![]() |
|
![]() |
|
![]() |
rat_brcko - 82459 - 11.02.2013 : Diverzant72 BL -
![]() BoderišteBoderi(te je jedno hrvatsko selo svega 3 do 4 kilometra udaljenosti od Brčkog. Kasnije se na tom mjestu desio strašan zločin. Ne sjećam se baš svih imena i detalja, tako da ne zamjerite. BIo je to početkom 1993. godine, nekako baš pred 8. mart. Dok smo se odmarali poslije izviđanja terena prema Ulicama, došao nam je neki momak i reče: Taj dan sam sam bio jako loše volje, pa sam pri dolasku u komandu bio jako raspoložen za svađu sa oficirima jer je njihov izbor uvijek padao na nas. Na kraju smo ipak prihvatili i nas dvanaest je odmah krenulo tamo. Ubacili su nas u rovove sa nekim dobrovoljcima, gdje nas je dočekala loša atmosfera. Podijeli smo se u dvije zemunice u kojima smo zatekli po dava momka. U našoj zemunici je bio neki Beli, mislim da se zvao Saša. Mi smo ga zvali Srbijanac, a taj nadimak sam mu dao ja. Drugog momka se ne sjećam tako dobro jer je bio šutljiv, a i nije bio tako dugo sa nama. Beli je bio dobar momak, odmah nam je pokazao gdje se šta nalazi, gdje su naši, gdje njihovi. Razgledao sam ispred i ustanovih da su neprijateljski rovovi, bar po njegovoj priči, prilično daleko. Mi smo samo trebali da se spustimo do nekog potoka, pa onda ponovo gore do jednog šljivika i tu ćemo udariti na njihove rovove. Beli nam je takođe rekao da ćemo sutra viditi karte, i da je sve već detaljno isplanirano. Nakon početne nervoze, lagano smo počeli da se opuštamo i čak smo počeli da cugamo i igramo karte. Beli mi se jako svidio kao čovjek. Ja sam ga zvao Srbijanac jer je bio dobrovoljac iz Srbije, mada mu je familija bila iz ovog kraja. Kako sam uglavnom bio veseo i nasmejan, uz neki mali radio zapjevah onu čuvenu Halidovu i ne sluteći da će to nekoga i pogoditi. "Da sam te sreo ranije malo ne bi mi srce za drugu znalo, da nisam imo jos ljubav neku, ne bi mi suze tekle niz rijeku" "Samo za tebe Beograđanko mala, samo za tebe što nikad nisi znala, samo za tebe i ljubav tvoju zanosnu vraćam se majci Bosni" U jednom trenutku mi se učini da sam vido suze u njegovim očima. Rekao je da je ostavio curu tamo i prije nekoliko dana došao ovdje da ratuje. Sutradan smo krenuli u izviđanje i tu "diverzantsku akciju" koja je naravno propala jer nije bilo nikakve organizacije. Krenuli smo u mrkloj noći, jedva znajući kuda hodamo za našim "vodičima". I doista, momci koji su bili s nama su dobro poznavali put kojim smo išli. Njihovi rovovi su bili prilično daleko jedan od drugoga, a oni jako nepažljivi. Čuli smo ih kako se deru jedan na drugoga dok su igrali karte. Mi nismo imali pušuke sa prigušivačima, već samo prigušivače na pištoljima. Zatim smo saznali da je kod njih nekakva smjena i neki sastanak, da je kod komande puno ljudi, što se u daljini moglo i čuti, pa smo se vratili. Čista neorganizovanost! Nakon te "propale akcije" čekali smo jutro jer je ujutro trebalo krenuti u opšti napad na tu liniju. Na sreću, mi smo već znali gdje se šta nalazi, i dok je polako počinjala artiljeriska priprema, mi smo se lagano organizovali. Naš zadatak je bio da zauzmemo njihovu liniju, ništa više a oni će naći ljude za "sve ostalo". Ovo nam je rekao jedan komanir, mislim da je bio pripadnik 2. posavske brigada, ali nisam baš siguran u to. Ja sam predvodio jednu udarnu grupu od šest ljudi. Rekao sam im ovako: Dragan se javi, ja naravno na 84-ku a Momo na zolju, kao što je i uvijek radio. Dok smo punili okvire takođe smo se maskirali, i naravno šalili i to pomalo neukusno. Prvi sam počeo. Srbijanac nas je gledao izbečenih očiju jer je vjerovatno mislio da se svađamo, dok se se ostali smijali jer su dobro znali naše šale. Tako smo se zezali i smijali dobrih pola sata, a Srbijanac je samo kratko prokomentarisao: Kasnije sam mu objasnio da mi je Dragan kao brat i da je to sve bila naša uobičajna šala. U svoj toj šali došlo je i vrijeme napada. Naša artiljerija je polako jenjavala a mi smo se vrlo brzo privukli neprijateljskoj liniji, čak smo ih i čuli. Ja sam bio uz neko drvo i lagano nišanio, ni danas ne shvatajući kako im nije bilo jasno da smo im prišli. Otvorili smo žestoku vatru, jedna za drugom letjele su zolje u pravcu njihove linije, gdje nastade jauk. Sve prašti, naši udaraju žestoko. Oni odgovaraju ali kao da su uhvaćeni na spavanju, nekako mlitavo. U jednom trenutku poče vatra iz m84, a po meni počeše da padaju grane. Ma, dere nas dobro taj ustaša, poklopio i Momu sa zoljom! Međutim, odgovaramo i mi. Ja mjenjam okvir i u kratkim rafalima nasumice pucam prema mjestu odakle se čuje ona osamdesetčetvorka. Imao sam ja i zolju pored sebe. Momci koji su nosili municiju već su se uhvatili za pušake, pokazujem im da me pokrivaju dok se ja dižem da ih gađam zoljom. Odjeknu još jedna naša zolja. Ovo puškaranje je trajalo podugo, a onda se začu: Pokazujem im da krećem, dižem se u čučeći položaj i lagano prilazim rovovima, dok ostali pucaju prema njima. Kada sam došao dovoljno blizu neprijateljskog bunkera bacio sam bombu, nakon čega sam se konačno uvjerio da tamo nema nikoga i da su svi pobjegli. Nakon toga ulazimo u njihovu liniju, i za kratko vrijeme se spajamo sa ostalima jer su i drugi uspjeli da izvrše svoj zadatak. Ne znam koliko je neprijatelj imao mrtvih u toku te akcije, ali nikoga nisu ostavili na tom dijelu linije. Mi nismo ni predahnuli kako treba, a nama javljaju da se vraćamo jer moramo da idemo nazad u komandu 16. krajiške brigade. Kažu nam da smo mi svoj dio zadatka obavili. Ni dan-danas ne znam ko je došao da popuni tu liniju i zamjeni ljude na tom prostoru. Međutim, kasnije su tamo došli muslimani, okružili naše borce, vratili liniju i pri tome zarobili 13 naših boraca koje su poklali pred samu razmjenu. Ponekad se pitam šta li je sa Srbijancem! Nadam se da je živ dočekao kraj rata i da je danas u Beogradu. Slava svim momcima koji su izginuli na tom mjestu! | |||
Idi na stranu - |listaj dalje|