi svaku priliku da ima komunikaciju sa članovima MNV, pokušavajući da se što više približi Nurifu Rizvanoviću. Pored svih motiva koji su bili prisutni pri bilo kakvom organizovanju, jedanod osnovnih motiva je posao sa oružjem, jer su zaista u tom periodu mnogi osjetili da se na oružju može dobro zaraditi. Jedan od razloga Naserovog približavanja Nurifu je bio i taj, jer je zaista uživao u poslovima koji su izvan zakona, a novac je zaista volio. Preko drugih smo saznali da Naser ima dobru komunikaciju sa Nurifom. U tom periodu po cijelom terenu opština Srebrenica i Bratunac kruže priče o masovnoj dopremi naoružanja. Više se ne priča o komadima, nego o šleperima. Jednom priliku u kancelariju u Srebrenici je upao Bekir Avdić Barak da me direktno pita za istinitost tih priča. Bekiru sam, bez bilo kakve tajne, rekao sve što sam znao, a o navodnim šleperima nisam imao blage veze.

GLAVA U TORBI

Poslije našeg prijateljskog i iskrenog razgovora, Bekir je zadovoljno napustio kancelariju, shvativši da se radi o potpunim neistinama. Istina je da je u to vrijeme mnogo ljudi na prostoru opštine Srebrenica pokušavalo da radi sa naoružanjem. Ja sam svima davao podršku, nezavisno od bilo kakvih komentara, jer je osnovni cilj bio samo neka ima. Ako zapuca, neće biti prioritet odakle ti, nego imaš li. Nakon mog gorkog iskustva sa Han Pijeska, nisam više ni sanjao da trebam stavljati "glavu u torbu", jer i tad moj osnovni motiv je bila tadašnja situacija u kojoj smo se našli. Svakom čovjeku, koji je pokušavao nešto uraditi na nabavci, uvijek sam sugerisao da na svakom poslu čovjek treba zaraditi, ali da "imaju dušu" i da sa cijenama budu primjereni. S obzirom na to da je Srebrenica bila privredno među razvijenijim opštinama u BiH, nije bilo puno ljudi sa našeg prostora koji su radili u inostranstvu, a svaki posao naših ljudi se uglavnom svodio na preživljavanje. Samim tim, stanovništvo opštine Srebrenica nije imalo neku platežnu moć da bi bili dobri kupci. Jedan dan mi je u kancelariju svratio Husein Aljkanović Behaija. Priča poznata; ima jedan kanal za nabavku naoružanja iz pravca Hrvatske i ako mogu da mu, preko ljudi koje poznajem, obezbijedim što bezbjedniju dopremu do Srebrenice. Učinio sam sve sa svoje strane, nazvavši načelnika SJB Srebrenica, te sam ga zamolio da poradi šta na bezbjednosti. Sadomi je rekao da može komunicirati sa povjerljivim kolegama-načelnicima, preko kojih opština ide put od granice na Savi do Srebrenice.

PROIZVODNjA PUŠAKA

Iako smo na nekoj bezbjednosti poradili, po mom saznanju do tog Behaijinog posla nije nikada došlo, mada sam i u razgovoru bio svjestan da je to samo jedna od uobičajenih Behaijinih "šupljih priča". Nakon ovog neizvodljivog transfera, dobio sam informacijuda je Behaija sa Husom sa Skelana drugom prilikom nešto i napravio, ali nisam imao pouzdanih informacija o kojoj se količini radi. Pored pokušaja nabavke naoružanja, sve je više onih koji pokušavaju praviti primitivno naoružanje koje je ličilo na lovačke puške - sačmarice, a osnovni materijal je bio dvije vodovodne cijevi od pola cola. Prve primjerke takvog naoružanja mi je pokazao daidžić Gaibija i on je nekoliko takvih pušaka donio u Srebrenicu iz Sarajeva. Gaibija je pokušavao uspostaviti proizvodnju ovakvih pušaka sa našim rođakom Sakibom Ćatićem, ali je bilo neophodno nabaviti zatezne opruge za okidač. Kako je bio urađen izvjestan broj, ali bez opruga, moj daidžić i njegov otac (moj daidža) Mustafa Ćatić su krenuli u Gračanicu da pokušaju nabaviti opruge. Na putu za Gračanicu, u neposrednoj blizini Zvornika, doživjeli su saobraćajni udes u kojem je daidža poginuo, a Gaibija preživio sa težim povredama. Ponavljam, mi smo u svakom momentu vodili evidenciju lovačkog naoružanja u pojedinimmjesnim zajednicama Srebrenice. Na primjer, mjesna zajednica Sućeska je imala oko 120 cijevi lovačkog naoružanja, pušaka i karabina. Iako sam čvrsto rekao da me posao okonaoružanja ne interesuje, ipak sam jednom prilikom krenuo sa Hamedom Efendićem i Ahmom Tihićem da pronađemo mogućnost nabavke. Ako bismo sa nekim uspostavili kontakt ko se bavi ovim poslom, bar bi mogli druge upućivati na pravu adresu. Obišli smo Višegrad, Goražde, Foču, Sarajevo, Mostar, Lišticu (Široki Brijeg), Grude, Tuzlu... Nažalost, ništa konkretno nije urađeno.

TRAŽENE "PUMPARICE"

U Mostaru sam otišao do CSB, pokušavajući pronaći Ivana Lučića, sa kojim sam bio udobrim odnosima. Nažalost, Ivana nisam uspio naći, tako da smo produžili u zapadnu Hercegovinu. U Grudama sam pokušao ostvariti kontakt sa Matom Bobanom, sa kojim sam proveo u Skupštini RBiH dosta vremena i bio jako blizak. Međutim, nisam ni njega uspio naći. Sa ovoga puta smo se vratili "kratkih rukava", ne uradivši ništa. Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Čarli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom bi sa nama bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jedno veče me je odveo usvoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolaze iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika. Nakon "pumparica" u Rokinoj sobi, poslije dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane sa sobom, dovezavši dvije "pumparice". I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića. Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima. Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega.




Idi na stranu - |listaj dalje|