fix
Logo
fix
Nalazite se na Forum-Najnoviji
Za dodavanje novih poruka na ovu stranicu kliknite ovdje

cekrcici - 82872 - 21.02.2013 : Delija Zvornik - best (6)

Prava slika rata!


Čitajući, po ko zna koji put, predivne tekstove legendarnog Velimira Adžića, koji je doista bio enciklopedija dešavanja na Ilijaškom ratištu, naletjeh na tekst u kome on navodi o mukama boraca i njihovim nadljudskim naporima da sačuvaju svoja ognjišta. Članak prije svega govori o našoj malobrojnosti i neprekidnom boravku na prvoj liniji, pretvaranju rovova u prave kuće da bi se sve to što lakše prebrodilo. On kao primjer navodi Čekrčiće.

Ovom prilikom želim da u potpunosti potvrdim njegovo pisanje, jer ni sam ne znam koliko sam dana bio neprekidno na liniji u toku zadnje muslimanske ofanzive. Možda bih to mogao i izračunati ali će mi malo onih to i povjerovati. Kada sam napokon došao kući, majka me je bukvalno jedva poznala.

Da bi nam ta teška vremena provedena u rovovima bila nekako lakša, pokušali smo da od rovova i zemunica napravimo nešto malo više. Naš rov je bio kompletno obložen lamperijom, imao je dobre krevete sa stolom, ormarićima i još nekim đakonijama. U svakom momentu sve je bilo čisto kao suza, sem onda kada su se vodile borbe.

Od malog Pretis lonca smo napravili mali rakijski kazan, što je bio moj lični patent, i u njemu smo od svačega pravili "tkz. rakiju" koje kada se sjetim zlo mi dođe, ali u ta vremena nestašice svaka kap je bila dragocjena. Moj kompanjon Rajčika je imao običaj da kaže da na liniju u Čekrčićima možeš doći samo ako si bio pijan ili lud, a mi smo bili neka kombinacija i jednog i drugog.

O tome kakva je bila vojnička hrana to svi dobro znamo, više je porcija pojela stoka po selu nego naša vojska. Međutim, mi smo se i tu snalazili, nešto smo sijali nedaleko od linije, po šumi smo brali gljive, u jednoj napuštenoj kući smo čak gajili i zečeve koji su pocrkali od straha nakon što je prva granata pala tu negdje u blizini. Tom prilikom nam je uginulo preko 50 komada zečeva, što nam je veoma teško palo.

Sve ovo pišem jer želim da dokažem da je tačna teza da je čovjek najveća životinja i, ukoliko se u njemu probudi nagon za preživljavanjem kada ga nevolja stisne, onda može preko svoje glave da preturi svašta.

Evo, prošlo je toliko godina od rata a ja se još pitam da li je moguće da čovjek može toliko "oguglati" u tim ratnim zbivanjima. Za primjer ću navesti prve ratne dane kada mi se na liniji, a pogotovo noću, od svakog žbuna, drveta ili kamena pričinjavao neprijateljski vojnik. Tada sam reagovao na svaki šum, a minute na straži su mi bile kao godine, bio sam napet kao struna i sada mogu slobodno i bez stida da kažem da me je bilo i strah, da bismo u poodmakloj fazi rata išli na samo 10 metara od muslimanskih rovova na Usijeli i da smo tamo ulazili u srpske kuće jer smo čuli da tamo ima rakije i u njima smo je tražili i po pola sata k'o svi sretni. Znali smo i bez straha zaspati na prvoj liniji i ne bojeći se da nas neprijatelj može sve poklati. Znali smo hodati po selu u po bijela dana, bez ikakvog straha od snajpera a bilo je i slučajeva da nas zovu po imenu i kažu nam da se sklonimo i da nas nisu htjeli ubiti. Bili smo spremni da po svaku cijenu ostanemo do zadnjeg, a poslije odbijenih napada smo se spuštali duboko u međuzonu, samo da bismo vidjeli šta smo uradili u toku borbi a da pri tome nismo ni razmišljali da li dolje ima još neprijateljskih vojnika...

Mislim da ću i umrijeti a nikada neću saznati šta to prelomi u čovjekovoj glavi pa da mu postane maltene svejedno hoće li poginuti ili ostati živ.




Idi na stranu - |listaj dalje|